Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-1181/2019-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu toga suda Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja MH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Stjepku Medvedu, odvjetniku iz Valpova, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 24. travnja 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja ZH, odvjetničkog vježbenika u uredu Stjepka Medveda, odvjetnika iz Valpova i punomoćnika tuženika Mislava Srba, odvjetnika iz Osijeka, odlukom objavljenom 27. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

l. Utvrđuje se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 528-50-3515003 koji su tužitelj MH, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, sklopili dana 8. lipnja 2006. godine, na iznos od 46.800,00 CHF, s rokom otplate od 30 godina, a koje predviđaju jednostranu izmjenu visine kamatne stope odlukom tuženika.

II. Utvrđuju se ništetnim sve odredbe navedenog potrošačkog ugovora o kreditu kojom su glavnica i kamate vezani uz CHF.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju MH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati:

- na ime preplate po osnovi tuženikove jednostrane promjene kamatne stope Ugovora o kreditu br. 528-50-3515003 od dana 8. lipnja 2006. godine za period od 30. studenog 2007. godine do 31. siječnja 2012. godine iznos od 772,20 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2012. godine do isplate,

- na ime preplate po osnovi rasta tečaja CHF tijekom otplate po Ugovoru o kreditu br. 528-50-3515003 od dana 8. lipnja 2006. godine novčani iznos od 3.606,70 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate,

- na ime iznosa za koji je tuženik dodatno teretio tužitelja po dodatku Ugovora o kreditu br. 528-50-3515003 od dana 8. lipnja 2006. godine, koji dodatak je sklopljen dana 3. veljače 2016. godine, novčani iznos od 894,65 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. veljače 2016. godine do isplate,

sve po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje do 31. srpnja 2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 9.629,37 EUR / 72.552,51 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1.10.2015. do 31.12.2022. u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. u visini stope određene čl. 29. ZOO koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju MH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.594,00 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu dana 11. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Iz tužbe i priložene dokumentacije u bitnom proizlazi da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio dana 8. lipnja 2006. Ugovor o kreditu broj: 528-50-3515003, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.800,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama na rok od 360 mjeseci otplatom kroz mjesečne anuitete na način da se anuitet plaća u kunama, a isti se obračunava po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća, s tim da je ugovoreno da se redovne kamate za cijelo vrijeme otplate obračunavaju prema promjenjivoj kamatnoj stopi koja je vezana uz određenu valutnu klauzulu. Odredbe Ugovora u kojima je ugovoreno vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF i odredbu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, tužitelj smatra u cijelosti ništetnim, jer prilikom zaključenja Ugovora tuženik nije tužitelju omogućio da o istima pregovara niti je tužitelju pružio dovoljno informacija o rizicima koji proizlaze iz tih odredbi. Pri tom se tužitelj poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je u djelu utvrđenja ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014, odnosno koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. u djelu ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi tužitelj smatra da je tuženiku do konačne otplate kredita preplatio dugovani iznos. Tužitelj je sa tuženikom sklopio Aneks Ugovora sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015, dalje ZID ZPK). Smatra da Dodatkom Ugovora, kojim je provedena konverzija nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tuženika prema tužitelju koje su nastale ugovaranjem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi pa potražuje razliku preplaćenog iznosa umanjenog za iznos priznat konverzijom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije upuštanja o predmetu spora istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti te je predložio da sud o istom odluči prije zakazaivanja pripremnog ročišta. Nadalje, u bitnom je naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Mišljenja je da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe. Navedeno iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku budući su stranke Aneksom ugovora o kreditu retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka. Zbog toga više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi pa se iste ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove. Opreza radi, osporava da bi odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile nepoštene i nedopuštene pa samim tim smatra da iste nisu niti ništetne. Naglasio je da je tuženik tužitelju omogućio izbor između više predloženih ugovora, što tuženik smatra da predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe. Tužitelj je nakon što je od strane tuženika upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kredit, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu u CHF čime je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naglasio je da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva pa stoga niti tuženik nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, smatra da je tužitelj preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule podrazumijeva rizik moguće promjene tečaja jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Na kraju je istakao prigovor zastare.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu. Sud je odbio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti, koji je istaknuo tuženik, rješenjem broj: P-1181/2019-9 od 25. kolovoza 2020. (str. 160-164 spisa). Navedeno rješenje povodom žalbe tuženika potvrđeno je rješenjem Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-3704/2020-2 od 17. lipnja 2021. (str. 187-190 spisa). Tužitelj je konačni tužbeni zahtjev postavio nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u podnesku zaprimljenom 26. studenog 2024. (str. 249-251 spisa). Tuženik je u podnesku od 22. svibnja 2020. (str. 115-129) te u podnesku od 16. listopada 2024. (str. 243-246 spisa) istaknuo prigovor radi prebijanja kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 9.629,37 eura budući smatra da je tužitelju konverzijom za taj iznos smanjena neotplaćena glavnica pa je isti iznos dužan vratiti tužitelju ukoliko se utvrdi da su sporne odredbe ništetne.

4. Sud je u dokaznom postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđenja visine preplate po kreditu, uz naglasak da se vještak očituje u izračunu na efekte provedene konverzije odnosno da utvrdi jesu li utvrđene razlike u cijelosti iskorištene prilikom provedene konverzije. Saslušan je tužitelj na okolnosti ima li isti svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornim odredbama Ugovora te je li od tuženika dobio informacije i obavijesti o rizicima vezanima za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: ugovor o kreditu (str. 5-8 spisa), Dodatak ugovoru (str. 10-11), potvrda o uplati (str. 14), ugovor o kreditu (str. 21-25), dopis tuženika upućen izravno tužitelju (str. 36-39), otplatni plan (str. 40-60), izjava o prihvatu izračuna konverzije (str. 61), dopis s otplatnim planom (str. 62-68), dopis (str. 69-70), tekst prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (str.71-77), provjera statusa pošiljke (str. 114), zahtjev za kredit (str. 147-148), posebna ponuda i informativni letci tuženika (str. 154- 158), pregled kretanja tržišnih parametara (str. 159), nalaz sudskog vještaka (str. 222- 236), račun vještaka (str. 237 i 238) i očitovanje vještaka (str. 246).

4.1. Sud nije izveo dokaz saslušanjem osobnog bankara MHN u svojstvu svjedoka, čije je saslušanje predlagao tuženik, jer je tuženik podneskom zaprimljenim 17. ožujka 2023. ( str. 202 spisa) izvijestio sud da imenovana svjedokinja nije sudjelovala u pregovorima oko sklapanja predmetnog Ugovora. Stoga je sud zaključio da ista nema neposrednih saznanja o ovom konkretnom ugovornom odnosu pa istu nije kasnije niti pozivao, a to nije u nastavku postupka tražio niti tuženik. Pri tome treba naglasiti da tuženik nije dostavio podatke o osobnom bankaru ili drugom zaposleniku koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora u ime tuženika pa sud tu osobu nije niti mogao pozvati u svojstvu svjedoka.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je otplata kredita vezana uz tečaj švicarskog franka, te odredbi o promjenjivosti kamatne stope koja se tijekom otplate mijenja sukladno jednostranoj odluci tuženika, kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi.

6. Među strankama nije sporno da je između tužitelja i tuženika dana 08. lipnja 2006. sklopljen predmetni Ugovor (str. 5-8 spisa) te da je isti potvrđen 19. lipnja 2006. po javnom bilježniku Mandici Popović iz Valpova pod poslovnim brojem OU-390/06.-1 (str. 9. spisa). Također nije sporno da je temeljem Ugovora tuženik odobrio tužitelju isplatu stambenog kredita u iznosu 46.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s rokom otplate 360 mjeseci. Nije sporno niti da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu te da je kredit otplaćivan u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća ili dan plaćanja anuiteta. Nesporno je i da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru dana 3. veljače 2016. te da je tim Aneksom izvršena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK (str. 10-11 spisa).

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka i promjenjivoj kamatnoj stopi. Također je sporno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u okolnostima kad je provedena konverzija kredita, a s tim u vezi sporna je i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

8. Iz dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku u cijelosti proizlaze činjenice koje su među strankama nesporne pa ih sud zbog toga ne smatra u bitnome ponavljati.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je s tuženikom sklopio Ugovor o stambenom kreditu za kupnju kuće. Novac koji je dobio iz tog kredita u cijelosti je utrošio u tu svrhu. U kući koju je kupio iz kredita cijelo vrijeme živi zajedno sa suprugom i dvoje djece te istu nikad nije iznajmljivao. Kredit još uvijek otplaćuje te misli da će ga otplaćivati do 2036. Nitko ga u banci nije upozorio na rizike koji za njega mogu nastati zbog kamatne stope koja se mijenja prema odluci banke i na rizik rasta tečaja švicarskog franka. Na konverziju je pristao, jer se nakon konverzije smanjila rata kredita te mu je banka priznala da je nešto i preplatio. Ugovor je pročitao prije potpisivanja, ali isti nije razumio jer je običan radnik. Bio je kreditno sposoban jedino za kredit u švicarcima kako bi mogao kupiti kuću, a to su mu rekli djelatnici banke. Za eure su mu rekli da rate skaču i gore i dolje te da je najbolja solucija upravo kredit u švicarcima. Početna rata kredita iznosila je oko 1.065,00 kn, a zatim je narasla na čak 2.100,00 kn. Rata kredita mu je rasla tijekom otplate kredita. Kredit otplaćuje na način da mu poslodavac obustavlja od plaće mjesečne rate, a u banci je plaćao samo razlike zbog promjene tečaja i kamatne stope. Ugovor o kreditu je pripremila banka te nije mogao utjecati na sadržaj istog.

10. Sud u cijelosti smatra vjerodostojnim i životnim iskaz tužitelja, jer je isti dan životno i okolnosno, isti je u skladu s materijalnom dokumentacijom priloženom spisu.

11. Iz Nalaza sudskog vještaka Financije LB d.o.o. od 29. svibnja 2024. (str. 222-236 spisa) i Dodatka Ugovoru (str. 10-11 spisa), proizlazi da je tuženik za vrijeme otplate kredita mijenjao stopu redovne kamate, kao i tečaj valute CHF u odnosu na početni otplatni plan. Tuženik je proveo konverziju sukladno čl. 19. c. ZID ZPK s danom 30. rujna 2015. te je utvrdio suglasno sa tužiteljem da na dan 30. rujna 2015. nema preplate već da postoji manjak u iznosu od 6.828,07 kuna ili 894,65 eura ( članak 4. Dodatka-str. 10 spisa, Nalaz vještaka točka 4. str. 236 spisa). Iz Nalaza nadalje proizlazi da ukupna razlika u pretplati u odnosu na početni otplatni plan bez odbijanja negativnih razlika (kad su tečaj i kamata bili niži od tečaja i kamate iz početnog otplatnog plana), a koja se odnosi na pretplatu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu iznosi 772,20 eura, odnosno koja se odnosi na tečajnu razliku iznosi 3.606,70 eura (str. 156 spisa). Preplata po svakom pojedinom anuitetu razvidna iz tabelarnog prikaza (str. 233-235 spisa).

11.1. Nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka, ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti izrađen sukladno zadatku suda te je dan u skladu s pravilima struke jasno i određeno. Neosnovano je tuženikovo prigovaranje da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, jer se taj prigovor svodi na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Vještak je nalaz i zaključak dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj Sud.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., na koju se tužitelj poziva u tužbi, utvrđeno je da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. To stoga što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećih odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 i 46/07 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). U dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. odbijena revizija tuženika. U dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. odbijena revizija tuženika. .

13. Iz čl. 502. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP) proizlazi da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz prethodno citiranog članka proizlazi iz čl. 502. c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO) kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

15. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. ZPP-a, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

16. Budući je tužitelj pokrenuo ovu parnicu nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača provedenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, isti je ovlašten temeljem čl. 502.c ZPP-a pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj Sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem. Stoga tužitelj u ovoj parnici nije niti trebao dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi Ugovora koji je on kao potrošač zaključio sa tuženikom kao davateljem kredita, čije odredbe su dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih odluka. Tužitelj prema čl. 328. ZOO-a ima pravo na isticanje ništetnosti, jer se ništetnost ne gasi, bez obzira je li kredit otplaćen u cijelosti ili je sklopljen Dodatak istog pa se na ništetnost osnovnog ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora, to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetnih ništetnih ugovornih odredbi.

17. Iz iskaza tužitelja te iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren strogo namjenski radi kupnje nekretnine (kuće), koju je nekretninu (kuću) tužitelj koristio za stanovanje sebe i obitelji, a iz čega proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Nadalje, proizlazi da su u biti djelatnici tuženika tužitelju samo paušalno isticali mogućnost rasta anuiteta zbog sklapanja ugovora s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužitelju sporne odredbe, odnosno rizici valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjeni samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Stoga je tuženik tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad ne bi realizirao kredit. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene u smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. stavak 1. ZZP/03, koja je odredba u osnovi identična odredbi članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), kao i odredbi članka 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19).

18. Slijedom navedenoga, polazeći od utvrđenja iz kolektivnog spora provedenog u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, koji obvezuje i ovaj Sud temeljem citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, kao i činjenice da tuženik tijekom postupka nije dokazao da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog Ugovora nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, proizlazi da je u konkretnom slučaju ništetan onaj dio odredbi Ugovora naznačen u točki I. i II. izreke ove Presude, koji se odnosi na valutnu klauzulu kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF koji će važiti na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta i promjenjivu kamatnu stopu koja je vezana uz valutu kredita.

19. Ništetnost dijela odredbi Ugovora naznačen u točki I. i II. izreke ove Presude, koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora. To znači da nije ništetan preostali dio odredbi navedenih članaka Ugovora pa s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe, visinu preplate zbog ništetnosti navedene ugovorne odredbe bilo je moguće utvrditi jedino na način da je ugovorena otplata u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju važećem na dan korištenja (isplate) kredita. U tom smislu je sud i dao zadatak sudskom vještaku te je isti polazeći od tečaja u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan korištenja (isplate) kredita izračunao preplatu.

20. U odnosu na prigovor tuženika u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 M od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). S tim u vezi treba naglasiti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: ".....bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima...". Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

21. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom nije utvrđena nikakva pretplata već manjak u iznosu od 894,65 eura za koji je iznos tužitelju konverzijom povećana obveza. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Naime, kako je to opisano u točki 11. Obrazloženja ove Presude, iz Nalaza sudskog vještaka proizlazi da osim utvrđenog manjka, za koji je tužitelju uvećana obveza po konverziji, postoji i preplata po uplaćenim anuitetima do dana s kojim je provedena konverzija u odnosu na početni otplatni plan. Navedena preplata u odnosu na ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi iznosi 772,20 eura, odnosno u odnosu na ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli iznosi 3.606,70 eura. Budući je tužitelj postavio tužbeni zahtjev u skladu sa naprijed navedenim utvrđenjima sudskog vještaka, isti su mu iznosi i dosuđeni pa je odlučeno kao u izreci pod III..

22. Sud nije umanjivao tužitelju naprijed navedene iznose preplate za tzv. "negativne razlike", odnosno za razliku kad je tečaj bio niži od početno ugovorenog i kad je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene jer tuženik negativne razlike tijekom postupka uopće nije potraživao protutužbom ili prigovorom radi prebijanja ili materijalno pravnim prigovorom prijeboja. Tuženik je pravovremeno istaknuo tek prigovor radi prebijanja tražeći da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 9.629,37 eura budući smatra da je tužitelju konverzijom za taj iznos smanjena neotplaćena glavnica pa je isti iznos dužan vratiti tužitelju. Međutim, tuženik te svoje navode nije ničim dokazao. Iz Dodatka Ugovora proizlazi da je razlika između izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije konverzije i izračunom utvrđene preostale glavnice nakon konverzije 9.506,26 eura. (čl. 5. Dodatka) i ista je posljedica pretvorbe kredita iz valute CHF u valutu EUR prema odredbama čl. 19.e. ZID ZPK. Međutim, polazeći od utvrđenja da su odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu ništetne te uzimajući u obzir početne iznose kamatne stope i tečajne razlike koje je primijenio i sam vještak, kao i utvrđenja vještaka o postajanju naprijed navedene preplate, proizlazi da navedena razlika u tom slučaju uopće nije nastala. Stoga ne postoji tražbina tuženika po toj osnovi prema tužitelju pa je odlučeno kao u izreci pod IV.

23. Utvrđeni preplaćeni iznosi naznačeni u točki III. izreke ove Presude, koji predstavljaju ono što je tuženik od tužitelja primio po ništenim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik je dužan vratiti tužitelju temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a, jer je preplaćeni iznos ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog po osnovi promjene tečaja sa zateznim kamatama od dana kad je svaki pojedini iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a koje ujedno predstavljaju cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu.

24. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 323. st.1. ZOO-a, slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu - jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi počinje teći 13. lipnja 2014., a kada je riječ o tražbini pretplate s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći 13. lipnja 2018.. Predmetnu tužbu u ovom postupku tužitelj je podnio 11. lipnja 2019.. Dakle, tražbina tužitelja nije u zastari, jer rok zastare od pet godina nije istekao do navedenog dana kada je pokrenuta predmetna parnica..

25. U odnosu na tuženikovo protivljenje preinaci tužbenog zahtjeva, treba naglasiti da je takva preinaka dozvoljena jer su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz čl. 190. st. 2. ZPP-a. Naime, treba naglasiti da je sudska praksa u vrijeme podnošenja tužbe bila malobrojna i neujednačena, kako u pogledu pitanja zastre za istovrsne sporove tako i u pogledu osnovanosti meritornih zahtjeva. U takvim okolnostima, a što je općepoznata činjenica, pred sam istek roka zastare općinskim sudovima u Republici Hrvatskoj podneseno je na desetke tisuća istovrsnih tužbi od strane potrošača, s tim da do današnjeg dana nije u cijelosti ujednačena sudska praksa. Zbog svih tih okolnosti, kao i zbog činjenice da tužiteljici nije bila dostupna sva dokumentacija vezana za predmetni kredit, ista nije mogla u vrijeme podnošenja tužbe postaviti točno određeni tužbeni zahtjev, koji je postavila tek po zaprimanju dokumentacije te nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Stoga se navedeni razlozi zbog kojih je tužitelj u konačnici preinačio tužbu ne mogu pripisati krivnji tužitelja već naprijed navedenim okolnostima na koje isti nije mogao utjecati. Osim toga treba naglasiti da je navedena preinaka svrsishodna u smislu čl. 190. st. 3. ZPP-a za konačno rješenje svih spornih pitanja među strankama koji proizlaze iz predmetnog ugovornog odnosa. Postavljajući tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja u skladu sa Nalazom sudskog vještaka tužitelj je postupio koristeći ovlasti iz čl. 186. b. st. 2 ZPP-a. S navedenim u vezi treba naglasiti da je i prema stavu zauzetom na sastanku Predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova, broj Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021., dopuštena preinaka u predmetima po tužbama korisnika kredita nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

26. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje Z. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku, koji su po ocjeni ovog suda bili nužni za uspjeh tužitelja u ovom sporu i to kako slijedi:

- sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 29. studenog 2019. u iznosu od 200,00 eura. (Tbr. 8. 1. Tarife), jer se tužitelj tim podneskom očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu,

- sastav obrazloženog podneska od 13. lipnja 2023. u iznosu od 200,00 eura. (Tbr. 8. 1. Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 26. studenog 2024. u iznosu od 200,00 eura. (Tbr. 8. 1. Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 16. travnja 2025. u iznosu od 200,00 eura. (Tbr. 8. 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu održanom 6. listopada 2021. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife),

- zastupanje na ročištu održanom 1. ožujka 2023. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife),

- zastupanje na ročištu održanom 4. svibnja 2023. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife),

- zastupanje na ročištu održanom 24. travnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife)

- zastupanje na ročištu za objavu presude 27. svibnja 2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife).

Prema tome tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 1.900,00 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25% pa troškovi zastupanja ukupno iznose 2.375,00 eura. Tužitelju je pored navedenih troškova punomoćnika priznat i stvarni trošak plaćenog predujma za vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke u iznosu od 165,91 eura, a vještačenje je bilo nužno za utvrđivanje visine preplate i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat ukupni trošak u iznosu od 2.594,00 eura.

27. Slijedom iznijetoga, odlučeno je kao u izreci presude.

Valpovo, 27. svibnja 2025.

Sudac

Goran Jokić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude, putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku