Republika Hrvatska
Općinski sud u Zlataru
Stalna služba u Zaboku
Zabok, M. Gupca 22
Poslovni broj: P- 818/2023.-21.
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sutkinji toga suda Nives Škudar, u pravnoj stvari tužitelja ČĆ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Denisu Krištofiću, odvjetniku iz Zagreba, Trg Francuske Republike 1, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 29. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i njegovog punomoćnika te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 27. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je odredba Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj Ugovora: 218783, o promjenjivoj kamatnoj stopi n i š t e t n a.
II. Utvrđuje se da je odredba Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 218783 o ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, odnosno odredba ugovora o valutnoj klauzuli n i š t e t n a.
III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužitelju ČĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime razlike preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi isplati novčani iznos od 282,56 eura (slovima: dvjestoosamdesetdvaeurapedesetišestcenti) zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2008.g. po stopi od 15% a od 01.08.2008.g. do 31.07.2015.g. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.
IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužitelju ČĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime razlike preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli isplati novčani iznos od 5.063,40 eura(slovima: pettisućašezdesettrieuračetrdesetcenti) zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2008.g. po stopi od 15% a od 01.08.2008.g. do 31.07.2015.g. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, sve u roku 15 dana po pravomoćnosti ove presude.
V. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati parnični trošak u iznosu od 1.300,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.
r i j e š i o j e
Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.
Obrazloženje
1.Tužitelj je dana 12.lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da su dana 18.07.2008.godine tužitelji i prednik tuženika su u Zagrebu sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 218783. Člankom 2.st.1. Ugovora Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 218783 od 18.07.2008.g ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,90% ( pet cijelih devedesett posto) godišnje. Promjena kamatne stope se je tijekom trajanja Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj Ugovora: 218783 vršila jednostrano izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke. Dakle, tijekom trajanja ugovorne obveze kamatna stopa se mijenjala a da se o svakoj promjeni kamatne stope nije pojedinačno pregovaralo što je protivno članku 3., 4. i 296. Zakona o obveznim odnosima, kao i članku 81. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ( u daljnjem tekstu: ZZP) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a posebice ako potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Isto tako, i odredba članka 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Upravo zbog ovakvih ugovornih odredbi Ugovora o potrošačkom kreditu o promjenjivosti ugovorene kamatne stope su Trgovački sud u Zagrebu svojom presudom pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske svojom presudom po poslovnim brojem: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovni sud Republike hrvatske svojom odlukom pod poslovnim brojem: Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine utvrdili da je odredbom Ugovora o kreditu o promjenjivoj ugovorenoj kamatnoj stopi o kojim promjenama se pojedinačno nije pregovaralo, već se samo obavješćivalo o promjeni, izazvalo povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe, te je takva odredba Ugovora o potrošačkom kreditu presudama naprijed navedenih sudova utvrđena ništetnom. Isto tako, člankom 1. st. 1.1. Ugovora o kreditu određeno je da banka, ovdje tuženik, odobrava korisniku kredita, ovdje tužitelju kredit za kupnju motornog vozila u iznosu od 23.164,41 CHF (dvadesettritisućestošezdesetčetirifranakačetrdesetjedancent ) u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan isplate.
1.2.Ovakvim odredbama Ugovora o kreditu nesporno je došlo do zlouporabe instituta valutne klauzule sa stajališta Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) (NN 96/03) jer je valutna klauzula nevaljana sa stajališta testa općeg kriterija nepoštenosti odredbe (dalje: test nepoštenosti) i kao takva ništetna. Dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule ne znači da se ona može ugovoriti na bilo koji način. Test nepoštenosti sadrži tri kriterija: činjenica da se o ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da ugovorna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, te da je protivna načelu savjesnosti i poštenja. Naime, ustanovljeno je stajalište da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je ugovornoj strani koja je u slabijem pregovaračkom položaju, odnosno potrošaču, pružena mogućnost da utječe na postojanje i sadržaj dotične ugovorne odredbe, a što u predmetnom ugovoru nije slučaj. Da bi potrošač (ovdje tužitelj) doista bio u takvoj pregovaračkoj poziciji da ostvaruje svoje interese, trgovac (ovdje tuženik) kao strana u znatno povoljnijoj pregovaračkoj poziciji morao je potrošača - tužitelja obavijestiti o svim relevantnim okolnostima ugovora. Naime, čl. 81. st. 2. ZZP/03 propisana je predmnjeva prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona unaprijed formulirana od strane trgovca, a posebice ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. U takvom slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, kao što je kod Ugovora o kreditu zaključenog između tuženika i tužitelja, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane (članak 320. ZOO).
1.3. Drugi kriterij testa nepoštenosti ispituje se jesu li za obje ugovorne strane predviđena ista prava i obveze, odnosno utvrđuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Primjenom ovoga kriterija testa nepoštenosti nedvojbeno se utvrđuje da predmetni Ugovor o kreditu zaključen između ovdje tuženika i tužitelja, odnosno odredbe toga Ugovora uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu ovdje tužitelja. Stoga su takve odredbe Ugovora o kreditu protivne i trećem kriteriju testa nepoštenosti čijom primjenom se nesporno zaključuje da ugovorne odredbe predmetnog Ugovora nisu u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Odlučujući u predmetu POTROŠAČ – HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA protiv 1. tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. i drugih, ovakav stav zauzeo je Trgovački sud u Zagrebu, svojom presudom poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, kao i Visoki trgovački sud svojom presudom poslovni broj: 43 Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, koji su utvrdili da je takvo postupanje banaka prema potrošačima imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07) i to člancima 96. i 97. i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo svim tuženicima da prekinu s gore opisanim postupanjem. Pored navedenog, nesporno je došlo do zlouporabe instituta valutne klauzule i sa stajališta ZOO-a.
1.4. Naime, postavlja se pitanje jesu li banke, odnosno tuženik u ovom konkretnom slučaju imao objektivan razloga za unošenje valutne klauzule u CHF u ugovore o kreditu, odnosno je li koristio navedeni institut u skladu s njegovom svrhom (ciljem). Sukladno članku 22. Zakona o obveznim odnosima, zakonska uloga valutne obveze, odnosno valutne klauzule je isključivo zaštitnog karaktera, odnosno zaštita kapitala. Da bi valutna klauzula ostvarila zakonsku ulogu, u ovom slučaju je nužno da ista takva obveza (valutna obveza) postoji i na strani banka, ovdje tuženika. Na primjer, da se tuženik za isti iznos ukupno angažiranog kapitala u švicarskim francima zadužila u istoj valuti kod inokreditora ili na tržištu novca. U tom slučaju, tuženik bi imao zakonsku mogućnost i opravdani razlog zaštititi svoj kapital, ugovaranjem valutne klauzule za angažirani kapital, u valuti u kojoj se i banka - tuženik zadužio na tržištu novca. No, ako se banka-tuženik nije zaduživala u CHF, onda je situacija drugačija. Ako banka nema dugoročno zaduženje u CHF, nema ni navedenog valutnog rizika. U tom slučaju, valutna klauzula gubi svoju zaštitnu svrhu, te postaje sredstvo stjecanja profita. Zašto je ovo važno s aspekta zakonske uloge valutne klauzule? Naime, ako tuženik nema zaduženja u stranoj valuti, a u konkretnom slučaju u CHF tada ne mora kupovati CHF radi otplate svoga zaduženja kod ino-kreditora.
1.5. Zbog toga aprecijacija CHF nema nikakvog značaja za tuženika. Tuženik je, primjenom valutne klauzule, primio veći broj novčanih jedinica HRK (valute ugovora) i time ostvario ekstraprofit bez ikakvog opravdanog razloga. Na taj način je izigrao svrhu same klauzule i stekao neosnovanu zaradu. Dakle, valutna klauzula nije opravdana sa stajališta svrhe same valutne klauzule, te ju tuženik nije imao razloga unositi u ugovor. Naime, njena svrha je zaštitna, a ne profitna. Jedno od osnovnih načela obveznog prava je načelo zabrane zlouporabe prava. Ono je izričito definirano u ZOO (čl. 6 ZOO). Zakon o obveznim odnosima u svom općem dijelu propisuje da je pravo iz obveznog odnosa zabranjeno ostvarivati protivno svrsi zbog koje je propisom ustanovljeno ili priznato (čl.6. ZOO). Naime, odredbe ZOO o načelima, a samim time i odredba o načelu zabrane zlouporabe prava, su prisilnog karaktera (ius cogens). Njima se utvrđuju opća i najvažnija pravila ponašanja svih sudionika u obveznim odnosima. Sudionici tih odnosa trebaju se bezuvjetno pridržavati osnovnih načela. Nadalje, načelo zabrane zlouporabe prava proizlazi iz načela savjesnosti i poštenja. Štoviše, ono je pojavni oblik načela savjesnosti i poštenja i izraz njegove ograničavajuće funkcije (čl.4. ZOO). Prema ZOO, posljedica kršenja tih ograničenja jest ništetnost (čl. 322. ZOO). Prema tome, ovakvom upotrebom valutne klauzule od strane tuženika je bez ikakve dvojbe zlouporaba prava, jer ju je tuženik upotrijebio suprotno njezinoj zaštitnoj svrsi. Kao dokaz o zaključenom kreditnom poslu s ino-kreditorima ponajprije može poslužiti tzv. nadzorna knjiga.
1.6. Naime, prema tada važećem Zakonu o deviznom poslovanju banke su bile dužne voditi nadzornu knjigu o plaćanju i naplati u poslovima iz područja tekućih transakcija s inozemstvom kada te poslove obavljaju u svoje ime i za svoj račun. No, uvidom u predmet Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P- 1401/12 banke nisu dostavile navedeni dokaz u prilog svoje tvrdnje o kreditnom zaduživanju u CHF u inozemstvu. Isto tako banke nisu kao dokaz priložile niti odgovarajuće isprave koje su bile dužne prema tada važećim propisima dostavljati HNB radi prikupljanja potrebnih statističkih podatke radi ostvarivanja svojih ciljeva i zadataka koje je HNB prema tadašnjim zakonskim propisima bila dužna prikupljati. No, tužene banke nisu dostavile niti ove dokaze, a kojima bi mogle potkrijepiti svoje tvrdnje o zaduživanju u inozemstvu u CHF. Iz svega navedenog, a u skladu sa latinskom izrekom quod non est in actis non est in mundo, (Ono što nije u spisima, to ne postoji) nameće se logičan zaključak da se banke nisu kreditno zaduživale u CHF u inozemstvu, pa tako ni tuženik. Stoga u konkretnom poslu tuženik nije bilo izložen valutnom riziku. Nedopustivo je da banka, ovdje tuženik, zlorabeći zakonsko ovlaštenje, ugovara valutnu klauzulu, protivno svrsi koju joj je zakon namijenio, samo da bi sebi priskrbila protupravnu imovinsku korist, a na štetu stotine tisuća građana. Naime, opće poznato je da je cijena kapitala kamata, a valutna, zlatna, indeksna klauzula, služe isključivo za zaštitu toga kapitala, a nije dopuštena nikakva zarada primjenom tih klauzula. Dakle, tuženik je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, zlorabio zakonsku ulogu valutne klauzule, ugradio je u potrošački Ugovor o kreditu zaključen ovdje s tužiteljem dana 18.07.2008. godine, samo iz razloga da bi sebi, primjenom valutne klauzule priskrbio protupravnu imovinsku korist, a na štetu ovdje tužitelja. Na tragu takvog shvaćanja valutne klauzule je i odluka Kasacijskog suda Republike Francuske.
1.7. Naime, odlučujući o reviziji tužitelja, ukinuo je odluku žalbenog suda i predmet vrati žalbenom sudu na ponovni postupak, a iz razloga što, između ostalog, žalbeni sud nije utvrdio slijedeće činjenice: – kao prvo, je li BNP pozajmio franke za isplatu kredita potrošaču tužitelju, – kao drugo, sud se ne smije ograničiti na običnu tvrdnju o pokriću kredita bez dokaza, kao što se ograničio Žalbeni sud, – kao treće, sud je bio dužan ispitati nepoštenost odredbe o valutnoj klauzuli CHF, što je Žalbeni sud propustio učiniti u smislu ispitivanja je li BNP upozorio potrošača na rizike. – kao četvrto, u složenom kreditu kao što je odnosni CHF kredit, vjerovnik mora osim predočavanja funkcioniranja kredita upozoriti dužnika na posebne rizike, pa kada se analizira simulacija koju je BNP predočio dužniku očigledno je da nije ukazano na te posebne rizike, dok je Žalbeni sud utvrdio da je BNP ispunio sve svoje vjerovničke obveze. Presuda francuskog Kasacijskog suda u duhu je presude Ustavnoga suda RH kojom je naložena ponovna revizija u kolektivnom procesu u Republici Hrvatskoj te je isto tako i u duhu nedavne presude Suda EU C-186/16. Isto tako, Presuda Europskog suda u predmetu C 26/13, LĆ i ČĆĆ protiv OTP Jelzálogbank Zrt. od 30. travnja 2014. ("predmet LĆ vs. OTP") dovela je do toga da je mađarska Kuria, u predmetu tužitelja Č i L protiv ovdje tuženika OTP banka d.d. presudila u korist tužitelja Č i L, te je proglasila ništetnim ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF.
1.8. Pored navedenoga, tužitelj osobito želi ovdje istaknuti da je Trgovački sud u Zagrebu svojom presudom poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a koja je postala pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj: 43 Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, u predmetu POTROŠAČ – HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA protiv 1. tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., 2. Tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 3. tuženika ERSTE& STEIERMERKISCHE BANK d.d., 4. tuženika utvrdio RAIFFEISENBANK AUSTRIJA d.d., 5. tuženika ADDIKO BANK d.d., 6. tuženika OTP BANKA HRVATSKA d.d., 7. tuženika SPLITSKA BANKA d.d., 8. tuženika SBERBANK d.d. (ranije VOLKSBANK d.d.) utvrdili da su naprijed navedeni tuženici, svi redom, u razdoblju od 01. listopada 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. Godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07) i to člancima 96. i 97. i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo svim tuženicima da prekinu s gore opisanim postupanjem.
1.9. Posljedice ništetnosti utvrđene su Člankom 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima koji određuje da u slučaju ništetnosti Ugovora ili odredbe ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva odredbe ugovora. Primjenom ovakvih odredbi Ugovora o kredita za kupnju motornog vozila broj: 218783 , o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, predviđene člankom 1. i člankom 2. predmetnog Ugovora o kreditu, a koja odredba je odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđena ništetnom, tuženik je stekao iznos novca ( koji će se naknadno precizirati nakon što vještak sačini nalaz i mišljenje) a što predstavlja razliku između iznosa utvrđenog planom otplate kredita, utvrđen od strane tuženika kod zaključivanja ugovora o kreditu i svake pojedine uplate anuiteta, sve uvećano za zakonske zatezne kamate. Sukladno čl. 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača sud je vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. veza je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj kamatnoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primjenitii tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve šti je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Ergo, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu. Također ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema poletnom tečaju za CHF.
1.10. Dakle, primjenom ništetne klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik je stekao određeni iznos novca (koji iznos će se naknadno precizirati nakon provođenja financijsko- knjigovodstvenog vještačenja i nakon što vještak sačini nalaz i mišljenje ) Iz naprijed navedenog nesporno proizlazi da je tuženik, dakle, primjenom ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli neosnovano stekao određen iznos novca (koji će se naknadno precizirati nakon provođenja financijsko- knjigovodstvenog vještačenja i nakon što vještak sačini nalaz i mišljenje ) Temeljem članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima „u slučaju ništetnosti ugovora, odnosno ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takve odredbe…“
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužba i tužbeni zahtjev u bitnome neosnovani. Potraživanje tužitelja je u zastari. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet Tužbe. Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač.Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP/03).
2.1. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 22.8.2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu br. 218783 sklopljen 18.7.2007. (dalje u tekstu kao: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz Tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. 6. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja.
2.2. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. 8. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača.
2.3. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a.Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž-311/2018 od 3. rujna 2018., u kojoj je našao relevantnom okolnost da je tamo tužitelj "… osoba koja ima visoku ekonomsku naobrazbu i bavi se financijskim poslovanjem,…", odnosno utvrđivao je da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud je dao do znanja da u svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivosti načela zaštite apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača.
2.4. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu u iznosu naznačenom u Ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila kao što je naznačeno u Ugovoru o kreditu, člankom 2. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti. No, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 502.c ZPP-a, tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredba navedenog članka stupila je na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeća) odredba spomenutog članka mogla biti primjenjive u ovom postupku (a ne može!) pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenjima iz parnice Potrošač.
2.5. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo pod točkom c. ovog odgovora na tužbu, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS-a. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope što tužitelj niti ne problematizira budući da mu taj „aspekt“ promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom tuženika ide u korist.
2.6. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a (NN 35/2005, dalje u tekstu kao: „ZOO“) predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/2007, dalje u tekstu kao: „ZZP“), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje u tekstu kao: „ZPK“) Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske.
2.7. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;
- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. 22. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju.
2.8. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.
2.9. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora.
2.10. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara.
2.11. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. 29. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik opet citira recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž- 2658/12 od 11. studenog 2013. godine: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine“ 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi.“
2.12. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana.
2.13. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 2. ugovorena je valutna klauzula, a ugovorom je predviđeno da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje.
2.14. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 96. ZZP- a nije dopuštena.
2.15. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 99. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 96. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: - nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; - a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.
2.16. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti.
2.17. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. Tuženik, iako se protivi korištenju navedene metode i osnovi tužbenog zahtjeva, radi procesne ekonomičnosti dostavlja obračun koji je sam izradio prema anticipiranoj metodi koju predlaže tužitelj, a sve kako bi se izbjeglo odugovlačenje i troškovi koji proizlaze iz financijskog vještačenja.
2.18. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže Naslovu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu broj 218783 od 18. srpnja 2008. godine, proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ručević d.o.o., te saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.
4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
5. Prije svega, a u odnosu na prigovor tuženika o mjesnoj nadležnosti ovog suda, valja navesti kako je točno da su se stranke sporazumno dogovorile i ugovorile mjesnu nadležnog Općinskog građanskog suda u Zagrebu, no međutim, u spisu predmeta nalazi se rješenje Vrhovnog suda RH kojim je određen Općinski sud u Zlataru kao drugi stvarno mjesno nadležan sud za postupanje u predmetima Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a među kojim predmetima se nalazi i ovaj ustupljeni parnični predmet, pa je iz tog razloga prigovor o mjesno nenadležnosti ovog suda koji je izjavio tuženik, neosnovan, jer je spis ustupljen ovome sudu kao drugom stvarno i mjesno nadležnom sudu kako to decidirano stoji u rješenju Vrhovnog suda RH, posl. broj Su-IV-223/2023 od 25. rujna 2023.
6. U odnosu na prigovor zastare sud je takav prigovor tuženika odbio kao neosnovan, jer je VSRH u presudi i rješenju posl.br. Rev-2245/2017-2 od 20. kolovoza 2018. utvrdio da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
7. U smislu odredbe čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, - u daljnjem tekstu ZOO) pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, a zahtjev za isplatu individualnih restitucijskih zahtjeva uslijed ništetnih odredbi potrošačkog ugovora prema ranije citiranoj presudi VSRH Rev- 2245/2017-2 zastarijeva u roku od pet godina od pravomoćnosti presude TS u Zagrebu posl.br. P-1401/2012.
7.1. Dakle, za tuženika odnosno njegovog pravnog prednika Volksbank d.d. zastarni rok počinje teći do dana 14.lipnja 2018. godine kada je donijeta presuda VTS RH broj Pž-6632/2017 kojom je potvrđena presuda TS u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine. Kako je tužba u ovome predmetu podnesena dana 12. lipnja 2023. godine, to je razvidno da do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju VS RH iz odluke posl.br. Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022. godine.
8. . Podnošenjem Kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa dana 4. travnja 2012. godine prekinut je tijek zastare. Prema pravnom shvaćanju VSRH od 31. siječnja 2022. godine o tome kada počinje teći zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojemu su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, proizlazi da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
9. U odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivosti kamatne stope o istoj se nije pregovaralo da bi omogućio tužitelju kao korisniku kredita da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu odredi tijek kamatne stope u budućem kreditnom razdoblju a samim time je ista ostala neodređene i neodrediva, te kao takva i nerazumljiva prosječnom potrošaču (tužitelju), jer mu u trenutku sklapanja ugovora niti kasnije nisu bili poznati tržišni uvjeti niti su mu mogli biti poznati. Sam postupak formiranja kamatne stope tužitelju nisu bili objašnjeni odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, na temelju čega bi tužitelj mogao spoznati učinke koje će za njega u budućnosti proizaći iz takve ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, a u čemu se ogleda neravnopravnost stranaka prilikom ugovaranja.
10. I Vrhovni sud RH u presudi i rješenju posl.br. Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. godine odbio je revizije banaka kao neosnovane čime je nepoštenim, a time i ništetnim proglasio odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa jednostranom odlukom banke.
11. VTS RH donio je 14. lipnja 2018. presudu posl.br. Pž-6632/2017 kojom je pod točkom I. izreke potvrđena presuda TS u Zagrebu posl.b.r P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 8. izreke u kojoj je utvrđeno da je Sperbank d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede i dalje traju, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo slijedom čega je ista ništetna.
12. Isto tako, vezano na prigovor tuženika, da ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač, navodi se kako isto nije točno jer se u ovome konkretnom slučaju traži prije svega i utvrđenje ništetnosti valutne klauzule, a VS RH je dana 3. rujna 2019. donio presudu i rješenje broj Rev-2221/2018 kojom je kao neosnovanu odbio reviziju tuženika izjavljenu protiv presude VTS RH posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, a odbačena je i Ustavna tužba banaka u predmetu "Franak" čime je konačno i potvrđena odluka VS RH kojom je odredba o vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF na način kako je ista bila ugovorena, utvrđena nepoštenom i posljedično ništetnom.
13. Odredbom čl. 502. C. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 u daljnjem tekstu: ZPP) propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. A. st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, u ovome postupku ništetnost nije potrebno ponovno dokazivati i utvrđivati, jer je pravomoćnom presudom VTS RH utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope kao i ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. godine te je i tuženik sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora (stjecanje bez osnove).
14. U odnosu na prigovor tuženika da valutna klauzula ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, valja navesti da neravnoteža između prava i obveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja CHF, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač, ovdje konkretno tužitelj, taj rizik preuzeo na sebe ne znajući za njega jer ga o tome banka nije informirala. Neravnotežu nisu prouzročile niti promjena tečaja valute CHF ni promjena kamatne stope nego ugovorne odredbe, a da je tome tako proizlazi direktno iz iskaza preslušanog tužitelja iz čijeg je razvidno da on uopće nije bio informiran od strane djelatnika banke o kamati odnosno valuti već je jedino znao da su mu odobrili kredit u CHF a njegova je obveza da mjesečne rate plaća protuvrijednosti i kunama, a kamoli da bi sa istim pregovarao o pojedinim odredbama ugovora što govori u prilog tvrdnji da je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
15.Dakle, zaključno rezimirajući, predmet ovog postupka je isplata preplaćenih iznosa na temelju odredbi koje su pravomoćno utvrđene ništetnima u postupku povodom kolektivne tužbe, a osnova je utvrđena tom presudom, dok se u pojedinačnim slučajevima treba utvrditi visinu preplaćenih iznosa.
16. Ne postoji okolnost zbog koje se pravomoćna presuda povodom kolektivne tužbe a kojom je utvrđena ništetnost upravo ovdje spornih ugovornih odredbi, ne bi primjenjivala na konkretan slučaj, i to iz razloga jer je tužitelj potrošač čiji su interesi predmet kolektivne zaštite u provedenom postupku, te se njegov kredit odnosi upravo na razdoblje koje je postupkom obuhvaćeno, a ugovorene su upravo odredbe koje su u to postupku utvrđene ništetnima.
17. Provedenim financijskim vještačenjem vještak je na temelju zadatka suda da utvrdi preplaćene iznose anuiteta kao razliku iznosa koje je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu, te da utvrdi preplaćene iznose anuiteta kao razliku iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju za CHF, na temelju dokumentacije u spisu utvrdio razliku obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 1. kolovoza 2008. do konca izračuna (1. srpnja 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope koja iznosi ukupno 282,56 eura, a razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 1. kolovoza 2008. do konca izračuna 1. srpnja 2015. a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 5.063,40 eura.
18. Na nalaz i mišljenje financijskog vještaka tužitelj nije imao primjedaba, te je u skladu sa provedenim financijskim vještačenjem specificirao svoj tužbeni zahtjev podneskom od 1. travnja 2025.
19. Tuženik nije dostavio svoje očitovanje na nalaz i mišljenje financijskog vještaka te se i nije očitovao na podnesak tužitelja od 1. travnja 2025 i nije pristupio na ročište 29. travnja 2025., iako je bio uredno pozvan i obaviješten o činjenici da će se na tom ročištu tužitelj saslušati u svrhu dokazivanja.
20. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz financijskog vještaka budući da nije imao razloga posumnjati u njegovu stručnost i nepristranost pogotovo kraj činjenice da istom vještačenju nije prigovoreno niti sa jedne strane, a isti nalaz temeljen je na dokumentaciji u spisu koja je bila poznata i tužitelju i tuženiku.
21. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parnično postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP).
21.1. Tužitelju koji je u cijelosti uspio sa parnicom odmjeren je trošak sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i to za sastav tužbe po tar.br. 7/I – 100 bodova, za pristup ročištu dana 18. rujna 204., 2. travnja 2025. i 29. travnja 2025., po tar.br. 9/I, svako po100 bodova, te za sastav podneska od 1. travnja 2025., po tar.br. 8/III – 50 bodova, što ukupno iznosi 450 bodova, a računajući vrijednost boda po tar.br. 54. – 2 eura, to ukupno iznosi 900 eura, a koji iznos je uvećan za troškove financijskog vještačenja u iznosu od 400 eura, slijedom čega je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.300,00 eura.
21.2. Tužitelj nije u obvezi plaćanja sudskih pristojbi a prema Zakonu o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN br. 118/18, 51/23) koji je na snazi od 20.05.2023. budući da je čl. 11. točka 20. propisano da tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa su oslobođeni od plaćanja sudskih pristojbi, pa iz tog razloga tužitelju i nije dosuđen trošak sudskih pristojbi.
22. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci.
U Zaboku, 27. svibnja 2025.
Sutkinja
Nives Škudar
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.
Dostaviti:
1. Odvjetnik Denis Krištofić, Zagreb
2. Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb
3. E-oglasna ploča suda
