P-497/2025-7

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Osijeku

Osijek, Europske avenije 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Spomenki Rodić, na temelju prijedloga višeg sudskog savjetnika Eugena Jakopovića, u pravnoj stvari tužitelja ŽŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Sanja Mišević, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Mišević i Jarić d.o.o. u Osijeku, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 13. svibnja 2025., u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja Lucije Matić, odvjetnice u Osijeku, a u odsutnosti uredno pozvane tuženice, 27. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. isplatiti tužitelju UŽ novčanu tražbinu u iznosu 2.490,10 EUR (slovima: dvije tisuće četiri stotine devedeset eura i deset centi) uvećanu za zatezne kamate koje teku:

- na iznos 3,57 EUR od 1. rujna 2006.

- na iznos 3,45 EUR od 2. listopada 2006.

- na iznos 3,12 EUR od 2. studenog 2006.

- na iznos 2,57 EUR od 1. prosinca 2006.

- na iznos 1,20 EUR od 2. siječnja 2007.

- na iznos 0,26 EUR od 1. veljače 2007.

- na iznos 0,68 EUR od 1. ožujka 2007.

- na iznos 0,36 EUR od 2. travnja 2007.

- na iznos 1,22 EUR od 1. ožujka 2008.

- na iznos 3,12 EUR od 1. travnja 2008.

- na iznos 10,82 EUR od 3. studenog 2008.

- na iznos 2,24 EUR od 1. prosinca 2008.

- na iznos 17,69 EUR od 2. siječnja 2009.

- na iznos 19,05 EUR od 2. veljače 2009.

- na iznos 20,05 EUR od 2. ožujka 2009.

- na iznos 18,26 EUR od 1. travnja 2009.

- na iznos 17,87 EUR od 2. svibnja 2009.

- na iznos 15,76 EUR od 1. lipnja 2009.

- na iznos 13,06 EUR od 1. srpnja 2009.

- na iznos 13,99 EUR od 1. kolovoza 2009.

- na iznos 15,36 EUR od 1. rujna 2009.

- na iznos 13,81 EUR od 1. listopada 2009.

- na iznos 13,48 EUR od 2. studenog 2009.

- na iznos 15,92 EUR od 1. prosinca 2009.

- na iznos 18,09 EUR od 2. siječnja 2010.

- na iznos 19,75 EUR od 1. veljače 2010.

- na iznos 19,35 EUR od 1. ožujka 2010.

- na iznos 23,41 EUR od 1. travnja 2010.

- na iznos 22,17 EUR od 3. svibnja 2010.

- na iznos 24,29 EUR od 1. lipnja 2010.

- na iznos 34,45 EUR od 1. srpnja 2010.

- na iznos 31,97 EUR od 2. kolovoza 2010.

- na iznos 40,65 EUR od 1. rujna 2010.

- na iznos 36,24 EUR od 1. listopada 2010.

- na iznos 32,30 EUR od 2. studenog 2010.

- na iznos 43,63 EUR od 1. prosinca 2010.

- na iznos 49,75 EUR od 3. siječnja 2011.

- na iznos 44,15 EUR od 1. veljače 2011.

- na iznos 44,84 EUR od 1. ožujka 2011.

- na iznos 42,37 EUR od 1. travnja 2011.

- na iznos 45,20 EUR od 2. svibnja 2011.

- na iznos 54,11 EUR od 1. lipnja 2011.

- na iznos 56,48 EUR od 1. srpnja 2011.

- na iznos 71,21 EUR od 1. kolovoza 2011.

- na iznos 66,56 EUR od 1. rujna 2011.

- na iznos 57,39 EUR od 1. listopada 2011.

- na iznos 3,16 EUR od 2. studenog 2011.

- na iznos 3,11 EUR od 1. prosinca 2011.

- na iznos 3,36 EUR od 2. siječnja 2012.

- na iznos 3,41 EUR od 1. veljače 2012.

- na iznos 3,54 EUR od 1. ožujka 2012.

- na iznos 51,75 EUR od 2. travnja 2012.

- na iznos 3,47 EUR od 2. svibnja 2012.

- na iznos 3,54 EUR od 1. lipnja 2012.

- na iznos 3,47 EUR od 2. srpnja 2012.

- na iznos 3,47 EUR od 1. kolovoza 2012.

- na iznos 3,41 EUR od 1. rujna 2012.

- na iznos 56,13 EUR od 1. listopada 2012.

- na iznos 126,34 EUR od 2. studenog 2012.

- na iznos 128,20 EUR od 1. prosinca 2012.

- na iznos 127,46 EUR od 2. siječnja 2013.

- na iznos 861,01 EUR od 7. siječnja 2013.

pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj eskontnom stopom HNB-a uvećanoj za 5 (pet) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu, za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena, sve u roku 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženici Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. isplatiti tužitelju UŽ troškove parničnog postupka u iznosu 2.767,60 EUR (slovima: dvije tisuće sedam stotina šezdeset sedam eura i šezdeset centi) sa zateznom kamatom koja teče od 27. svibnja 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je, putem punomoćnika, u tužbi podnesenoj ovom sudu 10. ožujka 2020., naveo da je sklopio nenamjenski ugovor o kreditu s prednikom tuženika Volksbank d.d. Zagreb, koji 2013. mijenja naziv u Sberbank d.d., a 2022. mijenja naziv u Nova hrvatska banka d.d. te 2023. u Hrvatska poštanska banka d.d., što je sve vidljivo iz registra Trgovačkog suda u Zagrebu. Ugovor je sklopljen 18. srpnja 2006. pod brojem 736379 u iznosu 15.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važeće na dan isplate, a način otplate ugovoren je u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 228,97 CHF (84 anuiteta) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važeće na dan dospijeća. Predmetni ugovor je sklopljen kao adhezijski potrošački ugovor te je kamatnu stopu za tijeka otplate kredita tuženik mijenjao u više navrata odnosno istu je povisio. Sukladno izmjeni kamatne stope mijenjala se i visina anuiteta otplate kredita što je posljedično dovelo i do preplate u ovom ugovornom odnosu. Jasno je da je tuženik kroz tipski adhezijski ugovor ugovorio nepošteno diskrecijsko pravo kojim je mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu u više navrata u skladu sa svojim jednostranim odlukama. Takvo postupanje je nepošteno i ništetno, a što je pravomoćno utvrđeno presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/2017 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojim je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača i to u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. na način da je mijenjao ugovorenu redovnu kamatu stopu jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da o navedenom potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara. Navedeni uglavci o promjenjivim ugovornim kamatama su protivni odredbama 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007. i 125/2007.), a koji je bio na snazi u vrijeme izvršavanja ugovora o kreditu, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost sukladno članku 102. Zakona o zaštiti potrošača. Također navedenim ugovorom ugovorena je i valutna klauzula vezana uz švicarski franak koja je kao takva također nepoštena i ništetna. Tužitelj i tuženik sklopili su 6. listopada 2011. Aneks I. Ugovora o kreditu i 12. travnja 2012. Aneks II. Ugovora o kreditu, a kojim su ugovorili moratorij otplate kredita čime nije riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredaba osnovnog kredita. Napominje kako je sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZPP) svaka fizička osoba pa i tužitelj ovlaštena u posebnoj parnici pozivati se na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502.a ZPP-a te je sud istovremeno vezan za ista ta pravna utvrđenja u ovoj konkretnoj parnici.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nadležnosti ovog suda budući da je Ugovorom o kreditu br. 736379, sklopljenom 18. srpnja 2006., (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) ugovorena nadležnost suda u Zagrebu, u smislu članka 70. ZPP-a. Tuženik smatra kako je tužba u cijelosti neosnovana zbog zastare potraživanja, tvrdnje da utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na konkretni Ugovor, a sve i kada bi utvrđenja iz parnice Potrošač bila primjenjiva, ne bi bila mjesta izravnoj primjeni presude Visokog Trgovačkog suda (dalje VTS) i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a, nadalje ugovorne odredbe koje su obuhvaćane ovom tužbom nisu utvrđene ništetnim u parnici Potrošač, a tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tuženik smatra da odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva ističući da tužitelj nije dokazao niti osnovu tužbenog zahtjeva pa da shodno navedenom nema mjesta raspravljanju o visini.

3. Kako bi utvrdio odlučne činjenice, sud je pročitao: Ugovor o kreditu broj 736379 od 18. srpnja 2006. (list spisa 6-10), prometnu karticu po kreditu broj 736379 (list spisa 11-19), otplatnu tablicu za izračun efektivne kamatne stope za kredit (list spisa 20-22), Aneks 1 Ugovora o kreditu broj 736379 (list spisa 24-25), Aneks 2 Ugovora o kreditu broj 736379 (list spisa 26-28), otplatnu tablicu (list spisa 29), Izvadak iz sudskog registra Sberbank d.d. – u sanaciji (list spisa 78-84), Izvadak iz sudskog registra Nova hrvatska banka d.d. (list spisa 86-96), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, knjigovodstvo i bankarstvo Lidije Balog, dipl.oec. od 26. srpnja 2022. (list spisa 105-116), otplatnu tablicu po kreditu (list spisa 118-120), plan otplate u jednakim anuitetima (list spisa 121-122) te saslušao vještaka Lidiju Balog (list spisa 139) i tužitelja UŽ kao stranku u ovom postupku (list spisa 142-143).

4. Sud je prvotno otklonio prigovor mjesne nenadležnosti te se rješenjem od 13. svibnja 2025. oglasio mjesno nadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Ovo iz razloga što je točno da je u članku 12.4. navedeno da za sve sporove iz ovog Ugovora svi potpisnici ugovaraju mjesnu nadležnost suda u Zagrebu, a nedvojbeno je da je tužitelj potpisao ovaj Ugovor. No, nedvojbeno je da tužitelj i tuženik nisu pregovarali o ovoj odredbi, već se radilo o tipskoj odredbi sadržanoj u tekstu Ugovora o kreditu pa je tužitelj ako je htio koristiti uslugu tuženika, morao potpisati Ugovor onako kako mu je predočen te je stav ovog suda da se članak 12.4. Ugovora o kreditu, kojim se uređuje mjesna nadležnost, ne može smatrati sporazumom između stranaka iz članka 70. ZPP-a, već odredbom koja je nametnuta od strane tužitelja, kao jače strane u ugovornom odnosu. Da ovakva ugovorna odredba predstavlja znatnu neravnotežu u položaju stranaka jasno je iz činjenice da je Ugovor sklopljen u Osijeku, a kredit je isplaćen u Osijeku, no nametnuta je odredba da će se svi sporovi rješavati pred sudom u Zagrebu kao mjesno nadležnim.

5. Među strankama nije sporno da je tužitelj, kao korisnik kredita, s Volksbank d.d. Zagreb, kao kreditorom, dana 18. srpnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 736379, kojim je Volksbank d.d. odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu 15.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Iz sadržaja Ugovora utvrđeno je da je ugovorena kamatna stopa od 7,35% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama banke, a rok otplate je 84 mjeseca. Radilo se o nenamjenskom kreditu. Među strankama nije sporno niti da je tužitelj kredit otplatio, a nije bilo niti sporno da je Volksbank d.d. promijenio naziv u Sberbank d.d. 2013. godine, a 2020. je naziv promijenjen u Nova hrvatska banka d.d., a rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-23/25801-2 od 3. srpnja 2023. upisana je zabilježba i pripajanje Nove hrvatske banke d.d., Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., iz kojeg razloga je sud pravomoćnim rješenjem poslovni broj P-160/2020-30 od 5. ožujka 2025. utvrdio prekid i odredio nastavka ovog postupka.

6. Među strankama je sporno je li tuženik dužan tužitelju isplatiti utuženi iznos s osnova preplaćenih iznosa kamata i valutne klauzule sadržanih u Ugovoru, obzirom da je tuženik istaknuo prigovore zastare te tvrdnje da utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet ove tužbe, a i kad bi bila primjenjiva ne bi bilo mjesta izravnoj primjeni presude VTS-a, a i ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač te tvrdnji tuženika da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i u njihovoj uzajamnoj sprezi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Naime, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je presudom broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. odbio žalbu banaka, dakle i tuženika, odnosno njegovih prednika i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Naime, navedenim presudama utvrđena je ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope za ugovore sklopljene u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., budući da je prednik tuženika, između ostalih, koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti su Ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni kamatne stope, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Također je utvrđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača tako što je ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, također na štetu potrošača. Dakle, VTSRH je ovom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam banaka koristile nepoštene i ništene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. kojom je odbio revizije i potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Člankom 502.c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravna utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a sud je u tom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9. S obzirom na to da je nedvojbeno tuženik, odnosno njegovi prednici, bio stranka u parnici Potrošač te da se upravo odlučivalo o ugovorima koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., odnosno od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. jasno je da se sudske odluke iz parnice Potrošač odnose i na Ugovor o kreditu sklopljen 18. srpnja 2006. o kojem se raspravlja u ovom postupku pa je na temelju članka 502.c ZPP-a ovaj sud vezan za utvrđenja iz parnice Potrošač.

10. Čitanjem Ugovora o kreditu broj 736379 utvrđeno je da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj, a ako tuženik tvrdi suprotno na njemu je teret dokazivanja u smislu čanka 81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine‟ broj: 96/2003.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora. Nadalje, iz sadržaja otplatne tablice po kreditu utvrđeno je da je su anuiteti od početnog iznosa 1.047,03 kune porasli do iznosa više od 1.600,00 kuna što znači da je ugovorena kamatna stopa 7,35 %, a sukladno članku 2. Ugovora više puta mijenjana jednostranom odlukom banke no nigdje nisu naznačeni razlozi za donošenje odluke o povišenju kamatne stope. Ovakav način promjene kamatne stope citiranim presudama u parnici Potrošač utvrđen je kao nepoštena ugovorna obveza zbog čega je taj dio Ugovora utvrđen ništetnim pravnim poslom u skladu s člancima 81., 82. i 90. (presuda i rješenje VSRH broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.).

11. Nadalje, na temelju Ugovora o kreditu i druge dokumentacije, sud je utvrdio da je ugovorna odredba iz članka 1. Ugovora o kreditu, kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, a značajna neravnoteža zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veća što prosječan potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka kao što to nije ni znao tužitelj, koji je u svom iskazu naveo da mu je odmah ponuđen kredit u švicarskim francima jer je kako mu je rekao djelatnik u banci, isti najpovoljniji te mu nije objašnjeno da postoji mogućnost da mu rata kredita raste.

12. Slijedom svega navedenog, a na temelju članka 502.c ZPP-a, ovaj sud je vezan za utvrđenje u parnici Potrošač te odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u toj parnici. Osnovna posljedica ništetnosti Ugovora, sukladno članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO) je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. I zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (članak 1100. ZOO- a), a u prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

13. Kako bi utvrdio visinu potraživanja, sud je proveo dokaz financijsko- knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Lidiji Balog koja je utvrdila da je tužitelj tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa platio više ukupno 355,80 CHF, a tijekom navedenog perioda radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 16.457,19 HRK. Stalni sudski vještak Lidija Balog je na ročištu 9. veljače 2023. u cijelosti ostala kod pisanog nalaza i mišljenja te dodatno navela kako je ispod tablice u svom nalazu i mišljenju navela koliko točno iznose samo pozitivne i samo negativne stavke. Sud smatra vještački nalaz točnim, stručnim i objektivnim te drži da je vještačenjem nedvojbeno utvrđeno da je uslijed utvrđenja ništetnim odredbama ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamata stopa koja se mijenja odlukom tuženika i odredbom valutne klauzule vezane za CHF nastala pretplata u ovom ugovornom odnosu koju je tuženik stekao bez osnove u ukupnom iznosu 18.761,68 kuna odnosno 2.490,10 EUR.

14. Kako je sud stava da su odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne, a visina razlike više plaćenih iznosa među strankama nije sporna, sud je primjenom članka 1111. ZOO prihvatio tužbeni zahtjev na način kako je navedeno u izreci presude pod točkom I.

15. Tužitelju su priznate zatezne kamate u skladu sa zatraženim, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja, na temelju članka 1115. ZOO kojim je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj, dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja, zbog čega tužitelju pripadaju kamate upravo kako ih je i zatražio tužbenim zahtjevom.

16. Prigovor zastare je neosnovan. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u predmetu Rev-2245/2017 od 20. veljače 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO. Dakle, zastara je prekinuta 4. travnja 2012., a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke o povodu tužbe, a to je u konkretnom slučaju 14. lipnja 2018., donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017. Dakle, zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012., a ista je ponovno počela teći i za promjenjivu kamatnu i za valutnu klauzulu pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Tužba u ovom predmetu je podnesena 10. ožujka 2020., dakle u roku od dvije godine od pravomoćnosti navedene presude, sukladno članku 225. ZOO pa nije nastupila zastara tužiteljeva potraživanja.

17. Odluku o trošku sud je donio na temelju članka 154. stavka 1., a u vezi s člankom 151. i člankom 155. ZPP-a. Sud je tužitelju priznao trošak zastupanja po ovlaštenom punomoćniku i to za sastav tužbe, podneska od 28. kolovoza 2020., podneska 19. kolovoza 2022. i podneska od 2. svibnja 2025. te zastupanja na raspravama 9. svibnja 2020., 9. veljače 2023., 4. travnja 2023., 23. svibnja 2023. i 13. svibnja 2025. za svako u iznosu 250,00 EUR, uključujući PDV 25%. Nadalje, tužitelju je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 92,90 EUR te trošak sudske pristojbe za presudu na koje plaćanje će tužitelj biti pozvan u iznosu 92,90 EUR kao i materijalni trošak vještačenja u iznosu 331,80 EUR budući da je ovaj trošak tužitelju nedvojbeno nastao u ovom postupku, a u smislu članka 151. stavka 1. ZPP-a pa je tužitelju priznat ukupan trošak u iznosu 2.767,60 EUR, koji sud nalazi opravdanim, sukladnim vrijednosti predmeta spora, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. i 138/2023. – dalje u tekstu: Odvjetnička tarifa) te Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/2018. i 51/2023. - dalje u tekstu: ZSP). Odluka o zateznim kamatama na troškove postupka temelji se na članku 151. stavku 3. ZPP-a.

18. Tužitelj je zatražio trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu 125,00 EUR uključujući PDV 25%, a o istom će sud odlučiti posebnim rješenjem, ovisno o činjenici hoće li punomoćnik tužitelja pristupiti na ročište za objavu presude ili neće.

19. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Osijek, 27. svibnja 2025.

SUTKINJA

Spomenka Rodić

u.z. SUTKINJA

Nikolina Primorac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, koja se podnosi putem ovog suda, u roku 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena bez obzira što na isto nije pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako nije bila uredno obaviještena.

DOSTAVITI:

1. Punomoćnici tužitelja

2. Tuženici