Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-101/2024-10

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Nevenki Božinović Čupin, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TP OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Milanu Rimayu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP Banka d.d. OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupan po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Žurić i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 10. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 27. svibnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 5.1. Ugovora o kreditu, broj 051014469283, oznaka Uk-1e, sklopljenog dana 11.10.2005., između tužitelja, TP iz [adresa] i tuženika, OTP banka d.d. iz Splita, kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za troškove odobravanja kredita, jednokratno 2,99% od iznosa odobrenog kredita.

II. Nalaže se tuženiku, OTP banka d.d. iz Splita, isplatiti tužitelju, TP iz [adresa], temeljem ništetnosti utvrđene u toč. I. izreke ove Presude, iznos od 263,26 €, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18.10.2005. do 31.12.2007., po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, uvećano za tri postotna poena, a za razdoblje od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 7.3. Ugovora o kreditu, broj 051014469283, oznaka Uk-1e, sklopljenog dana 11.10.2005., između tužitelja, TP iz [adresa] i tuženika, OTP banka d.d. iz Splita, kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke.

IV. Nalaže se tuženiku, OTP banka d.d. iz Splita, isplatiti tužitelju, TP iz [adresa], temeljem ništetnosti utvrđene u toč. III. izreke ove Presude, iznos od 36,27 €, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23.05.2012. do 31.07.2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, uvećano za tri postotna poena, a za razdoblje od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 789,81 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, uvećano za tri postotna poena, a za razdoblje od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 11.10.2005. parnične stranke sklopile su potrošački Ugovor o kreditu,u Zagrebu,broj 051014469283, oznaka: Uk-1e (dalje: Ugovor) i to tuženik kao kreditor i trgovac (pod ranijim nazivom OTP banka Hrvatska d.d.), a tužitelj kao korisnik kredita i potrošač, da je navedenim Ugovorom ugovoreno, između ostalog, naknada za odobravanje kredita - članak 5.1. Ugovora i naknada za prijevremenu otplatu kredita - članak 7.3. Ugovora, da je u članku 5.1. Ugovora određena obveza korisniku kredita za plaćanjem jednokratne naknade za odobravanje kredita, u visini 2,99% od iznosa kredita, da je tom odredbom samo paušalno određeno plaćanje određenih troškova, a nije jasno i određeno naznačeno na što se ta naknada stvarno odnosi i koja je struktura troškova (po nazivu i iznosu) koji se istom navodno podmiruju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora, visina te naknade određena je paušalno, u postotku od iznosa kredita, da je prema tome jasno da se ta naknada ne odnosi na stvarne troškove, niti su stoga takvi troškovi istom uopće podmireni, već se evidentno radilo samo o načinu dodatne zarade za tuženika, da je temeljem odredbe članka 5.1. Ugovora, tuženik od tužitelja, dana 18.10.2005., na ime naknade za odobravanje kredita, naplatio iznos od 1.983,52 KN. Nadalje navodi da je u članku 7.2. Ugovora određeno da korisnik kredita može zatražiti prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita o čemu pisano odobrenje donosi tuženik, dok je u članku 7.3. određeno da će za prijevremenu otplatu kredita tuženik naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada tuženika, da je odredbom članka 1068. st. 2. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91; dalje ZOO) određeno da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, da je odredbom članka 79. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 ; na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora; dalje: ZoZP) određeno da potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje, da navedenim odredbama nije određena nikakva obveza plaćanja bilo kakvih troškova ili naknada u slučaju prijevremene otplate kredita, da također nije određeno da bi za prijevremenu otplatu trebalo bilo kakvo odobrenje kreditora, već se radi o bezuvjetnom pravu potrošača, odnosno korisnika kredita, da je temeljem odredbe članka 7.3. Ugovora, tuženik od tužitelja, dana 23.05.2012., na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, naplatio iznos od 273,55 KN, da je kao i kod naknade za odobravanje kredita, ovdje također naknada obračunata i naplaćena u paušalnom iznosu, odnosno u visini od 4% preostalog iznosa glavnice. Nadalje navodi da su sporne odredbe članka 5.1. i 7.3. Ugovora, kojima je ugovorena obveza plaćanja naknade za odobravanje kredita i za prijevremenu otplatu kredita, ugovorene na način koji je protivan zakonu, da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o potrošačkom kreditiranju jer je tužitelj potrošač, da predmetni Ugovor predstavlja standardizirani, tipski ugovor, koji je tuženik unaprijed sastavio, te se o spornim odredbama među ugovornim stranama nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik niti prije, a niti u vrijeme sklapanja Ugovora, nije informirao tužitelja o svim relevantnim činjenicama u svezi spornih naknada, pa tako tuženik nije tužitelja informirao o tome na što se te naknade točno odnose i zašto su iste određene u fiksnom, odnosno paušalnom iznosu (postotku), te kakva je struktura troškova koji se tim naknadama navodno podmiruju, da također tužitelju nisu bili uručeni nikakvi drugi akti kojima bi to eventualno bilo regulirano. Nadalje navodi, u pogledu naknade za prijevremenu otplatu, da je tuženik odredio da se ista plaća u skladu s njegovom Odlukom o tarifi naknada pa je tuženik na taj način za sebe odredio pravo da jednostranim izmjenama takve odluke utječe na samu visinu te naknade, da na te odredbe tužitelj nije mogao utjecati jer se radi o odredbama koje je tuženik unaprijed stipulirao u svoj standardizirani obrazac ugovora, ističe da ugovor o kreditu predstavlja dvostrani pravni posao u odnosu na koji moraju vrijediti sva temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obvezno pravnom odnosu, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, načelo savjesnosti i poštenja, te načelo zabrane zloupotrebe prava, da je uglavljivanjem i nametanjem neodređenih i netransparentnih odredaba u ugovor, a na koje odredbe tužitelj, kao potrošač i slabija ugovorna strana, nije imao utjecaj, tuženik postupio protivno svim navedenim načelima, a posebno suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 12. ZOO-a, da načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pritom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a što je, obzirom na sve navedeno, u konkretnom slučaju izostalo. Nadalje navodi da je odredbom članka 81. stavak 1. i 2. ZoZP određeno da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, da je tuženik, na prethodno opisani način, tužitelju nametnuo plaćanje nejasnih, neodređenih i nedefiniranih troškova, uz mogućnost jednostranog određivanja njihove visine, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana i to na štetu tužitelja, kao potrošača pa se takve ugovorne odredbe smatraju – nepoštenima, da je sukladno odredbi članka 87. ZoZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava (ništetna), pa su stoga ništetne, zbog načina kako su ugovorene, odredbe članka 5.1. i 7.3. Ugovora, kojima je određena obveza tužitelja da plati naknadu za odobravanje, te za prijevremenu otplatu kredita, da je tuženik dužan vratiti tužitelju tako naplaćene novčane iznose, a sve temeljem odredbe članka 104. ZOO-a obzirom je iznose iz tužbe naplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora, da je tuženik bio nesavjestan i nepošten stjecatelj jer je sporne ugovorne odredbe, koje su nepoštene i ništetne, sam sastavio i iste nametnuo tužitelju, da je stoga tuženik, temeljem odredbe članka 214. ZOO-a, na iznos koji je neosnovano stekao dužan platiti i zateznu kamatu, tekuću od dana neosnovanog stjecanja pa do isplate. Slijedom navedenog, tužitelj od tuženika potražuje iznos od:

- 263,26 EUR (protuvrijednost iznosa od 1.983,52 KN, prema fiksnom tečaju 7,53450), naplaćen temeljem ništetne odredbe o naknadi za odobravanje kredita, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana 18.10.2005. pa do isplate;

- 36,27 EUR (protuvrijednost iznosa od 273,55 KN, prema fiksnom tečaju 7,53450), naplaćen temeljem ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana 23.05.2012. pa do isplate. Navodi da su u članku 17.1. Ugovora stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda prema mjestu zaključenja Ugovora, pa kako je Ugovor zaključen u Zagrebu, to je za suđenje mjesno nadležan ovaj sud. Slijedom svega navedenoga predlaže donijeti presudu sadržaja izreke pobliže navedene pod točkama I. -V. izreke ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužba u cijelosti neosnovana zbog čega je osporava u cijelosti iz razloga što je potraživanje tužitelja u zastari, da su tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu prasku neosnovane i neutemeljene, da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, da prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva stavlja prigovor zastare utuženih iznosa, da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 8.1.2024. pa prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao:„ZOO“), a ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, kada bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se doista radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, pa da je takvo stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011, da bi dosljednom primjenom shvaćanja iz navedene presude, a uzevši u obzir datum sklapanja Ugovora o kreditu br. 051014469283 sklopljenog između tužitelja i tuženika 11.10.2005. (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) i određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Nadalje navodi ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala, da je očito da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao s obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu. Tuženik dalje navodi da tužitelj u tužbi više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu i naknadu za prijevremenu otplatu tzv. Izlaznu naknadu, da je time navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovora s tuženikom oko spomenute odredbe, da je konačno takvim postupanjem tuženik navodno povrijedio odredbe članaka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003., dalje u tekstu: „ZZP“) te da je zato spomenuta odredba ništetna, a tuženik prvenstveno ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadu za odobrenje ugovora o kreditu, da štoviše propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takve naknade, da je sukladno odredbi članka 219. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991-70/2019, dalje u tekstu: „ZPP“) određeno kako je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje, da je tužitelj u tužbi naveo dva dokazna prijedloga, Ugovor o kreditu i saslušanje tužitelja, da je dokaz iskazom svjedoka nevjerodostojan imajući u vidu svojstvo tužitelja kao stranke u postupku, da iz svega navedenog proizlazi kako se tužitelj paušalno i bez osnove pozvao na one odredbe tada primjenjivog ZZP-a koje su mu pasale, da zaključno ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno, da sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik nadalje navodi da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, da je tužitelj dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva, a da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja), da niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju, da smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena, da je već samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke i to jasna i lako uočljiva odredba, da su navedene odredbe jasno koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora, da tužitelj svoju tvrdnju da se o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo nije potkrijepio niti jednim dokazom, da tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, da je svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen potrošaču s kojim se ugovor sklapa, pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuje u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim, da iz navedenog proizlazi da je tužitelj samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza, da osim što je tvrdnja neosnovana tužitelj zanemaruje i značenje pojma „formularni, tj. standardnizirani ugovori“, da pojam „formularni“ označavaju ugovore koji imaju unaprijed utvrđen sadržaj i uvjete pod kojim ih jedna ugovorna strana pristaje sklopiti, a isti se dijele na adhezijske ugovore, tipske ugovore i na opće uvjete poslovanja, da je osnovna razlika između adhezijskih ugovora i tipskih ugovora upravo u tome što kod tipskih ugovora stranka koja je sastavila tipski ugovor pristaje na odstupanja od predloženih odredbi dok kod adhezijskih ugovora dolazi do primjene „uzmi ili ostavi“ načela, pa čak da je tuženik i koristio ugovore unaprijed određenog sadržaja to nipošto nije značilo da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj istih upravo zato što se nije radilo o adhezijskim ugovorima, da se tužitelj poziva na odredbu članka 82. stavka 2. ZZP-a, ali zaboravlja na dio te odredbe koji kaže: „ (…) zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj…“, da je dakle za primjenu te odredbe nužno da tužitelj zaista nije imao utjecaj na sadržaj ugovora što nije točno. Nadalje navodi da je netočno tvrditi da je tuženik donio proizvoljnu odluku naplate naknade za izdavanje kredita već je naknada, njen iznos i valuta po kojoj se obračunava bila propisana Ugovorom o kreditu, tj. naknada je iznosila 2,99%, da je stoga očito da se o naknadi za odobrenje Ugovora o kreditu pregovaralo prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile, te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu, da je odredba o ulaznoj klauzuli iz Ugovora jasna, uočljiva i lako razumljiva, a da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena, da je postojanje i naplaćivanje naknade za izdavanje kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanja spomenute naknade, a s obzirom da je očito da je odredba o ulaznoj naknadi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, da njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, sve u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti, da tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tuženik nadalje navodi da je tužitelj u obrazloženju tužbe, između ostalog, istaknuo i tvrdnju ništetnosti tzv. izlazne naknade, tj naknade za prijevremenu otplatu kredita uz zahtjev za isplatu, da tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim odredbe sadržane u članku 7.2. Ugovora kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu, da čl. 342. stavak 1. ZOO-a propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi, a kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio, da je ugovor o kreditu u članku 1021. ZOO definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, da iz navedenog proizlazi da je obveza banke iz ovakvog ugovora korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu (kamatu), pa ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu, da je prema tome obveza korisnika kredita, ovdje tužitelja, plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, a što je i izričito predviđeno Ugovorom, pa ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete sukladno odredbama članaka 342.-350. ZOO koju bi zbog toga pretrpjela, da je točan navod tužitelja da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, pozivajući se na odredbu iz članka 1024. stavka 4. ZOO-a, no takva zabrana nipošto ne znači da Banka ne bi imala pravo potraživati naknadu štete koja bi joj nastala, da sukladno članku 1046. ZOO vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi, a radi evaluacije štete koja prijevremenom otplatom može nastati tuženiku, mora se uzeti u obzir da je tuženik financijska institucija - banka, zbog čega tuženik podliježe specifičnom pravnom režimu, da se ne može ustvrditi da bi tuženik prijevremenom otplatom dobio na raspolaganje cjelokupni preostali iznos kredita ranije no što je to bilo predviđeno otplatnim planom, pa da stoga tuženik ne bi mogao trpjeti štetne posljedice, da bi takva tvrdnja možda mogla biti opravdana u slučaju drugih subjekata pravnog prometa, no ne i u slučaju tuženika kao bankarske institucije, da se trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika s obzirom da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tuženik još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja, da se ova operacija ne može se izbjeći te se njome izravno uzrokuje smanjenje neto kamatnih prihoda tuženika, da je posljedica knjiženja predmetne prijevremene otplate činjenica da tuženik u izvorima financiranja i dalje ima kamatne troškove za kreditnu liniju iz koje je financiran plasman koji je bio potreban za kreditiranje tužitelja, dok istovremeno tuženik gubi kamatne prihode tužiteljevom prijevremenom otplatom, da zbog svega ovoga, tuženikova imovina i obveze postaju ručno neusklađene, a upravo je ovakvo stanje bilance zabranjeno te se sankcionira na temelju Zakona o kreditnim institucijama kojeg tuženik mora poštivati, da se ne bi moglo ni ustvrditi da će tuženik prijevremeno primljeni iznos jednostavno reinvestirati i tako anulirati spomenutu narušenu strukturu bilance, da tuženik posluje na tržištu kao i svaki drugi pravni subjekt te sklapa pravne poslove ovisno o trenutnoj ponudi i potražnji, da bi se gornja tvrdnja mogla opravdati u fiktivnom slučaju u kojem bi pravni entitet koji je tuženiku omogućio sredstva koja su tuženiku bila potrebna za kreditiranje tužitelja također bio stranka Ugovora, da bi se tada prijevremenom uplatom od strane tužitelja automatski zatvorila i navedena tuženikova obveza, no međutim da će u stvarnosti tuženik morati na otvorenom tržištu pokušati reinvestirati navedeni prijevremeno vraćeni iznos kako bi bilancu vratio u početno stanje sklada i izbjegao zakonske sankcije, da sve navedene radnje koje bi tuženik nakon eventualne prijevremene otplate trebao poduzeti tuženiku će izvjesno uzrokovati štetu. Nadalje navodi da tuženik 2005., kada je ugovor sklapan nije mogao znati hoće li se prijevremena otplata dogoditi niti kakvi će uvjeti biti na tržištu, ukoliko se ona dogodi, da se tuženik stoga mogao isključivo osloniti na to da će tužitelj u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu poštujući ugovoreni otplatni plan, a kao sredstvo svoje zaštite definirao je naknadu od preostalog - nedospjelog iznosa glavnice, koji iznos predstavlja mehanizam za brzo određenje naknade štete koja će mu u svakom slučaju biti prouzročena prijevremenom otplatom, a sve sukladno odredbi iz članka 345. stavka 3. ZOO-a, da su slijedom navedenog suprotne tvrdnje tužitelja o tome da bi predmetna odredba Ugovora bila ništetna neosnovane, kao što je neosnovana i tvrdnja tužitelja o tome da je predmetna odredba Ugovora neodređena i neodrediva s obzirom da je sukladno aktima tuženika iznos naknade za prijevremenu otplatu precizno određen, napominje da niti u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini. Slijedom svega navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije koja se odnosi na: presliku Ugovora o kreditu broj:

051014469283 NG Oznaka: Uk-1e (list 7-11 spisa), djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra (list 12-18 spisa), obračun troška kreditne usluge (list 19, 21 spisa), dopis od 30.01.2021. (list 20 spisa), obračun za prijevremenu otplatu kredita (list 22 spisa), obračun naknade za izvršenu uslugu (list 23 spisa) te je saslušan tužitelj (list 103-104. spisa).

4. Na temelju tako provedenog postupka, a cijeneći izvedene dokaze zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredaba čl. 5.1. i čl. 7.3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada za odobravanje kredita kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita te posljedično navedenom, zahtjev za isplatu plaćenih naknada, a koji zahtjev tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenim ugovornim odredbama kojima da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

6. Među strankama nije sporno:

- da su dana 11.10.2005. parnične stranke sklopile potrošački Ugovor o kreditu, u Zagrebu, broj 051014469283, oznaka: Uk-1e (dalje: Ugovor), i to tuženik, kao kreditor i trgovac (pod ranijim nazivom OTP banka Hrvatska d.d.), a tužitelj, kao korisnik kredita i potrošač, temeljem kojeg je tužitelju odobren gotovinski kredit u iznosu od 9.000,00 EUR u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate pod uvjetima i rokovima dogovorenim i utvrđenim navedenim Ugovorom o kreditu (čl. 1. Ugovora);

- da je ugovorena otplata kredita u 84 jednakih mjesečnih anuiteta čiji visinu utvrđuje banka planom otplate (čl. 7 ugovora);

- da je čl. 5.1. ugovorena naplata jednokratne naknade u visini 2,99% od iznosa kredita i koja se plaća unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita;

- da je čl. 7.2. ugovoreno da korisnik može zatražiti prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita o čemu pisano odobrenje donosi banka, dok je odredbom čl. 7.3. Ugovora ugovoreno da će banka, između ostalog, za prijevremenu otplatu kredita naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada banke;

- da je tužitelju, dana 18.10.2005. naplaćen iznos od 263,26 eur/1.983,52 kn (2,99% od iznosa kredita) s naslova naknade za odobravanje kredita sukladno čl. 5.1. Ugovora o kreditu;

- da je tužitelju, prilikom prijevremene otplate kredita 23.05.2012. naplaćena naknada, sukladno tada važećim Općim aktima banke u iznosu od 36,27 eur/273,55 kn.

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe čl. 5.1. i čl. 7.3. Ugovora o ugovorenoj naknadi za odobravanje kredita te prijevremenu otplatu, sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva kao i je li utuženo potraživanje zastarjelo.

8. Tužitelj u ovom predmetu tvrdi da je ništetna odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini 2,99% od iznosa kredita, a koja se naplaćuje unaprijed, a najkasnije prije korištenja kredita, te da na tu naknadu nije mogao utjecati i morao ju je podmiriti. Također, ništetnom smatra i odredbu čl. 7.3. Ugovora o kreditu jer je u izravnoj suprotnosti sa čl. 1068. Zakona o obveznim odnosima.

9. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko jednokratne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita, sud je saslušao tužitelja, koji je u svom iskazu naveo da je već 2003. podigao kredit za kupnju kuće, pa kad mu je trebalo novca za opremanje te iste kuće 2005. je krenuo podići namjenski kredit, došao je kod tuženika i tražio iznos koji mu za navedenu svrhu treba, da su tom prilikom razgovarali o otplati navedenog kredita i tom prilikom su mu rekli da je dužan podmiriti ulaznu naknadu, a on ih je pitao o čemu se tu radi i što navedena naknada predstavlja na što je dobio odgovor da je to politika i poslovna praksa banke, da to mora ići i da može uzeti kod njih kredit ili ne uzeti, da je nakon toga obišao sve banke i sve su imale navedenu naknadu, pa se vratio kod tuženik, a obzirom mu je najviše odgovarao način otplate, ističe kako mu u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, prilikom sklapanja u govora o kreditu, nitko ništa nije rekao, za navedeno je saznao tek kad je htio zatvoriti kredit jer su mu tom prilikom rekli da mora platiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita, pa kako je planirao dići novi kredit u drugoj banci, on je tu naknadu i platio i zatvorio kredit, da je kredit koristio za opremanje kuće u kojoj je živio i u kojoj još živi, da mu nije ništa objašnjeno što to on ulaznom ili izlaznom naknadom ustvari plaća.

9.1. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivao uvjerljivo i životno logično, a njegov iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.

10. Iz provedenih dokaza, ovaj sud smatra utvrđenim da tužitelj nije pregovarao o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu jednokratne naknade te naknade za prijevremenu otplatu kredita, već je tužitelj morao prihvatiti ponudu banke kakva mu je dana, a bio je informiran o visini anuiteta koje treba plaćati. Tuženik nije niti pokušao dokazati (eventualno predložiti dokaze) na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da je tužitelj bio informiran o naknadama, visini naknada i svrsi takvih naknada. Dakle, tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknade odnose te se o naknadama nije moglo pregovarati.

11. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03. – dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

12. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o jednokratnoj naknadi i visini te naknade kao i o uvjetima prijevremene otplate kredita te da se za to plaća određena naknada, koju utvrđuje banka. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da tužitelj uopće nije bio informiran naknadama, odnosno jedino je upoznat sa činjenicom da mora platiti jednokratnu naknadu za odobravanje kredita, ali ne i o tome čemu navedena naknada služi, što istom plaća i što ista predstavlja, dok o naknadi za prijevremenu otplatu nije navedeno drugo, osim da je prijevremena otplata kredita moguća samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor. Iz predmetnih odredaba Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, koja sadrža odredbe prema kojima se tužitelj obvezuje, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita platiti banci jednokratnu naknadu u visini 2,99% iznosa kredita te da je prijevremena otplata kredita moguća samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor.

14. Prema ocjeni ovog suda, predmetna odredba (čl. 5.1. Ugovora o kreditu) je transparentna u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (2,99 % od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. S druge pak strane, odredba o mogućnosti prijevremene otplate kredita nije transparentna jer ne sadrži niti jedan jedini parametar na temelju kojeg bi se mogla odrediti naknada, koju je tuženik naplatio tužitelju za prijevremenu otplatu kredita, već se jedino navodi da će banka naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada banke, dakle uz uvjete prijevremene otplate kredita koje određuje kreditor.

15. Odredba čl. 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba, kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita, odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe, koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora”, trebaju se shvatiti kao one odredbe, koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "troškovi odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji)" - ukupni troškovi kredita za potrošača, pa se jednokratna naknada prije korištenja kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja odobrenog kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu, koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij, koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi, koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu, koju potrošač mora potonjem platiti, stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o jednokratnoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu ne tiču odnosa između iznosa jednokratne naknade i naknade za prijevremenu otplatu te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredbe čl. 5.1. i 7.3. Ugovora o kreditu, nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

16. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene jesu li sporne ugovorne odredbe poštene, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

17. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st.1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da je tužitelj iznos jednokratne naknade bio dužan platiti unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Jednako tako, tužitelju je kod prijevremene otplate kredita obračunata naknada, koju nije mogao predvidjeti jer je čl. 7.3. Ugovora stipuliran na način da uvjete prijevremene otplate jedino određuje i utvrđuje kreditor.

18. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova, koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2,99% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

19. Odredbe članaka 1065. do 1068. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99; dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade kod prvog korištenja kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita, a takve obveze nisu previđene niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbi o jednokratnoj naknadi kod prvog korištenja kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, nepovoljno su utjecale na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj, koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

20. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima, koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga, koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema stavu ovog suda ti troškovi i usluge, koje se pružaju u zamjenu za sporne naknade, nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u jednokratnu naknadu i prijevremenu otplatu kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadama, koje ovise o visini odobrenog kredita i uvjetima kreditora kad je jasno da je riječ o troškovima, koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi, koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

21. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja odredbama čl. 5.1. i 7.3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova, koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Te ugovorne obveze, koje imaju učinak kao da je tuženik „de facto“ oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini 2,99% njegove visine te da prijevremena otplata kredita nosi troškove u visini, koja je tužitelju naplaćena kao naknada) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

22. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora, koji reguliraju materiju kreditiranja, koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora.

23. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju čl. 5.1. i 7.3. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknade u visini kako je to ranije navedeno (jednokratnu naknadu i za prijevremenu otplatu naplatom prema odluci kreditora), to je očito da su te odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su nepoštene navedene odredbe čl. 5.1. i 7.3. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ništetne u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

24. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetne odredbe čl. 5.1. i 7.3. Ugovora o kreditu te je odlučeno kao u toč. I. i III. izreke presude imajući pri tome u vidu da tužitelj ima pravni interes za utvrđenjem ništetnih navedenih odredaba, u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP-a, jer odluka o zahtjevu tužitelja za isplatom utuženih iznosa ovisi upravo o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti spornih odredbi.

25. Ovdje treba ukazati i na Zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Građanski odjel) s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova (članak 27. stavak 3. Zakona o sudovima) Posl. br. Su IV – 308/2020. od 5. studenog 2020. u odnosu na pitanje: „Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ?„. Na sastanku je na navedeno pitanje odgovoreno, kako slijedi: „ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“. Naime, iako je u navedenom stajalištu riječ o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, isto se stajalište može primijeniti i na jednokratnu naknadu u konkretnoj situaciji, obzirom je utvrđeno kako se o istoj također nije pregovaralo niti je postojala takva mogućnost.

26. Isto tako valja dodati da okolnost je li tuženiku nastala šteta u smislu odredbe čl. 1068. ZOO zbog prijevremenog vraćanja kredita od strane tužitelja nije odlučna u konkretnoj situaciji s obzirom na to da je ugovorena odredba na temelju koje je naplaćena naknada tužitelju zbog prijevremene otplate kredita ništetna iz gore navedenih razloga, odnosno s obzirom na to da je predmet ovog postupka utvrđivanje ništetnosti navedene odredbe i povrat iznosa naplaćenog od strane tuženika tužitelju na temelju ništetne odredbe, a ne naknada štete tuženiku.

27. Sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

28. U odnosu na prigovor zastare tuženiku se ukazuje na pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. : "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

28.1. Isto je stajalište potvrđeno je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV- 33/2022-2.

29. Kao što je već navedeno, tuženik nije tijekom postupka osporio činjenicu plaćanja predmetnih naknada, a čije plaćanje proizlazi iz obračuna troškova kreditne usluge od 18.10.2005. i 17.05.2012. te dopisa od 30.01.2021. tuženika punomoćniku tužitelja (list 19-21 spisa). Kako tužitelj zahtjevom potražuje isplatu iznosa s osnova jednokratne naknade od 263,26 eur/1.983,52 kn plaćen 18.10.2005. i s osnova prijevremene otplate kredita od 36,27 eur/273,55 kn plaćen 23.05.2012., kako je jasno navedeno u dopisu od 30.01.2021., to je zahtjev za isplatu navedenih iznosa na temelju odredbi čl. 104. u vezi čl. 210. ZOO-a prihvaćen kao osnovan i odlučeno je kao u toč. II. i IV. izreke presude. Naime prema čl. 104. st.1. ZOO-a u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon ne određuje što drugo. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništave ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO-a, pa je upravo na temelju navedenih odredbi dakle, odlučeno kao u toč. II. i IV. izreke.

30. Na tako dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene i zatezne kamate tekuće od datuma plaćanja iznosa svake od tih naknada do isplate, na temelju odredbe čl. 214. ZOO-a imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Pri tome je datum plaćanja jednokratne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita utvrđen iz tužbe i dopisa od 30.01.2021. na listu 20 spisa, a tuženik navedeno nije niti osporavao.

30.1. Odluka o visini kamatne stope dosuđena je do 31.12.2007., po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, uvećano za tri postotna poena, a za razdoblje od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

31. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. i čl. 151. ZPP i isti je suđen tužitelju, a budući da je u cijelosti uspio u sporu. Trošak postupka tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćniku-odvjetniku, odmjeren je prema vrijednosti postavljenog zahtjeva (699,53 €), u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje: Tarifa) i prema priloženom troškovniku. Tako je tužitelju priznat trošak za: sastav tužbe 75 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 25.10.2024. 75 bodova (Tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 05.11.2024. i 10.04.2025. za svako po 75 bodova (Tbr. 9/1 Tarife), ukupno 300 bodova što primjenom Tbr. 54. Tarife iznosi ukupno 600,00 €, a uz uvećanje za 25% PDV, te uz trošak uplaćene pristojbe na tužbu 13,27 € te uz pristojbu na presudu od 26,54 €, sveukupno iznosi 789,81 €, te je stoga odlučeno kao pod točkom V. izreke.

32. Na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju je dosuđena i zatezna kamata od presuđenja do isplate u skladu s odredbom 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

U Zagrebu, 27. svibnja 2024.

Sudac:

Nevenka Božinović Čupin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

- pun. tužitelja uz nalog za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eur

- pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte