Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, R. Boškovića 18

Poslovni broj: P-85/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Čakovcu, u ime Republike Hrvatske, po sucu toga suda Ljubici Kovačević, u pravnoj stvari tužiteljice LČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zast. po pun. Josipu Pintariću odvj. iz Čakovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB 53056966535, zast. po pun. iz OD Kallay&partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 30. travnja 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno uz pun. Josipa Pintarića odvj. iz Čakovca, te zz pun. tuženika Maje Sambolek Grahovec odvj. iz Čakovca, a dana 27. svibnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e:

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici LČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.321,03 EUR (25.022,30 kn), zajedno sa zateznim kamatama, koje teku od dana dospijeća pojedinog iznosa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućim na:

iznos 7,40 EUR od 25. travanj 2009. do isplate,

iznos 17,15 EUR od 27. svibanj 2009. do isplate,

iznos 12,77 EUR od 24. lipanj 2009. do isplate,

iznos 9,99 EUR od 01. kolovoz 2009. do isplate,

iznos 10,90 EUR od 14. rujan 2009. do isplate,

iznos 11,81 EUR od 19. listopad 2009. do isplate,

iznos 11,78 EUR od 28. listopad 2009. do isplate,

iznos 23,82 EUR od 05. prosinac 2009. do isplate,

iznos 14,55 EUR od 31. prosinac 2009. do isplate,

iznos 1,28 EUR od 30. siječanj 2010. do isplate,

iznos 19,26 EUR od 09. veljača 2010. do isplate,

iznos 18,46 EUR od 28. veljača 2010. do isplate,

iznos 22,87 EUR od 30. travanj 2010. do isplate,

iznos 21,38 EUR od 27. svibanj 2010. do isplate,

iznos 1,21 EUR od 09. lipanj 2010. do isplate,

iznos 23,91 EUR od 24. lipanj 2010. do isplate,

iznos 0,28 EUR od 30. lipanj 2010. do isplate,

iznos 38,61 EUR od 27. srpanj 2010. do isplate,

iznos 81,02 EUR od 10. rujan 2010. do isplate,

iznos 41,96 EUR od 30. listopad 2010. do isplate,

iznos 36,75 EUR od 27. studeni 2010. do isplate,

iznos 47,75 EUR od 13. prosinac 2010. do isplate,

iznos 61,74 EUR od 31. prosinac 2010. do isplate,

iznos 0,08 EUR od 31. siječanj 2011. do isplate,

iznos 51,75 EUR od 12. veljača 2011. do isplate,

iznos 0,03 EUR od 28. veljača 2011. do isplate,

iznos 55,27 EUR od 26. ožujak 2011. do isplate,

iznos 50,89 EUR od 16. travanj 2011. do isplate,

iznos 51,68 EUR od 20. svibanj 2011. do isplate,

iznos 70,44 EUR od 28. lipanj 2011. do isplate,

iznos 160,20 EUR od 06. kolovoz 2011. do isplate,

iznos 79,89 EUR od 02. rujan 2011. do isplate,

iznos 0,01 EUR od 30. rujan 2011. do isplate,

iznos 71,06 EUR od 07. listopad 2011. do isplate,

iznos 69,26 EUR od 31. listopad 2011. do isplate,

iznos 0,03 EUR od 30. studeni 2011. do isplate,

iznos 68,56 EUR od 09. prosinac 2011. do isplate,

iznos 72,58 EUR od 31. prosinac 2011. do isplate,

iznos 76,53 EUR od 28. veljača 2012. do isplate,

iznos 76,85 EUR od 29. ožujak 2012. do isplate,

iznos 74,34 EUR od 06. travanj 2012. do isplate,

iznos 1,59 EUR od 30. travanj 2012. do isplate,

iznos 74,44 EUR od 28. svibanj 2012. do isplate,

iznos 77,19 EUR od 15. lipanj 2012. do isplate,

iznos 75,24 EUR od 26. srpanj 2012. do isplate,

iznos 75,76 EUR od 04. kolovoz 2012. do isplate,

iznos 74,29 EUR od 27. rujan 2012. do isplate,

iznos 71,15 EUR od 27. listopad 2012. do isplate,

iznos 74,50 EUR od 02. studeni 2012. do isplate,

iznos 76,12 EUR od 24. prosinac 2012. do isplate,

iznos 74,53 EUR od 31. prosinac 2012. do isplate,

iznos 69,10 EUR od 18. veljača 2013. do isplate,

iznos 74,03 EUR od 23. ožujak 2013. do isplate,

iznos 74,50 EUR od 27. travanj 2013. do isplate,

iznos 72,39 EUR od 25. svibanj 2013. do isplate,

iznos 65,83 EUR od 28. lipanj 2013. do isplate,

iznos 65,66 EUR od 26. srpanj 2013. do isplate,

iznos 67,28 EUR od 16. kolovoz 2013. do isplate,

iznos 69,86 EUR od 27. rujan 2013. do isplate,

iznos 73,44 EUR od 29. listopad 2013. do isplate,

iznos 71,59 EUR od 27. studeni 2013. do isplate,

iznos 72,90 EUR od 23. prosinac 2013. do isplate,

iznos 73,86 EUR od 31. prosinac 2013. do isplate,

iznos 75,82 EUR od 27. veljača 2014. do isplate,

iznos 77,25 EUR od 28. ožujak 2014. do isplate,

iznos 76,61 EUR od 29. travanj 2014. do isplate,

sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.618,03 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

r i j e š i o  j e

III. Utvrđuje se da je tužba djelomično povučena za iznos od 190,34 eura zajedno sa pripadajućim kamatama na mjesečne iznose iznad iznosa dosuđenih u t. I. izreke presude.

Obrazloženje:

1. Tužiteljica je kod ovoga suda 24. ožujka 2022. podnijela tužbu radi isplate. U tužbi navodi da je kao korisnica kredita sa tuženikom sklopila ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 218-50-3955406 od 7.3.2007. kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.156,29 CHF po srednjem tečaju tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita uz promjenjivu kamatnu stopu s rokom vraćanja od 84 mjeseca. Tužiteljica je ugovor u cijelosti otplatila. Tuženik banka je u ugovoru o kreditu ugradio odredbe kojim je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva tijekom trajanja ugovorne obveze po osnovi jednostrane odluke tužene banke a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ovakve odredbe po kojima se nije pojedinačno pregovaralo su protivne kogentnim odredbama zakona o zaštiti potrošača, a posljedica nepoštene ugovorne odredbe je njezina ništetnost o čemu su se već izjasnili domaći sudovi u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćna je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, a i protiv rečene drugostupanjske presude je Vrhovni sud odbio reviziju pod brojem Revt 249/14 i PŽ 6632/17 VTS RH. Tužiteljica se poziva na vezanost sudova na odluke donijete u povodu postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Stoga tužiteljica postavlja zahtjev radi vraćanja primljenog po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Navodi da je sklopljeni ugovor vezan uz valutu CHF o kojoj stranke nisu posebno pregovarale, da je ugovor sklopljen na obrascu tuženika kao standardni ugovor te ne sadrži odredbe kojim bi se tužiteljicu kao korisnicu kredita detaljno informiralo o valuti CHF, o rizicima i specifičnostima vezano uz švicarski franak ako valutu utočišta kroz cijelo vrijeme trajanja ugovora. Poziva se na to da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti stoga podnosi tužbu samo radi isplate jer smatra da je svako plaćanje anuiteta mimo početnog tečaja CHF a na temelju ništetne odredbe uzrokovalo stjecanje bez osnova na strani tuženika. Također obrazlaže da je za vođenje postupka nadležan mjesni sud tužiteljice. Smatra da je nadležan upravo sud mjesta potrošača, ovdje tužiteljice jer bi u protivnom njoj nastala značajna financijska obveza putovanja do nepošteno ugovorenog sjedišta tuženika i potrebnog vremena, a na koju odredbu također tužiteljica nije mogla utjecati i o kojoj se nije pregovaralo jer je i ta odredba bila sastavni dio tipskog ugovora tuženika. Poziva se i na okolnost da je ugovor sklopljen u podružnici tuženika u [adresa], te je stoga nadležan upravo Općinski sud u Čakovcu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu zahtjeva. Prigovara mjesno nadležnosti tužiteljice te tvrdi da je nadležan sud u sjedištu kreditora, tj. tuženika. Nesporno je ugovor bio vezan uz valutu CHF i koja je u vrijeme ugovaranja bila dopuštena i moguća. Jednako tako postojala je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi također dopuštena i moguća a koje su odredbe bile razumljive, jasne i uočljive u predmetnom ugovoru o kreditu. Tužiteljica se neosnovano poziva na odluke u kolektivnom sporu Potrošač jer je bilo dopušteno ugovarati valutnu klauzulu a sukladno važećim bankarskim propisima i promjenjiva kamatna stopa koja je jedino bila ograničena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Smatra da su odredbe ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osporava i to da tužiteljici ne bi bile pružene informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, te je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u CHF valuti, te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također da je i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita tužiteljici priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa CHF valutnom klauzulom, a sve u smislu da postoji mogućnost da tečaj CHF-a u budućnosti raste. Tuženik je klijente redovno obavješćivao i odgovarao na njihova pitanja. Ne osporava da je došlo do drastičnog rasta tečaja CHF-a, te ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, tim više što je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju. Ističe i to da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog neočekivanog rasta tečaja CHF- a, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, a što potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno. U odnosu na odredbu o promjenjivosti kamatne stope, smatra da, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti radi utvrđenja ništetnosti članka ugovora, a to su da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna ili teško razumljiva, te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Po mišljenju tuženika odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužiteljicu na naknadu troškova tuženiku. Tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda.

3. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

4. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica je specificirala svoj tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje od tuženika isplatu i to u podnesku zaprimljenom 31. ožujka 2023. i to samo po osnovi promjene tečaja valute CHF, pa stoga sada tužiteljica od tuženika potražuje ukupan iznos od 3.321,03 eura (25.022,30 kn) i to po osnovu promjene tečaja u momentu plaćanja anuiteta u odnosu na iste anuitete po početnom tečaju, po pojedinačnim mjesečnim iznosima, sve pobliže navedeno u izreci ove presude, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kako je ista naznačena u izreci.

5. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu.

6. Tužiteljica je dakle specificiranim tužbenim zahtjevom u dijelu koji se odnosi na isplatu isti specificirala u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev i to nakon što je u ovom parničnom postupku provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje navevši visinu tužbenog zahtjeva i pojedine mjesečne preplate dok je ostao u cijelosti kod tužbenog zahtjeva a odnosi se na vezanost ugovora o kreditu uz CHF.

7. Nakon provedenog postupka dokazivanja, sud je na ročištu održanom dana 27. rujna 2023. proveo dokaze uvidom u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužiteljice, kako je gore obrazloženo.

8. Sud je u predmetu P-105/2022 odlučio presudom od 26. listopada 2023. Postupajući po žalbi tuženika Županijski sud u Varaždinu je rečenu presudu ukinuo i predmet vratio sudu na ponovno odlučivanje. Županijski sud uputio je ovaj sud da je dužan izrijekom odlučiti o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva s obzirom je prvobitni zahtjev postavljen na iznos od 3.511,37 eura, a nakon financijsko knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica je u sređenom tužbenom zahtjevu potraživala iznos od 3.321,03 eura. Županijski sud je uputio ovaj sud da je dužan dostaviti podnesak tužiteljice od 31.3.2023. kojim je smanjen tužbeni zahtjev, punomoćniku tuženika, a što u postupku do županijske odluke nije učinjeno.

9. Nastavno je sud podnesak tužitelja od 31.3.2023. dostavio pun. tuženika. Pun. tuženika se očitovao podneskom od 8.4.2025. u kojem navodi da je tužiteljica podneskom od 31.3.2023. smanjila tužbeni zahtjev tj. da je djelomično povukla tužbeni zahtjev. Također navodi da je tuženik s povlačenjem suglasan no potražuje naknadu troška postupka koji su mu neosnovano prouzročeni.

10. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid obavijest o otplaćenom kreditu (list 9 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 10-15 spisa), otplatni plan (list 16-24 spisa), ugovor o kreditu (list 25-29 spisa), zadužnicu (list 44-45 spisa), zahtjev za kredit (list 46 spisa), ponudu za kupnju motornog vozila (list 47 spisa), suglasnost o zapljeni plaće (list 48-49 spisa), dopis Trgovačkog suda – sudski registra (list 293 spisa), dopis Porezne uprave, Područni ured Čakovec (list 297-298 spisa), dopis Međimurske županije o uvidu o obrtni registar (list 305 spisa), pročitao nalaz i mišljenje vještaka Slađane Srnec (list 309-323 spisa), pročitao očitovanje stalne sudske vještakinje Slađane Srnec (list 338-340 spisa).

11. Sud je saslušao tužiteljicu kao stranku u svrhu dokazivanja.

12. Sud nije saslušao svjedoka EČ na okolnost da je tužiteljica bila potrošač radi ekonomičnosti postupka, a da je isto razvidno iz dokumentacije. Sud nije saslušao niti svj. JČ jer je tuženik na ročištu 25.11.2022. odustao od tog dokaznog prijedloga. Sud nije posebno saslušavao vještakinju jer stranke nisu posebno na tome inzistirale, a i nije bilo primjedaba na sami vještački nalaz nakon što je vještakinja dostavila očitovanje.

13. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

14. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

15. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

16. Nije sporno da su tužiteljica LČ kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 218-50-3955405 od 7.3.2007. po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.156,29 CHF (švicarskih franaka po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita) u svrhu kupnje motornog vozila i to na rok od 84 mjeseca, uz kamatnu stopu od 5,55%, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti kako je navedeno u čl. 7. Ugovora. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku.

17. Uvidom u ugovor o kreditu (list 25-29) utvrđeno je da je između ovdje stranaka sklopljen ugovor o kreditu kao kredit za namjenu kupnje motornog vozila Opel Astra – kredit za kupnju novih vozila.

18. Kredit je otplaćen u cijelosti.

19. Nije sporno da je u čl. 2. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 5,55% godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke, nesporno po osnovu promjenjive kamatne stope tužiteljica ne traži isplatu.

20. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice. Sporno je da li se tužiteljica može pozivati na primjenu odluka iz spora "potrošač".

21. Sporna je nadležnost mjesta potrošača, ovdje tužiteljice.

22. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužiteljica ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

23. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

24. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

25. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužiteljica poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

26. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

27. Tužiteljica u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu preplate po rečenom ugovoru o kreditu nastale zbog ništetnih ugovornih odredbi vezanih uz valutu kredita u CHF, smatrajući da je tužiteljici postupanjem tuženika (banke) šteta nastala, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

28. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

29. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

30. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

31. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje valutne klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak, utvrđeno je između ostalog da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d., konkretno u razdoblju od 01. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a sve na štetu potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008.god. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

32. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

33. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 3.9.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugo- stupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

34. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika PBZ d.d. u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i u pogledu valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

35. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

36. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

37. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 (od 1. lipnja 2018.god.).

38. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god.

39. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

40. Odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje u tekstu ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

41. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 24. ožujka 2022., to od 14. lipnja 2018. do tada nije istekao petogodišnji zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenog u odluci poslovni broj: Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018.god.

42. Dakle, tužba tužiteljice je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

43. Prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati isplatu temeljem utvrđenih predmetnih odredba ugovora ništetnim. Utvrđenje predmetnih odredbi Ugovora ništetnim je utvrđeno u kolektivnom sporu a ništetnost ima ex tunc učinak, dakle od sklapanja ugovora, a što za posljedicu ima restituciju.

44. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je tužiteljicu kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje.

45. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

46. Tužiteljica LČ iskazala je da je sa tuženikom 7. ožujka 2007. godine sklopila ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila Opel Astra, a ugovor je identičan preslici koja joj je predočena na listovima 25-29 spisa. Ona je taj kredit u cijelosti otplatila prema uvjetima iz ugovora. Nije u banci niti u auto kući ni sa kim razgovarala niti joj je tko objašnjavao što to znači valutna klauzula u CHF, niti kakve će biti posljedice. Došla je u banku i tamo ju je već dočekao pripremljeni ugovor. Bila je kod osobnog bankara koji joj je rekao da je to to, i potpisala je jer joj je bilo rečeno da je najpovoljniji. Mjesečni obrok je jako brzo počeo rasti, te se sjeća da je negdje s iznosa od 1.400,00 kuna narastao na iznos od oko 2.400,00 kuna. Sjeća se da je mjesečne obroke plaćala na šalteru banke i tamo je dobila obavijest da joj je veći mjesečni iznos i tako je platila. Pitala je iz kojih razloga je mjesečni obrok veći, no samo joj je rečeno da je tako jer je tečaj CHF narastao, i da tako mora platiti, te je platila da ne dođe do ovrhe. Na kućnu adresu nije dobivala obavijesti o povećanoj mjesečnoj rati. Sa njom nitko, ni kod sklapanja ugovora, ni kod povećavanja mjesečnih rata, nije razgovarao o tome da je CHF valuta utočišta, da HNB ne štiti tečaj u odnosu na kunu, što je bio slučaj s eurom i nije znala da će joj mjesečni obrok toliko rasti. Rečeno joj je u banci da je to najpovoljniji kredit upravo za kupnju vozila. Motorno vozilo je kupila isključivo za osobno korištenje, nije ga koristila za poslovne svrhe. U tom periodu nije imala registrirano niti trgovačko društvo, niti obrt niti se time bavila. Bila je zaposlena u tiskari Zrinski i to joj je bio jedini radni odnos i posao koji je imala u to vrijeme. Napomenula je da nitko iz njene uže obitelji nije obavljao neku samostalnu djelatnost niti je auto njima posuđivala. U dogovoru s odvjetnikom je tužila za pretplatu temeljem valutne klauzule, no ne i za kamate, mada se i ona mijenjala i to po diktatu banke. Odlučila se za tužbu kod Općinskog suda u Čakovcu jer je to sud gdje živi i odsustvo s rada i pristup sudu u [adresa] je njoj kao potrošaču najjednostavniji i nema dodatnih troškova, a i ugovor je sklopila u poslovnici tuženika u [adresa], pa smatra ako je ugovor sklopljen u [adresa], onda je za nju kao potrošača najpovoljniji [adresa], a ni tuženiku ne predstavlja nikakve druge troškove. Ugovor je pročitala, a po zanimanju je grafički inženjer, a posebnih financijskih znanja nema, te je prihvatila tvrdnju banke da je to povoljni kredit i onako kako joj je ugovor pripremljen ga je potpisala i otplatila. Pokušala je dobiti i neka dopunska objašnjena vezano uz rast obroka zbog valutne klauzule, no ni onda nije dobivala nikakva objašnjena vezano uz to. Otplatila je kredit u cijelosti, tim više što je kao osiguranje prema ugovoru tuženik imao i knjižicu njenog vozila, pa nije mogla prestati plaćati, niti pak otuđiti vozilo, te je kredit uredno otplatila. Sjeća se da je uz kredit je dobila i otplatni plan.

47. Sud je nastavno tužiteljicu ponovno saslušao nakon ukidbene odluke na ročištu 30. travnja 2025.

48. Tužiteljica je u svom iskazu ostala kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužiteljice sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv i u skladu sa dokumentacijom iz spisa.

49. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

50. Analizirajući iskaz tužiteljice valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

51. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

52. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

53. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

54. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

55. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

56. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužiteljice, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužiteljicu tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužiteljici, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužiteljice.

57. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnika kredita (tužiteljice). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

58. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužiteljicu u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužiteljice tako što proizlazi.

59. Isto tako tuženik je bio dužan tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

60. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužiteljica bila upoznata i svjesna činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

61. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

62. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem, a kako to proistječe iz odluka u kolektivnom sporu.

63. Stoga sada valja utvrditi razliku preplate po osnovu valutne klauzule uz koju je vezan kredit – CHF.

64. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18 i 126/21) - stjecanje bez osnove - u kojem članku Zakona je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

65. Rješenjem od 15. veljače 2023. sud je odredio provođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem na okolnost utvrđenja razlike isplaćenog po tečaju CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja kredita i iznosa anuiteta koji je tužiteljica u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćao tužitelju tijekom otplate kredita a nakon rasta tečaja. Vještačenje je povjereno stalnoj sudskoj vještakinji Slađani Srnec iz Mihovljana.

66. Vještakinja Slađana Srnec je u izradi svog nalaza koristila dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.

67. Stalna sudska vještakinja Slađana Srnec je dostavila svoj nalaz i mišljenje dana 15. ožujka 2023. u kojem navodi da je tužiteljica tuženoj zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita u razdoblju otplate kredita više platila iznos od 3.321,03 eura (25.022,30 kn). Analitički mjesečni prikaz preplate anuiteta kredita sa datumima uplata prikazan je u pojedinačnim iznosima.

68. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz te je sukladno nalazu vještaka i sačinila tužbeni zahtjev.

69. Tuženik također nije imao primjedbe na nalaz, no tvrdi da je nalaz promašen, da nije bila riječ o ugovoru sa fiksnom kamatnom stopom te je zadatak i nalaz utemeljen na pogrešnoj premisi. Tvrdi također da je na takav ugovor tužiteljica pristala. No tuženik ne osporava matematički izračun vještaka.

70. Vještakinja je nalaz sačinila sukladno nalogu suda te se nije upuštala u prigovore pravne naravi i na njih se nije ni očitovala.

71. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Slađane Srnec jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.

72. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama. Valja kazati da je i tuženik odustao od dokaznog prijedloga neposrednim saslušanjem vještaka a nakon što se vještakinja pisano očitovala.

73. Tužitelj je nakon nalaza i mišljenja tužbeni zahtjev specificirao te traži isplatu iznosa od 3.321,03 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti pojedinih iznosa specificiranim u vještačkom nalazu, a sve ovo obzirom na to da je način kako je ugovorena valutna klauzula ništetan, jer je nerazumljiv te stoga tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111 ZOO-a s time da potražuje isplatu samo po osnovu preplate po promjenama tečaja CHF sukladno valutnoj klauzuli.

74. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita i dospjelosti pojedinih mjesečnih razlika nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužiteljica plaćala pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.

75. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

76. Slijedom rečenog smanjeni tužbeni zahtjev je osnovan, te je odlučeno kao u izreci presude pod točkom I.

77. U odnosu na preostali dio prvobitno utuženog novčanog iznosa od 190,34 eura sa zakonskim zateznim kamatama koji tužiteljica više ne potražuje sukladno odredbi čl. 173 ZPP-a, rješenjem je utvrđeno da je tužba u tom dijelu povučena. Tim više što je tuženik bio suglasan sa djelomičnom povlačenjem tužbenog zahtjeva.

78. Što se pak tiče prigovora mjesne nadležnosti ovog suda sud smatra da je nadležan Općinski sud u Čakovcu sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača obzirom je tužitelj potrošač. Riječ je također o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pregovaralo, a ugovorena je mjesna nadležnost tuženika o čemu stranke nisu pregovarale već je tužitelju predočen tipski ugovor. Sud smatra da je sukladno Zakonu o zaštiti potrošača nadležnost ovog suda manje opterećujuća, nosi manje troškove i prometno je dostupnije. Jednako tako i izbivanja zbog suđenja su manja. Ovo proizlazi i iz odluke suda EU C-240/98 i C-244/98. Ujedno valja kazati da se poslovnica banke tuženika nalazi u [adresa], da je u [adresa] sklopljen ugovor, te je za potrošača najjednostavnija i najpovoljnija nadležnost ovog suda. Stoga je valjalo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda odbiti kao neosnovan.

79. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 5. Zakona o parničnom postupku, jer tužiteljica u ovom postupku sa svojim tužbenim zahtjevom nije uspjela samo u neznatnom dijelu (u dijelu koji je povukla, na što je tuženik pristao), a zbog tog dijela nisu nastali dodatni troškovi, budući da je sud provodio postupak po prvotno podnesenoj tužbi, trebala su biti održana sva ročišta pred sudom, stranke su trebale dostaviti podneske po pozivu suda, a isto tako je bilo potrebno i provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a tužiteljica je nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja svoj tužbeni zahtjev sredila s nalazom vještaka. A tužiteljica nema posebnih financijskih znanja, te nije mogla prije provedenog vještačenja u cijelosti i točno specificirati tužbeni zahtjev.

80. Trošak tužiteljice odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora (radi isplate). Sud tužiteljici priznaje trošak sukladno čl. 154 st. 5. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 24.5.2022. Tbr. 8.1 u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 31.3.2023. u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 26.4.2023. u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 19.9.2022. Tbr. 8.1 u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 25.11.2022. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 27.9.2023. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 30.4.2025. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, sve sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118,14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23), predujam za vještačenje u iznosu od 331,81 eura, sudsku pristojbu na tužbu 81,57 eura i presudu 79,66 eura, PDV 25% u iznosu od 375,00 eura, što sveukupno iznosi 2.618,03 eura.

81. Sud nije priznao tužiteljici trošak podnesaka od 30.3.2022. u iznosu od 50,00 eura, od 20.4.2022. u iznosu od 50,00, od 9.6.2022. u iznosu od 200,00 eura, od 29.7.2022. u iznosu od 200,00 eura, od 30.9.2022. u iznosu od 200,00 eura, od 3.11.2022. u iznosu od 200,00 eura, od 7.3.2023. u iznosu od 50,00 eura, od 28.4.2023. u iznosu od 200,00 eura, od 15.11.2023. u iznosu od 50,00 eura, te podnesak od 28.4.2025. u iznosu od 200,00 eura zajedno sa PDV-om, sukladno odredbi Tarifnog broja 8 važeće odvjetničke tarife (NN 138/23) kojom je određeno da se odvjetniku može priznati trošak sastava tužbe i 4 obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku, a sud je i priznao sastav tužbe, te 4 obrazložena podneska prema prethodnoj specifikaciji.

82. Tako ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 2.618,03 eura, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor, te je odlučeno kao u toč. II. izreke.

U Čakovcu, 27. svibnja 2025.

Sutkinja:

Ljubica Kovačević

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana po primitku presude, nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda pismeno u 3 primjerka.

O tome obavijest:

1. tužiteljica po pun.

2. tuženik po pun.