Republika Hrvatska

P-930/2024-10

Općinski sud u Bjelovaru

J. Jelačića 3, Bjelovar

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru po sucu toga suda Miroslavu Borkoviću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja TK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Predrag Kralik, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, koju zastupaju punomoćnici Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 15. svibnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenica punomoćnika stranaka, dana 27. svibnja 2025. primjenom čl. 335 st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP)

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 3. ugovora o kreditu broj 718-50-3337049 od 14. ožujka 2006. sklopljenog između tužitelja TK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kao kreditora koja glasi: "Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku od dana donošenja ove odluke do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tužene podnio tužbu radi utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe o tužiteljevoj obvezi da tuženoj plati jednokratnu naknadu prilikom prvog korištenja kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita. U tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita s tuženom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu broj 718-50-3337049 od 14. ožujka 2006. kojim je tužena tužitelju odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.654,03 CHF, a tužitelj se obvezao kredit otplatiti u roku od 84 mjeseca. Tužitelj tvrdi da je člankom 3. ugovora ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita, da je tužitelj tom odredbom praktički primoran platiti naknadu da dobije kredit i da je tužitelju ta naknada naplaćena u iznosu od 3.341,12 kn. Tužitelj smatra da je ugovor o kreditu tipski ugovor koji je otisnut na tipskom obrascu, tužena ga je kao trgovac unaprijed pripremila i o odredbama ugovora nije se pojedinačno pregovaralo pa ugovor uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj opisuje da mu tužena nije objasnila u čemu se sastoji naplaćena mu naknada i zbog toga smatra da je sporna odredba nepoštena i, posljedično, ništetna. Predlaže da sud prihvati tužbu i tužbeni zahtjev i traži naknadu parničnih troškova.

Kasnije tijekom postupka tužitelj navodi i to da ga tužena nije u cijelosti informirala u čemu se točno sastoji predmetna naknada i koje troškove pokriva, a trebalo mu je objasniti ugovornu odredbu kako bi mogao predvidjeti posljedice koje za njega proizlaze. Suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta mu je prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza čiji je krajnji cilj isključivo ostvarenje dodatnog profita tužene.

2. Tužena u odgovoru na tužbu potvrđuje da su tužitelj i tužena 14. lipnja 2006. sklopili ugovor o kreditu i navodi da je ugovor sklopljen sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje bitne sastojke ugovora o kreditu. Tužena smatra da je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, da pravnu osnovu za naplatu naknade predstavljaju opći akti tužene, da je tužitelju sporna odredba pojašnjena i da je tužitelj javnom bilježniku potvrdio razumijevanje i prihvat ugovorne odredbe. Tužena ističe da tužitelj nije prigovorio ugovorenoj i naplaćenoj naknadi i da nema temelja smatrati spornu odredbu nepoštenom i nedopuštenom jer propust tužene u tužbi nije opisan. Ističe prigovor zastare tužiteljeve tražbine. Tužena tvrdi da je tužitelj ugovor sklopio slobodnom voljom, da su tužitelju prilikom sklapanja ugovora uručeni opći akti tužene i da se tužitelj potpisom ugovora suglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i općim aktima tužene pa zbog toga nije osnovana tužiteljeva tvrdnja da je tužena postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja. Predlaže da se tužba i tužbeni zahtjev odbiju kao neosnovani i potražuje naknadu parničnih troškova.

3. Tijekom postupka radi utvrđivanja odlučnih činjenica izvedeni su dokazi čitanjem potvrde od 24. svibnja 2023. i ugovora o kreditu od 14. ožujka 2006..

Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Izvedeni dokazi ocjenjeni su sukladno čl. 8. ZPP-a.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor 14. ožujka 2006. sklopili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila i da je člankom 3. toga ugovora određeno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, a nije sporno ni to da je tužitelj tuženoj prilikom isplate kredita platio spornu naknadu u iznosu od 3.341,12 kn.

Među strankama je sporno je li ta ugovorna odredba ništetna.

7. Saslušanjem tužitelja sud je utvrdio da je tužitelj ostvareni iznos kredita iskoristio za kupnju osobnog automobila za osobne potrebe jer je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu svakodnevno iz [adresa] putovao na posao u Zagreb. Automobil je pronašao u Auto centru Rajković u [adresa], a tamo su ga uputili da ostvarenje kredita zatraži u poslovnici tužene, sukladno suradnji Auto centra i tužene. Iako je tužitelj tražio kredit u kunama ili u eurima, temeljem dogovora Auto centra i tužene mogao je dobiti isključivo kredit u CHF. Tužitelj je takav kredit prihvatio jer nije imao izbora. U poslovnici banke bio je jednom, a tada sa službenicom banke nije posebno analizirao odredbe ugovora o kreditu, već su govorili samo o visini kamate, o visini mjesečne rate i o roku vraćanja kredita. Službenica banke tužitelju je rekla da sporna odredba regulira plaćanje naknade za obradu kredita koja će mu se odmah naplatiti, a bez plaćanja te naknade tužitelj nije mogao dobiti kredit. Stoga je tužitelj smatrao da tako mora biti i da s bankom ne može pregovarati.

8. Tužitelj i tužena ugovor su sklopili 14. ožujka 2006. u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) koji je u čl. 81. st. 1. i 2. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca i zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Posljedica nepoštene odredbe sukladno čl. 87. istoga zakona je ništetnost te odredbe, ali ništetnost nepoštene odredbe za sobom ne povlači ništetnost samog ugovora, ako ugovor može opstati bez te ništetne odredbe.

Istovrsne odredbe sadržavao je i Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) u čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 102.. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, a čl. 5. te Direktive propisuje da odredbe ugovora, u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

9. Na temelju utvrđenih činjenica sud zaključuje da tužitelj i tužena prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu pregovarali o sadržaju sporne odredbe ugovora o kreditu prema kojoj je tužitelj tuženoj prilikom prvog korištenja kredita dužan platiti jednokratnu naknadu u iznosu od 3,30% i zaključuje da je ta ugovorna odredba bila unaprijed formulirana (tekst ugovora sastavila je tužena), a tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj sporne odredbe.

Ugovor o kreditu koji su tužitelj i tužena sklopili 14. ožujka 2006. unaprijed je formulirani standardni ugovor trgovca, a spornom odredbom korištenje kredita vezano je istovremenim plaćanjem naknade tuženoj. Nije sporno da je tužitelj tuženoj prilikom prvog korištenja kredita platio naknadu u iznosu od 3.341,12 kn.

Sporna odredba je jasna i lako uočljiva, ali tužitelju nije bila razumljiva jer je tužena trebala tužitelju na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti tu odredbu kako bi tužitelj mogao predvidjeti sve posljedice koje proizlaze iz ugovora. Pri tom nije dovoljno da je ugovorna odredba potrošaču samo gramatički razumljiva. Tužena tužitelju nije predočila koji točno stvarni troškovi banke ulaze u spornu naknadu (nedvojbeno je da je tužena pri obradi kredita imala određene troškove), riječ je o tipskom ugovoru i o spornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo. Sve to prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača i takva odredba ništetna je temeljem ranije opisanog čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

10. Tužena radi dokazivanja svojih tvrdnji kojim osporava tužbu i tužbeni zahtjev nije predložila dokaze na temelju kojih bi sud mogao ispitati kakav je odnos između nepoštenosti ugovorne odredbe i iznosa plaćene naknade prema uslugama koje je tužena tužitelju pružila sukladno toj odredbi, odnosno kako bi sud mogao provesti test poštenosti. Tužitelj je bio obavješten o tome da je njegova obveza platiti naknadu i o visini te naknade, ali nije bio obavješten o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade i o svrsi naknade niti je o spornoj ugovornoj obvezi mogao pregovarati. Iz navedenog proizlazi da tužena pri sklapanju sporne odredbe nije vodila računa o zakonitim interesima tužitelja kao potrošača (tužena nije dokazala da bi tužitelj spornu ugovornu odredbu prihvatio čak i da su stranke ugovora pojedinačno pregovarale o toj odredbi), a bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu. Načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05) znači da su svi sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje strane, vodeći računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Tužena nije postupila u dobroj vjeri jer tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja ili (ne)prihvaćanja sporne odredbe, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

11. Nije osnovan tuženičin prigovor zastare tužiteljevog zahtjeva jer čl. 328. Zakona o obveznim odnosima kao lex specialis propisuje da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Stoga se tužena neosnovano u svom prigovoru poziva na čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje opći rok zastare tražbina od pet godina.

12. Zbog svih navedenih razloga sud smatra da je ništetna odredba ugovora o kreditu od 14. ožujka 2006. iz čl. 3. kojom je ugovorena obveza korisnika kredita da tuženoj prilikom prvog korištenja kredita plati jednokratnu naknadu u iznosu od 3,30% od iznosa kredita. Stoga je tužbu i tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u toč. I. izreke.

13. Odluka o parničnim troškovima iz točke II. izreke temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. Tužena je tužitelju dužna naknaditi parnične troškove u ukupnom iznosu od 1.079,64 EUR koji se odnose na sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, zastupanje punomoćnika na ročištima 19. veljače 2025. i 15. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako ročište, sastav podneska od 3. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 200,00 EUR, sudsku pristojbu za tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 EUR i sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 53,09 EUR. Navedeni troškovi bili su potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema važećoj Odvjetničkoj tarifi i Tarifi sudskih pristojbi. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 18. listopada 2024. (tužitelj je očitom greškom u pisanju troškovnika naznačio da je podnesak sastavljen 18. lipnja 2024.) u iznosu od 50,00 EUR i pripadajući PDV jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice s obzirom na to da tužitelj podneskom obavještava o plaćanju sudske pristojbe za tužbu, a to je mogao učiniti već u tužbi, uzme li se u obzir trenutak nastanka pristojbene obveze. Isto tako, tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 5. svibnja 2023. s poštarinom u iznosu od 51,63 EUR i pripadajući PDV jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice s obzirom na to da tužitelj podneskom od tužene traži otplatni plan, obavijest o promjeni visine kamatne stope, podatke o plaćenim ratama kredita i podatke o visinama i datumima plaćanja tzv. ulazne i tzv. izlazne naknade, a ti podaci neodlučni su za odluku o ovome sporu jer je predmet ovoga spora utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe.

14. Zbog navedenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Bjelovaru 27. svibnja 2025.

Sudac

Miroslav Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka.