REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U MAKARSKOJ

Kralja Petra Krešimira IV br. 2

21300 Makarska

P-1123/2021-57

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Makarskoj, po sucu Lariju Glavašu, u pravnoj stvari tužitelja LM, državljanin Republike Srbije, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika pod 1. RM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], pod 2. MM, iz [adresa], koje zastupa pun. Zoran Gajski, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne, usmene i javne rasprave, zaključene 13. ožujka 2025., uz sudjelovanje tužitelja osobno, tuženice pod 1. osobno i punomoćnika tuženika, 27. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

1. Utvrđuje se da u ostavinsku imovinu iza pok. KM, OIB: [osobni identifikacijski broj], ulazi potraživanje u iznosu od 100.000,00 EUR prema dužniku RM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].

2. Utvrđuje se da u ostavinsku imovinu iza pok. KM, OIB: [osobni identifikacijski broj], ulazi potraživanje u iznosu od 31.750,00 EUR prema dužniku MM, iz [adresa].

II. Dužan je tužitelj naknaditi tuženicama trošak ovog postupka u iznosu od 1.650,00 EUR.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj ovom sudu 22. studenoga 2021. godine, ističe se da je tužitelj rješenjem ovog suda od 19. listopada 2021. godine, poslovni broj O-185/2021, pod II. upućen u parnicu radi utvrđenja da u ostavinsku imovinu pok. KM, OIB: [osobni identifikacijski broj], ulazi potraživanje prema RM u iznosu od 100.000,00 EUR i protiv MM radi utvrđenja da u ostavinsku imovinu pok. KM ulazi potraživanje u iznosu od 35.000,00 EUR. Sukladno rješenju naslova, tužitelj ustaje sa tužbom radi utvrđenja da u ostavinsku imovinu pok. KM, OIB: [osobni identifikacijski broj] ulazi potraživanje prema RM u iznosu od 100.000,00 EUR i protiv MM radi utvrđenja da u ostavinsku imovinu pok. KM ulazi potraživanje u iznosu od 35.000,00 EUR. Vezano za potraživanje pok. KM prema polusestri RM ističe se da pok. KM nije bila udana niti je imala svoje djece. Iako je pok. KM još od 1970-tih godina bila na usluzi i svesrdno pomagala svojoj sestri RM, u studenom 1990 godine je došlo do prekida komunikacije između polusestara. Sredinom 1990-tih, na inicijativu Zorana i MM (sina i kćeri RM) ponovno se uspostavlja kontakt između RM i KM koja tada radi u Italiji. KM tijekom godina pozajmljuje sistematski sredstva RM i to posebno radi njene djece, a nećaka KM. Tako 1998. godine RM i CM šalju čestitku za Novu Godinu KM u kojoj stoji: „...nadam se da ćemo ti vratiti dio duga“. Pokojna KM je svom bratu TM još 2001. godine kazala kako joj RM duguje 31.000,00 tadašnjih DEM koje joj nikako da vrati. Nadalje da je preminula Dragica Milićević 2001. godine kupila nekretninu u [adresa], č. zgr. [katastarska čestica], upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Makar, u [adresa]. To je vidljivo iz priloženog Ugovora o kupoprodaji od 18. prosinca 2001. godine, te priložen i vlasnički list za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Makar. Kako je pok. KM radila u [adresa] RM je to iskoristila kako bi 2003. godine uzurpirala i koristila njenu nekretninu bez ikakve naknade.

2. Kada se pok. KM (nakon što je otišla u mirovinu) odlučila vratiti živjeti u [adresa], bila je primorana ustati sa tužbom radi iseljenja RM koja je uzurpirala nekretninu i na svaki način joj onemogućavala boravak u vlastitoj kući. Predlaže se uvid u spis ovog suda. RM je dakle od svibnja 2003. godine pa do kolovoza 2019. godine bespravno koristila i raspolagala (iznajmljivala i zadržavala za sebe prihod) od kuće pok. KM, koristeći činjenicu što ova radi u Italiji. Vezano za potraživanje pok. KM prema MM ističe se slijedeće: MM od lipnja 2010. godine pa do 11. siječnja 2021. godine kada je umrla KM (a i dan danas), koristi dio nekretnine pok. KM bez pravne osnove. Datum useljenja je koincidirao sa smrću i pogrebom pok. VM majke RM i pok. KM. MM se uselila u kuću bez znanja i odobrenja pok. KM o čemu je ona izravno kazivala svom bratu pok. TM. Nakon sprovoda pok. VM dogovoreno je sa RM kako će MM (ona tada nije bila prisutna) plaćati najamninu u visini mjesečne rate kredita. Međutim i nakon što je pok. VM umrla, RM je i dalje onemogućavala pok. KM korištenje njene nekretnine, a MM je nastavila koristiti dio ove nekretnine bez pravne osnove i bez da je plaćala ikakvu naknadu. Tužitelj posebno navodi kako je pok. KM teško radila u Italiji kako bi sebi priskrbila nekretninu u Hrvatskoj u koju se namjeravala vratiti po dolasku u Hrvatsku i provesti u miru starost. Međutim njena polusestra i nećakinja su je u tome spriječile jer im nije odgovaralo da se pok. KM vrati i živi u toj kući, budući bi to prekinulo njihovu uzurpaciju i ekonomsko iskorištavanje nekretnine pok. KM.

3. U odgovoru na tužbu od 19. travnja 2022. godine, tuženice u cijelosti osporavaju zahtjev tužitelja ističući da je isti neosnovan. Navodi se da je točno da je tužitelj upućen u parnicu radi utvrđenja da u ostavinsku imovinu ostaviteljice ČM ulazi potraživanje prema prvotuženici RM u iznosu od 100.000,00 EUR te prema MM kao drugotuženici u ovom postupku u iznosu od 31.750 EUR. Međutim, tvrdnje tužitelja u svezi utvrđivanja postojanja novčane tražbine pok. ČM u odnosu prema 1. i 2. tuženoj su neosnovani, paušalni, netočni i bez priloženih dokaza koji bi potvrđivali njegove tvrdnje, a u suprotnosti su sa provedenim dokazima i iskazivanjem pok. ČM **.**.2020. u sudskom postupku koji se vodi kod Općinskog suda u Makarskoj Stalna služba Imotski pod poslovnim brojem P-1483/2019 po tužbi prvotužene RM protiv sada pok. ČM zbog utvrđivanja suvlasništva u ½ dijela nekretnine kčbr. [katastarska čestica] ZGR u naravi #stojna kuća“ upisane u zkul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – Makar odnosno isplati iznos od 36.948,65 Eura. Iz sadržaja ove tužbe razvidna je činjenica da je predmet potraživanja: u odnosu na prvotužiteljicu njezin „navodni“ dug iz točke III. tužbe prema pok. ČM u iznosu od 31.000,00 DEM iz 2001., a u tužbenom zahtjevu se potražuje iznos od 100.000,00 Eura, u odnosu na drugotuženu predmet potraživanja je njezin dug prema pok. ČM iznos od 35.000,00 Eura. Tužitelj u opisu tužbe ne daje uopće dokaze koji potvrđuju osnov njegovog potraživanja da u ostavinsku imovinu ulaze novčani iznosi navedeni pod toč.1. i toč.2 tužbenog zahtjeva odnosno ne iznosi činjenice i isprave na temelju koji postoji dospjelost navedenih novčanih tražbina.

4. Podneskom od 26. ožujka 2023. godine, tužitelj precizira u odnosu na drugotuženicu traženje na način da se prema istoj ističe zahtjev u iznosu od 31.750 EUR potraživanja što je u skladu s rješenjem i uputom iz ostavinskog postupka a tuženice su ustrajale na pobijanju zahtjeva tužitelja.

5. Sud je izveo dokaz pregledom i čitanjem isprava koje su stranke priložile u predmetni spis.

6. Tužbeni zahtjev nije utemeljen.

7. Stranke su popisale troškove postupka.

8. Sporno je u predmetnom postupku među strankama postojanje obveze tuženica prema tužitelju a radi se o potraživanju u iznosu od 100.000 EUR prema RM kao prvotuženoj te iznosa od 37.500 EUR prema MM kao drugotuženoj u ovom postupku. U tužbi i tijekom postupka pa sve do zaključenja raspravljanja inzistirao je tužitelj da potraživanje postoji jer su tuženice sistematski pozajmljivale sredstva od pok. ČM, te su iste uzurpirale i koristile nekretninu preminule bez ikakve naknade. Nadalje, da se radilo o bespravnom korištenju i raspolaganju nekretninom bez odobrenja preminule ČM što se osobito odnosi na prvotuženu u periodu od svibnja 2003. godine pa do kolovoza 2019. godine a u odnosu na drugotuženicu od lipnja 2010. goidne pa do 11. siječnja 2021. godine. Radi se o nekretnini u [adresa], na adresi [adresa], oznake č. zgr. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]-Makar koju je pok. ČM kupila 2001. godine. Tužitelj je u ostavinskom postupku O-185/2021, kao zakonski nasljednik i brat (iza pok. ČM) upućen na parnicu protiv tuženice RM koja je isto zakonska nasljednica i sestra preminule te njene kćeri MM. Tuženice to osporavaju osobito tvrdeći da je sve navedeno u tužbi u potpunoj suprotnosti s iskazivanjem preminule ČM a koje je ista dala 29. lipnja 2020. godine u sudskom postupku pod brojem: P-1483/2019, koji se vodi pred ovim sudom.

9. Pregledom rješenja ovog suda O-185/2021-6, od 19. listopada 2021. godine, sud je utvrdio da je točkom II. rješenja upućen tužitelj u parnicu protiv sunasljednice RM radi utvrđenja da u ostavinsku imovinu ostaviteljice (pok. ČM), ulazi potraživanje prema RM u iznosu od 100.000 EUR, te je ujedno upućen tužitelj u parnicu i protiv MM radi utvrđenja da u imovinu ostaviteljice ulazi i potraživanje prema istoj u iznosu od 31.750 EUR.

10. Tužitelj je još u tužbi naveo kako su tuženice (osobito prvotužena RM), sistematski pozajmljivale sredstva od pok. ČM koja nisu vraćena preminuloj a što je on saznao 2001. godine kada mu je to iskazala preminula ČM navodeći da prvotuženica duguje istoj iznos od 31.000,00 tadašnjih DEM. Ovo su tuženice u cijelosti osporavale tijekom postupka navodeći da baš ničim nije dokazano da bi se radilo o osnovanom traženju po toj osnovi a radi čega je upućen tužitelj u parnicu. Prema tvrdnjama tužitelja, tuženice su koristile nekretninu u [adresa] na adresi [adresa], oznake č. zgr. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]-Makar koju je pok. ČM kupila 2001. godine.

11. Pregledom i čitanjem kupoprodajnog ugovora zaključenog 18. prosinca 2001. godine između AM kao prodavatelja i pok. ČM kao kupca (list. 9.-11. spisa), sud je utvrdio da su točni navodi o kupnji nekretnine kako je to uvodno tužbom označeno a da je preminula ČM kupila tu nekretninu za iznos od 40.000,00 DEM. Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika Ante Barbića u [adresa], pod brojem OV- 13651, 13652/1, 18. prosinca 2001. godine. Nadalje, iz priloženog zk. izvatka za navedenu nekretninu u [adresa] (list. 12. -13. spisa), sud je utvrdio da je kao vlasnica s odgovarajućim suvlasničkim dijelovima upisana pok. ČM.

12. Tuženice su u odgovoru na tužbu tvrdile da su tvrdnje tužitelja u cijelosti netočne i nedokazane a u potpunoj suprotnosti s provedenim dokazima i iskazivanjem pok. ČM od 29. lipnja 2020. godine u sudskom postupku koji se vodi kod ovog suda pod brojem: P-1483/2019, po tužbi prvotuženice RM protiv sada pok. ČM zbog utvrđivanja suvlasništva u ½ dijela nekretnine kčbr. [katastarska čestica] zgr, u naravi stojna kuća a upisane u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Makar, odnosno isplati iznosa od 36.948,65 EUR. U tom pravcu je i predloženo izvršiti uvid u taj spis a što je sud u skladu s rješenjem od 21. studenoga 2023. godine (list. 187. spisa) i prihvatio.

12.1. Pregledom i čitanjem priloženog spisa (list. 279. -412. spisa), sud je utvrdio kako se predmetni postupak najprije vodio pred ovim sudom (Stalna služba u Imotskom), pod brojem: P-2531/18, zatim pod brojem: P-1483/2019 (kako je i predloženo od tuženih a prihvaćeno od suda), da bi predmet sada imao oznaku spisa P-236/2023. Sud je utvrdio kako se postupak vodi po tužbi RM (ovdje prvotuženice), te je pokrenut protiv sada preminule ČM radi utvrđenja vlasništva a odnosi se na suvlasnički dio odnosno ½ dijela nekretnine oznake kčbr. [katastarska čestica] zgr, u naravi stojna kuća površine 54 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]-Makar.

12.2. Ono što su tuženice isticale još u tužbi a sve do zaključenja raspravljanja u ovom postupku jest da su navodi iz tužbe u potpunoj suprotnosti s iskazivanjem sada pok. ČM koji je ista dala na ročištu održanom 29. lipnja 2020. u tom postupku. Tužitelj u tužbi navodi da mu je sama pok. ČM kazala da postoji dugovanje (ovdje prvotuženice) u iznosu od 31.000,00 DEM koji iznos njoj nije bio vraćen a da su tuženice nakon kupnje nekretnine u [adresa] od strane pok. ČM istu uzurpirale i bespravno koristile odnosno raspolagale.

12.3. Iz zapisnika s tog ročišta (list. 241. -248. spisa), proizlazi da je sada pok. ČM tada iskazala da je ona polusestra s RM te je potvrdila da se odlučila na kupnju nekretnine u [adresa], nakon što je je baš RM nazvala u vezi s tim. Navela je da je za to digla kredit u Italiji u visini od 40.000 DEM i zatim kupila tu kuću. U istoj je bila uvedena voda i struja, bio je zahod, tuš ali bez kuhinje i spavaće sobe pa ona tu i nije spavala. Navela je da je planirala renovirati tu nekretninu i izgraditi je pa je ostala iznenađena tijekom 2002. godine kada je vidjela kolika je cijena za te radove prema troškovniku. Zatim da je poslala 3.000 EUR prvotuženici za kredit a da je RM podigla kredit na iznos od 25.000 EUR za koji je ona sudužnik po kreditu. Navela je da je radi realizacije kreditnog odnosa ona ispustila punomoć CM sinu tužiteljice. Potvrdila je da je RM digla kredit na iznos od 25.000 EUR te je taj iznos dala CM koji je tada dizao kat kuće. Nije joj poznato koliko bi koštali građevinski radovi i što je sve obavljeno na njenoj kući. Navela je kako kuća nije kategorizirana za iznajmljivanje a da je dogovorila sa drugotuženicom MM da ista može stanovati u prizemlju kuće i da će plaćati iznos od 250 EUR kao najam i to RM a radi otplate kredita. Tada saslušan ČM se uopće nije mogla izjasniti koliko novaca je dala RM ali da je dogovor bio da to RM iznajmljuje i da ispunjava obveze po kreditu s tim da joj nije bilo poznato koliko je još dužna RM. Potvrdila je kako je opozvala generalnu punomoć jer više nije bilo povjerenja među njima a da je bila i u tadašnoj Splitskoj banci d.d., radi utvrđivanja duga po kreditu s tim da joj je tom prigodom kazano da je RM osoba koja se kreditirala i da ona može baš njoj dati novac za kredit ali je izjavila kako ona tužiteljici nije ponudila novac radi zatvaranja kredita. Njoj se iznos za kredit činio visokim a sve poradi troškovnika i radova koji su se očito izveli. Navela je da je njena plaća u Italiji bila 500 EUR a primala je i dodatni iznos od 500 EUR na ime invalidnine. Iskazala je ČM i da uopće nije znala za postojanje dva druga kredita jer su na kući izvedeni radovi u vezi s vratima, prozorima i griljama a to da je platio sin RM jer je njoj nešto prethodno bio dužan. Za keramiku se pobrinula RM. Prilikom davanja iskaza pred sudom **.**.2020., ČM je izjavila da namjerava ostaviti kuću baš CM sinu tužiteljice.

13. Iz navedenog proizlazi točnost prigovora i osporavanja od strane tuženica koje su isticale u podnesenom odgovoru na tužbu a tako sve do zaključenja raspravljanja. Za ovaj sud su takve tvrdnje kojima se pobijaju navodi iz tužbe osnovani i prihvatljivi. Naime, evidentno je da tijekom cijelog postupka tužitelj upire da bi tuženice sustavno pozajmljivale novac od preminule ČM, koristile njenu nekretninu bez ikakve naknade i bespravno raspolagale istom iznajmljujući tu nekretninu i zadržavajući prihode za sebe. Prije svega, tužitelj ističe kako on ima saznanja o tome jer mu je to kazala njegova preminula sestra pok. ČM navodeći da postoji dugovanje tuženica. Međutim, u izostanku konkretnijih dokaza i isprava koje bi točno dokumentirale tražene iznose a radi kojih je tužitelj upućen u parnicu, za ovaj sud je baš iskaz sada preminule ČM u postupku pred ovim sudom, na ročištu održanom 29. lipnja 2020. godine, najvjerodostojniji u predmetnom postupku i prema takvom iskazu sud zaključuje kako su sasvim proturječni navodi iz tužbe u odnosu na stanje kakvo je bilo za vrijeme života pok. ČM, a osobito odnosa koji je ista imala s tuženicama.

14. Dakle, ako navodi tužitelj da je uzurpacija nekretnine od tuženica započela 2003. godine, tada je isto u cijelosti netočno i uopće ne odražava niti stajališta niti razmišljanja pok. ČM. Naime, neprijeporno je između pok. ČM i ovdje prvotuženice postojao dogovor oko renovacije i izgradnje kuće tim više što niti uvjeti prilikom kupnje te nekretnine nisu bili uvjeti za življenje što je je i sama pok. ČM izjavila. Radi toga se i jest ovdje prvotužena RM kreditirala a kako bi se izveli radovi na kući i nastojalo dovesti nekretninu u stanje odgovarajuće za prebivanje. Takvo što je vidljivo iz iskaza ČM a u tom pravcu je ista potvrdila i kako je sama opunomoćila radi toga sina RM (CM), radi realizacije kredita. Dakle, nisu točni navodi o tome da je od 2003. godine počela uzurpacija nekretnine kako to neosnovano navodi tužitelj jer je baš 2003. godine pok. ČM dala suglasnost te je očito postojao dogovor između ČM i RM oko izvođenja radova i preuzimanja odgovornosti u vezi s tim a tu odgovornost po kreditu je preuzela upravo prvotuženica. U prilog tome svakako ide izdana punomoć pok. ČM sinu prvotuženice CM na dan 20. siječnja 2003. godine (list. 230. spisa), koju je ista dala baš radi realizacije kredita u vezi s radovima na kući u [adresa]. Stoga neosnovano navodi tužitelj kada ističe početak uzurpacije i neosnovano korištenje bez ikakve naknade pok. ČM. Jasno je kako je postojao dogovor između sestara a u vezi potrebe radova i renoviranja kuće a tako i korištenja a to je u potpunoj suprotnosti s onim što iznosi tužitelj.

15. U prilog tome ide i generalna punomoć (list. 233.. spisa), koju je dala pok. ČM svojoj sestri RM i to 29. kolovoza 2005. godine, ovjerenu kod javnog bilježnika Ante Pejkovića u [adresa] pod brojem OV-3466/05, a kojim opunomoćuje svoj sestru (ovdje prvotužena) da je zastupa u svim imovinskim, financijskim, statusnim i obveznopravnim i drugim građanskim stvarima pred nadležnim tijelima. Uzimajući u obzir sadržaj ove generalne punomoći i ovlasti koje je time dala pok. ČM svojoj sestri RM, i to 29. kolovoza 2005. godine, to je razvidno kako nisu utemeljeni navodi iz tužbe jer sud neprijeporno zaključuje da je postojao dogovor i sporazum između pok. ČM i prvotuženice i oko preuzimanja obveza oko kreditiranja, obveza renovacije i izgradnje ali i niza drugih stvari koje se očekivano pojavljuju u sličnoj situaciji a ovdje se radilo o izgradnji i renovaciji nekretnine koja bi time postala uporabljiva i imala zadovoljavajuće standarde što je očito bila namjera kako pok. ČM tako i njene sestre a ovdje prvotužene.

16.. Nadalje, suprotno tvrdnjama tužitelja, ovakvo stanje trajalo je nesporno do 13. srpnja 2017. godine, kada je ČM izjavila da otkazuje punomoć svojoj sestri a ista izjava ovjerena je kod j. bilježnika Ante Pejkovića pod OV-3180/17 (list. 87. spisa). Uzimajući u obzir razdoblje od davanja generalne punomoći (još i ranije oko dogovora radi kupnje nekretnine i kredita za renovaciju), te trajanja punomoći sve do srpnja 2017. godine, u cijelosti sud smatra neutemeljenima tvrdnje tužitelja da bi se još od 2003. godine koristila nekretnina bez osnove, bespravno i raspolagalo istom. Tužitelj neosnovano ističe u tužbi da su tuženice koristile situaciju što je sada pok. ČM bila u Italiji te su iznajmljivale nekretninu i za sebe zadržavale prihode. To nije točno jer takvo što ne proizlazi iz naprijed izvedenih dokaza a za naglasiti je i kako je to u potpunoj suprotnosti s sa iskazom ČM na ročištu pred ovim sudom od 29. lipnja 2020. godine. Naime, jasno je pok. ČM znala i za potrebe renovacije, za to je svakako dala suglasnost (sama je to potvrdila i svojim potpisima i isto je potvrdila pred sudom), te je apsolutno pristala na poduzimanje odgovarajućih radnji kako bi nekretnina koju je kupila a koja nije imala zadovoljavajuće uvjete za život bila dovedena u stanje prikladno za življenje ali i po potrebi iznajmljivanje. Pokojna ČM sama nije bila u mogućnosti snositi sve troškove (što je i sama priznala), pa otud i angažman RM i njeno preuzimanje obveza oko kreditiranja odnosno pribavljanja novčanih sredstava potrebnih za obnovu. Stoga ovaj sud ne može prihvatiti tvrdnje i navode tužitelja da bi se radilo o korištenju nekretnine bez pravne osnove jer je upravo volja upisane vlasnice pok. ČM i njena suglasnost bila suprotna onom što iznosi i tvrdi tužitelj.

17. Pored toga, tužitelj je prema stajalištu ovog suda neutemeljeno tvrdio i kako je drugotuženica MM bez pravne osnove koristila nekretninu i da je to radila bez odobrenja pok. ČM a da je tome tako kazala mu je pok. ČM. Ovo je u suprotnosti s onim što je sama ČM izjavila pred sudom 29. lipnja 2020. godine (list. 245. spisa). Naime, upravo je ČM potvrdila kako je dogovorila s drugotuženicom da ista stanuje u prizemlju kuće i da za to ima plaćati iznos od 250 EUR mjesečno za najam ali svojoj majci i to radi otplate kredita koji je RM otplaćivala banci po ranije preuzetoj obvezi. Baš je ČM iskazala da je imala i takav dogovor s prvotuženom RM. Dakle, u konkretnom slučaju postoji inzistiranje tužitelja i neosnovano navođenje u tužbi i tijekom postupka jer je isti naveo kako je to čuo od svoje pok. sestre ČM ali takvo što uopće nije u skladu s onim što je sama ČM iskazala pred sudom a sud je uvjerenja kako je doista takav dogovor i bio jer je pok. ČM bila svjesna da sama nije mogla financirati niti održavati nekretninu te joj je za to nesporno trebala pomoć i sudjelovanje tuženica, osobito RM s kojom je i imala dogovor. Štoviše, sud je uvjerenja kako niti pok. ČM nije u cijelosti znala koji je obujam radova bio potreban na nekretnini i što je sve valjalo uraditi kako bi nekretnina bila u zadovoljavajućem stanju. To je uostalom i sama izjavila kada je istaknula da je zadovoljna s izvođenjem radova a dok su trajali ona bi prespavala kod sina od prvotuženice CM kojem je i namjeravala ostaviti kuću. Ono što je ČM stalno isticala jest da joj se troškovi činili doista visokima o osobito s obzirom na njena primanja (cca 1.000 EUR mjesečno), pa je i s te strane razumljivo da je imala dogovor s tuženima oko ulaganja, financiranja i izvođenja radova. Koliko su doista odnosi bili dobri svjedoči i činjenica da je sama pok. ČM namjeravala ostaviti kuću sinu prvotuženice CM koji je isto tako bio angažiran oko nekretnine i izvodio radove a posljedično imao i troškove oko toga. Jasno je potvrdila to i pok. ČM (list. 248. spisa), a potvrdila je i kako se prvotuženica RM pobrinula i financirala kako rasvjetu u kući a tako i za keramičke radove. Evidentno je da pok. ČM to nije mogla sama niti je imala sredstava za takvo što a pristala je i htjela je da nekretnina bude u zadovoljavajućem stanju. Stoga je i jasno kako je i prvotuženica RM imala značajna izdvajanja za navedenu nekretninu što sam tužitelj to zaključenja raspravljanja nije ničim uspješno pobio (članak 219. ZPP-a), niti se o tome izjasnio ničim konkretnim. Ničim tužitelj nije uspješno pobio navode i dokaze protivnika u ovom sporu osobito kraj činjenice da je u tijeku postupak koji se vodi po tužbi ovdje prvotuženice i to radi utvrđenja prava suvlasništva na predmetnoj kući a što pak proizlazi iz prethodno navedenog. Upravo u tom postupku je pok. ČM jasno i nedvosmisleno iskazala suprotno onome što tužitelj navodi tijekom cijelog postupka. A sama tužba i tužbeni navodi temelji se na saznanjima tužitelja koje je dobio neposredno od sada pok. ČM. Zato je za ovaj sud neprihvatljivo i ničim dokazano isticanje tužitelja osobito u dijelu kako je to opisano predmetnom tužbom. Tim više što je baš pok. ČM jasno i nedvosmisleno iskazala da prvotuženica RM ništa nije radila na njenu štetu pa i pored činjenice da je otkazala generalnu punomoć istoj. Upravo je ČM potvrdila da prvotuženica ima otvorenu obvezu prema banci a sama joj nije ponudila novac za zatvaranje kredita (list. 245.spisa – iskaz L), niti je prema uvjerenju suda imala sredstava za takvo što obzirom na primanja. Jasno je u ovoj situaciji da su postojala i značajna potraživanja RM što opet potvrđuje i ČM kada je iskazala da nije niti znala da je baš prvotuženica kao i njezin sin imala i druga kreditiranja a sve radi izvođenja radova na njenoj kući. Upravo u ovom dijelu se baš ničim tužitelj nije referirao niti pobijao ovakve dokaze i tvrdnje od strane tuženica. U prilog tome sudu su dostavljeni i odgovarajući dokazi a isto sud utvrđuje (list. 173. - 175. spisa), gdje je vidljivo dokumentirano i kreditiranje prvotuženice RM kod tadašnje Splitske banke d.d., Split. Taj isti kredit, podmirila je baš prvotuženica RM i to 25. veljače 2020. godine o čemu je izdana i potvrda Banke (list. 239. spisa).

18. Pored toga, tuženice su po punomoćniku isticale upravo i kreditiranja i kod BSD banke Split, kako na iznos od 2.900,00 EUR, tako i kod Erste banke d.d. na iznos od 8.000,00 EUR (list. 281. spisa), ali to tužitelj baš ničim nije osporavao. Ovo iz razloga kako je i naprijed navedeno da bi se radilo o preuređenju cjelokupne kuće za što je nesporno postojao dogovor između pok. ČM i prvotuženice a što je i uredno dokumentirano od strane tužitelja po priloženom troškovniku i opisanim radovima. To tužitelj ničim nije osporavao.

19. Nadalje, obzirom na ostale prihvaćene dokazne prijedloge za sud je od važnosti bilo i iskazivanje parničnih stranaka (ročište za glavnu raspravu održano 20. lipnja 2024. godine), pa tako iz iskaza saslušanog tužitelja proizlazi u uvodno dijelu ono što je tužitelj u suštini naveo i prilikom podnošenja tužbe. Međutim, sud svakako proturječnim nalazi iskaz tužitelja u dijelu koji se odnosi na izostanak bilo kakve punomoći prvotuženici radi obavljanja bilo kakvih radova. Ovo je u potpunoj suprotnosti sa ostalim izvedenim dokazima, koji su dokumentirani od tuženika (izdane punomoći), kreditiranje…, ali i iskaz ČM pred sudom. Tužitelj je naveo da mu nije jasno kako se uopće kreditirala tuženica RM ali to uopće ne proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja a to je da se prvotužena ne samo kreditirala (o čemu je suglasna bila ČM), već je taj kredit i podmirila. Osobito su za sud neprihvatljivi i dijelovi iskaza tužitelja u kojem navodi da je negdje 2004. godine ili 2005. godine baš ČM istjerana iz kuće a kada je navodno htjela rješavati pitanje dugovanja. Ovo nije u skladu s ranije obrazloženim a izvedenim dokazima jer je za sud neprihvatljivo da bi u toj situaciji baš ČM opunomoćila prvotuženicu i to putem generalne punomoći na poduzimanje svih radnji. Iskaz tužitelja da njegovoj pok. sestri nije dostavljen troškovnik u vezi s radovima sud nije prihvatio jer je o postojanju troškovnika i cijene potrebnih radova iskazala njegova pok. sestra ČM, pa je u tom dijelu neistinit iskaz tužitelja. Iskazivanje tužitelja da bi kuća bila stavljana u najam bez punomoći (prvi put 2003. godine, zadnji put 2011. godine), opet nije u skladu s izvedenim dokazima jer takvo što ne proizlazi iz punomoći koju je ČM izdala svojoj sestri RM a osobito je neuvjerljiv u dijelu u kojem navodi da mu pok. sestra nije znala do 2010. godine da bi se MM koristila nekretninom. Takvo iskazivanje prema stajalištu ovog suda je neistinito i tendenciozno od tužitelja a u izravnoj suprotnosti je i prema onome što je sama ČM iskazala a to je da se suglasila s tim da baš MM živi u prizemlju kuće. Zanimljivo, prilikom tog iskaza sam tužitelj je izjavio kako pok. ČM nije pokrenula nikakav postupak radi predmetnog dugovanja (na čemu on inzistira u ovom postupku), što potvrđuje nevjerodostojnost navoda i tvrdnji iz tužbe koji ničim nisu valjano dokazani.

20. Iz iskaza prvotuženice proizlazi da se baš ona obraćala banci radi kreditiranja oko kupnje predmetne kuće u [adresa], da njena pok. sestra to nije mogla ostvariti pa da je stoga bilo sugerirano da to uradi ona kako bi se moglo krenuti s radovima jer njena pok. sestra nije bila solventna. Izjavila jest da je u pitanju plaćanje kredita od njene strane a da se radilo o iznajmljivanju nekretnine u tri navrata ali isključivo za podmiru kreditnih obveza. Nije ista imala nikakvih pretenzija na suvlasnički dio od kupnje kuće pa do smrti pok. ČM a postupak je pokrenula pred ovim sudom nakon što je saznala da se kontaktira agencija za prodaju nekretnina. Ovakav iskaz prvotuženice jest i u skladu s onim što je RM iskazala i pred sudom u postupku P-1483/2019 (sada P-236/2023), dok iz iskaza drugotuženice MM vidljivo je da je u cijelosti suglasan i s iskazom ČM, osobito po pitanju odobrenja ČM da ista živi u prizemlju kuće, pa zatim oko plaćanja (radilo se o režijskim troškovima) koje iznose je davala svojoj majci RM itd. Iz iskaza proizlazi da nikada i nije bila zatražena od pok. ČM da napusti kuću što je opet u korelaciji s ponašanjem same ČM e činjenice da je ista dozvolila još od 2010. godine pa nadalje (ovjde se navodi 2019. godina), korištenje kuće od strane MM. Uostalom, očekivano bi bilo u ovakvoj situaciji da je i sama ČM reagirala u sudskim postupcima protiv MM za svojeg života što opet nije bio slučaj a to je priznao i sam tužitelj.

21. Iako naprijed utvrđeno činjenično stanje prema kojem se nije radilo o uzurpaciji od tuženica kako to neosnovano navodi tužitelj potvrđuju i saslušani svjedoci UM i IM (saslušani na ročištu 8. veljače 2024. godine), osobito po pitanju međusobnih odnosa i izdvajanja sredstava za renovaciju kuće, sud za razriješenje ovog spornog odnosa nije zaključivao temeljem tih iskaza saslušanih svjedoka (iako jesu u korelaciji sa uspješnim pobijanjem od tuženica), kao što je odustao i od izvođenja dokaza saslušanjem preostalih predloženih svjedoka jer su isti suvišni i nepotrebni u ovom postupku a provođenje dokaza saslušanjem preostalih predloženih svjedoka bi nepotrebno odugovlačilo ovaj postupak i nepotrebno stvaralo troškove. Sud je stajališta kako u situaciji kada tužitelj podnosi ovakvu tužbu tada ima i obvezu i dužnost to valjano dokumentirati a isti je to propustio učiniti. Osim toga, za sud su kako je i prethodno obrazloženo od ključne važnosti bili iskazi parničnih stranaka u ovom postupku, pregled isprava priloženih spisu a osobito i stanje u predmetu i pored iskaza ČM (predmet poslovni broj: P- 236/2023). Upravo iz tog razloga a polazeći od toga da sud smatra da tužitelj nije dokazao svoje potraživanje i jest odustao od daljnjih izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka kako je predloženo jer je to suvišno.

22. Tužitelj nije dokazao potraživanje i nije likvidnim dokazima potkrijepio navode iz tužbe. Naime, u tužbi se polazi od toga da bi tuženice neosnovano koristile nekretninu (što je netočno), te da bi sebi priskrbile i zadržavale prihode od iznajmljivanja. Niti je tužitelj dokazao takvo što a niti je dokazao da bi on bio u poziciji ovako postavljati zahtjev prema tuženicama. Da bi sud uopće mogao prihvatiti i provoditi daljnje dokazne prijedloge (osobito financijskim vještačenjem), tada je prvenstveno tužitelj morao dokazati utemeljenost svojih tvrdnji oko korištenja koje bi bilo u suprotnosti s raspolaganjem i voljom preminule ČM, pa kako nije uspio u tom dijelu, tada je jasno otpala i mogućnost za provođenjem financijskog ali i građevinskog vještačenja. Ono što nesporno proizlazi iz predmetnog spisa jest i da su baš tuženice (osobito prvotuženica) imali konkretna potraživanja (još uvijek ih imaju), zbog izvršenih ulaganja u samu kuću, pa pored prirode suglasnosti i dogovora koji je vrijedio dugi period između njih i preminule ČM ovaj sud ne nalazi osnovanim traženje tužitelja u ovom postupku.

23. Za naglasiti je kako je za života pok. ČM postojao dobrim dijelom skladan i dogovoran odnos s prvotuženicom u prvom redu (njena sestra), tako i drugotuženicom. U takvom odnosu jasno je da je bilo međusobnog pomaganja i to obostranog što je i razumljivo. Ako se ponekad radilo o kupnji robe od strane preminule ČM, tako se radilo i o ponekad o pomaganju od strane prvotuženice kada bi ista znala uputiti ČM određena sredstva jer ista evidentno nije imala visoka primanja unatoč životu i radu u Italiji. Ovo tužitelj baš ničim nije osporio a o tome je iscrpno iskazala i prvotuženica na ročištu održanim pred ovim sudom 20. lipnja 2024. godine a niti u jednom dijelu nije tome prigovoreno. Zbog svega navedenog, ovaj sud drži i proizvoljnim podneske tužitelja a kojima je isti smatrao da dokumentira svoju tražbinu, primjerice tzv. obračune ili navodna stanja dugovanja (list. 328. -333. spisa). Ako tužitelj smatra da je dokazao i dokumentirao valjano svoje navode dostavljajući Ugovore o zakupu poslovnog prostora odnosno o najmu stana (list. 334. -343. spisa), jasno je vidljivo i prema takvim ispravama da su sačinjene u razdoblju kada je očito i neprijeporno postojala suglasnost ČM a koju je ista iskazala i putem punomoći kako sinu RM a tako i putem generalne punomoći upravo prvotuženici. Dakle, evidentno je i dokazano u ovom postupku kako je baš prvotuženica imala potraživanja prema preminuloj ČM a to je ista znala pa stoga i nisu uvjerljivi niti prihvatljivi tužbeni navodi tužitelja.

24. Slijedom navedenog, cijeneći rezultate dokaznog postupka, svaki od izvedenih dokaza zasebno ali i u korelaciji s drugim izvedenim dokazima, sud je neprijeporno zaključio kako nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja protiv prvotuženice kao zakonske sunasljednice a tako i protiv njene kćeri MM kao drugotuženice (članak 8. ZPP- a), niti da bi postojala bilo kakva odgovornost tuženica prema odredbama čl. 1111. – 1120. Zakona o obveznim odnosima, radi čega je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

25. Odluka o parničnom trošku utemeljena je na odredbi članka 154. stavak 1. članka 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 – pročišćeni tekst, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), te važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, dalje: OT), pa je s obzirom na uspjeh tuženica u sporu i vrijednost predmeta spora (1.327,00 EUR), tuženicama prihvaćen zatraženi trošak koji se odnosi na sastav odgovora na tužbu, sastava podneska od 22. travnja 2024. te podneska od 11. studenoga 2023., zatim troškovi zastupanja na ročištima održanim 21. studenoga 2023., 8. veljače 2024., 6. svibnja 2024., 20. lipnja 2024., 12. studenoga 2024., te 13. ožujka 2025., sve radnje po 200,00 EUR, što daje ukupan iznos od 1.650,00 EUR, koji iznos je tužitelj dužan naknaditi tuženicama te kako je to i zatraženo od tuženih po popisu troška predanog sudu prije zaključenja raspravljanja, radi čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

U Makarskoj, 27. svibnja 2025.

S U D A C

Lari Glavaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 dana od dana primitka ove presude. Žalba se podnosi pozivom na poslovni broj predmeta, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu.

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a, o dostavi pismena. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a, o dostavi pismena (članak 335. ZPP- a).

Dostaviti:

1. pun. tužitelja,

2. tuženiku po pun. Atila Šilješ, odvjetnik u Osijeku,

3. u spis.