Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-94/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji toga suda Nataši Sever, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima Goranu Gložiniću i Dori Pintarić Planinc, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić i Lui, Pisarnica u Varaždinu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 29. travnja 2025., održane u nazočnosti tužitelja uz punomoćnicu te punomoćnice tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude 27. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj: 318-50-3858840 od 28.12.2006. sklopljen između tužitelja NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, u čl.3., a koji glasi: „naknada 0,50 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ te se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj: 318-50-3858840 od 28.12.2006 sklopljen između tužitelja NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, u čl. 10. a koji glasi: „ korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor."

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju NH, OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa], isplati iznos u visini od 424,64 €

(slovima:četristodvadesetčetirieura i šestdesetčetricenta), sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.01.2007. u skladu s čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena pa do 31.07.2015., a od 01.08.2015. pa do 30.12.2023. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te od 31.12.2023. do isplate uvećanje referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te iznos od 155,02 eura (stopedesetpet eura i dva centa) sa zateznim kamatama tekućim od 19.02.2014., kao i iznos od 132,72 eura (stotridesetdva eura i sedamdesetdva centa) sa zateznim kamatama tekućim od 19.09.2014. i iznos od 132,72 eura (stotridesetdva eura i sedamdesetdva centa) sa zateznim kamatama tekućim od 16.01.2015. po stopi u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. pa do 30.12.2023. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te od 31.12.2023. pa do isplate uvećanje referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, OIB:53056966535, Magazinska cesta 69, da tužitelju NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 809,73 eura (osamstodevet eura i sedamdesettri centa), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude 27. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je, po punomoćniku, podnio tužbu protiv tuženika, navodeći da je tužitelj kao korisnik kredita 28.12.2006. s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj: 318-50-3858840 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koja je upisana u zemljišne knjige, da je Ugovorom o kreditu tužitelju je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u CHF u visini od 140.000,00 CHF, a tužitelj se obvezao isti vratiti tuženiku s pripadajućom redovnom kamatom koja se izračunava u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, da je tužitelj je 11.11.2011. godine sklopio Aneks br.1. Ugovora o kreditu broj: 136-238/2006., da su odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 318-50-3858840 ugovoreni troškovi obrade u iznosu od 0,50 %, a isti su tužitelju naplaćeni u visini od 424,64 € ili tada 700,00 CHF, da je o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru tužitelj nije imao mogućnost pregovarati, slijedom čega je stavljen u nepovoljniji položaj od druge ugovorne strane, slijedom čega je ugovorna odredba o jednokratnim troškovima obrade u iznosu od 0,50 % na iznos kredita temeljem odredbe čl.322. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) ništetna, dakle, iznos koji je tužitelj platio kao ulaznu naknadu u iznosima od 3.199,47 €, a koji iznos ovom tužbom traži vraćanje, zbog stjecanja iznosa od strane tuženika temeljem ništetne ugovorne odredbe, da je navedena ugovorna odredbe koja sadrži obvezu tužitelja na plaćanje naknade, dakle ugovorne odredbe unaprijed sastavljene u tipskom ugovoru o kojima tužitelju nije bila dana mogućnost pregovaranja je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana i to na štetu tužitelja, što je potvrdio i Vrhovni sud RH odlukom od 13.02.2024.g. Rev 673/23., da je u Ugovoru o kreditu broj: 318-50- 3858840 odredbom čl.10. pod naslovom ostali uvjeti ugovorena je mogućnost vraćanja kredita prijevremeno samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, da je tužitelj prijevremeno u tri navrata radio veće uplate i dva puta djelomično zatvarao kredit, a trećom uplatom ga je konačno zatvorio, ali mu je tuženik u skladu s ugovornom odredbom iz čl.11 u skladu sa svojim uvjetima obračunao naknadu i to 18.02.2014.g. iznos od 155,02 €, 18.09.2014.g. iznos od 132,72 € i 15.01.2015. iznos od 132,73 €., da ni o ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita tužitelj nije mogao pregovarati, a tuženik nije ugovorio pravo ni obračunavao naknadu štete, niti štetu prilikom obračuna naknade za prijevremeno zatvaranje nije tužitelju kao potrošaču dokazao, nego je ugovorio naknadu, a što primjenom odredbe čl.1024. ZOO-a nije bio ovlašten. Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, pri čemu tužitelj kao potrošač nije imao uvida u sadržaj tuženikove odluke o naknadama, je ništetna, da ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), da je odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelo savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da temeljem pravnog shvaćanja VSRH zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tužitelj je tužbenim zahtjevom tražio utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena ulazna i izlazna naknada i isplatu zbog primjene ništetnih ugovornih odredaba sa zateznim kamatama od dana plaćanja pa do isplate, pozivajući se na primjenu odredbe čl.81. Zakona o zaštiti potrošača, te odredbe čl. 322 ZOO-a.

2. U odgovoru na tužbu (list 30-32 spisa), po punomoćniku, tuženik je naveo da nije sporno da su tužitelj i tuženik 28. 12. 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 318-50- 3858840 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 140.000,00 a da je ugovorena redovna kamata 3,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva, da su stranke 29. 01. 2016 sklopile DODATAK broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 318-50-3858840, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR. Tuženik je istaknuo da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom, a u odnosu na navode tužitelja da su odredbe koje se odnose na jednokratnu naknadu i prijevremenu otplatu kredita ništetne, u čl.3. predmetnog Ugovora ugovoreno je: „Čl. 3. NAKNADA Naknada za obradu kredita: 0,50 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, da je odredba čl.3. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva! Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora, da se tuženik protivi tvrdnjama tužitelja da je ništetna odredba čl.10. Ugovora jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužitelj je potpisom Ugovora pristao na sve odredbe i uvjete Ugovora. Tuženik je istaknuo kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorenih odnosno naplaćenih naknada, da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika, da je prije zaključenja ugovora, tuženik objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik je istaknuo prigovor zastare, pozivajući se na odredbu čl.225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“, pa obzirom da je tužitelj podnio tužbu 11. 03. 2024., to da je razvidno da je tražbina zastarjela, da je nesporno da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima, da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao, to da je razvidno da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik je osporavao visinu tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, tuženik je predlagao tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku, sud je izvršio uvid u priležeću dokumentaciju u spisu: Ugovor o kreditu broj: 318-50-3858840 od 28.12.2006. (list 7-12 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 12. 1. 2023. (list 13-18 spisa), dodatak broj: KONV- 01/2016 Ugovoru o kreditu broj: 318-50-3858840, sklopljen 29. 01. 2016. (list 19-23 spisa), potvrdu o transakcijama od 18. 2. 2014. (list 24 spisa) te djelomičnu otplatu na dan 18. 2. 2014. (list 25 spisa) te je saslušao tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja.

4. Nesporno je da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, 28. 12. 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj 318-50-3858840, da se navedenim kreditom banka kao kreditor obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti od 140,000.00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, kao i da su stranke 29. 1. 2016. sklopile Dodatak tog Ugovora. Nesporno je da je tužitelj prijevremeno otplatio predmetni kredit, time da mu je tuženik obračunao naknadu 18. 2. 2014. u iznosu od 155,02 eura, 18. 9. 2014. u iznosu od 132,72 eura i 15. 1. 2015. u iznosu od 132,73 eura.

5. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu broj: 318-50-3858840 od 28.12.2006. sklopljen između tužitelja NH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, u čl.3., a koji glasi: „naknada 0,50 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“, tužitelj je saslušan kao stranka na ročištu 29. travnja 2025. i istaknuo je da je u banci dogovarao kredit i kamatu, predočena mu je "špranca" ugovora i bilo je "uzmi" ili "ostavi", a nikakve mogućnosti pregovaranja o pojedinačnoj ugovornoj obvezi nije imao niti mu je od strane djelatnika banke pojašnjeno kakva se naknada i za što naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a isto tako da mu nije pojašnjeno niti na što se odnosi odredba o prijevremenoj otplati kredita, pod kojim uvjetima.

6. Tužitelj je u iskazu potvrdio činjenicu da kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita, niti mu je itko objasnio na što se ta naknada odnosi i koje troškove pokriva, a niti mu je na temelju jasnih i razumljivih kriterija objašnjena ova odredba ugovora. Dakle, radi se o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao tuženik i na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao i u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

7. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita (140,000.00 CHF), tužitelju zapravo nije isplaćen, već mu je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita nedvojbeno imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom. Međutim sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Stoga se u konkretnom slučaju radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl.81. st.1. ZZP/03, koja je time sukladno članku 87. stavku 3. ZZP/03 i ništetna (tako i primjerice u odluci Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-3849/2022-2 od 29. studenoga 2022., odluci Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-914/2023-2 od 21. ožujka 2024.).

8. Tužitelj je tražio i da se utvrdi da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj: 318-50-3858840 od 28.12.2006 sklopljen između tužitelja NH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, u čl. 10. a koji glasi: „korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.".

9. Glede ništetnosti ugovorne odredbe o troškovima prijevremene otplate kredita (tzv. izlazna naknada), sud utvrđuje da je formulacija navedena u odredbi čl.10. Ugovora da za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu nagradu sukladno važećim odlukama Banke, sastavljena od tuženika i da stranke o istoj nisu pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, a što je tužitelj potvrdio u svojem iskazu. Osim toga, navedena formulacija je neodređena i neodrediva ugovorna odredba u vezi koje tužitelj nije upoznat s parametrima odlučnim za njezinu primjenu, a koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu jer osim što je podložna isključivo uvjetima koje diktira tuženik (važeća odluka Banke), njome je tužitelj stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti.

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

11. Obzirom da tuženik nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi naplaćena naknada, ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja odredbu koja protivno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

12. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži ništetnost dijela ugovornih odredbi čl.3. i čl.10. predmetnog Ugovora o kreditu, osnovan.

13. Prema čl.323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23-dalje:ZOO-a), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl.1111. ZOO-a.

14. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, tuženik je u odgovoru na tužbu istu osporio, ali je na ročištu 29. travnja 2025. visinu učinio nespornom pa je tuženik dužan isplatiti tužitelju utuženi iznos sa pripadajućom zateznom kamatom od izvršene uplate do isplate, primjenom čl.1115. ZOO-a jer se tuženik koji je stekao navedeni novčani iznos temeljem dijela ništetne odredbe koju je unio u sadržaj ugovora smatra nepoštenim stjecateljem.

15. Tuženik je prigovarao zastari.

16. Prigovor je neosnovan.

17. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/11 – dalje ZOO/ (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena ništetnost, uzimajući pritom u obzir i Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH od 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2 (tako i u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-914/2023-2 od 21. ožujka 2024.).

18. Odluku o troškovima ovog postupka, sud je donio temeljem čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje:ZPP-a), primjenjujući važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23).

18.1. Sud je tužitelju, kao trošak koji je bio potreban za vođenje ovog postupka, priznao trošak sastava tužbe prema Tbr.7.1. Tarife (VPS:845,11 eura) i to u iznosu od 187,50 eura, trošak zastupanja prema Tbr. 9.1. Tarife na ročištu 4. 3. 2025. i 29. 4. 2025., svaki u iznosu od 187,50 eura, trošak sastava obrazloženog podneska prema Tbr.8.1.Tarife od 17. 6. 2024. u iznosu od 187,50 eura, u koje iznose je uračunat PDV 25% prema Tbr. 46. Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 euro i na presudu u iznosu od 39,82 eura, a što čini ukupni trošak u iznosu od 809,73 eura, koji je, primjenom čl.151. st.3. ZPP-a, uz zatezne kamate od donošenja presude do isplate, dosuđen tužitelju i platež naložen tuženiku.

Ivanec, 27. svibnja 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude, dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Andreja Fosin, odvjetnica iz Varaždina

2. Goran Gložinić, odvjetnik u OD Mađarić & Lui, Pisarnica u Varaždinu