REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Pr-2/2023-22

Gundulićeva 27, Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji mr.sc. Ivani Erceg Ćurić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], ,zastupane po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Split, Spinčićeva 1, Split, OIB:51401063283, zastupanog po punomoćniku UF, dipl.iur., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 5. ožujka 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice ZF, odvjetniak u Splitu i punomoćnika tuženika UF, dipl.iur., objavljene dana 27. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Prihvaća se tužbeni zahtjevkoji glasi:

„I Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 1.394,00 EUR-a neto za razdoblje od 01.12.2017.g. do 30.09.2024.g., sa zakonskom kamatom koja pojedini mjesečni iznos od po 17,00 EUR-a teče od 15. mjesecu za prethodni mjesec do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu s odredbom čl.29.st.2.ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe (NN 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (NN 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

II Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.125,00 EUR na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN:

[broj bankovnog računa], sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.”

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj pred sudom 3.1.2023. tužiteljica navodi da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre/tehničara u Klinici za infektologiju. Tužiteljica da je do 12.12.2022. imala prebivalište na adresi [adresa], koje je do mjesta rada u Splitu, Šoltanska 1, udaljena 31,92 km. Od 13.12.2022. tužiteljica navodi da je imala prebivalište na adresi u [adresa], a koja da je od adrese mjesta rada Split, Šoltanska 1, udaljena 30,57 km prema HAK-u.Tužiteljica da ima pravo na isplatu razlike naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru na temelju odredbe čl. 66. st. 9. TKU/17, odnosno na temelju odredbe čl. 65. st. 11. TKU/22 i to u visini prema odredbama čl. 66. st. 12. TKU/17 i čl. 65. st. 14. TKU/22. Naime, obzirom da radno vrijeme tužitelja i raspored vožnje autobusne linije, u konkretnom slučaju ogranizirani međumjesni prijevoz, ne omogućava tužiteljici svakodnevni redovit dolazak na posao i povratak s posla, tužiteljica da ima pravo na isplatu putnih troškova po prijeđenom kilometru. Ovo posebice, kada tužiteljica radi vikendom, noću ili praznikom kada uopće nema organiziran međumjesni prijevoz koji bi omogućavao dolazak ili odlazak s posla unutar vremena čekanja do 45 minuta.Radi navedenog, tužiteljica da je prisiljena koristiti osobni automobil pa da prema prethodno citiranim odredbama TKU-a, ima pravo na isplatu troškova prijevoza (za dolazak i povratak s posla) prema prijeđenim kilometrima.

1.1. Nadalje, tuženik da je tužiteljici umanjivao naknadu troškova prijevoza protivno odredbi čl. 66. st. 16.TKU/17, odnosno odredbi čl.65.st.21.TKU/22 prema kojoj se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. Prema tim odredbama TKU-a naknada troškova prijevoza po prijeđenom kilometru da se može manjiti samo za određene dane i to kada tužiteljica nije uzastopce bila u obvezi dolaziti na posao više od dva dana. Međutim, tuženik da je protivno prethodno citiranim odredbama TKU-a, pogrešno obračunavao i isplaćivao tužiteljici umanjenu naknadu troškova prijevoza.

1.2. Tužiteljica u tužbi napominje, da u razdoblju od 21.03.2020. do 11.05.2020. uopće nije postojala redovita linija međumjesnog javnog prijevoza zbog pandemije COVID -19, radi čega da tužiteljica u navedenom razdoblju ima pravo na isplatu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru.

1.3. Kako je tuženik protivno odredbama TKU-a pogrešno obračunavao i isplaćivao tužiteljici umanjenu naknadu troškova prijevoza tužiteljica ovom tužbom potražuje razliku između onog što joj je plaćeno i onog što joj je trebalo biti plaćeno sukladno odredbama TKU-a. Tužiteljica napominje da će po pribavi dokumentacije kojom raspolaže tuženik (platne liste, evidencija rada i raspored rada) i nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja određeno postaviti tužbeni zahtjev i predložiti sudu da donese presudukojom će se tuženiku naložiti da na ime razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza isplati tužiteljici određeni neto iznos za razdoblje od 1.12.2017.do dana dostave podataka, sa zakonskom kamatom koja pojedini mjesečni iznos teče od dospijeća do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 30.3.2023. u cijelosti osporava tužbu. Ističe da je tužiteljici trošak prijevoza isplaćen u skladu s ugovorom o radu, Zakonom o radu, odredbama KU-a i Odlukama tuženika.

2.1. Tuženik u podnesku od 6.5.2024. ističe da je tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu u skladu s odredbama čl. 186.b ZPP-a pa da je prije bilo kakvih daljnjih radnji potrebno da sud donese rješenje kojim će se tužiteljici naložiti da ili pruži dokaz da je prije podnošenja tužbe od tuženika zatražila podatke potrebne za uređenje tužbe koje joj po tom tuženik nije dao ili da uredi tužbu na način da uopćeni tužbeni zahtjev iz stupnjevite tužbe nadomjesti točno određenim tužbenim zahtjevom. U slučaju da tužitelj ne postupi po predloženom rješenju, tuženik predlaže odbaciti tužbu.

3. Na pripremnom ročištu od 18.6.2024. sud je raspravnim rješenjem odredio izvođenje dokaza pa tako i izvođenje dokaza financijskim vještačenje te je ovlastio imenovanog vještaka da od tuženika pribavi dokumentaciju potrebnu za izradu pismenog nalaza i mišljenja, određujući da će ta dokumentacija činiti sastavni dio vještva. Protiv tog rješenja nije dopuštena posebna žalba (čl. 292. st. 5 ZPP) pa se ono ne dostavlja strankama u ovjerenom prijepisu (čl. 343. st. 2. ZPP) te se to rješenje može pobijat samo u žalbi protiv konačne odluke (čl. 378. st. 2. ZPP).

3.1. U smislu naprijed navedenog, na ročištu za glavnu raspravu od 18.6.2024., naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana u spis dostavi obračunske liste, evidenciju rada i raspored rada za tužiteljicu za utuženo razdoblje, sve pozivom na čl. 233. ZPP- a. Naime, čl. 233. st. 1. ZPP-a propisano je da kad se jedna stranka poziva na ispravu i tvrdi da se ona nalazi kod druge stranke da će sud tu stranku pozvati da podnese ispravu, ostavljajući joj za to određeni rok. Stavak 2., među ostalim propisuje, ako je riječ o ispravi koju je stranka po zakonu dužna predati ili pokazati, ili ako se isprava s obzirom na njezin sadržaj smatra zajedničkom za obje stranke, da stranka ne može uskratiti podnošenje isprave, a upravo iz čl. 93. st.1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17., 98/19., 151/22., 46/23., 64/23., u tekstu ZR) proizlazi obveza tuženika kao poslodavca da tužiteljici kao radnici dostavi obračune plaća. Tuženik je na to raspravno rješenje izjavio žalbu podneskom od 14.10.2024., ali posebna žalba nije dopuštena (čl. 233. st. 6. ZPP).

3.2. Raspravnim rješenjem od 5.9.2024. naloženo je tužiteljici da postavi određen tužbeni zahtjev (čl. 186. ZPP), s obzirom tužiteljica u tužbi ni ne tvrdi da joj tuženik ne želi dati podatke potrebne za postavljanje određenog u smislu odredbe čl. 186.b ZPP-a.

4. Podneskom od 16.9.2024. tužiteljica je određeno postavila tužbeni zahtjev pa je za razdoblje od 1.12.2017. do 30.9.2024. zatražila isplatu razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 1.394,00 eura neto, sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedini mjesečni iznos od po 17,00 eura teče od 15. u mjesecu za prethodni mjesec sve do isplate. Tužiteljica je zatražila od tuženika da se parnični trošak isplati na račun njenog punomoćnika.

5. Tuženik u podnesku od 27.9.2024., među ostalim navodi, da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva izvršenoj u podnesku od 16.9.2024. Naime, tužitelj da je izmijenio točku II. izreke tužbenog zahtjeva na način da sada potražuje da se parnični trošak, umjesto tužitelju, isplati direktno na račun odvjetnika/punomoćnika tužitelja. Tuženik ističe, ukoliko se dosudi da je tuženik parnični trošak dužan isplatiti odvjetniku/punomoćniku na njegov privatni bankovni račun, da se otvara mogućnost izigravanja eventualnih tužiteljevih vjerovnika koji sukladno odredbama Ovršnog zakona stoje u redu naplate na FINA-i. Naime, sukladno zakonskim odredbama sve se isplate moraju vršiti na račune primatelja, a koje račune u slučaju postojanja pravomoćnih rješenja o ovrsi blokira FINA. Čak da se niti plaće više ne mogu isplaćivati „na ruke“ radnika već isključivo na račune radnika, a sve kako se ne bi „zaobišlo“ eventualne vjerovnike sa starijim dospjelim potraživanjima. Tuženik nema saznanja duguje li tužitelj bilo kome bilo šta, je li njegov račun blokiran ili ne, ali prvostupanjski sud da ne bi smio dovesti sebe u situaciju da niti teoretski sudjeluje u „zaobilaženju“ vjerovnika tj. reda isplate dugova. Nadalje, parnični trošak da se dosuđuje i isplaćuje isključivo tužitelju jer je tijekom postupka, na temelju izdanih računa, plaćao usluge jednog ili više odvjetnika. Konačno, postavljanjem ovakvog tužbenog zahtjeva glede isplate parničnog troška tužitelj da želi, de facto, provesti ustup tražbine (cesiju) tj. da svoju tražbinu koju ima prema KBC-u Split prenese na treću osobu-odvjetnika. Međutim, to da se ne može vršiti kroz parnični postupak, a posebna pravila za ustup tražbine (cesiju) da su normirana Zakonom obveznim odnosima.

5.1. Sud je mišljenja da ovdje nije riječ o preinaci tužbe s obzirom tužiteljica zahtjevom da se parnični trošak isplati na račun punomoćnika, nije promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva niti je povećala postojeći ili istaknula drugi uz postojeći, a kako to propisuje čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. - dalje ZPP).

5.2. Na ročištu od 5.3.2025. tuženik je izjavio kako više ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

6. U postupku su izvedeni dokazi pregledom HAKmape, čitanjem obračunske isprave za srpanj 2018., Odluka tuženika od 22.5.2017., 23.8.2018., 24.5.2022., 18.8.2022., pregledom Tarifne zone poduzeća Promet d.o.o. Split, Cjenika usluga prijevoza putnika u javnom gradskom i prigradskom prometu na području zonskog tarifnog sustava, Cjenika pokaznih sportskih i studentskih karata, Obavijesti Prometa d.o.o. Split od dana 15.4.2012. godine o cijeni pokaznih povlaštenih putnih karata za umirovljenike i nezaposlene Grada Kaštela i i Grada Trogira, Odluke tuženika od 19.5.2020. te spisu druge priložene dokumentacije te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati razliku manje isplaćenih troškova prijevoza za razdoblje od 1.12.2017. do 30.9.2024. u ukupnom neto iznosu od 1.394,00 eura.

9. Tužiteljica svoje pravo temelji na odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike.

9.1. Odredbom čl.66.st.1. TKU-a („Narodne novine“ br.128/2017., 47/2018., 123/2019., 66/2020., u tekstu TKU/17), odnosnočl.65.st. 1.TKU-a („Narodne novine“ br.56/2022., 127/2022., 58/2023., u tekstu TKU/22) propisano je da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska sposla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjestarada najmanje dva kilometra.

9.2. Odredbom čl. 66. st. 9. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 11. TKU/22 propisuje da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta.

9.3. Odredbom čl. 66. st. 12. TKU-a/17 („Narodne novine“ br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) propisano je ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, da će se naknada troškova prijevoza isplatit će u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Prema odredbama čl. 52. st.18. TKU/22, udaljenost u smislu tog članka računa se na temelju kartografske podloge Google Maps putem stranice https://www.google.com/maps i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom) i to u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru (st. 14. i 16.), odnosno 0,19 eur od 1.1.2023. od kada je u Hrvatsku kao službena valuta uveden eur.

9.4. Odredbom čl. 66. st. 16. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 21. TKU/22 propisano je da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao.

9.5. Odredbom čl. 66.st.17. TKU/17, odnosno čl.65.st.23. TKU/22, propisano je akozaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, da se zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj ukojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora.

10. Iz Odluka tuženika proizlazi da dok je tužiteljica imala adresu prebivanja u [adresa], da je imala pravo na naknadu troškova prema prijeđenom kilometru od 31.12.2017. do 31.7.2018., a nakon toga od 1.8.2018. ima pravo na naknadu troškova u visini dvije mjesečne pokazne karte (jednu za udaljenost od [adresa] do autobusnog kolodvora u Splitu, a drugu za udaljenost od autobusnog kolodvora u Splitu do mjesta rada – I. Tarifna zona trgovačkog društva Promet d.o.o.). Tužiteljica u tužbi navodi da je prebivalište na adresi [adresa] imala do 12.12.2022., a od 13.12.2022 da je to na adresi [adresa], koja da je na udaljenost od ranije adrese 1,35 km prema HAKU-u (31,92 – 30,57 = 1,35 km), koje činjenice tuženik nije osporio, a u skladu s čime je iskazivala i tužiteljica na ročištu od 5.9.2024. Dakle, od 13.12.2022. od kada tužiteljica prebiva na adresi [adresa], tuženik joj prema svojim Odlukama isplaćuje naknadu troškova prijevoza u visini dvije mjesečne pokazne karte (jednu za udaljenost od [adresa] do autobusnog kolodvora u Splitu, a drugu za udaljenost od autobusnog kolodvora u Splitu do mjesta rada – I. Tarifna zona).

11. Međutim, iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je tuženik za cijelo utuženo razdoblje isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza, neovisno radi li se o razdoblju kada joj naknada troškova prijevoza isplačivana prema prijeđenim kilomertima ili prema visini autobusne mjesečne pokazne karte. Naime, tužiteljica je iskazala da joj je rad bio organiziran na načinda je radila u dežurstvima pa da je svaki mjesec imala sveukupno 7 slobodnih dana, a za koje dane joj poslodavac nije isplačivao troškove prijevoza, a što je u suprotnosti s odredbama čl. 66. st. 16. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 21. TKU/22.

11.1. Nadalje, tužiteljica je iskazla kada bi joj radno vrijeme trajalo do 19,00 sati, da bi zbog primopredaje posla ostala raditi do 19,30 sati pa da ne bi uvijek stigla na onaj autobus na autobusnom kolodvoru u Splitu u 20,00 sati već tek na onaj u 21,00 sat. Dakle, vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu prelazilo bi 45 minuta. Iz tog razloga da brat ili otac dođu po nju osobnim vozilom, a ponekad da s kući vraća autobusom. Što se tiče odlaska na posao, da je međumjesni javni prijevoz bio organiziran na način prema kojem bi vrijeme čekanja tužiteljice od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena prelazilo 45 minuta, a što bi bilo u situaciji kada bi tužiteljici posao počinjao u 7,00 sati kada bi ista trebala ići na autobus već u 5,00 sati. Stoga da su tužiteljicu na posao vozili brat ili otac, a da je javni prijevoz pokušali koristiti samo na početku zaposlenja, u 2017. godini. Iz navedenog proizlazi da međumjesni javni prijevoz nije organiziran na način koji bi tužiteljici omogućavao dolazak ili odlazak s posla unutar vremena čekanja od 45 minuta pa da stoga, tužiteljica ima pravo na naknadu troškova prijevoza prema prijeđenom kilometru, a kako je to propisano odredbama čl. 66.st.1., 9., 12. TKU-a, odnosno čl.65.st. 1., 11. TKU-a te čl. 52. st.18. TKU/22.

12. Slijedom navedenog, tužiteljica je prema mišljenju suda dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da joj je tuženik obračunavao trošak prijevoza protivno citiranim odredbama TKU-a i isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza pa je isti prihvaćen kao osnovan, a u presudi pod točkom I odlučeno je da je tuženik dužan isplatiti tužiteljici na ime razlike manje isplaćenih troškova prijevoza za razdoblje od 1.12.2017. do 30.9.2024. neto iznos od 1.394,00 eura.

13. Na dosuđene iznose tužiteljici su priznate zakonske zatezne kamate primjenom odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/23., u tekstu ZOO)koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog dijela iznosa, 15-og dana u idućem mjesecu do isplate (čl. 92. st. 3. ZR).

14. Tužiteljici je s obzirom na uspjeh u postupku primjenom odredbi članka 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23, u tekstu ZPP), prema popisanom trošku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine“ br.138/23, dalje Tarifa), određen slijedeći parnični trošak: za sastav tužbe - 100 bodova, za sastav podnesaka od 18.4.2023., 13.6.2024., 16.9.2024., 10.10.2024. – za svaki 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima od 18.6.2024., 5.9.2024., 5.3.2025. - za svako 100 bodova (Tbr. 9. T. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu za objavu presude – 50 bodova (Tbr. 9. T. 3. Tarife), što zbrojeno daje 850 bodova, pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 Eur (Tbr. 54. Tarife) i uvećano za 25% na ime PDV-a (Tbr. 46. Tarife) daje iznos od 2.125,00 eura, koliko je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici na ime naknade parničnog troška. Tužiteljici će se položeni iznos od 265,45 eura na ime troška vještačenja vratiti s računa suda s obzirom isti nije iskorišten jer vještačenje nije provedeno.

14.1. Tužiteljici pripadaju i zatražene zakonske zatezne kamate temeljem odredbe članka 29. st. 1. i 2. ZOO-a koje teku od dana donošenja ove odluke pa do isplate temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

14.2. Pregledom spisa sud je utvrdio da je tužiteljica izdala punomoć odvjetnici Martini Radić Šunjić za vođenje parnice te je na osnovi takve punomoći navedena odvjetnica, između ostalog, "ovlaštena primiti novac i novčane vrijednostite o tome izdavati potvrde ". Čl. 95. st. 1. t. 3. ZPP-a propisuje da ako je stranka izdala odvjetniku punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći, da je odvjetnik ovlašten na temelju takve punomoći od protivne stranke primiti dosuđene troškove. Kako u pogledu načina isplate troškova parničnog postupka ne postoji ograničenje u nekoj kogentnoj normi, a iz opsega priložene punomoći proizlazi da je punomoćnik tužiteljice „ovlašten primati novac i novčane vrijednosti te otome izdavati potvrde“, proizlazi da je punomoćnik tužiteljice na temelju ovlaštenja iz punomoći ovlašten primiti parnični trošak.

Split, 27. svibnja 2025.

sutkinja

mr.sc. Ivana Erceg Ćurić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave odluke. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda.

DNA:

-pun. tužitelja

-tuženik

-u spis