REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-126/2023-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Martini Sučević kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika ŽŠH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ana Marija Žužul Horvat, odvjetnica u odvjetničkom društvu Bušurelo & Žužul u Zagrebu, protiv tuženika-protutužitelja Sveučilišta u Zagrebu, Fakulteta hrvatskih studija, sa sjedištem u [adresa], OIB: 99454315441, kojeg zastupaju punomoćnici Josip Štefičić, odvjetnik u Zagrebu i Tomislav Konforta, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 27. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se nedopuštenom i bez pravnog učinka Odluka tuženika- protutužitelja Sveučilišta u Zagrebu, Fakulteta hrvatskih studija, o izvanrednom otkazu ugovora o radu, Klasa: 030-02/23-2/0001, Urbroj: 380-1/1-23-0001 od 2.1.2023. te da radni odnos tužitelja-protutuženika ŽŠH kod tuženika- protutužitelja nije prestao.

II. Nalaže se tuženiku Sveučilištu u Zagrebu, Fakultetu hrvatskih studija, vratiti tužitelja IŠH na radno mjesto na kojem je radio prije nezakonitog prestanka radnog odnosa odnosno na radno mjesto ''položaj I. vrste – rukovoditelj područnog ureda, interni naziv: savjetnik pročelnika Hrvatskih studija za organizacijska, kadrovska i programska pitanja'', ili na drugo odgovarajuće radno mjesto, u slučaju da je u međuvremenu navedeno radno mjesto prestalo postojati, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je radni odnos između tužitelja-protutuženika ŽŠH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika-protutužitelja Sveučilište u Zagrebu Fakultet hrvatskih studija, [adresa], OIB: 99454315441, zasnovan Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 12. travnja 2017.g. Klasa: 112-04/17-2/0002, Urbroj: 380-1/1-17-007 prestao dana 2.1.2023. godine."

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja-protutuženika za donošenje privremene mjere koja glasi:

"I. Nalaže se tuženiku Sveučilište u Zagrebu Fakultet hrvatskih studija, Zagreb (Grad Zagreb), [adresa], OIB: 99454315441, vratiti tužitelja IŠH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na rad na radno mjesto ''položaj I. vrste – rukovoditelj područnog ureda, interni naziv: savjetnik pročelnika Hrvatskih studija za organizacijska, kadrovska i programska pitanja'', sukladno Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 12.04.2017. godine klasa: 112-04/17- 2/0002, urbroj: 380-1/1-17-007, u roku od 3 dana od dana dostave ovog rješenja, pod prijetnjom ovrhe.

II. Žalba protiv ovog rješenja ne odgađa njegovu ovrhu.

III. Ova privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja postupka po podnesenoj tužbi radi utvrđenja nedopuštenosti Odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu klasa: 030-02/23-2/0001, urbroj: 380-1/1-23-0001 od 2.01.2023. godine, ili do drugačije odluke suda ako se promijene okolnosti pod kojima je ova mjera određena."

II. Nalaže se tuženiku Sveučilištu u Zagrebu, Fakultetu hrvatskih studija naknaditi tužitelju FŠH troškove parničnog postupka u iznosu od 2.375,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 27. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika Sveučilišta u Zagrebu, Fakulteta hrvatskih studija za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.828,12 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj-protutuženik (u daljnjem tekstu: tužitelj) u tužbi navodi da je kod tuženika bio zaposlen temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog dana 12.04.2017. godine pod brojem Klasa: 112-04/17-2/0002, Urbroj: 380-1/1-17- 007, na radnom mjestu položaj I. vrste – rukovoditelj područnog ureda, interni naziv: savjetnik pročelnika Hrvatskih studija za organizacijska, kadrovska i programska pitanja, na neodređeno vrijeme, u punom radnom vremenu. Odlukom tuženika Klasa:

030-02/23-2/0001, Urbroj: 380-1/1-23-0001 od 2.01.2023. godine tužitelju je izvanredno otkazan navedeni ugovor o radu, bez prava na otkazni rok, koja odluka mu je uručena na radnom mjestu dana 2.1.2023. Protiv te odluke tužitelj je dana 4.1.2023. podnio zahtjev za zaštitu prava, koji je tuženik odbio odlukom Klasa: 030- 2/23-2/0001, Urbroj: 380-1/1-23-0002 od 16.01.2023., koja je tužitelju uručena dana 18.01.2023. godine. Tužitelj navodi da iz odluke o otkazu proizlazi da se osobito teška povreda obveza iz radnog odnosa od strane tužitelja sastoji u tome što je tužitelj navodno neistinito prezentirao odgovornim osobama tuženika da je potrebno pokrenuti parnični postupak protiv Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine te Državnog hidrometeorološlog zavoda (DHMZ) radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o dodjeli nekretnine na korištenje od 27.04.2017., iako je postupak protiv navedenih osoba radi utvrđenja ništetnosti istog ugovora već ranije pokrenulo Sveučilište u Zagrebu. Navodi da je tuženik za činjenice navedene u odluci o otkazu pod toč. 1-4. saznao dana 20.12.2022. kada je zaprimio podnesak tužitelja od 19.12.2022., Klasa: 602-04/22-2/0001, Urbroj: 380-1/1-22-0236. Otkazni razlog je i to da je tužitelj propustio očitovati se na navode i naloge iz nalaza i mišljenja MZO- a, unatoč nalogu tuženika od 7.11.2022., kao i to da je tužitelj navodno u svom dopisu od 20.12.2022. iznosio uvredljive i klevetničke navode prema zaposlenicima, rukovodstvu tuženika i vanjskim suradnicima. Navodi da je odluka nezakonita i u cijelosti isfabricirana jer je iz interne poslovne dokumentacije tuženika vidljivo da je tuženik još 2.12.2022. donio i utvrdio Plan upravljanja ljudskim resursima Fakulteta hrvatskih studija za 2023. godinu u kojem je u 4. retku izričito naveo i predvidio prestanak radnog odnosa tužitelja i preraspodjelu njegova koeficijenta na dva stručna suradnika. Nezakonita je jer je ista donesena i po proteku prekluzivnog roka od 15 dana jer je tuženik o činjenici pokretanja i vođenja postupka protiv Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine te Državnog hidrometeorološlog zavoda (DHMZ) radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o dodjeli nekretnine na korištenje od 27.04.2017. te činjenici pokretanja i vođenja postupka protiv istih osoba radi utvrđenja ništetnosti istog Ugovora od strane Sveučilišta u Zagrebu, bio uredno upoznat još krajem 2021. i početkom 2022. godine, i to u svakoj pojedinoj etapi postupka. Ujedno navodi da pokretanje i vođenje postupka broj P-687/22 bez prethodnog znanja i suglasnosti Fakultetskog vijeća i Dekana uopće nije bilo moguće, pa stoga trenutak saznanja tuženika za činjenicu pokretanja i vođenja postupaka broj P-687/22 i P-57/22 ni u kojem slučaju nije bio niti mogao biti dan 20.12.2022. Tijekom postupka osporava i činjenicu da je Odluka donesena suprotno zakonskoj odredbi čl. 151. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, u daljnjem tekstu: ZOR), odnosno da je donesena bez provođenja postupka suodlučivanja sa radničkim vijećem, a što je bilo potrebno jer je tužitelj osoba s invaliditetom, a što je tuženik znao. Nadalje, navodi da je Odluka nezakonita jer je prije njezinog donošenja propisan i stegovni postupak koji nije proveden, a sukladno odredbi čl. 56. st. 1. i st. 4. Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti, pri čemu stegovna odgovornost utvrđena u stegovnom postupku kao posljedicu može imati otkaz ugovora o radu. Nadalje, navodi da je Odluka nezakonita i jer tužitelju nije bilo omogućeno iznošenje obrane, te tuženik prilikom donošenja pobijane odluke nije uzeo u obzir niti jednu relevantnu okolnost na strani tužitelja - prethodno trajanje radnog odnosa tužitelja kod tuženika, kvalitetu i kvantitetu dotadašnjeg rada tužitelja, činjenicu da je tijekom svog radnog odnosa kod tuženika obavljao najkompleksnije poslove, činjenicu da nikada nije bio upozoravan radi kršenja obveza iz radnog odnosa, već štoviše više puta nagrađivan zbog uspješnosti u radu i ostvarenih radnih rezultata. Nadalje, navodi da je pobijana Odluka nezakonita i jer ista predstavlja zabranjenu osvetu u smislu odredbi čl. 9. Zakona o zaštiti prijavitelja nepravilnosti i mjerodavnih odredbi Pravilnika o unutarnjem prijavljivanju nepravilnosti tuženika jer je isključivi razlog i intencija donošenja pobijane Odluke činjenica da je tužitelj dana 21.12.2022. podnio Povjerljivoj osobi tuženika prijavu nepravilnosti u poslovanju o.d. dekana ŽŠ. Predlaže da sud prvog stupnja donese presudu kojom će utvrditi da je nedopuštena i bez pravnog učinka Odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu, Klasa: 030-02/23- 2/0001, Urbroj: 380-1/1-23-0001 od 2.01.2023. godine te da radni odnos tužitelja nije prestao, ujedno da naloži tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto na kojem je radio prije nezakonitog prestanka radnog odnosa odnosno na radno mjesto ''položaj I. vrste – rukovoditelj područnog ureda, interni naziv: savjetnik pročelnika Hrvatskih studija za organizacijska, kadrovska i programska pitanja'', ili na drugo odgovarajuće radno mjesto, u slučaju da je u međuvremenu navedeno radno mjesto prestalo postojati, te da naloži tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka. Ujedno predlaže sudu prvog stupnja donijeti rješenje kojim će usvojiti zahtjev za privremenu mjeru kojim traži vraćanje tužitelja na rad na radno mjesto ''položaj I. vrste – rukovoditelj područnog ureda, interni naziv: savjetnik pročelnika Hrvatskih studija za organizacijska, kadrovska i programska pitanja'', sukladno Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 12.04.2017. godine Klasa: 112-04/17-2/0002, Urbroj: 380- 1/1-17-007.

2. Tuženik-protutužitelj (u daljnjem tekstu: tuženik) u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao i prijedlogu za izdavanje privremene mjere. Navodi da je tužitelj nakon saznanja za pokretanje postupka otkazivanja pred ovim sudom pokrenuo postupak zbog mobbinga koji se vodi pod poslovnim brojem Pr-2401/22, a to u namjeri da otkazne razloge prikaže kao osvetu poslodavca zbog pokrenutih postupaka. Na okolnost da je tužitelj spreman i sposoban poduzeti prethodno opisane radnje ukazuje činjenica da je samo do 2008.g. s više od 700 zahtjeva sustavno gušio rad Ustavnog suda RH o čemu su pisali i javni mediji. Radnje nije poduzimao iz pravnog interesa već iz obijesti, zloupotrebljavajući pravo pristupa sudu. Navodi da se tužitelj dan nakon otkaza odnosno 3.1.2023. zaposlio kod drugog poslodavca o čemu postoji potvrda HZMO od 9.1.2023., prema tome razlozi zbog kojih traži izdavanje privremene mjere su neistiniti. Pored toga, tužitelj je počinio osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa koje će imati šire i dalekosežnije posljedice od same odluke o otkazu zbog čega se s odlukom o otkazu suglasio i sindikat čiji je tužitelj član, a o aferi je obavješteno i Sveučilište u Zagrebu koje je osnivač tuženika, a tuženik njegova sastavnica. Navodi da kod tuženika ne postoji radničko vijeće, a djeluju dva sindikata koji nisu postigli sporazum iz čl. 153. st. 4. ZOR. Zbog toga se tužitelj savjetovao sa sindikalnim povjerenikom Hrvatskog sveučilišnog sindikata čiji je tužitelj član. Prema čl. 187. st. 4. ZOR, sindikalni povjerenik štiti prava članova sindikata, pa navodi da je logično da se poslodavac savjetuje s povjerenikom onog sindikata čiji je radnik član. Nadalje, sudska praksa jedinstvena je u stajalištu da u slučaju kad postoji više sindikalnih povjerenika koji nemaju sporazum iz čl. 153. st. 4. ZOR, poslodavac ima dužnost savjetovati se s jednim od sindikalnih povjerenika (Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Revr 283/14-2 od 14. travnja 2015.). Navodi da je u vrijeme donošenja tuženikova Pravilnika o stegovnoj odgovornosti na snazi je bio Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju NN 123/03 koji u je u čl. 104. propisivao: „Nastavnici i suradnici stegovno odgovaraju za povrede svojih radnih i drugih obveza iz rada i u vezi s njim, kao i zbog grubog narušavanja ugleda visokog učilišta, sukladno statutu.“. Tako i tuženikov Pravilnik propisuje da se primjenjuje na nastavnike i suradnike. Navodi da prijava podnesena Povjerljivoj osobi temeljem Zakona o zaštiti prijavitelja nepravilnosti nije ni razmatrana, ista je odbačena, a navodi da smatra da je bila tek pokušaj da se otkazni razlozi prikažu kao posljedica tužiteljevih pravnih radnji. Navodi da je za povredu obveza iz radnog odnosa saznao dana 20.12.2022. kada je tužitelj u pisanom očitovanju prvi put priopćio tuženiku postojanje dviju istovjetnih parnica koje je odvjetničko društvo (Ž i I) vodilo za Sveučilište u Zagrebu i Fakultet hrvatskih studija. Konkretno radi se o pothvatu organizacije i pokretanja dvaju istovjetnih parničnih postupaka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu (isti tužbeni zahtjev, isti podnesci), jedan za Sveučilište (P-57/22), a potom drugi za tuženika (P- 687/22). Krajnji ishod je da su tuženiku ispostavljena četiri računa ukupnog iznosa od 68.986,14 eura / 519.776,17 kn, a kako je postupak u prvom stupnju izgubljen to je presuđeno daljnjih 25.369,96 eura / 191.150,00 kn na ime troškova. Dakle, posljedica dvostrukog vođenja istovjetne parnice iznosi 94.356,10 eura / 710.926,17 kn, a i Sveučilište i Fakultet korisnici su Državnog proračuna. Ne navodi izričito prijedlog odluke suda prvog stupnja.

3. Tuženik je u podnesku od 6.2.2023. podnio protutužbu kojom je zatražio da sud prvog stupnja utvrdi da je radni odnos između tužitelja i tuženika zasnovan Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 12.4.2017. Klasa: 112-04/17-2/0002, Urbroj: 380-1/1-17-007 prestao dana 2.1.2023. godine.

4. Tužitelj je u podnesku od 14.9.2023. naveo da u slučaju da sud prvog stupnja usvoji protutužbu da tužitelj slijedom toga potražuje naknadu štete u visini osam ugovorenih plaća u iznosu od 28.276,40 eura sa zateznim kamatama od 3.1.2023., izgubljenu zaradu do utvrđenog dana prestanka radnog odnosa u visini od 3.534,55 eura sa pripadajućim zateznim kamatama te naknadu troškova parničnog postupka.

5. Tuženik se u podnesku od 29.9.2023. protivio preinaci tužbe.

6. U tijeku postupka sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koju su stranke dostavile u spis.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Protutužbeni zahtjev je neosnovan.

9. Prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere je neosnovan.

10. Predmet tužbenog zahtjeva je zahtjev tužitelja za utvrđenjem nedopuštenom Odluke o izvanrednom otkazu, zatim utvrđenje da tužitelju nije prestao radni odnos dana 2.1.2023. te vraćanje tužitelja na rad. Predmet protutužbenog zahtjeva je zahtjev za utvrđenjem da je radni odnos između tužitelja i tuženika prestao dana 2.1.2023. U odnosu na postavljeni eventualno kumulirani zahtjev tužitelja opisan pod toč. 4. ove presude, valja reći da ovaj sud o istom nije odlučivao s obzirom da je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, te odbijen protutužbeni zahtjev tuženika.

11. Među strankama nije sporno:

- da je tužitelj bio radnik tuženika te je da je bio zaposlen na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 12. travnja 2017.g. Klasa: 112-04/17-2/0002, Urbroj: 380- 1/1-17-007 na radnom mjestu položaj I. vrste – rukovoditelj područnog ureda, interni naziv: savjetnik pročelnika Hrvatskih studija za organizacijska, kadrovska i programska pitanja,

- da je tužitelj zatražio sudsku zaštitu svojih prava u zakonskim rokovima iz čl. 133. st. 1. i st. 2. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23, i daljnjem tekstu: ZOR),

- da kod tuženika nije utemeljeno radničko vijeće te da se sindikati koji djeluju kod tuženika kao poslodavca nisu sporazumjeli o sindikalnom povjereniku,

- da je provedeno savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom Hrvatskog sveučilišnog sindikata čiji je tužitelj član u smislu odredbe čl. 150. st. 1. ZOR.

12. Sporno je je li tuženik kao poslodavac prije donošenja odluke o otkazu 2.1.2023. tužitelju proveo postupak suodlučivanja s radničkim vijećem (sindikalnim povjerenikom), je li izvanredni otkaz dan u zakonskom roku od 15 dana od saznanja za činjenicu na kojoj se otkaz temelji, jesu li razlozi za otkaz takve naravi koje opravdavaju izvanredno otkazivanje zbog narušenog povjerenja da radi toga nastavak radnog odnosa više nije moguć te jesu li ostvareni uvjeti da sud u povodu protutužbenog zahtjeva donese presudu kojom se utvrđuje da je radni odnos između tužitelja i tuženika prestao dana 2.1.2023. godine.

13. Uzimajući u obzir da tužitelj osporava zakonitost i pravilnost formalnog postupka otkazivanja Ugovora o radu, prije svega su izvedeni dokazi na okolnost utvrđivanja te sporne činjenice.

14. Uvidom u Potvrdu Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Klasa: 141-01/23- 03/4, Urbroj: 117-03-361-23-21-43 od 26.4.2023. (list 501 spisa) ovaj sud je utvrdio da je tužitelj evidentiran kao osoba s invaliditetom u Hrvatskom registru osoba s invaliditetom, odnosno ima status osobe s invaliditetom u skladu sa Zakonom o registru osoba s invaliditetom (Narodne novine broj 63/22) te da ima 60% oštećenja organizma.

15. Prema tome, za zaključiti je da je tužitelj osoba s invaliditetom.

16. Uvidom u Izvješće povjerenstva za izbor zaposlenika na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu od 23.3.2017. (listovi 503-504 spisa) ovaj sud je utvrdio da je natječaj za jednog zaposlenika kod tuženika za radno mjesto I. vrste – rukovoditelj područnog ureda, interni naziv: savjetnik pročelnika Hrvatskih studija za organizacijska, kadrovska i programska pitanja izabran upravo tužitelj. U obrazloženju tog izvješća jasno je navedeno da je tužitelj izabran kao kandidat koji je ispunio sve uvjete za navedeni natječaj te da ujedno ima prednost pri zapošljavanju prema posebnom zakonu (Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom Narodne novine broj 157/13 i 152/14).

17. Prema tome, tuženik je kao poslodavac nedvojbeno znao da tužitelj ima status osobe s invaliditetom.

18. Sukladno odredbi čl. 151. st. 1. toč. 3. ZOR poslodavac može samo uz prethodnu suglasnost radničkog vijeća (sindikalnog povjerenika) donijeti odluku o otkazu radniku kod kojeg je zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti došlo do smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnosti ili do smanjenja radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti, odnosno otkazu radniku osobi s invaliditetom.

19. Uzimajući u obzir prethodna utvrđenja te nespornu činjenicu da je tuženik proveo postupak savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom Hrvatskog sveučilišnog sindikata čiji je tužitelj član u smislu odredbe čl. 150. st. 1. ZOR, više je i nego jasno da tuženik nije proveo postupak suodlučivanja u smislu odredbe čl. 151. st. 1. toč. 3. ZOR koja se u konkretnom slučaju primjenjuje.

20. U odnosu na navode tuženika kojima obrazlaže svoje shvaćanje da se ima smatrati da je suglasnost sindikalnog povjerenika u ovoj pravnoj stvari dana u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZOR jer se isti nije u zakonskom roku od 8 dana očitovao o namjeravanoj odluci o otkazu ovdje tužitelju (podnesak od 29.9.2023.), valja reći sljedeće.

21. Odredbom čl. 151. st. 3. ZOR propisano je da ako se radničko vijeće (sindikalni povjerenik) u roku od osam dana ne izjasni o davanju ili uskrati suglasnosti, smatra se da je suglasno s odlukom poslodavca. Konkretna odredba propisuje posljedicu za slučaj da se radničko vijeće (sindikalni povjerenik) u povodu zahtjeva za davanje suglasnosti na donošenje odluke o otkazu uopće ne izjasni. Dakle, prva pretpostavka koju je potrebno zadovoljiti da bi mogli primijeniti navedenu odredbu je da je poslodavac u svom zahtjevu zatražio takvu suglasnost od radničkog vijeća (sindikalnog povjerenika) u postupku suodlučivanja, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije slučaj. Navedena odredba odnosi se upravo na postupak suodlučivanja, ona se u zakonskom tekstu nalazi pod naslovom „suodlučivanje“.

22. Prema tome, predmetna odredba nije u vezi s postupkom savjetovanja koje je u konkretnoj pravnoj stvari nesporno provedeno, kako to tuženik nepravilno tumači te se na temelju toga ne može donijeti zaključak da je suglasnost dana. Nadalje, u zakonskom tekstu pod naslovom „savjetovanje“ u čl. 150. st. 6. ZOR navedene su posljedice za slučaj da se radničko vijeće (sindikalni povjerenik) ne očituje u postupku savjetovanja s radničkim vijećem (sindikalnim povjerenikom).

23. Slijedom navedenog, analogno se ne primjenjuje odredba čl. 151. st. 3. ZOR i na postupak savjetovanja (koji je tuženik proveo) jer u tom smislu ne postoji pravna praznina koja bi otvorila mogućnost analogiji, već je zakonodavac za svaki od postupaka jasno propisao posljedice za slučaj da se radničko vijeće (sindikalni povjerenik) ne očituje na namjeravanu odluku poslodavca o otkazu radniku ili se ne izjasni o davanju ili uskrati suglasnosti.

24. U odnosu na navode tuženika da postupak savjetovanja i suodlučivanja sa sindikalnim povjerenikom nije bilo potrebno provesti jer kod poslodavca djeluju dva ili više sindikata koji nisu postigli sporazum (podnesak od 24.1.2025.) o tome koji od sindikalnih povjerenika preuzima prava i obveze radničkog vijeća, valja reći sljedeće.

25. U konkretnoj pravnoj stvari tuženik je kao poslodavac bio upoznat kod kojeg je sindikata tužitelj član te u vrijeme davanja otkaza smatrao, kako to navodi u odgovoru na tužbu, a u smislu pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci poslovni broj: Revr 283/14-2 od 14. travnja 2015., da mora provesti postupak savjetovanja kod jednog od sindikalnih povjerenika, a što je i učinio.

26. Tuženik se potom sada poziva na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1162/2022-2 od 9. siječnja 2024. koje se ponovno odnosi na postupak savjetovanja, a u bitnome izraženo je pravno shvaćanje da kada nije formirano radničko vijeće niti je određen sindikalni povjerenik sporazumom sindikata niti je o istome poslodavac obaviješten, poslodavac ne treba poduzimati daljnje radnje radi ispunjenja svoje obveze iz čl. 150. st. 1. ZOR.

27. Prije svega, valja ukazati da se navedeno pravno shvaćanje odnosi na postupak savjetovanja iz čl. 150. ZOR, ali ne i na postupak suodlučivanja iz čl. 151. ZOR.

28. Ujedno valja ukazati i na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1034/2022-2 od 7. veljače 2024. u kojoj se navodi da prema shvaćanju tog suda iz formulacije odredbe članka 151. ZOR je u cjelini potpuno razvidno da se tom odredbom suodlučivanje poslodavca i radničkog vijeća (sindikalnog povjerenika) nalaže upravo prema individualnom načelu, s obzirom na specifičnosti pravnog položaja pojedinih radnika, bilo da se radi o osobama koje obnašaju određene funkcije ili o osobama određenog zdravstvenog odnosno socijalnog statusa (s obzirom na dob, invalidnost, i sl.) Podudarno pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III/5/2007 od 29. listopada 2009.

29. Uzimajući sve navedeno u obzir, prema ocjeni ovog suda, u situaciji kada je postupak suodlučivanja u potpunosti izostao, a suodlučivanje je zakonom propisano zbog specifičnosti pravnog položaja pojedinih radnika te se temelji na individualnom načelu, ovaj sud zaključuje da eventualni propust sindikata da postignu sporazum o sindikalnom povjereniku i o tome obavijeste poslodavca ne može ići na štetu radnika koji spada u zakonski zaštićenu kategoriju. Navedeno osobito imajući u vidu da poslodavcu u slučaju uskrate suglasnosti predstoji postupak da suglasnost za otkaz nadomjesti sudska ili arbitražna odluka (čl. 151. st. 4. ZOR), pa je prema tome razvidno da i zakonodavac u slučaju otkaza radniku koji je zaštićena kategorija pretpostavlja bitno drugačiji postupak i pristup te veći stupanj zaštite.

30. Slijedom svega navedenog, budući da nisu ostvareni zakonom određeni formalni uvjeti za dopuštenost otkaza i to odredbe čl. 151. st. 1. toč. 3. ZOR, Odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelja, Klasa: 030-02/23-2/0001, Urbroj: 380-1/1-23-0001 od 2.1.2023. je nedopuštena, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. I. izreke ove presude.

31. Uzimajući u obzir nedopuštenost odluke o otkazu zbog formalnih nedostataka, ovaj sud nije ocjenjivao postojanje otkaznih razloga i druge sporne navode stranaka jer su isti postali suvišni za odlučivanje.

32. Obzirom da je odluka o izvanrednom otkazu nedopuštena, sukladno odredbi čl. 124. st. 1. ZR naloženo je tuženiku vratiti tužitelja na rad kao pod toč. II. Izreke ove presude.

33. U odnosu na protutužbeni zahtjev kojim tuženik traži utvrđenje da je radni odnos između tužitelja i tuženika prestao dana 2.1.2023. godine valja reći da je isti neosnovan već i zbog činjenice da je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja.

34. Naime, tuženik je podnio deklaratorni protutužbeni zahtjev da je radni odnos prestao na dan 2.1.2023., dok je ovaj sud utvrdio da je nedopuštena odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju od 2.1.2023. te da radni odnos tužitelja nije prestao.

35. Usvajanje protutužbe u smislu navedenog deklaratornog zahtjeva proturječilo bi usvojenom tužbenom zahtjevu, pa ovaj sud nije izveo predložene dokaze jer isti nisu od značaja za odluku o protutužbi.

36. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao pod toč. III. Izreke ove presude.

37. Za odlučivanje o prijedlogu za određivanje privremene mjere primjenjuje se odredba čl. 124. st. 2. ZOR kojom je propisano da radnik koji osporava dopuštenost otkaza može tražiti da sud privremeno, do okončanja spora, naloži njegovo vraćanje na rad.

38. Osim citirane odredbe primjenjuje se i specijalni propis i to Ovršni zakon ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22 u daljnjem tekstu: OZ) jer prijedlogom za određivanje privremene mjere tužitelj traži osiguranje nenovčane tražbine, pa je u tom slučaju dužan prema odredbi čl. 346. st. 1. i 2. OZ učiniti vjerojatnim postojanje svoje tražbine i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari ili ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti. Iz citirane odredbe proizlazi da se za određivanje privremene mjere kumulativno moraju ispuniti uvjeti iz čl. 346. st. 1. i toč. 1. ili 2. OZ.

39. Odredbom čl. 347. st. 1. toč. 10. OZ propisano je da se radi osiguranja nenovčanih tražbina može odrediti svaka mjera, a osobito privremeno vraćanje zaposlenika na rad i plaćanje naknade za vrijeme radnog spora ako je to nužno za njegovo uzdržavanje i uzdržavanje osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati.

40. Obzirom na navedeno, tužitelj prije svega treba dokazati vjerojatnim svoju tražbinu, a što znači da treba dovesti u sumnju opravdane razloge donošenja odluke o izvanrednom otkazu. U ovoj fazi postupka, kada sud još nije izveo dokaze na okolnost vjerojatnosti tražbine, tada tražbina tužitelja još nije učinjena vjerojatnom.

41. Međutim, sve kada bi se uzelo u obzir da je tražbina tužitelja vjerojatna već iz razloga što je teret dokazivanja opravdanog razloga za otkaz na strani tuženika, valja istaknuti da tužitelj treba dokazati i drugi zakonski uvjet za određivanje privremene mjere, a to je da postoji opasnost da bi tuženik bez takve mjere spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, odnosno tužitelj mora učiniti vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

42. Tužitelj navodi da uzdržava teško bolesnu majku i sestru koja ima status osobe s invaliditetom te ujedno ističe da su njihovi prihodi nedovoljni za život, slijedom čega tužitelj godinama pomaže obitelji. Ujedno navodi da je mogućnost zapošljavanja kod drugog poslodavca iznimno niska s obzirom na godine života i zbog stigme „otkaza u javnom sektoru“ na koji potencijalni poslodavci unaprijed gledaju s podozrenjem.

43. Tužitelj je sukladno odredbi čl. 341. st. 2. OZ dužan uz podnošenje prijedloga za izdavanje privremene mjere priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev. Prema ocjeni ovog suda, činjenica da uslijed prestanka radnog odnosa dolazi do izostanka mjesečnih primanja nije nenadoknadiva šteta koja prijeti iz čl. 346. OZ, a koja je uvjet za određivanje privremene mjere. Šteta u vidu gubitka redovnih mjesečnih primanja redovita je posljedica otkaza ugovora o radu, a ista se može spriječiti novim zaposlenjem, odnosno može se nadoknaditi kasnijom isplatom naknade plaće po pravomoćnom okončanju postupka. Stoga, radi se o nadoknadivoj šteti, a ujedno tužitelj ima mogućnost sam spriječiti nastanak daljnjih štetnih posljedica u vidu ugrožene egzistencije novim zaposlenjem. Spisu ne prileže dokazi da se tužitelj zaista ne može zaposliti kod drugog poslodavca, već samo njegova pretpostavka da potencijalno takvo zaposlenje ne bi mogao ostvariti. Sama okolnost što tužitelj želi raditi kod tuženika ne opravdava donošenje privremene mjere.

44. Također, iz prijedloga za određivanje privremene mjere ne proizlazi da bi tuženik bez određivanja privremene mjere spriječio ili znatno otežao ostvarenje tužiteljeve tražbine, niti o tome prileže dokazi u spisu.

45. Slijedom navedenog, ocjena ovog suda je da u konkretnoj pravnoj stvari nisu ispunjeni kumulativni uvjeti iz čl. 346. st. 1. toč. 1. i 2. OZ, stoga je valjalo prijedlog tužitelja odbiti kao neosnovan i odlučiti kao pod toč. I. izreke ovog rješenja.

46. Tužitelju su u cijelosti priznati troškovi za zastupanje na temelju odredbe članka 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 12/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP) i na temelju Tbr. 7.2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, u daljnjem tekstu: Tarifa) jer je tužitelj u cijelosti uspio s pravnom osnovom svog zahtjeva, a u pogledu zahtjeva za određivanje privremene mjere nisu nastali nikakvi posebni troškovi. Tako je tužitelju na temelju Tbr. 7.2. Tarife priznata jednokratna naknada za zastupanje od 250 bodova, a koja naknada obuhvaća četiri radnje. Nadalje, tužitelju je za svaku daljnju radnju priznat iznos od 50 bodova i to za podneske od 12.5.2023., 3.8.2023., 14.9.2023., 4.10.2023., 8.3.2024., 25.6.2024., 29.10.2024., 27.11.2024., 29.1.2025., 19.2.2025. te za zastupanje na ročištima od 14.4.2023., 8.11.2023., 9.3.2024. i 11.4.2025. Uzimajući u obzir vrijednost boda u visini od 2 eura na temelju Tbr. 54. Tarife, tužitelju pripadaju troškovi u iznosu od 1.900,00 eura uz pripadajući PDV od 25% što iznosi 475,00 eura, odnosno ukupno 2.375,00 eura.

47. Tužitelju na troškove parničnog postupka pripadaju i zatezne kamate na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO).

48. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod toč. II. Izreke ovog rješenja.

49. Na temelju odredbe čl. 11. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18) tužitelj je oslobođen obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari.

50. Budući da tuženik nije uspio u sporu, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.828,12 eura kao neosnovan.

51. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao pod toč. III. izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 27. svibnja 2025 .

Sutkinja

Martina Sučević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem e-komunikacije ili pisano u četiri primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku