REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4079/2023-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužitelja AI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Lalić, odvjetnik u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 23. travnja 2025., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika stranaka, 27. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe čl. 7. Otplata kredita, pod točka 1. Ugovor o nenamjenskom kreditu, broj ugovora 3207046390, kreditna partija 7013225893 od 18. srpnja 2006. zaključen između tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 s jedne strane te tužitelja AI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s druge strane koji glasi:

„Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 322,86 CHF slovima: tristodvadesetdvacijelaosamdesetišest CHF) obračunavajući po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.”

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju AI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 2.540,16 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 1,57 eura od 15. rujna 2006.

- na iznos 1,58 eura od 15. listopada 2006.

- na iznos 0,17 eura od 15. ožujka 2008.

- na iznos 0,68 eura od 22. studenog 2008.

- na iznos 15,11 eura od 15. siječnja 2009.

- na iznos 16,00 eura od 4. ožujka 2009.

- na iznos 9,57 eura od 16. ožujka 2009.

- na iznos 10,88 eura od 15. travnja 2009.

- na iznos 11,14 eura od 15. svibnja 2009.

- na iznos 8,89 eura od 15. lipnja 2009.

- na iznos 9,28 eura od 15. srpnja 2009.

- na iznos 7,40 eura od 15. kolovoza 2009.

- na iznos 9,80 eura od 15. rujna 2009.

- na iznos 7,14 eura od 15. listopada 2009.

- na iznos 8,86 eura od 15. studenog 2009.

- na iznos 8,58 eura od 15. prosinca 2009.

- na iznos 13,22 eura od 15. siječnja 2010.

- na iznos 16,20 eura od 15. veljače 2010.

- na iznos 15,56 eura od 15. ožujka 2010.

- na iznos 18,52 eura od 15. travnja 2010.

- na iznos 23,95 eura od 15 svibnja 2010.

- na iznos 25,11 eura od 15. lipnja 2010.

- na iznos 31,49 eura od 15. srpnja 2010.

- na iznos 31,28 eura od 15. kolovoza 2010.

- na iznos 44,50 eura od 15. rujna 2010.

- na iznos 36,80 eura od 15. listopada 2010.

- na iznos 38,58 eura od 15. studenog 2010.

- na iznos 50,41 eura od 16. prosinca 2010.

- na iznos 47,69 eura od 15. siječnja 2011.

- na iznos 44,72 eura od 15. veljače 2011.

- na iznos 46,52 eura od 15. ožujka 2011.

- na iznos 46,61 eura od 15. travnja 2011.

- na iznos 52,11 eura od 14. svibnja 2011.

- na iznos 62,91 eura od 16. lipnja 2011.

- na iznos 77,10 eura od 15. srpnja 2011.

- na iznos 91,61 eura od 16. kolovoza 2011.

- na iznos 68,69 eura od 15. rujna 2011.

- na iznos 60,98 eura od 15. listopada 2011.

- na iznos 61,50 eura od 15. studenog 2011.

- na iznos 62,56 eura od 15. prosinca 2011.

- na iznos 69,21 eura od 16. siječnja 2012.

- na iznos 71,34 eura od 17. veljače 2012.

- na iznos 69,04 eura od 15. ožujka 2012.

- na iznos 68,71 eura od 16. travnja 2012.

- na iznos 69,81 eura od 15. svibnja 2012.

- na iznos 71,73 eura od 15. lipnja 2012.

- na iznos 69,33 eura od 15. srpnja 2012.

- na iznos 68,67 eura od 15. kolovoza 2012.

- na iznos 62,80 eura od 17. rujna 2012.

- na iznos 67,86 eura od 15. listopada 2012.

- na iznos 70,22 eura od 15. studenog 2012.

- na iznos 68,65 eura od 15. prosinca 2012.

- na iznos 66,78 eura od 15. siječnja 2013.

- na iznos 66,13 eura od 15. veljače 2013.

- na iznos 65,46 eura od 15. ožujka 2013.

- na iznos 70,14 eura od 15. travnja 2013.

- na iznos 63,26 eura od 15. svibnja 2013.

- na iznos 61,16 eura od 2. lipnja 2013.

- na iznos 62,80 eura od 15. srpnja 2013.

- na iznos 61,79 eura od 27. srpnja 2013.

do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja u iznosu 129,95 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 1,18 eura od 1. studenog 2006.

- na iznos 0,46 eura od 1. prosinca 2006.

- na iznos 1,99 eura od 1. siječnja 2007.

- na iznos 4,06 eura od 1. veljače 2007.

- na iznos 1,54 eura od 1. ožujka 2007.

- na iznos 4,24 eura od 1. travnja 2007.

- na iznos 7,90 eura od 1. svibnja 2007.

- na iznos 8,10 eura od 1. lipnja 2007.

- na iznos 9,35 eura od 1. srpnja 2007.

- na iznos 7,16 eura od 1. kolovoza 2007.

- na iznos 7,21 eura od 1. rujna 2007.

- na iznos 10,89 eura od 1. listopada 2007.

- na iznos 6,56 eura od 1. studenog 2007.

- na iznos 9,85 eura od 1. prosinca 2007.

- na iznos 4,15 eura od 1. siječnja 2008.

- na iznos 5,07 eura od 1. veljače 2008.

- na iznos 5,80 eura od 1. travnja 2008.

- na iznos 7,40 eura od 1. svibnja 2008.

- na iznos 4,97 eura od 1. lipnja 2008.

- na iznos 6,88 eura od 1. srpnja 2008

- na iznos 7,28 eura od 1. kolovoza 2008.

- na iznos 5,94 eura od 1. rujna 2008.

- na iznos 0,05 eura od 1. listopada 2008.

- na iznos 1,92 eura od 1. prosinca 2008.

po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, naknaditi tužitelju AI, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 2.095,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 27. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom 18. srpnja 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 3207046390, kojim Ugovorom mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos 23.000,00 CHF, isplaćen u kunama prema srednjem tečaju HNB- a na dan isplate. Predmetnim ugovorom stranke su ugovorile valutnu klauzulu odnosno isplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti i otplatu glavnice i kamata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja. Tužitelj dalje ukazuje na presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđeno da je nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnim dio odredbe o valutnoj klauzuli, naložiti tuženiku isplatiti mu iznos 2.670,41 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kao u petitu, uz naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost i visinu zahtjeva tužitelja. Istaknuo je prigovor zastare te prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naveo je da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača. Tvrdio je da je valutna klauzula izrijekom zakonom dopuštena zbog čega je isključena kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz predmetnog ugovora o kreditu te da banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Također smatra da je banka prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije. Zaključno je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. U podnesku od 21. siječnja 2025., tužitelj je predložio sudu donijeti presudu kojom će naložiti tuženiku isplatiti mu iznos 2.666,82 eura sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kao u petitu, dok je u preostalom dijelu zahtjev ostao neizmijenjen (listovi 141-143 spisa).

3.1. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 4. ožujka 2025., ispravljenim na ročištu 23. travnja 2025., tužitelj je predložio sudu donijeti presudu kojom će naložiti tuženiku isplatiti mu iznos 2.540,16 eura sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kao u petitu, dok je u preostalom dijelu zahtjev ostao neizmijenjen (listovi 157-161 i 177 spisa).

3.2. Tuženik se protivio preinakama tužbe iz podnesaka 21. siječnja 2025. i 4. ožujka 2025.

3.3. Prema odredbi čl. 191. st 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 35/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 – čl. 50. Zakon o arbitraži, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13 - Rješenje USRH, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP), tužba je preinačena, ako je promijenjena istovjetnost zahtjeva, ako je povećan postojeći zahtjev ili je istaknut drugi zahtjev uz postojeći. Prema shvaćanju ovoga suda tužitelj podnescima od 21. siječnja 2025. i 4. ožujka 2025. nije preinačio tužbu. Naime, u tužbi tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti mu iznos 2.670,41 eura s pripadajućim zateznim kamatama, u podnesku od 21. siječnja 2025. predlaže donijeti presudu kojom će sud tuženiku naložiti isplatiti mu iznos 2.666,82 eura, a u podnesku od 4. ožujka 2025. iznos 2.540,16 eura. Stoga predmetnim podnescima postojeći zahtjev tužitelja nije povećan, niti je promijenjena istovjetnost zahtjeva, a niti je istaknut drugi zahtjev uz postojeći, već je tužbeni zahtjev smanjen.

4. U podnesku od 12. rujna 2024. tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih anuiteta u iznosu 129,94 eura kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja (listovi 95-96 spisa).

4.1. U podnesku od 15. travnja 2025. tuženik je specificirao istaknuti prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu 129,95 eura kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja (listovi 171-172 spisa).

5. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207046390 od 13. srpnja 2006. (listovi 7-14 spisa), otplatni plan (listovi 15-17 spisa), promete po kreditu (listovi 18-23, 98-105 spisa), novinske članke (listovi 72-76 spisa), elektronički zapis o prebivalištu za svjedoka ĐI (list 114 spisa), izveden je dokaz financijskim vještačenjem po Centru za financijska vještačenja d.o.o. po stalnom sudskom vještaku ŽI (listovi 119-125, 144-148 spisa) te su saslušani tužitelj (list 178 spisa) i svjedok ĐI (list 178 spisa).

5.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 3207046390 od 18. srpnja 2006. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF te zahtjev za isplatu više plaćenih iznosa po toj osnovi.

6.1. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 3207046390 od 18. srpnja 2006. na iznos 23.000,00 CHF (dalje Ugovor o kreditu).

6.2. Sporno je da li je tuženik, kao trgovac, u cijelosti informirao tužitelja, kao potrošača, o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u vezi ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene te ugovorne odredbe.

7. Iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF važećem na dan plaćanja.

8. Presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Navedena pravomoćna presuda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a na koju se tužitelj pozvao u tužbi, ima izravan učinak i na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača, te u smislu odredbe čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. u vezi čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) i čl. 502.c ZPP-a ona obvezuje i sud u ovom postupku.

8.2. Naime, odredbom čl. 502.c ZPP-a koja je na snazi od 1. srpnja 2013. propisana je obvezatnost pravnih utvrđenja iz kolektivna spora za zaštitu prava i interesa potrošača i na postupke radi individualne zaštite potrošača, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 donesena je 4. srpnja 2013., dakle, u vrijeme kada je već bila na snazi odredba čl. 502.c ZPP-a.

8.3. S obzirom na njezin izravni učinak na ovaj postupak, upravo je na tuženiku bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, to jest da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu istovjetne onima koje su bile predmet ocjene u kolektivnom sporu te da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo prilikom sklapanja tog ugovora, zbog čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenima, a posljedično tomu ni ništetnima.

9. Međutim, tuženik u ovom postupku nije niti tvrdio da su tužitelju protumačeni i objašnjeni značaj i posljedice tih ugovornih odredbi, to jest da mu je te odredbe učinio razumljivima, i to ne samo formalno i u gramatičkom smislu, već suštinski, kako pojam razumljivosti tumači i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, a prema kojem razumljivost podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze i donijeti razboritu i informiranu odluku.

9.1. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je valutna klauzula izrijekom zakonom dopuštena zbog čega da je isključena kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz predmetnog ugovora o kreditu te da banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Također je tvrdio da je banka prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije.

9.2. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je trebao kredit za adaptaciju kuće, jer je mijenjao krov i PVC stolariju. Kuću koristi isključivo za stanovanje te nikada nije bila davana u najam ili zakup. U banci su mu nudili sklapanje Ugovora o kreditu u valuti CHF te mu nisu nudili sklapanje Ugovora u drugim valutama. Rekli su da se kredit u toj valuti može relativno brzo realizirati. Nitko ga nije upozorio na posebne rizike vezane za sklapanje Ugovora o kreditu u valuti CHF. Ugovor je pročitao, a sada se ne sjeća je li znao da se visina anuiteta može mijenjati ovisno o promjeni tečaja. Misli da mu nitko nije objasnio što znači valutna klauzula. Nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama te je dobio gotov, tiskani Ugovor o kreditu koji je nosio kod bilježnika na potpis. Na adresi kuće koju je renovirao nikada nije bilo prijavljeno sjedište obrta ili trgovačkog društva. U banci nije tražio nikakva pojašnjenja u vezi odredbe o valutnoj klauzuli. Nije tražio nikakva pojašnjenja u vezi Ugovora o kreditu. Nije tražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe prije potpisivanja. Nije prigovarao povećanju anuiteta. (list 178 spisa).

9.3. Iskaz tužitelja sud je u cijelosti prihvatio kao istinit, jer je on iskazivao jasno i uvjerljivo.

9.4. S druge strane, tuženik je u podnesku od 12. rujna 2024. (list 94 spisa) odustao od prijedloga za saslušanje svjedoka osobnog bankara koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, čiji iskaz bi eventualno mogao dovesti u pitanje istinitost iskaza tužitelja.

9.5. Dakle, iako je tužitelj mogao načelno biti upoznat s valutnom klauzulom te mu je moglo načelno biti jasno da će se visina anuiteta mijenjati ovisno o kretanju tečaja CHF, sud utvrđuje da on kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjem nije bio upoznat s prirodom i specifičnosti valute švicarski franak kao "valute utočišta", koja je bila poznata tuženiku.

9.5.1. Upravo je propuštanje davanja bitne informacije o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika valute CHF, kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač već samim ugovornim odredbama, koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja dovelo do značajne neravnoteže.

9.6. Pri tome, tužitelj, kao službenik, niti po prirodi svog zanimanja i stupnja obrazovanja nije mogao razumjeti ekonomske posljedice spornih ugovornih odredbi za njegove financijske obveze.

9.7. Dakle sud utvrđuje da tužitelju pri sklapanju Ugovora o kreditu odredba o valutnoj klauzuli nije učinjena suštinski razumljivom, jer mu nije pružena cjelovita informacija u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje je mogao procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.

9.8. Dodatno, prema shvaćanju ovog suda, tužitelj je dostavljanjem Ugovora o kreditu dokazao svojstvo potrošača, time da je i u svom iskazu, kojeg je sud prihvatio kao istinit, naveo da je novcem od kredita adaptirao kuću koju koristi isključivo za stanovanje. Ovo osobito imajući na umu da iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je tužitelj kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja tužitelja, odnosno da se tužitelj uopće bavio takvim djelatnostima, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

9.9. Prema tome, kako u skladu s prethodno navedenim razlozima sud utvrđuje da sporne ugovorne odredbe nisu bile suštinski razumljive tužitelju kao potrošaču, kao i da su te odredbe istovjetne onima koje su već bile predmet ocjene u kolektivnom sporu, a imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citirane presude.

9.10. Imajući na umu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak je ništetnost takvih odredaba (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO).

9.11. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem predlaže utvrditi ništetnim spornu ugovornu odredbu predmetnog Ugovora o kreditu zbog čega je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

9.12. Dodaje se da, prema shvaćanju ovog suda, tužitelj ima pravni interes za postavljanje predmetnog zahtjeva za utvrđenje, odnosno ima pravni interes da sud točno određene odredbe (ili dio odredaba), točno određenog ugovora utvrdi ništetnima imajući na umu karakter odluka Visokog trgovačkog suda RH i VSRH, kao odluka donesenih u kolektivnom sporu. Ovo i unatoč tome što je predmetni Ugovor o kreditu izvršen, pogotovo iz razloga što potraživanje tužitelja nije podmireno, a uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti, tužitelj je postavio i kondemnatorni zahtjev za isplatu.

10. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju HNB-a i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju CHF HNB-a na dan isplate kredita.

10.1. U svrhu utvrđenja spornih iznosa, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po Centru za financijska vještačenja d.o.o., po stalnom sudskom vještaku ŽI.

10.2. U svom nalazu i mišljenju vještak ŽI navela je da je mišljenja da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 2.666,82 eura, a ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 132,17 eura.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 2.534,65 eura.

10.3. Na nalaz i mišljenje vještaka ŽI tužitelj nije imao primjedbi, dok je tuženik u podnesku od 2. siječnja 2025. istaknuo da je tužitelj vodio parnični postupak u vezi istog ugovora o kreditu u kojem je tražio isplatu preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope (list 133 spisa).

10.4. Stoga je vještakinja pozvana izraditi pisanu dopunu u kojoj je navela da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj:

- ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 2.540,16 eura,

- ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 129,95 eura.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 2.410,21 eura (list 145 spisa).

10.5. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ŽI, budući da je isti sačinjen jasno i obrazloženo, isti nije u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, a niti jedna od stranaka nije imala primjedbi na pisanu dopunu nalaza i mišljenja vještakinje.

10.6. Stoga su tužitelju dosuđeni iznosi čiju isplatu je zatražio konačno postavljenim tužbenim zahtjevom prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

10.6.1. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tuženika ističe se da je prema shvaćanju ovog suda pravno neodlučno je li tužitelj ili treća osoba platila pojedine anuitete temeljem predmetnog Ugovora o kreditu. Ovo zato što je odredbom čl. 161. st. 1. ZOO-a propisano da obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba, dok je stavkom 3. istog članka propisano da je vjerovnik dužan primiti ispunjenje od treće osobe, ako je dužnik s tim suglasan, osim kad prema Ugovoru ili prema naravi obveze istu treba ispuniti dužnik osobno. Odnos između dužnika - tužitelja i treće osobe ne tiče se tuženika kao kreditora pa je pravno neodlučno je li pojedine anuitete otplaćivao tužitelj ili neka treća osoba. Dakle, tužitelj je u svojstvu korisnika kredita sklopio Ugovor o kreditu, koji je otplaćen pa je on kao ugovorna strana iz kreditnog odnosa aktivno legitimirana zahtijevati isplatu preplaćenih anuiteta kredita (tako Županijski sud u Bjelovaru u odluci broj Gž-787/21 od 15. veljače 2022. i dr.).

10.6.2. Dodatno se ističe da je sud prihvatio kao istinit iskaz svjedoka ĐI koji je u svom iskazu naveo da je zbog zdravstvenog stanja tužitelja vršio uplate nekih anuiteta po predmetnom Ugovoru o kreditu Internet bankarstvu, sa svojeg računa, ali za račun tužitelja, koji mu je dao novac za sve anuitete koje je platio.

11. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11.1. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa, tj. od dana izvršenih uplata, odnosno od kasnijeg datuma.

11.2. Odluka o visini stope zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 72/02. i 153/04.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

12. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 255. ZOO.

12.1. S obzirom da se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među inim, i spram tuženika, to i zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek s danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost zahtijevati povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C- 776/19 i C-782/19 i na sjednici Građanskog odjela VSRH broj: Su-IV-33/2022-8 od 4. travnja 2022.

12.2. To znači da zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita uslijed tečajnih razlika teče od 14. lipnja 2018. kada je ta presuda postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

12.3. Kako je tužba u ovom postupku podnesena 24. svibnja 2023., to zastara utuženog potraživanja nije nastupila.

12.4. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točki II izreke presude.

13. Ističe se da je istaknuti prigovor radi prebijanja tražbine tuženika s tražbinom tužitelja u cijelosti neosnovan. U slučaju utvrđenja ništetnosti dijela ugovora za obje strane nastaju pravne posljedice ništetnosti u pogledu obveze restitucije odnosno povrata primljenog na osnovi ništetnog ugovora kao i odgovornost za nastalu štetu. Međutim, plaćanjem nižih anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primio. S druge strane, ukoliko se manje plaćeni iznosi anuiteta potražuju kao naknada štete valja reći da odgovornost za štetu u slučaju ništetnosti ugovora tereti onu stranu koja je kriva za njegovo sklapanje, što je u konkretnom slučaju tuženik, koji je kako je utvrđeno, propustio tužitelja upoznati s parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja, slijedom čega nema mjesta primjeni odredaba čl. 323. st. 1. i. 2. ZOO-a.

13.1. Prema tome, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja pa je sukladno odredbi čl. 338. st. 3. ZPP-a odlučio kao u točki III izreke.

14. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

14.1. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u visini 100 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 2. listopada 2023. visini 25 bodova prema Tbr. 8/4 Tarife, sastava podneska od 8. studenog 2023. visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištu 24. listopada 2024. u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, sastava podneska od 24. listopada 2024. visini 25 bodova prema Tbr. 8/4 Tarife, sastava podneska od 21. siječnja 2025. visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, sastava podneska od 4. ožujka 2025. visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 23. travnja 2025. u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

14.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužitelju pripada iznos 1.300,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 1.625,00 eura.

14.3. Tužitelju je priznat trošak financijskog vještačenja u ukupnom iznosu 470,00 eura.

14.4. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i prvostupanjsku presudu, jer iste nije u obvezi platiti (čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama).

14.5. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 25. listopada 2024. i 8. siječnja 2025., jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

14.6. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 2.095,00 eura.

14.7. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

15. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 27. svibnja 2025.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćnici tuženika