REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-157/2021-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Višnji Babić, odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 22. travnja 2025., u nazočnosti punomoćnice tužitelja Višnje Babić, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika Hrvojke Čolaković, odvjetnice iz Vinkovaca, 27. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 918-50-3745854 koji su tužitelj ĆH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita, i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kao kreditor, sklopili 26.10.2006. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF pa stoga iste točke ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb da tužitelju ĆH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati s osnova valutne klauzule iznos od 1.402,72 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi zatezne kamate koja se do 31. srpnja 2015. određuje u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve do isplate, koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- 8,48 € sa kamatom od 1. 11. 2008. do isplate

- 11,18 € sa kamatom od 1. 1. 2009. do isplate

- 13,13 € sa kamatom od 1. 2. 2009. do isplate

- 14,02 € sa kamatom od 1. 3. 2009. do isplate

- 11,59 € sa kamatom od 1. 4. 2009. do isplate

- 12,05 € sa kamatom od 1. 5. 2009. do isplate

- 8,34 € sa kamatom od 1. 6. 2009. do isplate

- 5,60 € sa kamatom od 1. 7. 2009. do isplate

- 6,33 € sa kamatom od 1. 8. 2009. do isplate

- 7,77 € sa kamatom od 1. 9. 2009. do isplate

- 7,64 € sa kamatom od 1. 10. 2009. do isplate

- 6,19 € sa kamatom od 1. 11. 2009. do isplate

- 8,92 € sa kamatom od 1. 12. 2009. do isplate

- 11,11 € sa kamatom od 1. 1. 2010. do isplate

- 14,23 € sa kamatom od 1. 2. 2010. do isplate

- 13,52 € sa kamatom od 1. 3. 2010. do isplate

- 17,75 € sa kamatom od 1. 4. 2010. do isplate

- 16,95 € sa kamatom od 1. 5. 2010. do isplate

- 18,51 € sa kamatom od 1. 6. 2010. do isplate

- 32,06 € sa kamatom od 1. 7. 2010. do isplate

- 29,27 € sa kamatom od 1. 8. 2010. do isplate

- 37,79 € sa kamatom od 1. 9. 2010. do isplate

- 34,85 € sa kamatom od 1. 10. 2010. do isplate

- 30,11 € sa kamatom od 1. 11. 2010. do isplate

- 40,10 € sa kamatom od 1. 12. 2010. do isplate

- 52,82 € sa kamatom od 1. 1. 2011. do isplate

- 43,82 € sa kamatom od 1. 2. 2011. do isplate

- 46,97 € sa kamatom od 1. 3. 2011. do isplate

- 42,96 € sa kamatom od 1. 4. 2011. do isplate

- 43,68 € sa kamatom od 1. 5. 2011. do isplate

- 754,98 € sa kamatom od 3. 5. 2011. do isplate

. III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u

iznosu od 2.288,27 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom troškova postupak u iznosu od 750,00 eura kao neosnovanim.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženim 26.10.2006. sklopio Ugovor o kreditu br. 918-50-3745854 koji je solemniziran po Javnom bilježniku Mijo Vuković 26.10.2006. pod brojem OU-1051/2006. temeljem kojeg je tužitelju odobren kreditu u visini od 19.006,34 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, namjenski, sa kamatama od 5,20% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Nadalje da se tužitelj kao korisnik kredita obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, u roku od 72 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća

1.1. Navodi da se o spornim ugovornim odredbama, o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nije posebno pregovaralo niti je za tužitelja postojala takva mogućnost, te se nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamatne stope kao niti o valutnoj klauzuli. Nadalje da tuženik nije tužitelja prilikom zaključenja ugovora upoznao sa općim rizikom vezanim uz svaku valutnu klauzulu kao i sa mogućnošću promjene visine kamatne stope te je time postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, a sve jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

1.2. Ističe da je tužitelj kredit otplatio u cijelosti.

1.3. U vrijeme zaključenja ugovora tuženik je propustio upoznati tužitelje sa općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu, rizikom vezanom za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan i na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, zbog čega je tužitelj došao u situaciju da se anuiteti kredita koje je plaćao tuženiku povećavaju na mjesečnoj razini i koliko god plaćao najveći dio anuiteta odlazio je na kamate a glavnica kredita se umanjivala u minimalnim iznosima.

1.4. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013, koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. kao i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/18-11 u kojima je donesena odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima.

1.5. Poziva se i na odredbu čl. 131.st.1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je određeno da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana.

1.6. Tužitelj tvrdi da je odredba o valutnoj klauzuli ključna ugovorna odredba a u ovomu ugovoru ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja-banke, pa ista odredbe na taj način uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, nadalje da je nepošten način na koji je ugovorena valutna klauzula u konkretnom ugovoru jer prosječnom potrošaču nisu bile razumljive kao niti način izračuna i identificiranja razloga o kojima će ovisiti buduća promjenjivost valutne klauzule.

1.7. U smislu odredbi čl. 186 b st. 3 Zakona o parničnom postupku podnosi tzv. stupnjevitu tužbu, predlaže da sud naloži tuženiku dostaviti slijedeću dokumentaciju potrebnu za izračun visine potraživanja.

1.8. Zaključno, tužbom traži da se utvrde ništetnim dijelovi odredbe Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da se obveže tuženika da mu s osnova razlike valutne klauzule švicarskog franka isplati određeni novčani iznos od koji će se točno utvrditi nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja a sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate. Kao vrijednost predmeta spora postavlja traženje glavnog dugovanja u visini od 5.100,00 kn (sada 667,89 eura).

2. Tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu.

2.1. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu navodeći da su ugovorne, ovdje parnične strane, odredbom čl. 12. ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, tj. tuženika. Smatra da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu i slijedom predlaže da se predmet uputi na Općinski građanski sud u Zagrebu.

2.2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev.

2.3. Smatra promašenim pozivanje tužitelja na presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine kao i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 od14.06.2018. sve iz razloga što je potrebno u svakom postupku koji pokrene potrošač, dokazati ništetnost navedenih odredbi.

2.4. Ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 10., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu).

2.5. Nadalje, kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika Mije Vuković, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla.

2.6. Smatra da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje te da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope.

2.7. Osim toga ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja te predlaže da sud tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti odbije.

3. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 918-50-3745854 od 26. listopada 2006. temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 19.006,34 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Nije sporno da je ugovor sklopljen na vrijeme od 72 mjeseca s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20% godišnje. Također, tuženik nije sporio činjenicu da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

5. Sporno je da li je Općinski sud u Slavonskom Brodu mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Sporno je da li je u Ugovor o kreditu inkorporirana odredbe o valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništetna, ima li sada tužitelj pravo na isplatu na ime stečenog bez osnove. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, da li tužitelj ima status potrošača i da li je dopušteno ispitivati poštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

6. Sud je odbio tuženikom prigovor mjesne nenadležnosti pozivom na odredbu čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZŠP) i čl. 50. st. 1. istog zakona jer se radi o nepoštenoj i ništetnoj odredbi kada se o istoj nije posebno pregovaralo već je ista sastavni dio tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana s obzirom na cijenu i vrijeme potrebno za putovanje tužitelja u Zagreb i natrag.

Nadalje, prema čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge treba se smatrati nepoštenom ako nije bilo posebnog pregovaranja, te je isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po mišljenju ovog suda, udaljenost Slavonskog Broda od Zagreba i troškovi putovanja javnim prijevozom uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja.

Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju se ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje taj Zakon. Navedenim zakonom određena je i nadležnost sudova pa je tako čl. 19.l st.1. propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

Radi navedenoga, kada je tužitelj kao mjesno nadležnom sudu za spor u vezi s ugovorom o kreditu, tužbu podnio Općinskom sudu u Slavonskom Brodu kao sudu prebivališta potrošača, postupio je sukladno odredbi čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

7. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

8. U dokaznom postupku, izvršen je uvid i pročitan Ugovor o kreditu broj 918-50- 3745854 od 26. listopada 2006. (str. 6-10 spisa), uvid u otplatni plan (str. 11-15 spisa), u prijepis knjigovodstvene kartice (str. 99-102 spisa), u nalaz i mišljenje vještaka Mirne Tot Nužda od 3. siječnja 2025. (str. 108-116 spisa). Provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mirni Tot Nužda iz Slavonskog Broda i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

9. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje iz razloga ekonomičnosti postupka. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka a tužitelj je prihvatio nalaz vještak u cijelosti i u skladu s nalazom postavio konačni specificirani tužbeni zahtjev.

10. Nadalje, nije proveden dokaz saslušanjem službenika banke OH, odnosno kasnije navedene NH, kao niti dokaz za saslušanjem javnog bilježnika Mije Vukovića koje je tuženik predložio u odgovoru na tužbu i od kojeg dokaza je odustao na pripremnom ročištu od 8. listopada 2024.

11. Jednako tako nije proveden dokaz pribavom podataka Porezne uprave o poreznom statusu kupljenog vozila tužitelja, od kojeg dokaza je tuženik odustao podneskom od 11. listopada 2024.

12. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

13. Iz Ugovora o kreditu broj 918-50-3745854 od 26. listopada 2006. (str. 6-10 spisa) utvrđeno je da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu za kupovinu novog vozila OPEL (čl. 6.) u iznosu od 19.006,34 CHF obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita (čl. 1.), promjenjivom kamatnom stopom (čl. 2.) i s rokom otplate od 72 mjeseca (čl. 4.).

14. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da je kredit realizirao u 2006. kada je kupio osobno vozilo marke Opel Zafira u Auto-kući Dankić kao ovlaštenom prodavatelju Opel vozila, da je staro vozilo dao pod račun za novo. Kada im je rekao da bih preostali iznos cijene realizirao putem kredita, prodajni agent auto kuće mu je preporučio kredit vezan uz valutu CHF. O samoj valuti nije previše znao, ali mu je rečeno da se radi o stabilnoj valuti i da je ponuđeni kredit najpovoljniji za njega, s najnižom otplatnom ratom. Nije bilo nikakvog govora o bilo kojem drugom kreditu i prodajni razgovor se svodio samo na potrebnu dokumentaciju za realizaciju kredita. U banku je bio upućen samo potpisati ugovor, a predstavnica auto-kuće je potpisala ugovor u ime ovdje tuženika. U to vrijeme nije bio niti klijent RBA banke. Nije bio upozoren na nikakve rizike realizacije kredite vezano uz valutu Cl-IF i promjenjivu kamatnu stopu. Nije mu bilo objašnjeno niti što znači promjenjiva kamatna stopa, odnosno rečeno mu je da rata kredita može ići gore - dolje maksimalno 50,00 do 100,00 kuna. U početku mu je rata kredita iznosila 1.400,00 kuna, a naknadno otišla do 2.000,00 kuna. Dužne rate kredita je uplaćivao na šalteru banke i kada mu je rata kredita jako porasla, pitao je zbog čega je to tako, na što su mu odgovorili da i oni sami imaju takve kredite i da je to tako. Vozilo koje je kupio služilo mu je za osobne potrebe i u to vrijeme nije na sebi imao nikakav obrt niti je bio vlasnik udjela trgovačkog društva. Ugovor je pročitao u dijelu u kojem ga je zanimao, a to je iznos kredita, rok otplate i visina rate. Sve drugo mu je u tom trenutku izgledalo u redu te kako nije bio na ništa upozoren, nije vidio nikakvih opasnosti realizacije takvog ugovora. Iskazao je da nije bilo govora o nikakvim drugim kreditima te da se radilo o situaciji "uzmi ili ostavi" te da nije imao mogućnost pregovaranja o bilo kojoj odredbi ugovora. Nadalje, da je kod javnog bilježnika došao samo ovjeriti svoj potpis tako da je razgovarao samo sa službenicima ureda vezano uz potpis i cijenu koštanja. Vozilo je koristio isključivo u osobne svrhe i nije ostvario nikakvih poreznih olakšica uz njega. Prije odlaska u auto- kuću Opel Dankić nije obilazio nikakve druge auto-kuće niti se raspitivao o drugim kreditima a RBA banka mu je preporučena od strane auto-kuće te da kada je sklopio ugovor, da je bio zadovoljan realiziranim uvjetima.

15. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da mu je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji za njega, te da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Nadalje, prema iskazu tužitelja koji nije osporen od strane tuženika, cijeli prodajni razgovor se odvijao u auto kući sa osobom, zaposlenikom auto kuće, koja zasigurno nije niti kompetentna pružiti valjanu informaciju vezano uz sporne ugovorne odredbe i rizike ugovaranja kredita s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom.

16. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaz tužitelja, utvrđeno je da je kredit realiziran s namjenom kupovine motornog vozila za osobne potrebe. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

17. U smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Predmetni ugovor tužitelj je sklopio kao fizička osoba za kupnju osobnog automobila te je sud zaključio da nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti. Stoga je neosnovan prigovor tuženika da tužitelj nema dokazani status potrošača i da se na njega ne odnose utvrđenja iz kolektivne tužbe, odnosno presude, udruge Potrošač.

18. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Na te okolnosti tuženik je odustao i od predloženih dokaza saslušanjem službenika banke.

19. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 7. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljem, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja. Navedeni mu je kredit prezentiran kao najpovoljnijim (od strane zaposlenika auto kuće), a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.

20. Stoga je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužitelja je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice (str. 99-102 spisa). U postupku je iskazom tužitelj utvrđeno da mu je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen najpovoljnijim za njega, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora doveden je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.

21. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Nije u postupku dokazano da bi tužitelj imao financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati. Za istaći je da je tužitelj po zanimanju prometni tehničar.

22. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

23. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 7. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit ponuđen i predočen kao najpovoljniji, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača.

24. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

25. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi oglašavanja, prvog kontakta i pružanja informacija putem osobnih bankara, odnosno putem zaposlenika auto kuće, te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, upozorio tužitelja da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.

26. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

27. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. izreke presude.

28. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mirni Tot Nužda iz Slavonskog Broda. Vještak je u skladu sa zadatkom izradila nalaz i mišljenje u kojem navodi da je uslijed porasta tečaja CHF tužitelj više platio iznos od 1.402,72 eura a da je istovremeno manje plaćeno po osnovi promjene tečaja CHF u iznosu od 147,05 eura u periodu kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početni tečaj CHF, važeći na dan realizacije kredita.

29. Nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i podneskom od 19. veljače 2025. uredio i specificirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom na način da je u cijelosti ostao kod deklaratornog dijela pod točkom I. tužbenog zahtjeva a u kondemnatornom dijelu pod točkom II. tužbenog zahtjeva, postavio traženje po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u iznosu od 1.402,72 eura.

30. Tuženik se očitovao na nalaz vještaka i istakao da nema primjedbi na matematički izračun ali ostaje kod svih prigovora vezanih uz neosnovanost traženja postavljenog tužbenim zahtjevom.

31. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev tuženik je u podnesku od 7. ožujka 2025. istakao svoje protivljenje preinaci tužbenog zahtjeva i dodatno prigovor prijeboja.

32. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva temeljem odredbe čl. 190. st.3. ZPP-a, jer je dopuštanje preinake svrsishodno za konačno rješenje spora između stranaka i iz razloga što bi nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bilo nametnuto ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine –Međunarodni ugovori“ broj: 18/97,6/99- pročišćeni tekst,8/99-isp., 14/02 i 1/06: dalje Konvencija) te je stoga u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, dakle da li dolazi do povrede prava na pristup sudu. U situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi povrata stečenog bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće budući je teško procijeniti i odrediti iznos koji bi eventualno pripao tužitelju, već je nužno i u pravilu potrebno provesti financijsko vještačenje nakon kojega je i tek tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane uz visinu tužbenog zahtjeva, nedopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila odmah nakon provedenog financijskog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije utjecaja na dužinu i trajanje ovoga postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju ostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio tužbenog zahtjeva, u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njegovog prava na naknadu štete, čime se tužitelju dalje nameće prekomjeran teret. Stoga, odluka kojom se ne bi dopustila preinaka tužbe ne bi bila razmjerna legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a, čime bi bila narušena sama bit tužiteljevog prava na pristup sudu.

33. Nadalje, vezano uz istaknuti prigovor prijeboja za istaći je da tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost odredbi, već upravo tuženik koji je kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a). Plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju tuženik ne bi ostvario pravo na povrat (umanjenje) u smislu čl. 323.st. 1. ZOO-a, jer se odredba čl. 96.st.1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. U konkretnom slučaju za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZPP/03) a potom od Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 97/07., 125/07., dalje: ZZP/09), a cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Sudska praksa je o tome zauzela stajalište u brojnim odlukama, primjerice presude Županijskog suda u Varaždinu broj:

Gž-1226/2020-2 od 3. ožujka 2021. i Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-2000/2021- 2 od 6. srpnja 2021., a na to upućuje i Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske U- III/3581/2021 od 30. lipnja 2022. Nadaje, potrebno je istaknuti i činjenicu da tuženik tek nakon provedenog financijskog vještačenja postavlja svoje traženje iako mu je potraživanje bilo poznato odmah, danom otplate kredita, a svakako danom podnošenja tužbe jer se ne može smatrati osobom koja nije imala dokumentaciju potrebnu za izračun visine potraživanja, niti osobom koja je takvih financijskih znanja od koje se ne očekuje da joj visine tzv. "negativnih tečajnih razlika" budu poznate. Slijedom navedenog, istaknuti prigovor prijeboja je odbijen kao neosnovan.

34. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

35. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

36. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

37. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

38. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. Zakona o obveznim odnosima).

39. Što se tiče kondemnatornog dijela zahtjeva za isplatu na ime valutne klauzule, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici 14. lipnja 2018. donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

40. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

41. Kako je tužba podnesena 16. ožujka 2021. to do podnošenja tužbe nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji se za valutnu klauzulu računa počev od 14. lipnja 2018.

42. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke i slijedom navedenog sud je primjenom čl. 1111. u vezi s čl. 323. ZOO-a prihvatio konačno postavljeni tužbeni zahtjev i odlučio kao pod II. izreke presude.

43. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na postavljeni deklaratorni i konačno postavljeni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tako da mu sud dodjeljuje pravo na nužne i potrebne troškove.

44. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 3.038,27 eura. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (1.402,72 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 8.10.2024. i 22.4.2025., za svako u iznosu od zatraženih 200,00 eura ili ukupno 400,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava podnesaka od 23.6.2021., 19.2.2025., 26.2.2025. i 7.4.2025. za svako u iznosu od 200,00 eura ili ukupno 800,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 1.500,00 eura s pripadajućim PDV-om od 375,00 eura, ukupno 1.875,00 eura.

45. Tužitelju je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura kao i trošak naknade za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 eura.

46. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 2.288,27 eura kako je to i navedeno pod III. izreke presude.

47. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

48. Tužitelj je odbijen s preostalim dijelom troška postupka u iznosu od 750,00 eura koji se odnose na trošak sastava podnesaka od 23.6.2021., 9.8.2021. i 4.10.2021. za koje sud smatra da nisu bili potrebni za donošenje odluke o glavnoj stvari.

49. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod IV. izreke presude.

Slavonski Brod, 27. svibnja 2025.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Višnja Babić, Slavonski Brod,

2. OD Kallay & partneri, Zagreb.