Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-125/2022-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Damiru Karajiću, odvjetniku iz Karlovca, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupane po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici iz OD Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 11. veljače 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i uz pun. tužitelja Damira Karajića, odvjetnika u ZOU Hasan Karajić i Damir Karajić iz Karlovca, te zamjenika punom. tuženika Tomislava Horački, odvjetnika u ZOU Dario Banić i Tomislav Horački iz Karlovca, po objavi 27. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 4. Ugovora o kreditu broj: 416- 14/2008 od 13.06.2008. sklopljenog između tužitelja HE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, potvrđenog po javnom bilježniku Željku Kaiću, iz Karlovca, Trg Matije Gupca 1/1, dana 13.06.2008., posl.br.: OV- 9572/2008., u dijelu koji glasi: "...obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. ...".

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju HE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati isplati iznos od 1.592,67 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na iznos od:

- 9,69 EUR tekuća od 31.10.2008.,

- 3,11 EUR tekuća od 30.11.2008.,

- 11,47 EUR tekuća od 31.12.2008.,

- 12,75 EUR tekuća od 31.01.2009.,

- 13,33 EUR tekuća od 28.02.2009.,

- 11,73 EUR tekuća od 30.03.2009.,

- 12,04 EUR tekuća od 30.04.2009.,

- 9,59 EUR tekuća od 01.06.2009.,

- 7,79 EUR tekuća od 01.07.2009.,

- 8,27 EUR tekuća od 31.07.2009.,

- 9,22 EUR tekuća od 01.09.2009.,

- 9,14 EUR tekuća od 01.10.2009.,

- 8,18 EUR tekuća od 02.11.2009.,

- 9,98 EUR tekuća od 30.11.2009.,

- 11,42 EUR tekuća od 04.01.2010.,

- 13,48 EUR tekuća od 02.02.2010.,

- 13,01 EUR tekuća od 02.03.2010.,

- 15,79 EUR tekuća od 01.04.2010.,

- 15,26 EUR tekuća od 30.04.2010.,

- 16,30 EUR tekuća od 31.05.2010.,

- 25,22 EUR tekuća od 30.06.2010.,

- 23,38 EUR tekuća od 02.08.2010.,

- 28,99 EUR tekuća od 31.08.2010.,

- 27,05 EUR tekuća od 30.09.2010.,

- 23,93 EUR tekuća od 02.11.2010.,

- 30,51 EUR tekuća od 01.12.2010.,

- 38,88 EUR tekuća od 31.12.2010.,

- 32,96 EUR tekuća od 31.01.2011.,

- 35,24 EUR tekuća od 28.02.2011.,

- 32,59 EUR tekuća od 31.03.2011.,

- 33,07 EUR tekuća od 30.04.2011.,

- 44,27 EUR tekuća od 31.05.2011.,

- 45,36 EUR tekuća od 30.06.2011.,

- 54,72 EUR tekuća od 01.08.2011.,

- 49,91 EUR tekuća od 31.08.2011.,

- 44,65 EUR tekuća od 30.09.2011.,

- 44,09 EUR tekuća od 31.10.2011.,

- 43,68 EUR tekuća od 30.11.2011.,

- 46,19 EUR tekuća od 31.12.2011.,

- 48,38 EUR tekuća od 31.01.2012.,

- 48,67 EUR tekuća od 29.02.2012.,

- 47,16 EUR tekuća od 31.03.2012.,

- 48,18 EUR tekuća od 30.04.2012.,

- 48,88 EUR tekuća od 31.05.2012.,

- 47,70 EUR tekuća od 30.06.2012.,

- 48,01 EUR tekuća od 31.07.2012.,

- 47,13 EUR tekuća od 31.08.2012.,

- 45,25 EUR tekuća od 01.10.2012.,

- 47,28 EUR tekuća od 31.10.2012.,

- 48,26 EUR tekuća od 30.11.2012.,

- 47,55 EUR tekuća od 31.12.2012.,

- 43,71 EUR tekuća od 31.01.2013.,

- 46,97 EUR tekuća od 28.02.2013.,

- 3,30 EUR tekuća od 02.04.2013.,

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa sve do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.676,54 eur uvećan za iznos pripadajuće zatezne kamate tekuće od dana donošenja prvostupanjske presude, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sklopio dana 13. lipnja 2008. godine s kreditorom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Ugovor o kreditu broj 416-14/2008, kojim mu je odobren potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.628,00 CHF obračunatog po srednjem tečaju tuženika na dan isplate. Nadalje navodi da je točkom 4. Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 202,37 00 CHF po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. No, tužitelj tvrdi da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora odnosno tijekom pregovora u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, nije od strane trgovca kao potrošač u cijelosti informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. To je po tužitelju imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je na takav način tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13), i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 70/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Stoga tužitelj ovom tužbom traži da se utvrdi kako je ništetna odredba članka 4.Ugovora o kreditu broj: 416-14/2008 od 13.06.2008., koji je istoga dana 13.06.2008. potvrđen po javnom bilježniku Željku Kaiću, iz Karlovca, Trg Matije Gupca 1/1, pod posl.br.: OV-9572/2008. Naime, navodi da je do preplate kredita u otplatnom razdoblju došlo zbog ništetnih i nepoštenih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu koje sadrže parametre promjene iznosa mjesečnih anuiteta kredita i to jednostranom odlukom tuženika u pogledu primjene valutne klauzule na dospjele iznose anuiteta. Međutim, iste parametre tužitelj nije mogao predvidjeti u vrijeme zasnivanja ugovornog odnosa niti je na njih mogao utjecati u otplatnom razdoblju, pa vrši Izračun tražbine temeljem dokumentacije prethodno dostavljene od strane tuženika. Tužitelj napominje da se tražbina zasniva na razlici - više isplaćenom iznosu kredita do koje je došlo zbog valutne klauzule - promjene tečaja HRK/CHF kroz otplatno razdoblje. Radi ograničenja troškova postupka tužitelj paušalno postavlja tužbeni zahtjev u iznosu 12.000,00 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnice, a točan iznos glavnice i pripadajuće zatezne kamate obvezuje se precizirati po izračunu i utvrđenju vještaka financijsko knjigovodstvene struke.

1.1. Nadalje u pogledu pravne osnove tužitelj pobliže obrazlaže da je Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/2012 od 04.07.2013. (koja je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena i djelomično ukinuta odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž.7129/13-4 od 13.06.2014., te je nakon toga Vrhovni sud RH svojom odlukom Revt 249/14-2 od 09.04.2015. odbio revizije stranaka kao neosnovane) i u odnosu na ovdje tuženika utvrdio je da je u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, kao i korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac nije s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime, ista je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj se nadalje poziva kako je u odluci Vrhovnog suda RH, br. Revt- 249/14-2 od 09.04.2015. navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je forumulacija ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stopa na dan sklapanja ugovora o kreditu. No, ni približno nisu mogli ocijeniti zašto i kako će se, te u kojem smjeru kretati kamatna stopa tijekom budućeg kreditnog razdoblja. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva. Isto tako navodi da je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je dakle u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a ni tijekom pregovora u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 70/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.2. Tužitelj nastavno ističe da temeljem članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Slijedom navedenog, obzirom na citiranu odredbu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, kao i pravomoćnu odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/2012 od 04.07.2013., u ispunjenju obveza tužiteljice po predmetnom ugovoru o kreditu došlo je do povrede prava tužitelja kao potrošača koja se očituje u prekomjerno plaćenom iznosom kredita po osnovi valutne klauzule, promjene tečaja HRK/CHF kroz otplatno razdoblje. Stroga, tužitelj ovom tužbom predlaže da se utvrdi ništetnom odredba članka 4. id. Ugovora i tuženiku naloži da mu isplati iznos od 12.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

1.3. Nakon provedenog vještačenja tužitelj još u podnesku od 17.svibnja 2024. precizira tužbeni zahtjev i u točki I. predlaže jednako tako utvrditi ništetnom odredbu članka 4. id. Ugovora, a u točki II. predlaže naložiti tuženiku da mu na ime razlike zbog ugovorene valutne klauzule, obzirom na zastarne rokove isplati predmetno potraživanje u skladu s tablicom otplate dostavljenom uz nalaz i mišljenje vještaka do visine utuženog zahtjeva. Naime, vještak je izračunao da je zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan u odnosu na početni tečaj „po kojem je kredit iskorišten/isplaćen“, kako navodi, nastala ukupna razlika za isplatu u iznosu od 2.931,75 eur, a slijedom navedenog potražuje isplatu predmetne razlike u ukupnom iznosu od 1.592,67 eur zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka uz zakonsku zateznu kamatu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe prigovor zastare tužiteljevog potraživanja, te osporava sve činjenične navode u tužbi kao i tumačenja tužitelja. Također se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, te osporava osnovanost i visinu tražbine iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Pobliže obrazlaže zašto smatra da je nastupila zastara za predmetno potraživanje i postavljeni zahtjev glede stjecanja bez osnove, a kod kojeg se kako navodi primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Naime, ističe da je zastara nastupila za sva potraživanja s te osnove koja su nastala prije 08.ožujka 2017. Tuženik se u tom smislu protivi tumačenju da bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev2245/17-02 od 20.ožujka 2018. godine imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare i poziva se na članak 241. Zakon o obveznim odnosima koji određuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nastavno navodi da tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba protiv vjerovnika prema dužniku, već traženje deklaratorne odluke da li je došlo do povrede prava potrošača, te iznosi „niti je udruga potrošača vjerovnik niti tužena banka dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom“. Dakle, prema tuženiku ova je tužba ujedno prva i jedina, pa nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. U tom smislu smatra neprihvatljivim tumačenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i daje pobliže obrazloženje s tim u vezi.

2.1.Nadalje se tuženik pobliže očituje i kako tužitelj nema pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe vezano uz utvrđenje pojedinih ugovornih odredbi. Između ostalog ističe da se na utvrđenja iz presude VTS-a Pž-7129/13 u predmetu zaštite kolektivnih interesa potrošača prema Zakonu o zaštiti potrošača može pozivati samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje se radi o potraživanju stečenoga bez osnove pa ista odluka ne može biti primjenjiva u ovom slučaju, te po tuženiku tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Tuženik također upire da je izostala činjenična osnova tužbe i teret dokaza te da postoji neosnovanost navoda o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora, a sve kako obrazlaže u točki VI., VII. i VIII tužbe, te se osvrće u odnosu na dopuštenost valutne klauzule u CHF.

2.2.U tom smislu u točki IX. tužbe obrazlaže da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope i po tuženiku je opće poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama te je činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, iznosi kako članak 3. Zakona o javnom bilježništvu i članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, te je istinit, pa tvrdi da sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja sve dok se ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona. O tome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003, u kojoj se navodi slijedeće: „kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog..“ . Po tuženiku je stoga jasno da je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, a podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tuženik ukazuje i kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu, dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Navedeno upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužitelju objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da ni ujednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, a niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. U Rješenju pak Županijskog suda u Zagrebu, posl.br:

Gž-4736/2019 navodi se kako nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P-1401/2012, presuda VTS, broj: Pž-7129/2013 te presudu VSRH broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao.

2.3.Poziva se i na mišljenje dr. sc. BE, dipl. iur. i redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te u nastavku govori da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere; Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena. S tim u vezi nastavno se poziva i na presudu Vrhovnoga suda RH broj REVT-249/14-2 od 9. travnja 2015., presudu Suda Europske Unije C-186/16 od 20. rujna 2017. točka 41. i presudu Županijskog suda u Puli GŽ 2658/12 od 11. studenog 2013. g. Dakle, tuženik navodi da u trenutku sklapanja ugovora nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu te iz navedenih razloga Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje je potvrdio nezavisni odvjetnik Wahl u toč.69. svog mišljenja od 27. travnja 2017. u predmetu Ruxandra EE i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16 koje se citira. Tuženik slijedom toga predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja.

2.4.Najzad u točki X. tuženik iznosi razloge zbog kojih osporava visinu tužbenog zahtjeva i protivi se tijeku zateznih kamata, kao i provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja, a sve kako već pobliže obrazlaže u id. točki X. tužbe. Između ostalog ističe da je sama udruga „Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača“ u postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zahtijevala primjenu promjenjive kamatne stope i završno osporava zatraženi tijek kamate a osobito onih koji se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva odnosno tužbe, te slijedom svega navedenog predlaže odbiti tužbu t.j. tužbeni zahtjev tužitelja i njemu dosuditi trošak parničnog postupka.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu br. 416-14/2008 od 12.06.2008., u Potvrdu (solemnizaciju) privatne isprave na list 10 spisa, u Otplatni plan, pregled prometa za klijenta i Specifikaciju uplata uz dokaz o uplati sudske pristojbe, sve priloženo uz tužbu, uvid u podnesak tužitelja od 30.01.2024. kojim dostavlja dokaz o uplati predujma za vještačenje i podnesak na listu 296, 297 spisa, uvid u podnesak tuženika na listu 295 spisa, te uvid u Troškovnik tužitelja i tuženika. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu tuženika s prilozima u privitku, podnesak tužitelja od 03.10.2023., podnesak tuženika od 15.11.2023., Nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka D & S d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja od 07.05.2024., podnesak tužitelja od 17.05.2024. kojim se očituje na nalaz vještaka i precizira tužbeni zahtjev, podnesak tuženika od 27.09.2024. i iskaz tužitelja.

4. Nakon provedenog postupka, imajući u vidu svaki pojedini dokaz ponaosob i ukupnost cjelokupno utvrđenog činjeničnog stanja, sud je vezano uz dokaze sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; nadalje: ZPP), utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan unatoč tvrdnjama i navodima tuženika u odgovoru na tužbu.

5. U predmetu postupka prvenstveno se nespornim utvrđuje da je između stranaka t.j. između tužitelja i pravnog prednika tuženika sklopljen predmetni Ugovor o kreditu od 13. lipnja 2008., temeljem kojeg je tužitelj u vremenu od sklapanja id. ugovora pa sve do završno 2015. ispunjavao obveze preuzete iz ugovora na način da je plaćao rate sukladno naznačenim ugovornim odredbama koje se odnose na ugovornu kamatu i valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak (CHF). Nije sporno ni da je tužitelj u navedenom razdoblju platio veći iznos od onog sadržanog u preuzetoj obvezi otplaćivanja rata kredita na temelju kamatne stope ugovorne kamate koja je važila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu odnosno na temelju tečaja CHF u odnosu na kunu koji je važio u vrijeme isplate kredita. S tim u vezi treba reći da između stranaka nije sporno ni da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio postupak, radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pod poslovnim brojem P- 1401/12, koji je pravomoćno okončan, a sve povodom tužbe udruge Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među kojima je i tuženik iz ovog postupka, time da je predmet tog spora upravo bila valjanost načina promjene kamatne stope ugovornih kamata i valjanost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u kontekstu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu nepoštenosti tih odredbi.

6. Između stranaka je sporno ima li i u kojoj mjeri, odluka suda iz spomenutog postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača učinka na ovaj postupak, a ukoliko ima da se zaključi kako nije valjana odredba članka 4. Ugovora može li se uopće u kontekstu tužiteljeve tražbine uzeti u obzir kao da je kamatna stopa ugovorne kamate bila fiksna, i to ona koja je važila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, za cijelo vrijeme otplate, kao i jednako tako, može li se uzeti u obzir u kontekstu njene tražbine iz ovog postupka da je za cijelo vrijeme otplate tečaj CHF u odnosu na kunu bio fiksan i to jednak onome koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita, a sporno je i je li nastupila zastara tražbine.

7. Vezano uz učinak spomenute odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, treba reći da nisu osnovani prigovori tuženika, jer po mišljenju ovog suda predmetna odluka iz tog postupka ima učinak na ovaj postupak upravo zato jer je sud sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbi čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz te parnice, a sve u vezi s odredbom čl. 122. ZZP-a. Naime, nije odlučno o čemu se raspravljalo po toj tužbi; da li o ugovornim odredbama stambenih kredita ili nekih drugih namjenskih ili nenamjenskih kredita, te u tom smislu nije odlučna okolnost što se u ovom postupku radi o namjenskom kreditu za kupnju automobila, već je odlučno da je predmet spora povodom navedene tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača bila ugovorna odredba koja uređuje način promjene ugovorne kamatne stope, kao i valutna klauzula vezana za CHF, a u kontekstu da se radi o nepoštenim odredbama kojima su povrijeđena prava i interesi potrošača. Stoga se smisao navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i ZPP-a, koje reguliraju takvu tužbu i njen učinak na posebne parnice, shvaća na način da odluka iz tog postupka ima utjecaja na sve posebne parnice u kojima se kao prethodno pitanje javlja pitanje valjanosti tih odredbi. U tom smislu je bitno istaknuti da u posebnim parnicama ugovorne odredbe nije ispravno tumačiti doslovno već isključivo polazeći od smisla odredbi koji mora biti jednak smislu odredbi koje su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača bile predmet rasprave u kontekstu njihove valjanosti. To vrijedi neovisno o tome što je u odredbi čl. 502.c ZPP-a tek izmjenama i dopunama, koje su stupile na snagu 01. rujna 2019. (Narodne novine broj 70/19), dopunjena id. odredba na način da je izričito naznačeno da je u posebnim parnicama i za isplatu (a ne samo za naknadu štete kako je ranije stajalo) sud vezan za utvrđenja iz odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i da je u odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača naznačeno da se utjecaj odluke iz tog postupka odnosi na posebne parnice za naknadu štete. To iz razloga jer je općenito potrebno odredbe o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača tumačiti polazeći od njihova smisla, dakle teleološki, te je razvidno da je namjera zakonodavca bila i prije opisane izmjene da se učinak odluke iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava proteže i na posebne parnice u kojima pojedinačni tužitelj (kojem je povrijeđeno pravo i kada je to utvrđeno takvom odlukom iz spora povodom te tužbe) traži zaštitu zbog upravo tog povrijeđenog prava. U suprotnom, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluka povodom te tužbe ne bi niti imala smisla.

8. U ovom postupku, a kako je već naznačeno, tužitelj tvrdi da je nepoštena i ništetna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, a da se prije zaključenja potrošač nije informirao s svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke već je ugovoreno da parametre promjene iznos mjesečnih anuiteta u pogledu primjene valutne klauzule određuje tuženik jednostranom odlukom, pa dakle isti parametri nisu bili poznati niti se o njima pojedinačno pregovaralo, a nisu utvrđeni ni podaci na temelju kojih bi se ugovorna kamatna stopa mijenjala te je u tom smislu činidba i neodrediva.

9. Slijedom toga, a kako je sud vezan utvrđenjima iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, što je već argumentirano, valja ukazati da je Trgovački sud u Zagrebu presudom pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., između ostalog, presudio da je ovdje tuženik Addiko bank d.d. ranije Hypo Alpe Adria bank upravo u razdoblju na koje se odnosi i predmetni ugovor o kreditu (razdoblje od 84 mjeseca, a što bi u ovom slučaju značilo od 2008. do 2015.) povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku ovdje tuženika o promjeni stope ugovorne kamate. To je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time navedena banka a ovdje tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to odredbama članaka 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. U tom je postupku, u pogledu promjenjive kamatne stope ugovorne kamate, osim navedenog, između ostalog i pojašnjeno da je unošenjem u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u spornom razdoblju, bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora. Međutim, ni približno nisu mogli ocijeniti da li će se, kada, kako i u kojem smjeru kretati kamatna stopa tijekom budućeg kreditnog razdoblja. Kako je, dakle, utvrđeno da se u pogledu promjenjive kamatne stope ugovorne kamate radilo o odredbama koje su bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo i potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, te je tim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja izraženom u članku 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 nadalje: ZOO) potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, zaključak je sudova iz tog postupka da takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, i to pored već spomenutog načela savjesnosti i poštenja i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava, a sve u smislu odredbi članka 3., članka 5. i članka 6. ZOO-a.

11. Za ukazati je također da je takav stav iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača "prošao kontrolu" viših sudova t.j. Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, o čemu se isti očitovao i potvrdio takav stav presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13, a isto je učinio i Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije Presudom i rješenjem pod poslovnim brojem Revt-249/14 od 09. travnja 2015.godine.

12. Što se tiče valutne klauzule u pogledu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a o kojemu je riječ u ovom postupku Trgovački sud u Zagrebu je presudom pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., između ostalog, utvrdio da je tuženik upravo u razdoblju na koje se odnosi i ovaj predmetni ugovor o kreditu (od 2007. do 2014., ovdje analogno od 2008. do 2015.) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, i to tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 01. studenog 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredite kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

13. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (list 6-9 spisa) utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi upravo o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula kakva je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa i prava potrošača, te je za naglasiti da je takav stav izražen u spomenutoj odluci Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/16 od 03. listopada 2017. i Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., kao i u odluci Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s time da je pitanje valutne klauzule i u tom kontekstu valjanosti odredbe bilo i predmet postupka pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je u bitnome potvrdio jednak stav kao u navedenim odlukama u svojoj odluci broj

U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Slijedom naprijed navedenog, a ponovno ukazujući da je ovaj sud sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbi čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, zaključak je ovog suda da je ništetna odredba predmetnog ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak u kontekstu promjene tečaja, a sve sukladno navedenim odredbama. Kako je pak odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a sve u kontekstu odredbe čl. 324. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je platio na temelju ništetnog dijela odredbi.

14. A propo, da se radi o ništetnoj odredbi članka 4. u dijelu kako naznačuje tužitelj proizlazi i iz iskaza tužitelja koji se očitovao kako je htio kupiti novi auto, jer je imao stari, pa se interesirao "u Škodi u Mrzlom Polju", kako navodi, a oni su ga uputili u RBA banku jer nije imao novac i trebao je podići kredit za kupnju automobila. No, kad su u banci vidjeli gdje radi nisu htjeli razgovarati, pa je obilazio druge banke (Karlovačku, Zagrebačku), a jedino je prednica tuženika Hypo Alpe Adria bank pokazala interes i pružila mu nadu te je pristala odobriti mu kredit. No, u istoj banci su mu rekli da mu mogu odobriti kredit jedino u protuvrijednosti CHF, jer "u protivnom ništa od toga", kako navodi te je pristao uzeti takav kredit. Neko vrijeme je još bio dobar bonitet njegove firme ali je nastavio otplaćivati anuitete do zadnje rate kredita. Sjeća se da je prilikom sklapanja ugovora bio kod javnog bilježnika i bilježnik je s njim „prošao stavke ugovora prije solmenizacije“, iako nije siguran što su te stavke doista značile. Bilježnik ga je upozorio „da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi“ i pitao zna li što to znači, a on je odgovorio da vjerojatno kamata može rasti ili padati ali nije sumnjao odnosno vjerovao da bi se to tako brzo moglo dogoditi i da bi porast bio tako značajan. Potom doslovno iznosi kako ga u banci nije nitko upozorio niti obavijestio da bi CHF mogao doista toliko porasti, a sam kredit je ponuđen po principu uzmi ili ostavi. Osim toga, u to vrijeme koliko mu je bilo poznato valuta CHF je bila stabilna te je dapače računao da će ostati stabilna. Iz takvog dijela iskaza svakako proizlazi da tuženik dakle u banci nije bio posebno upozoren na rizik uzimanja kredita u CHF i da je kredit ponuđen po principu uzmi ili ostavi, kako i sam navodi, te je razvidno da nije mogao pregovarati o odredbama iz ugovora, što uostalom sukladno iznosi odgovarajući na upit svog punomoćnika. Odnosno, na upit pun. da li je u banci mogao pregovarati oko visine kamata ili naknadi koju treba platiti tužitelj odgovara niječno, da nije mogao pregovarati, a na upit zamjenika pun. tuženika očituje se da mu je u banci rečeno kako postoji samo valutna klauzula i znao je da se kod otplate kredita iznos otplate veže uz protuvrijednost valute u kojoj se podiže kredit. „No, svi su govorili da je to stabilna valuta dakle takav podatak je dobio u samoj banci, a u to vrijeme je postojalo takvo saznanje jer su mnogi podizali u protuvrijednosti CHF“, kako dalje iznosi. Tužitelj uz to još odgovara da je kredit osobno otplaćivao i isti otplatio 2015., obzirom je kredit podigao 2008. s rokom otplate od 7 godina, te da u vrijeme podizanja i kasnije tijekom otplate nije imao otvoren OPG niti je bio nositelj OPG-a.

15. Dakle, i nakon ovakvog iskaza za zaključiti je da je tužitelj evidentno potpisao tipski ugovor po principu „uzmi ili ostavi“, te da mu kod sklapanja ugovora nije pobliže obrazložen sadržaj niti je upozoren na rizik koji se može dogoditi vezano uz podizanje kredita u CHF. Osim toga, opće je poznato da se o odredbama akata kreditora a ovdje tužene banke, koje reguliraju materiju kreditiranja koja je sadržana u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, te se evidentno nije moglo pojedinačno pregovarati ni o spornoj odredbi istaknutoj u predmetu ovog spora. Također iz iskaza tužitelja i provedenih dokaza u spisu proizlazi da tužitelj nije s pojedinačno pregovarao tuženikom o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu, nego je isključivo prihvatio ponudu koja mu je dana od strane tuženika u formi ugovora, pri čemu je takav ugovor bio unaprijed sastavljen po tuženiku. Stoga se u pravilu radilo o tipskom ugovoru koji se vjerojatno ne razlikuje od drugih ugovora a koje id. banka zaključivala s drugim korisnicima kredita. Uz to je takav tipski ugovor o kreditu sastavljen od strane djelatnika pravne službe tuženika i nije podložan promjenama ili pregovorima s klijentom, a tužitelj je prihvatio i evidentno poštivao ugovorne odredbe obzirom je otplaćivao isti kroz dogovorene mjesečne anuitete. Pri tom ni okolnost je li tužitelj prethodno pročitao sporne odredbe ugovora ne bi značajnije utjecala za prosuđivanje nepoštenosti samih odredbi, obzirom je prema naprijed navedenim propisima bitno za utvrditi je li uopće o istim odredbama tužitelj mogao pregovarati i jesu li iste odredbe uzrokovale neravnotežu u pravnim odnosima stranaka. Osim toga, za utvrditi je da je tužitelj zaključio id. Ugovor o kreditu s tuženikom kao fizička osoba, što mu u odnosu na banku daje status prosječnog potrošača, a člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora. Stoga je slijedom navedenog valjalo donijeti odluku kao u točki I. izreke ove presude, a potom sukladno odredbi čl. 323. i čl. 324. ZOO-a odluku kao u točki II. izreke ove presude.

16. Na okolnost visine potraživanja provedeno je vještačenje po sudskom vještaku D&S d.o.o. Karlovac. Zadatak vještaka je prema prijedlogu tužitelja bio utvrditi je li i koliki je iznos tužitelj preplatio kroz mjesečne anuitete preplatio zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja) tj. utvrditi koliko je preplatio na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit tužitelju isplaćen i iznosa koje je tužitelj preplatio zbog rasta tečaja CHF – sve to iskazati po pojedinačnim mjesečnim iznosima i u ukupnom iznosu – tako da budu vidljivi mjesečni preplaćeni iznosi, ukupni preplaćeni iznosi i datum izvršenog plaćanja po tužitelju, a u drugoj varijanti je prema prijedlogu tuženika zadatak bio napraviti izračun kao da je ugovoren kredit u kunama s promjenjivom kamatnom stopom u predmetnom razdoblju.

17. Vještak je u točki 2. Nalaza i mišljenja konstatirao da je u spis dostavljen stvarni otplatni plan (spis list 11-13), pregled prometa po kreditu (list 14-22 spisa) i specifikacija uplata (spis list 23-26), te je u tablici u prilogu nalaza prikazao otplatni plan po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 6,50 % (tablica stupci 3 do 7) te stvarni otplatni plan s promijenjenim kamatnim stopama (stupac 8 do 12). U stupcu 17 prikazao je tečajne razlike – razlike koje su nastale zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je važio kod isplate kredita (4,492500 HRK/CHF) iskazane u kunama. U stupcu 18 prikazao je tečajne razlike iskazane u eurima. Vještak je pri tom utvrdio da razlika zbog ugovorene valutne klauzule, odnosno kako navodi razlike koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten/isplaćen iznosi ukupno 22.089,28 kuna. Iskazano u eurima, razlika zbog ugovorene valutne klauzule, odnosno razlika koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten/isplaćen iznosi ukupno 2.931,75 eura. Pojedinačne iznose razlike iskazao je u tablici koja se nalazi u prilogu nalaza u stupcu 17 tablice u kunama i stupcu 18 u eurima. U odnosu na nalog da se izradi varijanta prema prijedlogu tuženika u kojoj će napraviti izračun kao da je ugovoren kredit u kunama s promjenjivom kamatnom stopom u predmetnom razdoblju istaknuo je: „U nalazu smo prilikom izračuna razlike zbog ugovorene valutne klauzule razliku računali iz početnog anuiteta, na koji način je potpuno isključen utjecaj promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita. Uostalom, tužitelj niti ne tuži razlike koje bi nastale zbog promjene kamatne stope".

18. Glede prigovora zastare istaknutog od strane tuženika, valja reći da je prigovor nije prihvaćen za potraživanje tužitelja iz preciziranog tužbenog zahtjeva, imajući u vidu da je pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača došlo do prekida zastare prema odredbi čl. 241. ZOO-a. Taj postupak je pokrenut 04. travnja 2012. te je tada došlo do prekida zastare, a danom pravomoćnog okončanja id. spora 13. lipnja 2014. u odnosu na dio tražbine Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13), odnosno 14. lipnja 2018. za preostali dio tražbine (presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17), zastara je počela teći iznova, pri čemu se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa kako je izraženo u stavu i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Stoga prigovor zastare nije prihvaćen za precizirano potraživanje tužitelja obzirom se radi o tražbini koja zastarjeva u petogodišnjem zastarnom roku pa sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a zastara nije nastupila za id. potraživanje.

19. Tužitelj je nakon takvog nalaza prihvatio izračun i temeljem istog precizirao potraživanje u tužbenom zahtjevu. Pri tom je sam sam nalaz vještaka prihvaćen kao stručan i objektivan, te matematički točan, jer ni stranke u tom dijelu nisu imale primjedbe. Jedino je tuženik ustrajao kod ranijih prigovora i štoviše predlagao saslušati vještaka ali nije ustrajao kod takvog prijedloga, pa je odluka donesena temeljem provedenih dokaza i usvojen tužbeni zahtjev kao u točki I. izreke ove presude.

20. Uz glavno potraživanje dosuđena je zatezna kamata s tijekom sukladno nalazu i mišljenju vještaka a prema članku 1115. ZOO-a i odredbi članka 29. st. 1. ZOO-a, time da je stopa zatezne kamate dosuđena sukladno članku 1. Uredbe u visini stope zatezne kamate i sukladno odredbi članka 29. st. 2. ZOO-a.

21. Kako je tužitelj uspio u postupku, dosuđen mu je trošak parničnog postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Slijedom toga je temeljem Tbr. 7. - 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Odvjetničke tarife), Narodne novine RH br. 142/12, 103/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23, tužitelju dosuđen trošak u iznosu od po 200,00 eur za sastav tužbe, sastav podnesaka od 03. listopada 2023. i 17. svibnja 2024., te za zastupanje na ročištu od 11. veljače 2025. Za zastupanje na prvom ročištu od 16.siječnja 2024. tužitelju je priznat 50%-ni iznos troška od 100,00 eur, jer se radi o pripremnom ročištu na kojem se samo procesno raspravljalo, a tolika naknada priznata je i za zastupanje na ročištu objave odluke. Ukupno je za naprijed navedene radnje tužitelju priznat trošak postupka u iznosu od 1.000,00 eur ili 1.250,00 eur uključujući pdv., a tom trošku je trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eur i trošak sudske pristojbe za tužbu od 26,54 eur, koliko je platio prilikom podnošenja tužbe. Tužitelj pak nije u obvezi platiti sudsku pristojbu za presudu prema članku 11. stav 1 točka 2. Zakona o sudskim pristojbama, pa mu je sveukupno dosuđen naprijed navedeni trošak postupka u iznosu od 1.676,54 eur sa zakonskom zateznom kamatom kao u dijelu točke II. izreke ove odluke.

U Karlovcu 27. svibnja 2025.

Sudac

Vesna Gračan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka putem ovoga suda.

Dna:

1. Tužitelju po pun. Damiru Karajiću, odvjetnku u Karlovcu.

2. Tuženiku po pun. OD Ćurković i Šanjug d.o.o