Poslovni broj: P-1669/2023-18

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jesenki Jurić Šojat kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Domagoju Dumančiću, odvjetniku u Odvjetničkom uredu Dumančić, Rajković & Martić, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko & Partneri, temeljem generalne punomoći Su-1771/2006, radi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 03. travnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 27. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9011202851 od 04.05.2006. godine, sklopljenim između tužitelja ĆČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, potvrđenog od strane javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba, Zelinska 3, pod brojem OU-853/2006, u dijelu u kojem je određena promjenjivost kamatne stope sukladno jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika i dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), i to:

- u članku 1. u dijelu koji glasi: “102.880,00 (slovima: stodvijetisućeosamstoosamdeset CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita”,

- u članku 4.1. u dijelu koji glasi: “koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana”;

- u članku 4.2. koji glasi: “Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01.(slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja) do 30.6. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvog srpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima: prvogsrpnja) do 31.12. (slovima:tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene.”;

- u članku 5. u dijelu koji glasi: “obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan

plaćanja kamate”;

- u članku 6. u dijelu koji glasi: “obračunava se u CHF, a naplaćuje u

kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate”;

- u članku 7.2. u dijelu koji glasi: “u iznosu od 102.880,00 (slovima: stodvijetisućeosamstoosamdeset CHF)”, “u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja”, “U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest je sastavni dio ovog Ugovora.”.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732 Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju ĆČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 18.374,74 € s zakonskim zateznim kamatama na slijedeće iznose:

- na iznos od 27,45 € s kta od 01.11.2008. do isplate,

- na iznos od 29,58 € s kta od 01.01.2009. do isplate,

- na iznos od 34,86 € s kta od 01.02.2009. do isplate,

- na iznos od 37,14 € s kta od 01.03.2009. do isplate,

- na iznos od 29,98 € s kta od 01.04.2009. do isplate,

- na iznos od 31,12 € s kta od 01.05.2009. do isplate,

- na iznos od 21,79 € s kta od 01.06.2009. do isplate,

- na iznos od 13,83 € s kta od 01.07.2009. do isplate,

- na iznos od 15,61 € s kta od 01.08.2009. do isplate,

- na iznos od 20,20 € s kta od 01.09.2009. do isplate,

- na iznos od 19,68 € s kta od 01.10.2009. do isplate,

- na iznos od 15,30 € s kta od 01.11.2009. do isplate,

- na iznos od 23,49 € s kta od 01.12.2009. do isplate,

- na iznos od 29,47 € s kta od 01.01.2010. do isplate,

- na iznos od 39,08 € s kta od 01.02.2010. do isplate,

- na iznos od 36,58 € s kta od 01.03.2010. do isplate,

- na iznos od 48,99 € s kta od 01.04.2010. do isplate,

- na iznos od 46,27 € s kta od 01.05.2010. do isplate,

- na iznos od 51,94 € s kta od 01.06.2010. do isplate,

- na iznos od 89,50 € s kta od 01.07.2010. do isplate,

- na iznos od 81,48 € s kta od 01.08.2010. do isplate,

- na iznos od 103,13 € s kta od 01.09.2010. do isplate,

- na iznos od 96,17 € s kta od 01.10.2010. do isplate,

- na iznos od 81,42 € s kta od 01.11.2010. do isplate,

- na iznos od 108,11 € s kta od 01.12.2010. do isplate,

- na iznos od 143,03 € s kta od 01.01.2011. do isplate,

- na iznos od 572,28 € s kta od 13.01.2011. do isplate,

- na iznos od 97,02 € s kta od 01.02.2011. do isplate,

- na iznos od 127,30 € s kta od 01.03.2011. do isplate,

- na iznos od 115,60 € s kta od 01.04.2011. do isplate,

- na iznos od 117,36 € s kta od 01.05.2011. do isplate,

- na iznos od 162,10 € s kta od 01.06.2011. do isplate,

- na iznos od 165,19 € s kta od 01.07.2011. do isplate,

- na iznos od 204,90 € s kta od 01.08.2011. do isplate,

- na iznos od 183,67 € s kta od 01.09.2011. do isplate,

- na iznos od 162,67 € s kta od 01.10.2011. do isplate,

- na iznos od 160,05 € s kta od 01.11.2011. do isplate,

- na iznos od 158,19 € s kta od 01.12.2011. do isplate,

- na iznos od 167,42 € s kta od 01.01.2012. do isplate,

- na iznos od 177,12 € s kta od 01.02.2012. do isplate,

- na iznos od 177,85 € s kta od 01.03.2012. do isplate,

- na iznos od 7.685,28 € s kta od 20.03.2012. do isplate,

- na iznos od 150,13 € s kta od 01.04.2012. do isplate,

- na iznos od 172,34 € s kta od 01.05.2012. do isplate,

- na iznos od 175,34 € s kta od 01.06.2012. do isplate,

- na iznos od 170,58 € s kta od 01.07.2012. do isplate,

- na iznos od 172,18 € s kta od 01.08.2012. do isplate,

- na iznos od 169,49 € s kta od 01.09.2012. do isplate,

- na iznos od 162,67 € s kta od 01.10.2012. do isplate,

- na iznos od 169,88 € s kta od 01.11.2012. do isplate,

- na iznos od 173,85 € s kta od 01.12.2012. do isplate,

- na iznos od 172,46 € s kta od 01.01.2013. do isplate,

- na iznos od 157,03 € s kta od 01.02.2013. do isplate,

- na iznos od 170,18 € s kta od 01.03.2013. do isplate,

- na iznos od 170,81 € s kta od 01.04.2013. do isplate,

- na iznos od 165,28 € s kta od 01.05.2013. do isplate,

- na iznos od 150,56 € s kta od 01.06.2013. do isplate,

- na iznos od 4.162,76 € s kta od 21.06.2013. do isplate,

s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 3.899,85 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, naknaditi tužitelju ĆČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 4.100,00 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27.05.2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.

Tužitelj u tužbi koja je podnesena dana 13.03.2023. navodi da je s tuženikom dana 26.04.2006.g. sklopio Ugovor o kreditu broj: 90112028551 kojim se Ugovorom isti kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 102.880,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita s rokom otplate 180 mjeseci.

2.

U Ugovoru o kreditu u čl. 4. je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4,20% godišnje, a koja kamata je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke.

3.

Tužitelj u navedenom kreditnom odnosu nije bio ravnopravna strana jer s tuženikom nije mogao pregovarati o sadržaju Ugovora, pa isto tako niti o odredbama Ugovora koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te na pravo banke da svojim jednostranim odlukama tijekom otplate kredita mijenja prvobitno ugovorenu kamatnu stopu.

4.

Neravnopravnost stranaka dovela je do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što nije u skladu s načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a koji definira da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

5.

Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013.g. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. u dijelu vezanom uz ugovaranje kamatnih stopa gdje je pod točkom 4. izreke te presude utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a prije sklapanja ugovora i prilikom sklapanja ugovora tužitelj kao korisnik kredita nije s tuženikom pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatnih stopa.

6.

Povodom revizije tuženika u naprijed navedenom trgovačkom sporu Vrhovni sud RH je svojom presudom i rješenjem posl. broj Revt-249/14 od dana 09.04.2015.g. reviziju odbio kao neosnovanu, a ove presude su potvrđene presudom Ustavnog suda RH oznake U-III-2521/2015 od 13.12.2016.g.

7.

Tužitelj nadalje ističe vezano za valutnu klauzulu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. utvrdila nepoštenim i ništetnim odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom VTS-a pod brojem Pž-6632/17 od 14.06.2018.g., te presudom i rješenjem VSRH pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019.g., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, pa je tako VSRH ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno oba bitna sastojka Ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita), kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim.

8.

Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje dok prema čl. 324. ZOO-a ništetnost neke odredbe Ugovora ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen.

9.

Tužitelj je svoj kredit otplatio u cijelosti prijevremenom otplatom dana 21.06.2013. pa kako je temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu tuženiku platio veće kamatne stope od ugovorene, a isto tako je kredit bio vezan za špekulativnu valutu CHF koju nije štitio HNB, tužitelj je s osnova aprecijacije CHF-a zbog promjene tečaja CHF-a i zbog jednostrano promjenjive kamatne stope koju je tuženik određivao po svojoj volji platio znatno više iznose odnosno preplatio je kredit kako po osnovi jednostrano promjenjive kamatne stope tako i po osnovi valutne klauzule (tečajnih razlika), a koja je bila sadržana u anuitetnoj otplati.

10.

Stoga konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu kao i da obveže tuženika na isplatu iznosa koje je tužitelj preplatio tijekom otplate kredita u ukupnom iznosu glavnice od 22.274,59 € (na ime preplate svih anuiteta u kojima je sadržana preplaćena kamata i preplaćena valuta).

11.

U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare tražbine. Nadalje, navodi da nije sporno da je tuženik tijekom trajanja Ugovora o kreditu, mijenjao kamatnu stopu, međutim potrebno je u ovom postupku utvrditi jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno, je li tužitelju nastala šteta. Tuženik tvrdi da se u postupku kolektivne zaštite potrošača na općenit i apstraktan način ispitivalo je li određeno postupanje trgovaca protivno odredbama o Zaštiti potrošača ne ulazeći u konkretno ispitivanje pojedinačnih slučajeva. U predmetu Potrošač utvrđeno je da ugovaranje promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke nije u skladu sa odredbama o zaštiti potrošača, ali u tom postupku nisu izvođeni dokazi radi ocjene jesu li banke pa tako i tuženik doista i zloupotrebljavale te odredbe na štetu potrošača. Ovo jasno proizlazi iz obrazloženja navedene presude Visokog trgovačkog suda iz koje se dade razumjeti da nije isključeno da su u pojedinačnim slučajevima banke predmetnu odredbu koristile sukladno načelu savjesnosti i poštenja, ali to nije bilo predmetom ispitivanja u postupku kolektivne tužbe imajući u vidu njen apstraktni i preventivni karakter.

12.

Promjena kamatne stope tijekom trajanja ugovora o kreditu koja je učinjena po tuženiku nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, sukladno svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima. Prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik nije niti imao obvezu ugovarati egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjene ugovorne kamate. Nije sporno da je tuženik koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava.

13.

Osim toga tuženik se i poziva na tržišne prilike, budući je rizik banaka koje su davale kreditne plasmane u RH bio veći od europskog tržišta, pa su stoga strane banke u RH hrvatskim državljanima naplaćivale veće kamatne stope, a koje su mogli naplaćivati jer su im to dopuštali pozitivni propisi.

14.

Konačno navodi da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom, a što je među strankama neprijeporno, pa stoga tužitelju ne pripada zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopio ugovor s fiksnom kamatnom stopom.

15.

Tuženik nadalje navodi da je u predmetnom razdoblju na koje se odnosi sklopljeni kredit između stranaka tuženik postupao sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o bankama.

16.

Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača), jer je iz samog Ugovora moguće zaključiti da je valutna klauzula jasna i lako uočljiva odredba. Pri tome se tužitelj morao kao savjesna ugovorna strana sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz navedenog Ugovora. 17.

Isto tako niti tuženik nije znao, niti mogao znati kakva će biti buduća kretanja tečaja CHF-a jer je tečaj CHF-a u razdoblju od 2003. do 2008.g. uglavnom padao, a i tuženik je kao i sam tužitelj bio izložen riziku valutne klauzule.

18.

Stoga tuženik osporava da bi se tužitelj imao pravo pozivati na utvrđenja pravomoćnih presuda sudova iz razloga što ovaj parnični sud nije vezan za utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda, a sve kada bi se i uzelo da se odredba čl. 502.c ZPP- a može primijeniti na Ugovor o kreditu, tužitelj navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnih parnicama za naknadu štete, a kako tužitelj u ovom postupku ne traži naknadu štete već isplatu to mu ne pripada pravo pozivati se na utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

19.

Nadalje tuženik navodi da je radi utvrđivanja stvarne preplate potrebno uzeti i u obzir niže plaćene iznose anuiteta u vrijeme kada je tečaj CHF-a bio niži od početnog tečaja, te time promatrati Ugovor kao cjelinu, a ne samo pojedinačne uplate, time da tuženik naglašava da se ne radi o klasičnom prigovoru radi prebijanja.

20.

Stoga, tuženik čineći nespornim da je kamatna stope ugovorena kao promjenjiva, te da je imao zakonsku ovlast jednostrano po svojoj odluci mijenjati visinu te kamatne stope i da je ugovorena valutna klauzula koja nije ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja i da slijedom toga nije dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i predlaže da sud tužitelja u cijelosti odbije s tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova postupka.

21.

U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu broj (list 49-54 spisa), zk. izvadak (list 55-56 spisa), izvadak računa po kreditu za 2006., 2007., 2008., 2009., 2010., 2011., 2012. (list 57-70 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku RUČEVIĆ VJEŠTAČENJA d.o.o (list 103-124 spisa), te saslušan je tužitelj kao stranka (list 127-129 spisa).

22.

Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

23.

Među strankama je neprijeporno da su tužitelj i tuženik dana 26.04.2006.g. sklopili Ugovor o kreditu broj 9011202851, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se tijekom otplate kredita mijenjala jednostranom odlukom tuženika, da je ugovorena valuta CHF, a čiji tečaj se u tijeku otplate kredita mijenjao i da je tužitelj svoj kredit otplatio dana 21.06.2013. prijevremenom otplatom kredita.

24.

Prijeporno je, je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, te je li odluka o jednostranoj promjeni kamatne stope uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prijeporna je osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine unatoč pravnom shvaćanju VRSH u presudi Rev-2245/17 od 20.03.2018.g., te odnosi li se pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i na tužitelja jer tužitelj nije bio stranka u toj kolektivnoj tužbi, neovisno od toga što je tuženik bio stranka te kolektivne tužbe.

25.

Prijeporno je, je li odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njenoj svrsi.

26.

U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c., a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

27.

Tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda RH, Visokog trgovačkog suda RH i presudu Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom koje je potvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, (među kojima je i tuženik), pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g.

28.

Zaključak o razlozima ništetnosti jednostrano promjenjivih kamata nalazi se na 62 stranici navedene presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. "U svakom slučaju, s obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja po ocjeni ovog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, neuvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa kojim to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja…."

29.

Presuda i rješenje VTSRH potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pod brojem Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine.

30.

Slijedom navedenog, predmetnim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužitelja kao potrošača, odnosno korisnika kredita, u smislu da je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu jednostrano promjenjive kamatne stope kredita.

31.

Nadalje je za navesti da je nedvojbeno da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nije pojedinačno pregovaralo.

32.

Prema odredbi članka 142. stavak 1. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

33.

Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.

34.

Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz Općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

35.

Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

36.

U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

37.

Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

38.

ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

39.

Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

40.

Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

41.

Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

42.

Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja“.

43.

Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.

44.

S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

45.

Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

46.

Time je sud utvrdio da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

47.

Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se u čl. 1. navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama, jer tužitelj prima plaću u kunama pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao.

48.

Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

49.

Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

50.

Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.

51.

Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. - 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

52.

Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a ta jednostrana promjenjiva kamatna stopa je ugovorena u čl. 2. Ugovora o kreditu.

53.

Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

54.

Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužitelj je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP 03 i čl. 96. st. 1. ZZP 07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

55.

Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.

56.

Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

57.

Stoga tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

58.

Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Ć i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

59.

Slijedom navedenog, jasno je da su bitne odredbe Ugovora o kreditu, nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od trenutka kada su ugovorene pa je slijedom toga valjalo utvrditi da je ništetna odredba čl. 7. st. 2. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu odredbe koji glasi … u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kao i da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli u dijelu odredbe koja glasi : " u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan plaćanja", te odlučiti kao u točki I. izreke s time da zahtjev tužitelja nije u zastari da se utvrdi ništetnost dijela odredbe koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

60.

Istaknuti prigovor po tuženiku da je nastupila zastara tražbine je osnovan u dijelu gdje tužitelj traži preplatu temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope iz razloga što je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17 od 20.03.2018.g. jasno navedeno da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

61.

Kako je pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. postala pravomoćna dana 13.06.2014. donošenjem presude VTS-a Pž- 7129/13, počeo je toga dana teći zastarni rok od 5 godina, koji je istekao 13.06.2019.

62.

Ovdje valja uzeti u obzir pravno shvaćanje VSRH sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 31.01.2022. prema kojem ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF- u, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF-u u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

63.

Slijedom navedenog pravnog shvaćanja osnovan je istaknuti prigovor zastare potraživanja za preplatu temeljem kamata s obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari za isplatu temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope podnesena dana 13.03.2023.

64.

Zastara tražbine nije nastupila u odnosu na valutnu klauzulu jer je valutna klauzula nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013.g., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g. a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev- 2221/18 od 03.09.2019.g., pa je zastara s osnova tražbine valutne klauzule nastupila dana 14.06.2023., a tužba je u ovom predmetu podnesena kako je već navedeno 13.03.2023. te u tom dijelu nema zastare tražbine.

65.

Sud je saslušao tužitelja kao stranku na okolnost sklapanja kredita vezanog za valutnu klauzulu CHF, te je tužitelj naveo da je podigao kredit vezan za valutu CHF radi kupovine stana. Kredit je podignut 2006. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa. Rok otplate kredita iznosio je 15 godina u 180 anuiteta.

66.

Od sredstva tog kredita je kupljen stan u [adresa]. Stan je kupljen isključivo za potrebe stanovanja obitelji, a nije se obavljala nikakva poslovna djelatnost, niti je on imao ikakvo trgovačko društvo ili obrt. Kada je došao u banku podignuti kredit u banci mu je kredit vezan za valutu CHF ponuđen kao najniža i najbolja opcija jer će mu anuitet biti najniži zbog niskog tečaja CHF-a, a u tom trenutku je bila i bitno niža kamatna stopa nego što je bila na eurske i kunske kredite.

67.

U banci mu nije rečeno da se radi o špekulativnoj valuti, da tečaj kune u odnosu na valutu CHF ne štiti HNB. Također valuta CHF kao i država Švicarska su slovile kao sigurna i stabilna valuta. Predmetni kredit je otplaćen prijevremeno.

68.

Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu pregledao je i pročitao Ugovor, ali iz samog teksta Ugovora nije bilo moguće utvrditi da se radi o rizičnoj valuti i da će anuiteti porasti.

69.

Anuiteti su vrlo brzo porasli nakon dizanja kredita, a anuitet mu je povećan 40- 50% nakon dizanja kredita.

70.

Tužitelj navodi da je on samostalno otplaćivao taj kredit, te je dodao da se u banci raspitivao koji mu je kredit najpovoljniji, te mu je u banci izričito preporučeno da podigne kredit vezan za valutu CHF jer da je on najpovoljniji, a da je potom iza njega eurski kredit.

71.

Kako mu je u banci taj kredit ponuđen kao najpovoljnija opcija, odlučio se za kredit vezan za valutu CHF. Tužitelj je i na pitanje tuženika pojasnio da promjenjiva kamatna stopa znači da će se kamatna stopa mijenjati, ali nije znao ni kako će se ta kamatna stopa mijenjati, niti što utječe na promjenu te kamatne stope. Pri tome tužitelj prije ovog kredita nije imao kredit vezan za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu.

72.

Sud je u cijelosti prihvatio iskaz saslušanog tužitelja kao stranke, jer je iskazivao vrlo logično i uvjerljivo i sud vjeruje tužitelju koji je rekao da nije znao da je CHF nesigurna valuta i vjeruje kada je iskazao da mu nitko nije objasnio da može doći do promjene tečaja CHF-a i da promjenjiva kamatna stopa znači da će se kamata ozbiljno uvećati.

73.

Ocjenom iskaza tužitelja sud je utvrdio da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

74.

Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

75.

Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.

76.

Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

77.

Radi utvrđivanja visine tražbine sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku RUČEVIĆ VJEŠTAČENJA d.o.o.

78.

Zadaća vještačenja je bila izračunati razliku iznosa koje je tužitelj plaćao primjenom ništetne promjenjive kamatne stope i ništetne valutne klauzule vezane uz glavnicu švicarski franak od iznosa koji bi bio dužan platiti da su tečaj i kamatna stopa ostali fiksni pri čemu je potrebno specificirati preplatu svakog uplaćenog iznosa (anuiteta) s danom uplatom, s time da se neće utvrđivati negativne razlike iz razloga što tužitelj nije stekao ništa plaćajući po nižem tečaju od početnog tečaja, budući je sve kreditne uvjete formirao tuženik, a o istome postoji jasan stav proširenog Vijeća VSRH u predmetu Rev-549/23 od 18.12.2023. Vještak je proveo izračune, te je utvrdio da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala od 4,20% godišnje do 5,95% godišnje, a isto tako je i utvrdio da se tečaj CHF-a tijekom otplate kredita mijenjao.

79.

U svom mišljenju vještak utvrđuje da je tužitelj preplatio kredit s osnova jednostrano promjenjive kamatne stope u iznosu od 3.899,85 €, a temeljem promjene valute 18.374,74 €.

80.

Na nalaz i mišljenje vještaka tuženik je stavio prigovore prvenstveno pravne prirode, dočim nije imao prigovora na matematički izračun vještaka. S obzirom da tuženik nije imao daljnjih dokaznih prijedloga, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je dan stručno i nepristrano, na temelju dostavljenih podataka i odgovarajućih izračuna.

81.

U konkretnom slučaju valja ponoviti da tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom traži isplatu glavnice od 22.274,59 €, a koji iznos predstavlja zbroj temeljem preplate po valuti u svoti od 18.374,74 € i 3.899,85 €.

82.

Točno je da su se svi ovi krediti otplaćivali anuitetnom otplatom, ali u anuitetu su sadržani i kamata i valuta pa slijedom toga kako je dio zahtjeva koji se odnosi na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu u zastari, valjalo je tužitelju dosuditi preplate temeljem valutne klauzule koji dio zahtjeva nije u zastari, a u visini glavnice od 18.374,74 € i trebalo je odbiti tužitelja s dijelom tužbenog zahtjeva u svoti od 3.899,85 €.

83.

Tužitelj ispravno traži povrat neosnovano mu više naplaćenog iznosa po pravilima o stjecanju bez osnove, propisanog odredbom čl. 1111. ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a, a za koje tražbine je predviđen opći zastarni rok od 5 godina. Osim toga u konkretnom slučaju su se i stekli svi uvjeti iz kojih proizlazi da je riječ o stjecanju bez osnove. Naime, nedvojbeno je došlo do povećanja imovine na strani tuženika, do smanjenja imovine na strani tužitelja, postoji i uzročna veza između takvog povećanja odnosno smanjenja imovine i promjene tečaja valute CHF.

84.

Radi toga sud je tužitelju na ime preplate kredita po osnovi tečajnih razlika dosudio iznos od 18.374,74 €, a temeljem čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.

85.

Dospijeće svakog pojedinog iznosa određeno je prema datumu plaćanja svakog pojedinog iznosa kako je to odlučeno u toč. II. izreke.

86.

Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP-a budući tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, a osim toga tuženiku nisu nastali nikakvi posebni troškovi u svezi odbijenog dijela tužbenog zahtjeva, pa stoga isti nema pravo na naknadu srazmjernog dijela troškova postupka.

87.

Pored navedenog, u presudi suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 u točci 5. izreke odlučeno je "čl. 6 st. 1 i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 , te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovoren odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovorih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13.

88.

Navedena odluka Suda EU obvezuje sud da u sporovima gdje je tužitelj potrošač, takvom tužitelju u cijelosti pripadne naknada parničnog troška neovisno što nije u cijelosti uspio u sporu. Kako su navedene odredbe Direktive 93/13 obvezujuće i za hrvatski sud i po svojoj pravnoj snazi su iznad domaćeg prava, to proizlazi da ovdje nije moguće primijeniti odredbu čl. 154. st. 2. ZPP jer bi to bilo u suprotnosti sa navedenim odredbama Direktive 93/13.

89.

Parnični trošak će se odrediti primjenom Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (NN 142/12), a koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o parničnom trošku.

90.

Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP-a, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 250 bodova, troška sastava 2 podneska (08.12.2023. i 05.11.2024.), svako po 250 bodova, troška zastupanja na 3 ročišta (08.11.2023., 01.07.2024. i 03.04.2024.), svako po 250 bodova, a sve prema Tbr 7/1, Tbr 8/1, Tbr 9/1 i Tbr 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Vrijednost boda iznosi 2,00 € prema Tbr. 54. Odvjetničke tarife.

91.

Zbrojeno parnični trošak tužitelja iznosi 1500 bodova / 3.000,00 €.

92.

Ovom iznosu pribrojen je trošak 25% PDV-a u iznosu od 750,00 €, te trošak plaćenog predujma za vještačenje u ukupnom iznosu od 350,00 €, čime je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 4.100,00 €.

93.

Sud nije odlučivao o zatraženom trošku sudske pristojbe na tužbu i presudu iz razloga što pristojba na tužbu nije ni plaćena, a i zbog toga što je dana 20.05.2023 stupio na snagu novi Zakon o sudskim pristojbama (" Narodne novine" 118/18 i 51/23) koji izričito propisuje u čl. 11. st. 1. toč. 20., da su Potrošači ex lege oslobođeni troška sudskih pristojbi u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, radi čega tužitelj nije u obvezi plaćati sudske pristojbe.

94.

Sud tužitelju nije dosudio trošak sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu jer potrošači počevši od 20.05.2003. ne plaćaju sudske pristojbe u postupcima koji su pokrenuti temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa kako to propisuje odredba čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine" 118/18 i 51/23).

95.

Sud je tužitelju dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

96.

Radi navedenog odlučeno je kao u točkama I. do. IV. izreke presude.

U Zagrebu, dana 27. svibnja 2025. godine

Sutkinja:

Jesenka Jurić Šojat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u pisano putem ovog suda na Županijski sud.

Dostaviti:

-pun. tužitelja

-pun. tuženika