REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zlataru
Stalna služba u Zaboku
Zabok, Matije Gupca 22
Poslovni broj P-994/2023-20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja KH iz [adresa], ranije na adresi:
Zagreb, Bulvanova 10, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, Kralja Držislava 14, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon 3. travnja 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika te zamjenice punomoćnice tuženika JH, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, dana 27. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d. d. Rijeka isplatiti tužitelju KH iznos od 20.807,57 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima:
na iznos od 7,77 EUR od 13.5.2006.
na iznos od 0,71 EUR od 24.6.2006.
na iznos od 7,81 EUR od 2.9.2006.
na iznos od 2,57 EUR od 2.10.2006.
na iznos od 108,68 EUR od 2.11.2008.
na iznos od 131,16 EUR od 2.1.2009.
na iznos od 140,31 EUR od 2.2.2009.
na iznos od 149,56 EUR od 2.3.2009.
na iznos od 121,98 EUR od 2.4.2009.
na iznos od 121,07 EUR od 2.5.2009.
na iznos od 90,67 EUR od 2.6.2009.
na iznos od 55,05 EUR od 2.7.2009.
na iznos od 69,70 EUR od 2.8.2009.
na iznos od 4.615,92 EUR od 19.8.2009.
na iznos od 35,22 EUR od 2.9.2009.
na iznos od 25,96 EUR od 2.10.2009.
na iznos od 25,05 EUR od 2.11.2009.
na iznos od 36,07 EUR od 2.12.2009.
na iznos od 44,90 EUR od 2.1.2010.
na iznos od 56,45 EUR od 2.2.2010.
na iznos od 53,66 EUR od 2.3.2010.
na iznos od 73,54 EUR od 2.4.2010.
na iznos od 69,23 EUR od 2.5.2010.
na iznos od 73,96 EUR od 2.6.2010.
na iznos od 126,85 EUR od 2.7.2010.
na iznos od 115,14 EUR od 2.8.2010.
na iznos od 158,20 EUR od 2.9.2010.
na iznos od 128,57 EUR od 3.10.2010.
na iznos od 118,43 EUR od 2.11.2010.
na iznos od 173,46 EUR od 2.12.2010.
na iznos od 201,52 EUR od 2.1.2011.
na iznos od 180,52 EUR od 2.2.2011.
na iznos od 186,99 EUR od 2.3.2011.
na iznos od 161,69 EUR od 3.4.2011.
na iznos od 171,36 EUR od 3.5.2011.
na iznos od 237,14 EUR od 3.6.2011.
na iznos od 234,21 EUR od 2.7.2011.
na iznos od 297,14 EUR od 2.8.2011.
na iznos od 303,65 EUR od 3.9.2011.
na iznos od 238,83 EUR od 2.10.2011.
na iznos od 234,51 EUR od 2.11.2011.
na iznos od 231,10 EUR od 2.12.2011.
na iznos od 243,72 EUR od 3.1.2012.
na iznos od 257,81 EUR od 2.2.2012.
na iznos od 257,98 EUR od 3.3.2012.
na iznos od 249,33 EUR od 3.4.2012.
na iznos od 252,23 EUR od 2.5.2012.
na iznos od 258,15 EUR od 5.6.2012.
na iznos od 252,50 EUR od 2.7.2012.
na iznos od 247,92 EUR od 4.9.2012.
na iznos od 247,92 EUR od 4.9.2012.
na iznos od 238,11 EUR od 2.10.2012.
na iznos od 249,40 EUR od 3.11.2012.
na iznos od 252,63 EUR od 4.12.2012.
na iznos od 253,29 EUR od 4.1.2013.
na iznos od 241,44 EUR od 7.2.2013.
na iznos od 243,81 EUR od 6.3.2013.
na iznos od 253,83 EUR od 9.4.2013.
na iznos od 236,09 EUR od 10.5.2013.
na iznos od 225,30 EUR od 20.6.2013.
na iznos od 223,13 EUR od 20.7.2013.
na iznos od 229,54 EUR od 13.8.2013.
na iznos od 232,91 EUR od 10.9.2013.
na iznos od 246,57 EUR od 3.10.2013.
na iznos od 242,40 EUR od 8.11.2013.
na iznos od 248,50 EUR od 7.12.2013.
na iznos od 238,37 EUR od 10.1.2014.
na iznos od 242,42 EUR od 8.2.2014.
na iznos od 244,33 EUR od 8.3.2014.
na iznos od 237,17 EUR od 13.5.2014.
na iznos od 237,17 EUR od 13.5.2014.
na iznos od 237,65 EUR od 17.6.2014.
na iznos od 244,15 EUR od 15.7.2014.
na iznos od 245,99 EUR od 5.8.2014.
na iznos od 249,85 EUR od 10.10.2014.
na iznos od 249,85 EUR od 10.10.2014.
na iznos od 258,18 EUR od 11.11.2014.
na iznos od 261,01 EUR od 9.12.2014.
na iznos od 262,37 EUR od 14.1.2015.
na iznos od 262,28 EUR od 12.2.2015.
na iznos od 262,28 EUR od 12.3.2015.
na iznos od 262,28 EUR od 14.4.2015.
na iznos od 262,28 EUR od 13.5.2015.
na iznos od 262,28 EUR od 11.6.2015.
na iznos od 262,28 EUR od 14.7.2015.
na iznos od 262,28 EUR od 12.8.2015.
na iznos od 262,28 EUR od 11.9.2015.,
sve do isplate za zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja KH, koji glasi: „Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka da tužitelju KH isplati iznos od 4.232,47 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. 10. 2015. pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."
III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka nadoknaditi tužitelju KH troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.584,25 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, tekućima od 27. svibnja 2025. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana,
IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa troškova iz t. III. izreke ove presude.
Obrazloženje
1. 1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 2. ožujka 2006. sklopio ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607- 5102879807, temeljem kojeg mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 414.500,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Tužitelj se ugovorom obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF, važećem na dan odobrenja žiro-računa banke, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim ugovorom određena kao promjenjiva.
1. 2. Tužitelj je naveo da mu prilikom sklapanja ugovora nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Naprotiv, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Naveo je da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF-a, već je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Stoga su u predmetnom ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz CHF i promjenjiva kamatna stopa), što ukazuje da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih u trenutku sklapanja ugovora i tijekom otplate kredita nije mogao znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti i to do mjere da ugrožava njegovu egzistenciju, tužitelj ne bi preuzeo takvu obvezu.
1. 3. Tužitelj se u tužbi pozvao na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenima u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača.
1. 4. Nadalje, tužitelj je naveo da se u konkretnom slučaju radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a da se o pojedinim ugovornim odredbama uopće nije moglo pojedinačno pregovarati jer su iste bile unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca. Naveo je da je tuženik u predmetnom ugovoru ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja ugovora nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj je naveo da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute prema srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF-a, a sve to sukladno pravnom institutu stjecanja bez osnove, a kako je tuženik bio nepošten stjecatelj, tužitelj smatra da mu je tuženik dužan platiti zakonske zatezne kamate od dana stjecanja preplaćenih iznosa anuiteta.
1. 5. Tužitelj je naveo da su stranke sklopile aneks ugovora, kojim je provedena konverzija kredita iz valutne klauzule u CHF-u u valutnu klauzulu u EUR, ali da neovisno o tome postoji njegovo pravo na isplatu temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Također je naveo da je u trenutku konverzije kredita došlo do značajne razlike u iznosu neotplaćene glavnice na štetu tužitelja jer je tuženik isti izračunao primjenom za tužitelja nepovoljnijeg tečaja, umjesto da je glavnicu izračunao temeljem početnog tečaja CHF-a u odnosu na kunu, pa smatra da ima pravo na isplatu razlike u iznosu glavnice koja je nastala u trenutku konverzije.
1. 6. Tužitelj je u tužbi postavio manifestacijski zahtjev prema tuženiku za dostavom dokumentacije koja mu je potrebna za isticanje određenog tužbenog zahtjeva.
1. 7. Nakon što je od tuženika primio traženu dokumentaciju, tužitelj je podneskom od 22. kolovoza 2023. tužbenim zahtjevom zatražio isplatu iznosa od 20.826,67 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, pa do isplate te iznosa od 4.232,47 EUR (razlika glavnice nakon provedene konverzije) sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate.
2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, uz obrazloženje da su ugovorne strane u čl. 16. predmetnog ugovora o kreditu ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, čime su potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika.
2. 2. Nakon isticanja prigovora mjesne nenadležnosti, tuženik je u okviru raspravljanja o glavnoj stvari, osporio tužiteljevo svojstvo potrošača i potrošačku svrhu ugovora o kreditu, navodeći da je na tužitelju teret dokazivanja navedenih činjenica.
2. 3. Nadalje, tuženik je naveo da su ugovorne strane 16. veljače 2016. sklopile aneks ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15), čime su stvorile novu pravnu osnovu bez značaja obnove na način da je tužiteljev kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, čime je tužiteljev položaj izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik je naveo da je postupio sukladno odredbama ZID ZPK/15, prema kojima je bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje aneksa ugovora, a tužitelj je imao mogućnost odlučiti o tome želi li ili ne izmijeniti osnovni ugovorni odnos i odlučio je prihvatiti sklapanje aneksa ugovora. Dakle, tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom provođenjem konverzije kredita iz CHF- a u EUR, čime je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana s retroaktivnim učinkom konverzije te je uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana retroaktivnim priznanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF-u, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu. Tuženik stoga smatra da tužitelj nakon sklapanja aneksa ugovora o kreditu više nema pravni interes bilo što potraživati temeljem osnovnog ugovora o kreditu, uključujući i razliku glavnice u CHF i EUR, za koju tražbinu je istaknuo prigovor zastare jer je od provedene konverzije do podnošenja tužbe proteklo više od pet godina. Istaknuo je također da je tužitelj pristao na sklapanje aneksa ugovora, kojim su ugovorne strane sporazumno odredile uvjete kredita za razdoblje nakon 30. rujna 2015., a aneks ugovora nije niti raskinut, niti poništen, niti utvrđen ništetnim.
2. 4. Tuženik je osporio tužiteljevu tvrdnju da bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u iz osnovnog ugovora o kreditu bile nepoštene i ništetne te da tužitelja nije potpuno obavijestio o svim uvjetima ugovora. Naveo je da je valutna klauzula ugovorena sukladno dispozitivnoj normi iz čl. 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO) te da na tečajnim razlikama nije ostvario, niti može ostvariti ekstra profit jer je i sam bio zadužen u CHF-u te da trpi isti tečajni rizik kao i tužitelj. Tuženik je osporio zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata na eventualnu tužiteljevu tražbinu, smatrajući se savjesnim stjecateljem u okviru instituta stjecanja bez osnove te da bi tužitelj eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe, ali ne i od ranije. Tuženik je također istaknuo prigovor zastare cjelokupne tužiteljeve tražbine.
2. 5. Tuženik je na pripremnom ročištu istaknuo prigovor radi prebijanja njegove tražbine s eventualnom tužiteljevom tražbinom s osnova tzv. negativnih tečajnih razlika, odnosno za iznose koje je tužitelj platio u manjem iznosu u razdoblju kad je tečaj CHF-a prema kuni bio niži od tečaja na dan isplate kredita. Tuženik nije do zaključenja prethodnog postupka, a niti tijekom glavne rasprave, odnosno nakon provedenog financijskog vještačenja određeno naveo svoj prigovor radi prebijanja, slijedom čega sud o istome nije odlučivao.
2. 6. Tuženik je predložio da sud odbaci tužbu, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve kao neosnovane.
3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 4. ožujka 2025. istaknuo tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 20.807,57 EUR s osnova preplaćenih mjesečnih anuiteta do konverzije kredite temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa, pa do isplate te isplatu iznosa od 4.232,47 EUR s osnova razlike u glavnici, koja je utvrđena konverzijom kredita.
4. 1. Tužitelj je osporio osnovanost tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda, navodeći da je prorogacijska klauzula o mjesnoj nadležnosti prema registriranom sjedištu tuženika klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo te da je ista nepoštena i ništetna, suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu udaljenost između tužiteljevog prebivališta i sjedišta tuženika, troškovi tužiteljevog dolaska u sud prema sjedištu tuženika bili bi visoko, čime bi došlo do znatne procesne neravnoteže između ugovornih strana na njegovu štetu.
4. 2. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu utvrđeno je da su odredbom čl. 16. stranke za slučaj spora ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Također je utvrđeno da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici tuženika u Zagrebu, gdje se nalazi prebivalište tuženika, a to je na području mjesne nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu, kojemu je tužitelj podnio tužbu.
4. 3. Također je iz ugovora o kreditu te iz provedenih dokaza utvrđeno da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača te da se o ugovornoj odredbi koja sadrži sporazum o određivanju mjesne nadležnosti suda za slučaj spora, nije pojedinačno pregovaralo, da je ista sadržana u standardnom ugovoru sastavljenom od strane tuženika kao trgovca te da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Ugovorna odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer mu je nametnuta mjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika, koji sud je znatno udaljen od njegovog mjesta prebivališta i mjesta sklapanja predmetnog ugovora. Takva ugovorna odredba mogla bi odvratiti tužitelja od traženja sudske zaštite i bitno mu otežati pristup sudu.
4. 4. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi čl. 82. ZZP-a, ugovorna odredba koja bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogla smatrati nepoštenom je primjerice i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.
4. 5. Iz svega navedenog utvrđeno je da je ugovorna odredba koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu tuženika nepoštena i ništetna, slijedom čega bi za određivanje mjesne nadležnosti suda trebalo primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – u daljnjem tekstu: ZPP).
4. 6. Prema odredbi čl. 48. st. 1. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Prema odredbi čl. 59. ZPP-a, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.
4. 7. Kako je utvrđeno da je ništetan sporazum stranaka o određivanju nadležnosti suda koji je općemjesno nadležan za tuženika (Općinski sud u Rijeci), prema odredbama ZPP-a općemjesno bi bio nadležan isti taj sud jer tuženik u Rijeci ima sjedište ili pak sud na čijem području se nalazi poslovna jedinica tuženika u okviru čije djelatnosti je sklopljen predmetni ugovor o kreditu, a to je upravo Općinski građanski sud u Zagrebu, kojemu je podnesena predmetna tužba, što znači da je tužba podnesena mjesno nadležnom sudu.
4. 8. Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-223/2023 od 25. rujna 2023. određen je Općinski sud u Zlataru kao stvarno i mjesno nadležan sud za postupanje u ovom predmetu, čime je ustanovljena mjesna nadležnost ovog suda.
4. 9. Sud je stoga na pripremnom ročištu rješenjem odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan, nakon čega je u skladu s načelom ekonomičnosti postupka nastavio s postupanjem u ovom predmetu.
5. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja, izvršio je uvid u dokumentaciju na stranicama br. 13. - 147. i 179 - 344 spisa te je izvršio uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Darfin d.o.o. na stranicama br. 429-443 spisa.
6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
7. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu te aneks ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u CHF-u u kredit s valutnom klauzulom u EUR-u.
7. 2. Sporno je bilo može li tužitelj, nakon sklapanja aneksa ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, bilo što osnovano potraživati od tuženika, sporna je bila pravna valjanost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u te je li tužitelj bio valjano i u potpunosti informiran o valutnom riziku CHF-a, postojanje i visina tužiteljeve tražbine, zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine, sporan je bio tužiteljev status potrošača te potrošačka svrha ugovora.
8. Uvidom u ugovor o kreditu od 2. ožujka 2006., koji je solemniziran kod javnog bilježnika Vesne Pučar iz Zagreba, pod poslovnim brojem OU-260/06 utvrđeno je da je isti sklopljen na iznos od 414.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, radi izgradnje i adaptacije stambenog prostora. Ugovorom je određen rok vraćanja kredita u trajanju od 180 mjeseci od puštanja kredita u tečaj, a otplata kredita ugovorena je u 180 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj, s time da kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Iznos anuiteta određen je u visini od 3.128,69 CHF, a povrat obveza iz ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) određen je na način da će se iznos anuiteta obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. U ugovoru je navedeno da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja te da potpisom ugovora potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.
9. Uvidom u aneks ugovora o kreditu od 16. veljače 2016., koji je istoga dana solemniziran kod javnog bilježnika Vesne Pučar iz Zagreba, pod brojem OV-3042/16 utvrđeno je da je istim izvršena konverzija kredita, utvrđen je iznos preostale glavnice za otplatu na dan 30. rujna 2015. od 68.815,91 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan podmirenja te je utvrđeno da po provedbi konverzije postoji manjak uplaćenog iznosa od 1.080,09 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan podmirenja, koji iznos se korisnik kredita obvezao podmiriti u roku od 15 dana od dana stupanja na snagu aneksa ugovora.
10. 1. Tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu sklopio u poslovnici tuženika koja se nalazila u Zagrebu. Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u sklopio je iz razloga jer su i kod tuženika, a i kod ostalih banaka u to vrijeme takvi krediti bili najpovoljniji što se tiče kamatne stope te iznosa kredita koji se tada mogao dobiti. Tuženik je bio njegova matična banka čiji je klijent bio više godina. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imao je relativno dobra primanja i bio je kreditno sposoban dobiti relativno velik iznos kredita. Došao je u poslovnicu tuženika i tražio je da mu ponude najpovoljniju opciju kreditiranja te mu je ponuđen upravo predmetni ugovor. U to je vrijeme smatrao da je CHF stabilna i jaka valuta, u razini valuta USD i EUR. U banci mu ništa posebno nisu govorili o CHF-u, ali tada su kamate bile najpovoljnije u usporedbi s bilo kojom drugom valutnom klauzulom. U to je vrijeme preuređivao obiteljsku kuću i u tu mu je svrhu trebao kredit. To je obiteljska kuća u kojoj još uvijek stanuje. Nije imao nikakav obrt, niti trgovačko društvo. U jednom trenutku tijekom otplate kredita promijenili su se uvjeti otplate kredita u smislu da je drastično povećan tečaj CHF-a, za redovnu kamatu se nije mogao sjetiti koliko je rasla, a misli da je to bilo u vrijeme velike financijske krize. Usprkos svemu, i dalje je mogao otplaćivati kredit jer je tada radio u inozemstvu i imao je relativno dobra primanja, ali je potpuno siguran da su se mjesečni anuiteti znatno povećali u odnosu na prvotne iznose istih. Godine 2008. umrla mu je majka iza koje je naslijedio stan, istoga je prodao 2009. i sa sredstvima dobivenima od prodaje stana podmirio je i zatvorio jedan dio predmetne kreditne obveze. Konverziju kredita je prihvatio jer je javno bilo objavljeno da će konverzijom biti smanjeni iznosi budućih mjesečnih anuiteta.
10. 2. Odgovarajući na pitanja, tužitelj je iskazao da se sada doista više ne može sjetiti jesu li ga u banci upozorili na bilo kakav rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF- u. U banci je tražio i dobio najpovoljniji kredit i ne smatra da mu ne bi bilo rečeno da postoji kakav rizik, ako je isti u to vrijeme bio predvidiv. Tužitelj se nije mogao izjasniti bi li pristao na sklapanje takvog ugovora u kreditu da je znao da će tečaj CHF-a toliko rasti. Sa sadašnjim znanjem i iskustvom o tom pitanju takav kredit ne bi uzeo.
11. 1. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor sklopio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe. Prema čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., K,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
11. 2. Iz iskaza tužitelja te iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da tužitelj ugovor nije sklopio u okviru bilo kakve poslovne djelatnosti, već kao potrošač i da je svrha kredita bila potrošačka za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora.
11. 3. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03, koje su u tom dijelu u bitnome jednake definiciji potrošača iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) te se također primjenjuju utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.
12. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.
12. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.
12. 3. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.
12. 4. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
12. 5. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.
12. 6. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.
12. 7. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula prema kojoj je tužitelj bio obvezan otplaćivati kredit u kunama prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta.
13. 1. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.
13. 2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.
13. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.
13. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.
13. 5. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli u CHF-u, navedena valutna klauzula nametnuta je tužitelju od strane tuženika, iako je tužitelj namjeravao sklopiti predmetni ugovor s valutnom klauzulom u eurima, ali su ga djelatnici tuženika uvjerili da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu sigurniji i stabilniji od tečaja eura te da je isti povoljniji za tužitelja zbog niže kamatne stope. Djelatnici tuženika tužitelja nisu upoznali sa činjenicom da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF-a, kao što je to činila u odnosu na EUR, zbog čega tužitelj nije mogao predvidjeti budući značajni rast tečaja CHF-a, odnosno nije znao za velik rizik tako ugovorene valutne klauzule.
13. 6. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 2. ožujka 2006., a solemniziran kod javnog bilježnika 3. ožujka 2006., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF-u. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužitelju bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.
13. 7. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.
13. 8. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.
13. 9. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
13. 10. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.
13. 11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se više ne sjeća jesu li ga djelatnici banke upozorili na bilo kakav rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u, ali ne smatra da mu za to ne bi rekli ako se radilo o predvidivom riziku. Najveći rizik ugovaranja takve valutne klauzule bio je u tome da Hrvatska narodna banke nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, kao što ga je štitila u odnosu na EUR, tako da u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na kunu počeo znatno rasti, Hrvatska narodna banka nije imala mehanizme za kontrolu tečaja. Nije isključeno da djelatnici banke koji su radili na poslovima kreditiranja potrošača nisu znali za tu okolnosti, međutim tuženik je kao financijska institucija to svakako znao, ali je usprkos tome kredite s valutnom klauzulom u CHF-u nudio potrošačima kao najpovoljnije. Činjenica da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj kune prema CHF-u nije spomenuta niti u jednom letku i u informativnoj dokumentaciji iz tog vremena, koju je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, a priloženi su grafički prikazi kretanja tečaja EUR-a, USD-a i CHF-a iz proteklog razdoblja, iz kojih se nije moglo zaključiti da je CHF-a u Hrvatskoj rizičnija valuta od ostale dvije te da je to zbog toga što Hrvatska narodna banka nije imala mehanizme za kontrolu tečaja te valute. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik kao bankarska institucija nepotpuno informirao tužitelja kao potrošača o svim okolnostima koje bi u mogućnosti mogle utjecati na rast tečaja CHF-a u odnosu na kunu i posljedično tome na izrazito velik rast mjesečnih anuiteta kredita tijekom razdoblja otplate istoga. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio, niti su mu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da su mjesečni anuiteti kredita tijekom otplate istoga znatno povećani u odnosu na prvotne iznose istih. Iako je tužitelj usprkos tome ispunjavao svoju kreditnu obvezu, smanjio je svoju kreditnu obvezu na način da je sredstvima od prodaje naslijeđenog stana zatvorio jedan dio kredita, a u odnosu na ostatak duga je prihvatio konverziju kredita kako bi se iznosi mjesečnih anuiteta smanjili. Iz navedenoga proizlazi da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u značajno narušena ekonomska ravnoteža ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je valutni, odnosno tečajni rizik tuženik u cijelosti prebacio na njega. Tuženik je stoga postupio protivno čl. 81. i 82. ZZP/03.
13. 12. Sud je stoga u okviru odlučivanja o prethodnom pitanju utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz glavnicu CHF, a koje su sadržane u čl. 7. ugovora o kreditu.
14. 1. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, to se navedene odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.
14. 2. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO), tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.
15. 1. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku društvu Darfin d.o.o. Zagreb.
15. 2. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 156.774,54 kn, odnosno eurska protuvrijednost od 20.807,57 EUR.
15. 3. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 10.951,66 kn, odnosno 1.453,53 EUR.
15. 4. Nadalje, utvrđeno je da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita, umanjena za razliku glavnice iz konverzije, iznosi 31.889,58 kn, odnosno 4.232,47 EUR.
15. 5. Prema aneksu ugovora o kreditu, utvrđen je manje uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30. rujna 2015. te iznosi 1.777,36 EUR-a.
15. 7. Financijski vještak je izračunao da zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije iznose 1.619,02 EUR, pa kada se od zbroja tih zateznih kamata s iznosom više plaćenih razlika anuiteta s osnove valutne klauzule oduzme iznos preplate utvrđene konverzijom (2.745,05 EUR), dobije se iznos od 3.402,15 EUR.
15. 8. Financijskim vještačenjem također je utvrđeno da je konverzija kredita provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15 te da su kod izračuna konverzije uzete u obzir sve uplate tužitelja.
16. 1. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka te je tužbeni zahtjev postavio u skladu s istim, potražujući isplatu iznosa preplate uslijed promjene tečaja CHF-a od 20.807,57 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog mjesečnog iznosa preplate, pa do isplate. S osnova razlike glavnice tužitelj je istaknuo zahtjev za isplatu iznosa od 4.232,47 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate.
16. 2. Tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu financijskog vještaka, ali je i nadalje osporavao osnovanost tužiteljeve tražbine.
16. 3. Nalaz i mišljenje vještaka izrađeni su temeljem sve potrebne dokumentacije, u skladu s nalogom suda, nepristrano i stručno te je sud iste prihvatio u cijelosti.
17. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužitelj, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi aneksa ugovora o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljevo stanje kreditne obveze i da mu se za ubuduće olakša situacija u koju je bio doveden izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njegov položaj izjednači s potrošačima koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem aneksa ugovora o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o manjku i o načinu podmirenja utvrđenog iznosa manjka. Potrebno je stoga utvrditi je li aneksom ugovora o kreditu tužitelj obeštećen za iznose koje je preplatio uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljevu tražbinu.
17. 2. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: J 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužitelj tijekom postupka nije niti izričito osporavao pravnu valjanost aneksa ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija, a iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je aneks ugovora o kreditu pravno valjan te da je isti sklopljen u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Aneks ugovora o kreditu rezultat je valjanog dogovora ugovornih strana o tome te nije utvrđeno da bi bilo koje odredbe tog aneksa ugovora bile ništetne. Osim toga, odredbe iz sporazuma o konverziji nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne, a time što je s tuženikom sklopio aneks ugovora o kreditu, prihvatio je sva prava i obveze iz istoga.
18. 1. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da tužitelj konverzijom kredita nije niti djelomično obeštećen zbog preplaćenih iznosa temeljem valutne klauzule u CHF-u jer konverzijom kredita nije utvrđena nikakva preplata od strane tužitelja do 30. rujna 2015., već manjak u ispunjenju njegove obveze kakva bi bila kod kredita s valutnom klauzulom u EUR-u. Slijedom toga, za iznos razlike anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, bez osnove se povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja. Tuženik je stoga navedeni iznos tužitelju dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).
18. 2. Iako su financijskim vještačenjem izračunati i iznosi koje je tužitelj manje platio u odnosu na inicijalni tečaj CHF-a, a u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na kunu bio niži od tečaja na dan isplate kredita, isti ne utječu na visinu tužiteljeve tražbine jer tuženik po osnovi istih nije određeno istaknuo protutužbeni zahtjev, procesno-pravni prigovor radi prebijanja, niti materijalno-pravni prigovor prijeboja. Osim toga, tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju od onoga na dan isplate kredita, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik, tzv. negativne tečajne razlike sud nije uzimao u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine.
19. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine. Ocjena ovog suda o pitanju zastare restitucijskog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljena na stajalištu Vrhovnog suda izraženom u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018, prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Takav stav izražen je i u pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora , odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.). Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli podnesena 12. lipnja 2023., to zastarni rok od pet godina propisan čl. 225. ZOO-a, nije protekao.
20. Slijedom navedenog, sud je prihvatio kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 20.807,57 EUR, što predstavlja iznos tražbine s osnove preplate zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u do konverzije 30. rujna 2015.
21. 1. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije, tužitelj potražuje i isplatu iznosa razlike preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj nije dokazao da bi takav aneks ugovoru bio ništetan i da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Zato su iznosi koje tužitelj na ime razlike glavnice potražuje posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazao da su odredbe tog dodatka ništetne, niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne.
21. 2. Sud je stoga ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.232,47 EUR sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama te je istoga odbio.
22. 1. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 2., u vezi sa čl. 155. ZPP-a, razmjeru uspjehu stranaka u parnici u odnosu na konačno postavljen tužbeni zahtjev. Tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio isplatu iznosa od ukupno 25.040,04 EUR, a njegov zahtjev je prihvaćen u iznosu od 20.807,57 EUR, što predstavlja njegov kvantitativni uspjeh u parnici od 83,10% (20.807,57 EUR/25.040,04 EUR), dok je tuženik uspio u parnici u odnosu na iznos za koji je odbijen tužbeni zahtjev (4.232,47 EUR), pa njegov kvantitativni uspjeh iznosi 16,90%. Tuženik je tijekom postupka osporavao osnove tužbenog zahtjeva, s time da je i u pogledu osnove uspjeh tužitelja jednak (83,10%) jer po stavu suda ne postoji osnov za dosudu razlike glavnice tužitelju. Oduzimanjem uspjeha tužitelja u postupku od tuženikovog uspjeha u postupku (83,10%- 16,90%) dobiva se iznos od 66,20% uspjeha tužitelja u postupku te mu je u tom omjeru dosuđena naknada parničnog troška.
22. 2. Tužitelju su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.), kako slijedi:
- za sastav tužbe po tbr. 7. 1. u visini od zatraženih 100 bodova,
- za sastav podnesaka od 22. kolovoza 2023., 22. travnja 2024. i 4. ožujka 2025. po tbr. 8. 1. u visini od 250 bodova za svaki podnesak,
- za zastupanje na ročištima 29. listopada 2024. i 3. travnja 2025. po tbr. 9. t. 1. u visini od 250 bodova za svako ročište,
- što ukupno iznosi 1.350 bodova ili 2.700,00 EUR, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 675,00 EUR, što ukupno iznosi 3.375,00 EUR.
22. 3. Tužitelju ovom presudom nisu odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku za pristup na ročište za objavu i uručenje presude jer u trenutku izrade ove presude nije izvjesno hoće li njegov punomoćnik pristupiti na to ročište ili ne, odnosno hoće li za tužitelja taj trošak nastati. O zahtjevu za naknadu troškova zastupanja tužitelja po punomoćniku za pristup na ročište za objavu i uručenje presude po potrebni će se odlučiti naknadno.
22. 4. Sud je tužitelju dosudio 66,20% odmjerenih troškova zastupanja po punomoćniku, što iznosi 2.234,25 EUR. Navedenim troškovima dodani su u cijelosti troškovi s osnova plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja, jer su troškovi vještačenja na način kako je to predložio tužitelj u cijelosti bili potrebni, neovisno o uspjehu stranaka u postupku.
22. 5. Sud je stoga tuženiku naložio da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 2.584,25 EUR, dok je preko tog iznosa odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troškova kao neosnovan.
23. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana presuđenja pa do isplate.
24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zaboku 27. svibnja 2025.
Sudac
Nada Mohač
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.
Dostaviti:
1. Odvjetnik Frano Bazina, Zagreb, Kralja Držislava 14
2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6
