REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. P-3255/2022-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vanesi Brizić Bahun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marinku Brajku, odvjetniku u Đakovu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 16. travnja 2025. godine u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Hrvoja Škavića, odvjetnika, te zamjenice punomoćnika tuženika UŽ, odvjetničke vježbenice, dana 27. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 3207797296/06 sklopljenog između tužitelja i tuženika 03. studenog 2006. godine, a koja odredba glasi: “Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF 540,65 obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.” i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju ŠŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.846,50 eur na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća prvog dospjelog iznosa tj. od 01. studenog 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana i to na:

- iznos od 1,35 eura počev od 01.11.2009.g. pa do isplate

- iznos od 16,60 eura počev od 01.12.2009.g. pa do isplate

- iznos od 16,11 eura počev od 01.01.2010.g. pa do isplate

- iznos od 25,04 eura počev od 01.02.2010.g. pa do isplate

- iznos od 29,67 eura počev od 01.03.2010.g. pa do isplate

- iznos od 28,52 eura počev od 01.04.2010.g. pa do isplate

- iznos od 33,79 eura počev od 01.05.2010.g. pa do isplate

- iznos od 43,44 eura počev od 01.06.2010.g. pa do isplate

- iznos od 45,51 eura počev od 01.07.2010.g. pa do isplate

- iznos od 56,85 eura počev od 01.08.2010.g. pa do isplate

- iznos od 56,47 eura počev od 01.09.2010.g. pa do isplate

- iznos od 79,99 eura počev od 01.10.2010.g. pa do isplate

- iznos od 66,29 eura počev od 01.11.2010.g. pa do isplate

- iznos od 69,46 eura počev od 01.12.2010.g. pa do isplate

- iznos od 84,33 eura počev od 01.01.2011.g. pa do isplate

- iznos od 85,66 eura počev od 01.02.2011.g. pa do isplate

- iznos od 80,37 eura počev od 01.03.2011.g. pa do isplate

- iznos od 83,57 eura počev od 01.04.2011.g. pa do isplate

- iznos od 83,74 eura počev od 01.05.2011.g. pa do isplate

- iznos od 93,52 eura počev od 01.06.2011.g. pa do isplate

- iznos od 114,30 eura počev od 01.07.2011.g. pa do isplate

- iznos od 137,95 eura počev od 01.08.2011.g. pa do isplate

- iznos od 163,76 eura počev od 01.09.2011.g. pa do isplate

- iznos od 123,00 eura počev od 01.10.2011.g. pa do isplate

- iznos od 109,29 eura počev od 01.11.2011.g. pa do isplate

- iznos od 110,21 eura počev od 01.12.2011.g. pa do isplate

- iznos od 112,10 eura počev od 01.01.2012.g. pa do isplate

- iznos od 123,93 eura počev od 01.02.2012.g. pa do isplate

- iznos od 127,49 eura počev od 01.04.2012.g. pa do isplate

- iznos od 123,61 eura počev od 01.04.2012.g. pa do isplate

- iznos od 123,03 eura počev od 01.05.2012.g. pa do isplate

- iznos od 124,99 eura počev od 01.06.2012.g. pa do isplate

- iznos od 128,41 eura počev od 01.07.2012.g. pa do isplate

- iznos od 124,15 eura počev od 01.08.2012.g. pa do isplate

- iznos od 122,97 eura počev od 01.09.2012.g. pa do isplate

- iznos od 112,53 eura počev od 01.10.2012.g. pa do isplate

- iznos od 121,53 eura počev od 01.11.2012.g. pa do isplate

- iznos od 125,73 eura počev od 01.12.2012.g. pa do isplate

- iznos od 122,94 eura počev od 01.01.2013.g. pa do isplate

- iznos od 119,60 eura počev od 01.02.2013.g. pa do isplate

- iznos od 118,45 eura počev od 01.03.2013.g. pa do isplate

- iznos od 120,92 eura počev od 01.04.2013.g. pa do isplate

- iznos od 1.055,33 eura počev od 01.05.2013.g. pa do isplate,

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.839,81 eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. svibnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka povećanjem zahtjeva kao u podnesku od 10. lipnja 2023. godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 03. studenog 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 37.998,67 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita. Tužitelj upućuje na presudu Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 u kolektivnom postupku, koji je Savez udruga za zaštitu potrošača Potrošač kao ovlašteni tužitelj vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tuženika. Ističe da je u pokrenutom kolektivnom sporu utvrđeno također i da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Stoga predlaže utvrditi ništetnim odredbu čl. 6. Ugovora o kreditu, te na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćenog iznosa kredita na ime preplaćene valutne klauzule potražuje isplatu iznosa od 25.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uz naknadu troškova postupka.

2. Podneskom od 10. lipnja 2023. godine tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka te važećom valutom u Republici Hrvatskoj, te uz utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu potražuje i isplatu iznosa od 4.846,50 eur sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti. Ističe kako je tužitelj u ovom postupku dužan dokazati svoj status potrošača, a što tužitelj nije dokazao. Nadalje, ističe prigovor zastare. Također, navodi kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. U konkretnom slučaju da se mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Tužitelju su bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, te je morao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

Osporava i tijek zatezne kamate.

4. Tuženik se usprotivio preinaci povećanjem tužbenog zahtjeva te u odnosu na istu istaknuo prigovor zastare.

5. U tijeku postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, račun R1 br. 0500074, promet po kreditu, pregled promjena kamatnih stopa, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću za Darfin d.o.o., proveden je dokaz saslušanjem tužitelja zamolbeno po Općinskom sudu u Đakovu.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

7. Sud je prihvatio preinaku tužbe na način kako je to tužitelj izvršio podneskom od 10. lipnja 2023. godine, obzirom je isto bilo svrsishodno za konačno rješenje spora između stranaka te se stoga radi o situaciji iz čl. 190. st. 2. ZPP-a pa je riješeno kao u izreci.

8. Među strankama nije sporno da je dana 03. studenog 2006. godine sklopljen među strankama ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka te da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora. Isto tako, nije sporno da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, o kojim povećanjima je tuženik obavještavao tužitelja, kao i to da je za vrijeme otplate kredita tečaj CHF rastao.

9. Sporno je da li su ove promjene bile u skladu sa odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača, odnosno potrošačkog kreditiranja te da li su kao takve bile u skladu sa općim uredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome, da li se radi o ništavim odredbama, te da li tužitelj osnovano ima pravo zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove prema čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, dalje ZOO).

10. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. godine donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. godine donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

12. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. godine ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. godine donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. godine potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

13. Prema odredbi čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a. st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

14. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj dakle poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužitelja u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, te takve odredbe ugovora utvrđuje ništetnim, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika o razlozima promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim.

15. Iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao životan i uvjerljiv, utvrđeno je da predmetni kredit podigao za kupnju automobila marke Toyota, model Avencis Luna Elegant. Najprije je izabrao automobil koji je želio kupiti i to u Auto kući Toyota Dundović u Osijeku, a kada je izabrao automobil djelatnici Auto kuće su ga uputili u Zagrebačku banku u Osijeku zbog zaključenja ugovora o kreditu. Tamo su ga uputili iz razloga da su u toj banci najpovoljnije kamate, barem su mu tako rekli. Kada je došao u poslovnicu tuženika u Osijeku, još nije znao koju vrstu kredita će podići, čak može reći da je bio za kredit u valuti euro, no djelatnica u banci ga je nagovorila da uzme kredit u CHF, stalno mu je govorila kako je kamatna stopa na tu vrstu kredita znatno manja nego na kredite u euru, čak misli da mu je rekla da je kamatna stopa na kredite u euru bila 7,5%, a na ovaj kredit oko 5,20%, stalno je isticala da je ovo povoljniji kredit, što je uistinu i bilo s obzirom na mjesečni anuitet koji je trebao plaćati i ovaj kredit mu je što se toga tiče u cijelosti odgovarao i bio mu je prihvatljiv. Nitko u banci mu nije pojasnio tada tzv. valutnu klauzulu, odnosno da je rata kredita vezana uz tečaj CHF, niti je bilo što pitao u svezi s tim jer je vjerovao toj gospođi, a i izračun mu je pokazao da je taj kredit povoljniji, da mu je tada rata manja nego bi to bilo kod ugovora o kreditu u valuti euro. Niti o jednoj ugovornoj odredbi pa tako niti o ovoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nije pregovarao s djelatnikom banke, odnosno ponuđen mu je ugovor sa već svim ugovornim odredbama s kojima je bio zadovoljan, pogotovo što ga je ta djelatnica stvarno nagovorila da uzme ovaj kredit jer je najpovoljniji. Automobil je kupio kao fizička osoba za privatne svrhe, nikada nije imao nikakav obrt niti OPG-e i kredit je u cijelosti otplatio. Pročitao je ugovor prije nego ga je potpisao. Nije neki stručnjak za kredite, ali mu je odgovarala ta kamata i ta rata svakomjesečna. Prije ovog kredita imao je kredit u valuti euro i to u istoj banci, zato mu je i bilo čudno što ga je djelatnica banke uporno nagovarala da ovaj kredit zaključi u valuti CHF, no kada mu ga je predstavila, on mi je bio povoljan i kao takvog ga je prihvatio. Nitko ga nije u banci upozorio da mu mjesečna rata ovisi o tečaju CHF svakog mjeseca, odnosno o tome uopće nisu razgovarali prije nego je potpisao ugovor o kreditu. Nitko u banci ga nije upozorio na rizike koji mogu proizaći iz rasta tečaja CHF, on također o tome nije ništa znao jer je prije imao dva kredita u valuti euro i nije imao nikakvih problema oko otplate istih jer su rate bile iste.

16. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, činjenica da su mu zaposlenici objasnili plasiranje ugovora, ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale niti je tuženik dokazao da je tužitelj bio odgovarajuće informiran o svim posljedicama, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

17. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz samog Ugovora o kreditu jasno da je isti zaključio tužitelj kao fizička osoba i nema nigdje podatka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, te je stoga utvrđen njegov status potrošača. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja.

18. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednaka vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

19. Sukladno navedenom to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

20. Stoga je tuženiku kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta.

21. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u članku 16. stavku 1. Direktive 93/13, prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

22. Naglašavajući važnost ove odredbe i njezin položaj u sustavu zaštite potrošača Europski sud je naveo da je riječ o kogentnoj odredbi (odredbi s obvezujućim učinkom) koju, što više, valja smatrati normom ekvivalentnom nacionalnim pravnim pravilima kojima se štiti javni poredak (presuda EU broj C- 488/11 od 30. svibnja 2013.).

23. Pritom nije dostatno da su odredbe tužitelju kao osobi prosječnog potrošača koja je razumno dobro informirana i razumno pažljiva i oprezna, kako to navodi tuženik, samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

24. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani govor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

25. Stoga, a kako su odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženice, da se o tim odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, da on nije imao utjecaj na njihov sadržaj, te da je tim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, iz čega proizlazi da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika, slijedom čega je takva odredba ništava, sukladno odredbama navedenih zakona o zaštiti potrošača i rečene odluke povodom tužbe za kolektivnu zaštitu.

26. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj kao potrošač i slabija ugovorna strana imala utjecaja na sadržaj ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF, niti je dokazao da je tužitelja prije i tijekom sklapanja ugovora obavijestio te informirao o rizicima vezano uz valutu CHF ili pak parametrima o kojima ovisi promjena tečaja. Slijedom navedenog, valjalo je utvrditi ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i odlučiti kao u izreci pod točkom I.

27. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u skladu s odredbom čl. 241. ZOO-a.

28. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, 14. lipnja 2018., to je petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a počeo teći pravomoćnošću sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti te ugovorne odredbe, odnosno 14. lipnja 2018. godine u odnosu na valutnu klauzulu, pa kako je tužba podnesena 06. lipnja 2022. godine, to je prigovor zastare neosnovan.

29. U odnosu na prigovor tuženika da je u zastari novopostavljeni zahtjev od 10. lipnja 2023. goidne, valja navesti da prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetom u odlukama: Revr – 1797/2010-2 od 19. ožujka 2013., Revr – 1068/2016-2 od 9. travnja 2019., „...povećanje tužbenog zahtjeva (...) predstavlja preinaku tužbe, pa se glede tog zahtjeva parnica smatra pokrenutom tek kad je istaknut taj novi zahtjev...“, odnosno „...budući da je u pobijanoj presudi sud pravilno zaključio da je povećanjem tužbenog zahtjeva došlo do preinake tužbe osnovano revident navodi da je za ocjenu zastare mjerodavan dan kada je podnesen novi tužbeni zahtjev jer se glede tog zahtjeva (razlike) parnica smatra pokrenutom tek kad je istaknut taj novi zahtjev...“. Dakle, u bitnom navedeno pravno shvaćanje temelji se na postupovnopravnom određenju povećanja postojećeg tužbenog zahtjeva kao oblika objektivne preinake tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP, zbog čega se glede razlike u kojoj je zahtjev povećan parnica u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje: ZOO) smatra pokrenutom tek kad je taj povećani zahtjev istaknut, tj. za koju razliku je tek u tom trenutku došlo do prekida zastare.

30. S druge strane, kada je riječ o zastari generički određenog tužbenog zahtjeva, povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva kao oblik preinačenja tužbe u okolnostima kada se taj povećani zahtjev temelji na istoj – neizmijenjenoj činjeničnoj osnovi od one koja je do tada bila, treba sagledavati u kontekstu materijalnopravnih obilježja i svrhe koju zastara u smislu odredbi čl. 214. –246. ZOO ima u našem pravu. Naime, uz istaknuti materijalnopravni prigovor zastare, zbog isteka zakonom određenog vremena u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, utuživa obveza pretvorila se u neutuživu - naturalnu, zbog čega vjerovnik svoje pravo ne može ostvariti prisilno preko suda, već je dužnik u dispoziciji hoće li ispuniti svoju naturalnu obvezu ili ne. Svrha zastare temelji se na interesima pravne sigurnosti da se zaštiti postojeće stanje ako ono traje duže vrijeme, tj. da u određenom pravnom odnosu ne bude neizvjesnosti ako vjerovnik u određenom vremenu ne postavi zahtjev za ostvarenje svog prava. Tako kod okolnosti da se dužnik /tuženik/ protivi ispunjenju niže postavljenog generički određenog tužbenog zahtjeva, samim povećanjem - preinakom postojećeg zahtjeva temeljem iste – neizmijenjene činjenične osnove nije ispunjena svrha koju zastara ima u našem pravu, već i glede razlike u kojoj je zahtjev povećan – preinačen treba uzeti da je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a došlo već podnošenjem tužbe.

31. Dakle, kada je vjerovnik prije isteka zastarnog roka podnio tužbu s generički određenim tužbenim zahtjevom, ali je tijekom postupka temeljem iste činjenične osnove preinačio tužbu povećanjem postojećeg generički određenog zahtjeva, u navedenim okolnostima i u pogledu razlike u kojoj je zahtjev povećan – preinačen treba uzeti da je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a došlo već podnošenjem tužbe.

32. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

33. Radi utvrđivanja visine potraživanja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, koji je u svom nalazu i mišljenju naveo da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 38.032,15 kn, odnosno eurska protuvrijednost više plaćenog iznosa iznosi 5.047,73 EUR. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 1.516,18 kn, odnosno eurska protuvrijednost manje plaćenog iznosa iznosi 201,23 EUR.

34. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka, obzirom je isti izrađen objektivno, jasno i stručno, na temelju relevantne dokumentacije, tim više što stranke nisu imale prigovora ni primjedbe na nalaz i mišljenje.

35. U odnosu na prigovor koji se odnosi na "negativne razlike" valja navesti kako u konkretnom slučaju tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja, materijalnopravni prigovor prijeboja niti protutužbeni zahtjev.

36. Prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. godine u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovni ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRKCHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.

37. Iz toga nadalje proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju preplaćene iznose anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.

38. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja koji je postavljen u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, te temeljem odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a odlučiti kao u izreci pod točkom II.

39. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

40. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. – 200,00 eur, za sastav podnesaka od 30.08.2022.g. i 10.06.2023.g. prema Tbr. 8. toč. 1. po 200,00 eur, te za zastupanje na ročištima 27.04.2023.g., 19.03.2024.g. i 16.04.2025.g. prema Tbr. 9. toč. 1. po 200,00 eur, što ukupno iznosi 1.200,00 eur, a uvećano za trošak PDV- a prema Tbr. 46. u iznosu od 400,00 eur ukupno iznosi 1.600,00 eur. Navedenom iznosu pribrojen je trošak vještačenja u iznosu od 200,00 eur, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,81 eur, tako da trošak tužitelja iznosi 1.839,81 eur.

41. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom III.

U Zagrebu, 27. svibnja 2025. godine

Sudac:

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.