Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Kž-14/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Domagoja Raguža, kao predsjednika vijeća, te Nikše Lučića i Marte Jelić kao članova vijeća, uz sudjelovanje Antee Pekić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv JL i UL zbog kaznenog djela protiv osobne slobode- prijetnja iz članka 139. stavak 3. u svezi stavka 2. Kaznenog zakona (Narodne novine br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21– dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama koje su protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj 19 K-1260/2019-22 od 29. rujna 2022., podnijeli optuženi JL i UL, u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe optuženika JL i UL kao neosnovane i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem K-1260/2019-22 od 29. rujna 2022. (bez navođenja zakonske osnove od strane prvostupanjskog suda) stavljen je izvan snage kazneni nalog izdan presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem K-1260/2019-22 od 10. rujna 2019. u odnosu na optužene JL i UL.

1.1 Ujedno su optuženi JL i UL proglašeni krivima da su počinili kazneno djelo protiv osobne slobode-prijetnja iz članka 139. stavak 3. u svezi stavka 2. KZ/11 te su optuženi JL i UL na temelju odredbe članka 139. stavak 3. KZ/11 osuđeni svaki na kaznu zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci s tim da se na temelju odredbe članka 56. stavak 1. i 2. KZ/11 prema optuženicima primjenjuje uvjetna osuda, pa se izvršenje izrečene kazne odgađa za vrijeme od 2 (dvije) godine, te se izrečena kazna neće izvršiti ako optuženi JL i UL u tom roku ne počine novo kazneno djelo.

1.2. Na temelju članka 148. stavak 1. u svezi čl. 145. stavak 2. točka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 84/21 i 114/22 – dalje u tekstu:

ZKP/08, prvostupanjski sud propustio navesti brojeve Narodnih novina u kojima su objavljene izmjene i dopune Zakona koji je važio u vrijeme donošenja presude) dužni su okrivljeni JL i UL platiti paušalne troškove kaznenog postupka u iznosu od po 2.000,00 kuna svaki.

2. Protiv navedene presude žalbe su podnijeli optuženi JL putem branitelja Envera Vučetića, odvjetnika u Zagrebu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke kazni i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje, te optuženi UL putem braniteljice Jelene Grban, odvjetnice u Zagrebu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke kazni koji predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu, ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje drugom sucu ili podredno da drugookrivljenog UL oslobodi od optužbe. S obzirom da su žalbe 1. i 2. optuženika gotovo identične i žale se na iste okolnosti, iste će se razmatrati kao jedna žalba.

2.1. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

2.2. Prije održavanja sjednice vijeća prema članku 474. stavkom 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku nakon čega je vraćen ovom sudu na daljnje postupanje.

2.3. Stranke nisu pozivane na sjednicu vijeća, budući to nisu tražile u žalbi.

3. Žalbe optuženika JL i UL su neosnovane.

4. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženici u žalbama navode da prvostupanjski sud nije dao potpune jasne razloge o odlučnim činjenicama zbog čega da se pobijana presuda ne može ispitati, pa da je time počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Međutim, sadržajno razmatrajući navode žalbe vezano za ovaj žalbeni osnov proizlazi da se žale zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti govora u nastavku ove odluke.

4.1. Stoga je ovaj drugostupanjski sud ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08 utvrdio da niti jedna povreda, bilo formalne bilo materijalne naravi pobijanom presudom, nije počinjena.

5. Također, nije u pravu optuženi UL niti kada se žali zbog povrede kaznenog zakona (materijalnog prava). Naime, iako u uvodu žalbe navodi taj žalbeni osnov, u žalbi ne obrazlaže povredu kaznenog zakona koju ima u vidu. To što optuženi UL smatra da u njegovom ponašanju nema obilježja kaznenog djela prijetnje i pri tomu pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava ovaj žalbeni osnov. To iz razloga što se postojanje povrede kaznenog zakona presuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a kako su izrekom prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenog djela prijetnje, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona.

6. Optuženi se žale i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a sadržajno samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te u žalbama ukazuju na, s jedne strane, razlike u iskazima oštećenog FL, a sa druge strane na svjedoke LL, ŠL, EL i ĆL, koji bi bili neposredni svjedoci i koji su čuli cjelokupni razgovor između optuženika i oštećenog te potvrdili da tada nikakvih prijetnji niti uznemirenosti nije bilo, pa da niti jedan dokaz proveden tijekom postupka nije bez svake sumnje potvrdio da bi optuženici bili krivi za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret.

6.1. Međutim, suprotno izloženom stajalištu žalitelja, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, osnovano je prvostupanjski sud prihvatio iskaz oštećenog FL nalazeći da je jasan, detaljan i okolnosan.

6.2. Posve je deplasiran žalbeni navod žalitelja UL da je oštećenik mijenjao svoj iskaz u pogledu odlučujućih činjenica tako što je prvo tvrdio da su okrivljenici izašli iz vozila dok je prilikom davanja iskaza na raspravi rekao da su okrivljenici bili čitavo vrijeme u automobilu jer iz sadržaja zapisnika s rasprave održane na kojoj je ispitan oštećeni FL u svojstvu svjedoka ne proizlazi da bi NL iskazivao da su okrivljenici bili čitavo vrijeme u svom automobilu.

6.3. Deplasirani su i navodi iz žalbe UL da policijski službenik LL nije čuo prijeteće riječi što ukazuje na nevjerodostojnost iskaza oštećenog FL imajući u vidu činjenicu da je policijski službenik LL upućen od nadležne policijske postaje po prijavi oštećenika nakon inkriminiranog događaja te nije ni mogao čuti prijetnje.

6.4. Suprotno tomu, oštećeni je u svom iskazu izložio sasvim prihvatljive razloge zbog kojih je događaj odlučio prijaviti policiji te naveo da se dosad susretao s problematičnim situacijama kao prometni redar ali da je predmetna situacija bila puno gora zbog čega je i odlučio zvati policiju.

6.5. Također suprotno tvrdnjama žalitelja, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud savjesnom i svestranom ocjenom svih navedenih dokaza u prvostupanjskoj presudi, kako svakog za sebe tako i u međusobnom odnosu, imajući u vidu navode optužnog akta, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u odnosu na odlučne činjenice kada je utvrdio da su okrivljenici počinili kazneno djelo opisano u izreci pobijane presude.

6.6. Upravo suprotno tvrdnji žalitelja, prvostupanjski sud je nakon savjesne i kritičke analize iskaza oba okrivljenika te iskaza oštećenika, kao i ostalih svjedoka ispitanih u dokaznom postupku, kako ponaosob tako i dovodeći ih u međusobnu vezu, pravilno iznio ocjenu njihove vjerodostojnosti te je iznio jasne, argumentirane i dostatne razloge o utvrđenju kaznene odgovornosti oba okrivljenika.

6.7. Ovaj drugostupanjski sud nalazi u svemu pravilnom ocjenu prvostupanjskog suda da je iskaz oštećenog FL uvjerljiv i prihvatljiv jer je uvjerljivo, jasno i sigurno opisao inkriminirani događaj kada su mu okrivljenici uputili riječi prijetnje opisane u izreci presude i kako ih je shvatio, a isti načinom iskazivanja ni na koji način nije pokazao da bi imao razloga lažno teretiti okrivljenike.

6.8. Iskazi okrivljenika kada negiraju da bi oštećeniku uputili riječi prijetnje, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neuvjerljivim i nevjerodostojnim. Očigledno je, kako to pravilno prvostupanjski sud zaključuje, da su inkriminiranog dana okrivljenici postupali revoltirani i ogorčeni zbog postupanja prometnog redarstva prije inkriminiranog događaja.

6.9. Iz ovih razloga je pravilno prvostupanjski sud ocijenio uvjerljivim iskaz oštećenika. Postupanje oba okrivljenika o kojem je iskazivao oštećenik je prvostupanjski sud doveo i u kontekst s činjenicom da okrivljenici ne osporavaju povrijeđenost postupanjima prometnog redara koji ih nije htio propustiti te su očito imali motiv zbog kojeg su istom zaprijetio inkriminiranim riječima.

6.10. Nastavno, drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud dao jasne i argumentirane razloge zbog kojih u bitnome nije prihvatio iskaz svjedoka ĆL, a na koje razloge se žalitelj upućuje radi nepotrebnog ponavljanja. Dakle, na temelju analize svih izvedenih dokaza koje je doveo u vezu s iskazima okrivljenika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su okrivljenici inkriminiranog dana uputili prijetnje FL, komunalnom redaru, na način kako je to navedeno u izreci pobijane presude.

7. Slijedom navedenog, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da uzimajući u obzir način na koji su prijetnje iznesene, kao i na njihov sadržaj, one kao takve predstavljaju ozbiljnu prijetnju teškim tjelesnim ozljeđivanjem odgovorne osoba te su po ocjeni suda doista bile podobne da ustraše i uznemire onoga kome su upućene. U potpunosti je prihvatljivo i utvrđenje prvostupanjskog suda da su okrivljenici u konkretnom slučaju postupali upravo s takvim ciljem, odnosno s ciljem da oštećenika kao prometnog redare ustraše i uznemire, pa su u njihovim radnjama ispunjena bitna obilježja kaznenog djela iz članka 139. stavka 3. KZ/11.

8. Oba okrivljenika se žale i zbog odluke o kazni s tim da prvookrivljeni JL u svojoj žalbi navodi da prvostupanjski sud u obzir kao olakotne okolnosti kod optuženog JL propustio uzeo njegovu raniju neosuđivanost, činjenicu da je bio sudionik Domovinskog rata te činjenicu da se radi o izoliranom događaju u životu prvooptuženika dok drugooptuženi UL u svojoj žalbi navodi da je prvostupanjski sud u pogledu određenih činjeničnih utvrđenja izveo pogrešne zaključke, odnosno da je činjenično stanje u dijelu ostalo nepotpuno utvrđeno zbog čega je posljedično sud pogrešno primijenio materijalno pravo, a što je zaključno imalo za posljedicu i pogrešnu odluku o kaznenoj sankciji.

8.1. Ispitujući odluku o kazni ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud sasvim ispravno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu članka 47. KZ/11 bile od utjecaja na odmjeravanje kazne pa je tako kao olakotne okolnosti cijenio dosadašnju nekažnjavanost oba okrivljenika, dok nije utvrdio postojanje otegotnih okolnosti s tim da je prvostupanjski sud propustio prvookrivljeniku kao olakotnu okolnost cijeniti činjenicu da je bio sudionik Domovinskog rata, međutim unatoč tome, prvostupanjski sud je pravilno odredio duljinu trajanja kazne zatvora.

8.2. Suprotno tvrdnji oba žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve okolnosti odlučne za proces individualizacije kazne, odnosno pravilno je vrednovao odlučne okolnosti prilikom izbora vrste i mjere kazne kada je oba okrivljenika temeljem članka 139. stavka 3. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od po 6 (šest) mjeseci, a temeljem članka 56. KZ/11 izrekao im uvjetnu osudu s rokom provjeravanja od 2 (dvije) godine. Cijeneći utvrđene samo olakotne okolnosti na strani ličnosti oba okrivljenika i dovodeći ih u vezu s težinom i posljedicama konkretno počinjenog kaznenog djela, a cijeneći pri tome i protek vremena od počinjenja kaznenog djela, ovaj drugostupanjski sud nalazi da će se upravo osudom okrivljenika od strane prvostupanjskog suda djelovati na okrivljenike da ubuduće više ne čine kaznena djela, da usklade svoje ponašanje s društveno prihvatljivim normama, odnosno da shvate svu nedopustivost takvog protupravnog ponašanja. Osim na okrivljenike, na ovaj će se način djelovati i na sve ostale da shvate pogibeljnost činjenja kaznenih djela i pravednost kažnjavanja njihovih počinitelja. Izrečena kazna, po uvjerenju ovoga suda, ukazuje se primjerena stupnju krivnje oba okrivljenika, svrsi kažnjavanja i društvenoj opasnosti kaznenih djela te svakako izražava društvenu osudu za počinjeno kazneno djelo.

9. Ispitana je pobijana presuda i u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP u pogledu bitnih povreda na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa kako niti jedna takva povreda nije utvrđena, a razlozima žalbe nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, trebalo je žalbe optuženika JL i UL na temelju članka 482. ZKP/08, odbiti kao neosnovane i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

Dubrovnik 27. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Domagoj Raguž