Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-500/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČŽP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Krešimiru Golubiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Golubić & Šikić j.t.d. u Čakovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-701/2023-25 od 6. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-701/2023-25 od 6. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

''I.Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535,da tužiteljici ČŽP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] isplati iznos od 10.796,93 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od

1,95 € od 30.04.2008 do isplate

37,67 € od 31.05.2008 do isplate

42,41 € od 30.06.2008 do isplate

35,45 € od 31.07.2008 do isplate

35,80 € od 31.08.2008 do isplate

39,92 € od 30.09.2008 do isplate

103,44 € od 30.04.2009 do isplate

94,99 € od 31.05.2009 do isplate

88,76 € od 30.06.2009 do isplate

90,42 € od 31.07.2009 do isplate

93,70 € od 31.08.2009 do isplate

93,41 € od 30.09.2009 do isplate

90,10 € od 31.10.2009 do isplate

96,32 € od 30.11.2009 do isplate

101,31 € od 31.12.2009 do isplate

108,41 € od 31.01.2010 do isplate

106,79 € od 28.02.2010 do isplate

116,42 € od 31.03.2010 do isplate

114,59 € od 30.04.2010 do isplate

118,15 € od 31.05.2010 do isplate

148,99 € od 30.06.2010 do isplate

142,65 € od 31.07.2010 do isplate

121,38 € od 31.08.2010 do isplate

115,21 € od 30.09.2010 do isplate

105,28 € od 31.10.2010 do isplate

126,23 € od 30.11.2010 do isplate

152,88 € od 31.12.2010 do isplate

134,01 € od 31.01.2011 do isplate

140,63 € od 28.02.2011 do isplate

132,21 € od 31.03.2011 do isplate

133,72 € od 30.04.2011 do isplate

169,45 € od 31.05.2011 do isplate

161,76 € od 30.06.2011 do isplate

190,98 € od 31.07.2011 do isplate

175,97 € od 31.08.2011 do isplate

159,54 € od 30.09.2011 do isplate

157,77 € od 31.10.2011 do isplate

156,51 € od 30.11.2011 do isplate

164,35 € od 31.12.2011 do isplate

171,18 € od 31.01.2012 do isplate

172,09 € od 29.02.2012 do isplate

167,37 € od 31.03.2012 do isplate

170,56 € od 30.04.2012 do isplate

172,74 € od 31.05.2012 do isplate

169,07 € od 30.06.2012 do isplate

170,03 € od 31.07.2012 do isplate

167,28 € od 31.08.2012 do isplate

161,33 € od 30.09.2012 do isplate

167,67 € od 31.10.2012 do isplate

170,72 € od 30.11.2012 do isplate

po stopi kako slijedi

- za razdoblje od 30. travnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje,

- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje, 168,58 € od 31.12.2012 do isplate

156,62 € od 31.01.2013 do isplate

166,78 € od 28.02.2013 do isplate

167,67 € od 31.03.2013 do isplate

163,69 € od 30.04.2013 do isplate

151,29 € od 31.05.2013 do isplate

150,98 € od 30.06.2013 do isplate

154,02 € od 31.07.2013 do isplate

158,90 € od 31.08.2013 do isplate

165,66 € od 30.09.2013 do isplate

162,18 € od 31.10.2013 do isplate

164,64 € od 30.11.2013 do isplate

167,44 € od 31.12.2013 do isplate

109,95 € od 31.01.2014 do isplate

113,21 € od 28.02.2014 do isplate

112,14 € od 31.03.2014 do isplate

108,53 € od 30.04.2014 do isplate

107,37 € od 31.05.2014 do isplate

107,90 € od 30.06.2014 do isplate

112,00 € od 31.07.2014 do isplate

115,45 € od 31.08.2014 do isplate

114,73 € od 30.09.2014 do isplate

117,72 € od 31.10.2014 do isplate

119,75 € od 30.11.2014 do isplate

118,55 € od 31.12.2014 do isplate

120,18 € od 31.01.2015 do isplate

120,18 € od 28.02.2015 do isplate

120,18 € od 31.03.2015 do isplate

120,18 € od 30.04.2015 do isplate

120,18 € od 31.05.2015 do isplate

120,18 € od 30.06.2015 do isplate

120,18 € od 31.07.2015 do isplate

120,18 € od 31.08.2015 do isplate

120,18 € od 30.09.2015 do isplate

- za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,50% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2024. do isplate pod stopi od 7,25% godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Odbija se prigovor prijeboja tuženika.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.458,53 eura uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi od 7,25 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.''

2. Protiv navedene presude u cijelosti žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga. Presudom je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost. Relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka počinjene su jer je sud propustio primijeniti odredbe čl. 502.n ZPP, kojima se propisuje postupanje suda nakon donošenja odluke u oglednom postupku. Presuda je suprotna zauzetom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, jer sud smatra da konverzija ne utječe na odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a ni na koji način se ne očituje o zaključku VSRH da konverzija predstavlja obnovu. Sud je počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Po predmetnom je kreditu provedena konverzija sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZPK). Sud pogrešno tumači učinke konverzije i posljedice na postavljeni tužbeni zahtjev. Sud navodi da je svrha ZIDZPK odnosno konverzije bila izjednačiti korisnika kredita u CHF s korisnikom kredita u EUR te da je isto konverzijom postignuto, ali pritom propušta utvrditi da je njenom provedbom tužitelj doveden u pravnu i činjeničnu situaciju kao da nikad nije ni ugovorio kredit u CHF. Tužiteljev kredit danas postoji kao da je od samog zaključenja vezan uz valutnu klauzulu u EUR. Promjene tečaja CHF i kamatne stope na kredit u CHF nisu ni od kakvog učinka na predmetni ugovor o kreditu, niti tužitelj može imati pravo na povrat s osnove otplatnog plana koji je retroaktivno izmijenjen, kao da nikada nije niti postojao. Pogrešno sud navodi da provedenom konverzijom nije postignuta ravnoteža u smislu povrata iznosa s osnove navodne djelomične ništetnosti odredbi ugovora. Provedbom konverzije je uspostavljena pravna i činjenična situacija u kojoj bi se tužitelj nalazio kao da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nisu niti bile ugovorene. Na tužiteljev kredit nakon provedbe konverzije, promjene tečaja CHF ili kamatne stope po otplatnom planu u CHF nemaju apsolutno nikakvog učinka, neovisno o tome radi li se o razdoblju do 2015. ili nakon. Sud odbija tuženikov prigovor istaknut radi prebijanja iz razloga što tužitelj konverzijom kredita ništa nije stekao. Sud očigledno ne razumije (ili svjesno zanemaruje) na što se prigovor radi prebijanja odnosi, odnosno što predstavlja preplatu utvrđenu konverzijom, a što iznos za koji je umanjena preostala neotplaćena glavnica. Prigovor radi prebijanja istaknut je u odnosu na koristi koje je tužitelj ostvario provedenom konverzijom, a koje bi sud morao uzeti u obzir ako bi ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev koji se temelji na otplatnom planu u CHF kao da konverzija uopće nije provedena. Tuženik je nalazu vještaka prigovorio jer je izrađen kao da konverzija uopće nije provedena, jer se temelji na otplatnom planu koji više ne postoji jer je konverzija provedena s učinkom od dana zaključenja ugovora o kreditu. Vještak nalaz, sukladno zadatku kojeg mu je odredio sud, izrađuje kao da konverzija uopće nije provedena, a sud se nije očitovao zašto prihvaća nalaza i mišljenje vještaka. Nadalje, sud odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi smatra nepoštenima pozivajući se na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, a tuženik smatra da ništetne odredbe ne postoje nakon provedene konverzije, jer su retroaktivno izmijenjene kao da nikada nisu niti ugovorene. Sve i da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne, što se spori, iste su provedbom konverzije novirane. Načelo konverzije kredita bilo je izjednačavanje korisnika kredita u CHF s korisnicima kredita u EUR i to od dana zaključenja ugovora. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare, smatrajući da je podnošenjem kolektivne tužbe prekinuta zastara, što tuženik smatra nezakonitim. Sud tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO, jer da je nepošteno ponašanje tuženika, što tuženik osporava. Obzirom da tuženik smatra da presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, tuženik pobija odluku o troškovima postupka, te se posebno osporava dosuđenje troškova odgovora na žalbu i troškova pristupa na ročište za objavu presude. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja, s time da se obveže tužitelja da u potpunosti naknadi troškove parničnog postupka tuženika, a podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, sve uz zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. U postupku suda prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Temeljem čl. 365. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom; a ako se iz žalbe ne vidi u kojem se dijelu presuda pobija, drugostupanjski sud uzet će da se presuda pobija u dijelu u kojemu stranka nije uspjela u sporu. Drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka. Temeljem čl. 338. st. 4. ZPP-a u obrazloženju sud će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka, a što je prvostupanjski sud i učinio.

6. Na žalbene navode valja reći da temeljem čl. 220. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Dakle, sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje sud smatra potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica, a što je prvostupanjski sud i učinio. Nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, pri čemu u konkretnom slučaju, nisu utjecali na procesnu poziciju tuženika, pa nije narušeno pravo pristupa sudu i raspravljanja tuženiku. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22) ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

6.1. Temeljem čl. 250. ZPP sud određuje da će se dokaz vještačenjem izvesti kad je radi utvrđenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Dakle, razlog vještačenja je utvrđivanje činjenica. Vještačenje je samo jedna vrsta dokaza, čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti (čl. 8. ZPP-a). Pravila iskustva i logike sud uvijek mora primjenjivati pri ocjeni nalaza i mišljenja vještaka, pri čemu mora paziti da vještak u svojem nalazu i mišljenju se zadrži unutar granica onoga što mu je rješenjem o vještačenju određeno, te da svoj nalaz i mišljenje da o činjenicama koje su predmet vještačenja, a što je sve prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima i učinio. Prvostupanjski sud je utvrdio da se prigovori tuženika nisu odnosili na matematički izračun, već na pravna pitanja, pa je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti jer je dan stručno i nepristrano.

7. Prvostupanjski sud, između ostalog, svoju odluku obrazlaže:

- da tužiteljica traži isplatu, smatrajući da je postupanjem tuženika oštećena, a pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, odluku Vrhovnog suda RH, broj: Revt- 249/14- 2, presudu Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. 6. 2018., te čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača

- da nije sporno da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao banka sklopili stambeni ugovor o kreditu, a kojim ugovorom je banka odobrila tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 106.165,98 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja s kamatom od 3,95 % godišnje, promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora

- da je sporno da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice, te da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi

- da je sporno da li je tužiteljica izvršenom konverzijom u potpunosti namirena sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu

- da je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula)

- da je iz iskaza tužiteljice ČŽP utvrđeno da je predmetni kredit uzela za kupnju stana za stanovanje

- da je stan prodavao Stanorad, te su je uputili u Raiffeisen banku, time da su naveli da oni posluju putem njih

- da djelatnica banke ni u jednom razgovoru nije spomenula rizik vezan uz švicarski franak

- da nije mogla pregovarati niti o jednoj odredbi ugovora o kreditu

- da je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa, no nije joj rečeno o čemu ovisi promjena kamatne stope

- da joj je banka ponudila konverziju kredita

- da joj je vezano uz konverziju bilo rečeno da je ponuda takva kakva je, da je može prihvatiti ili ostati kod prvotnog kredita u švicarskim francima

- da joj nije objašnjeno na koji način je konverzija izračunata, zna da je nešto pretplatila i da joj je u narednih šest rata, rata kredita smanjena za 50 %

- da joj nije rečeno da se bilo čega odriče potpisujući aneks o konverziji

- da stan koji je kupila koristi za stanovanje s obitelji

- da je u vrijeme uzimanja osnovnog kredita bila je zaposlena u školi, te i danas radi u školi

- da u predmetnom stanu nikad nije obavljala nikakvu poslovnu djelatnost, kroz cijelo vrijeme nije imala otvoren nikakav obrt niti firmu

- da je iz nalaza vještaka utvrđeno da je tužiteljica u periodu od stavljanja kredita u korištenje do 30. 9. 2015. ukupno na ime promjenjivih kamatnih stopa i promjena po tečaju CHF – HRK platila 10.796,93 eura više u odnosu na iznos koji bi platila da nije bilo promjene kamatnih stopa i tečaja

- da razlika konvertirane glavnice na dan 30. 9. 2015. i glavnice koja se dobije po početnom otplatnom planu i tečaju iznosi 5.531,69 eura, a za koji iznos je konvertirana glavnica veća

- da je na nalaz i mišljenje tuženik istaknuo prigovore, koje sud utvrđuje da se radi o prigovorima pravne prirode, o kojima treba odlučiti sud

- da je stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu

- da su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva

- da je presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio Odluku broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak)

- da je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 3. veljače 2021. odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke

- da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta

- da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate

- da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu

- da tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope

- da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi

- da se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 kojom se potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništenih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28.06.2023.

- da je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 utvrdio da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora

- da je Ustavni sud RH u odluci broj U-III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije

- da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a što je ovdje slučaj

- da sklapanjem Dodatka (Aneksa) od 17. 2. 2016. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni

- da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.), a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR

- da sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom (Dodatkom) od 17. 2. 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka

- da konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR), sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF

- da je sud utvrdio da se tužiteljica sklapanjem aneksa nije odrekla svojih prava na obeštećenje, niti je takvo odricanje u istome sadržano

- da dodatkom (aneksom) nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa

- da činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi

- da je utvrđeno da je tužiteljica potrošač

- da je tuženik u podnesku od 25. 5. 2020. istaknuo prigovor radi prebijanja

- da se radi o iznosu koji predstavlja zbroj preplate iz konverzije i iznosa za kojeg je tužiteljici umanjena neotplaćena glavnica

- da prigovor prijeboja tuženika nije osnovan, jer plaćanjem navedenih obroka tužiteljica nije ništa primila niti stekla bez osnove, već je cijelu uplatu primio tuženik, pa ne postoji obveza tužiteljice za vraćanjem nečega što nije primila

- da je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan, jer je nerazumljiv, pa tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora primio

- da je tuženik dužan vratiti isplaćene iznose tužiteljici u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja

- da se tuženik ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti

- da prigovor zastare sud smatra neosnovanim, jer je tužba podnesena prije nastupa zastare 12. lipnja 2019.

8. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja kao prethodno pitanje utvrdio ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja vještaka.

9. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužiteljica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.1. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, a da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

9.2. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

10. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. ZS i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske - ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

11. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a što je sud prvog stupnja utvrdio kao prethodno pitanje. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502. c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

12. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

13. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

13.1. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 11. listopada 2006. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

14. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 29. ožujka 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

15. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi preplatila tuženiku presuđeni iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužiteljici te iznose sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Zbog istih razloga je pravilna i odluka prvostupanjskog suda glede prigovora prijeboja.

16. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

17. U odnosu na žalbene navode, prema kojima sud odlučujući o zahtjevu tužiteljice nije cijenio od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, temeljem kojega je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, te da je njime utvrđen novi iznos glavnice duga, utvrđena redovna kamata, novi otplatni plan i novi mjesečni anuiteti, valja istaći da je sud prvoga stupnja utvrdio da tužitelj konvertiranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR, nije u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da je zaključio Ugovor o kreditu u valuti EUR, jer nije u potpunosti obeštećen glede štetnih posljedica koje su za njega nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga, sud prvog stupnja pravilno zauzima i stav da tužitelj ima pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da je on u predmetnoj parnici ovlašten pozivati se na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Ukazuje se na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

18. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

19. Međutim, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužiteljica izjavila da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, stoga su takvi žalbeni navodi tužene neosnovani. Utvrđeno je da se sporazumom o konverziji riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije i obveza proizašlih iz nesporno ništetnih ugovornih odredaba.

20. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

21. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 13. lipnja 2019., dok za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

22. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi sa čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23) te sukladno postavljenim zahtjevima uključivo i trošak za pristup ročištu za objavu presude, te za sastav odgovora na žalbu. Iz odredbe čl. 335. ZPP-a proizlazi da u slučaju kad stranka pristupi ročištu za objavu presude, kao što je u konkretnom slučaju pristupio tužitelj, sud prema odredbi čl. 335. st. 8. ZPP-a stranci mora uručiti presudu te joj od navedenog dana počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr-580/05 od 14. prosinca 2005.). Stoga je sud prvoga stupnja pravilno tužiteljici koja je zastupana po punomoćniku - odvjetniku i pristupio je na ročište za objavu presude te uspio u ovome sporu, dosudio i trošak pristupa na ročište za objavu presude. Završno, prvostupanjski sud je dao jasne razloge zbog čega je tužitelju priznao trošak za svaku pojedinu provedenu parničnu radnju uključujući odgovor na žalbu i trošak za pristup na objavu presude, jer se radi o opravdanim i predviđenim parničnim troškovima, na koje punomoćnik tužitelja ima pravo, jer je zatražio taj trošak, a pristupio na ročište za objavu presude.

23. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

24. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 27. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina