Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-507/2025-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, po sucu Vitomiru Boiću, u pravnoj stvari tužitelja KP, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marinu Buviniću, odvjetniku u Umagu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3 A, zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu Stalna služba u Poreču - Parenzo poslovni broj P-13/2025-11 od 20. ožujka 2025., 27. svibnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja KP i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Pazinu Stalna služba u Poreču - Parenzo poslovni broj P-13/2025- 11 od 20. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Točkom I. izreke rješenja Općinskog suda u Pazinu Stalna služba u Poreču - Parenzo poslovni broj P-13/2025-11 od 20. ožujka 2025. sud se oglasio mjesno nenadležnim. Točkom II. izreke navedenog rješenja određeno je da će se po pravomoćnosti toga rješenja spis dostaviti mjesno nadležnom Općinskom sudu u Rijeci.

2. Protiv navedenog rješenja pravodobno se žali tužitelj zbog svih žalbenih razloga navedenih u odredbi čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku, u vezi odredbe čl. 381. st. 1. ZPP. Sud je pobijanim rješenjem počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka opisanu u odredbi čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer rješenje sadrži nedostatke zbog kojih se ne može valjano ispitati. Žalitelj smatra da je odredba čl. 16. st. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51401652- 5104010653 od 1. srpnja 2008., u kojoj je sadržana prorogacijska klauzula o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke (tuženika), nepoštena, odnosno ništetna ugovorna odredba, jer ista predstavlja odredbu unaprijed formuliranog (tipskog) ugovora tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu žalitelja kao potrošača. Sud svoje stajalište temelji na žaliteljevom iskazu od 19. ožujka 2025. iz kojeg zaključuje da ima mogućnost dolaska na sud u Rijeku, jer prema ocjeni suda kao nezaposlena osoba ostvaruje više od prosječnog hrvatskog radnika i kod kojeg ne postoje obiteljske ili zdravstvene prilike koje bi mu otežavale dolaske na sud u Rijeku. Prilikom donošenja pobijanog rješenja sud nije uzeo u obzir sve relevantne okolnosti ovog predmeta, već je svoju odluku o nepoštenosti (ništetnosti) prorogacijske klauzule utemeljio na pojedinim dijelovima iskaza, zanemarujući u potpunosti one koje ukazuju suprotno (da je nezaposlen, da ne ostvaruje redovite prihode, da bi mu dolasci u Rijeku radi konzultiranja s odvjetnikom bili financijski problem, da doprinosi uzdržavanju mlt. kćeri, da mu je račun u blokadi, da se provodi ovrha na njegovoj nekretnini - domu). Prilikom donošenja pobijanog rješenja sud nije uzeo obzir opće imovno stanje potrošača, te isto doveo u svezu s potencijalnim troškovima postupka pred sudom u Rijeci, odnosno nije uzeo u obzir udaljenosti navedenog suda od mjesta žaliteljevog prebivališta (više od 160 km u oba smjera), odnosno od sjedišta njegovog imenovanog punomoćnika (više od 200 km u oba smjera). Sud nije dao jasne i dostatne razloge, tj. nije u obzir uzeo sve relevantne okolnosti prilikom ocjene predstavlja li prorogacijska klauzula iz čl. 16. st. 7. Ugovora o kreditu nepoštenu, odnosno ništetnu ugovornu odredbu. Počinjena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 59. ZPP, jer je prilikom (nepravilnog) utvrđenja o valjanosti prorogacijske klauzule sadržane u Ugovora o kreditu, otklonio primjenu odredbe o mjesnoj nadležnosti prema mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica pravne osobe. Predlaže se preinačiti pobijano prvostupanjsko rješenje na način da se odbije tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti i vrati predmet na postupanje prvostupanjskom sudu, kao mjesno nadležnom sudu u ovoj pravnoj stvari.

3. Žalba tužitelja nije osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsko rješenje u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) , a u vezi s čl. 381. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da u istom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, a suprotno žalbenim navodima pobijano rješenje sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama..

5. Člankom 15. st. 1. ZPP-a određeno je da sud ocjenjuje, po službenoj dužnosti, odmah poslije primitka tužbe, je li nadležan i u kojem je sastavu nadležan. Stavkom 2. navedenog članka određeno je da to ocjenjivanje nadležnosti obavlja se na temelju navoda u tužbi i na temelju činjenica koje su sudu poznate. Člankom 46. st. 1. ZPP određeno je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika. Stavkom 2. navedenog članka određeno je da u slučajevima predviđenim u tom zakonu za suđenje osim suda općemjesne nadležnosti nadležan i drugi određeni sud.

Člankom 48. st. 1. ZPP određeno je da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište.

6. U obrazloženju pobijanog rješenja je između ostalog navedeno:

- da tužitelj tvrdi da je s tuženikom kao kreditorom, sklopio ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-510401043 01. srpnja 2008.

- da mu je odobren kredit u iznosu od 50.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti

- da je tuženik u ugovor ugradio odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i na koje nije mogao utjecati

- da su to odredbe koje se tiču promjenjive kamatne stope, naknade za obradu kredita i odredbe o ugovaranju mjesno nadležnog suda u slučaju spora, koji bi bio u mjestu sjedišta banke

- da su te odredbe ugovora ništetne, pa da je ništetan i cijeli ugovor

- da je u odgovoru na tužbu, tuženik prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, istaknuo prigovor mjesne nadležnosti

- da tuženik navodi da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke

- da su time ugovorne stranke potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da mu nije financijski problem doći u Rijeku

- da nije formalno zaposlen, ali radi kao kamenoklesar te mjesečno zaradi od 2.000,00 do 4.000,00 eura

- da mu supruga zarađuje oko 1.000,00 eura

- da imaju kćer staru 14 godina, te da je vlasnik osobnog automobila kao i supruga

- da ima dug prema poreznoj upravi i prema tuženiku, zbog čega mu je račun u blokadi.

7. Prvostupanjski sud smatra da je tuženikov prigovor osnovan. Radi se o sporu iz Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-510401043 od 01. srpnja 2008. Nesporno je da su predmetni Ugovor sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka, te da je u čl. 16. tog Ugovora ugovorena, nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Prema čl. 70. st. 1. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan. Prema stavku 2. istog članka, taj sporazum važi ako je pisano sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa. Sjedište tuženika je u Rijeci, pa je za suđenje u ovom predmetu mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci.

8. P rema čl. 48. st. 1. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, dakle, Općinski sud u Rijeci, jer zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost drugog suda (čl. 46. st. 1. ZPP-a).

9. Prvostupanjski sud utvrđuje da u govorna odredba kojom se ugovara mjesna nadležnost sama po sebi ne može dovesti do pretjeranog ograničenja prava potrošača na djelotvornu sudsku zaštitu, niti takva nadležnost isključuje mogućnost da potrošač sudjeluje u postupku i da istakne prava koja ima na temelju direktive 93/13. O pretjeranim ograničenjima prava potrošača radilo bi se samo u situaciji kada bi sud pred kojim bi se parnica vodila bio previše udaljen od njegovog prebivališta, što bi mu prouzročilo prevelike troškove putovanja koji bi ga mogli odvratiti od upuštanja u postupak. Na temelju iskaza tužitelja utvrđeno je da mu nije financijski problem doći u Rijeku, da nije formalno zaposlen, ali da radi kao kamenoklesar te mjesečno zaradi od 2.000,00 do 4.000,00 eura, te da supruga zarađuje oko 1.000,00 eura. Prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj ima mogućnosti doći na sud u Rijeku, jer iako bez stalnog zaposlenja, mjesečno zarađuje više od prosječnog hrvatskog radnika.

10. Temeljem čl. 20. st. 1. ZPP sud se može, u povodu prigovora tuženika, proglasiti mjesno nenadležnim, ako je prigovor podnesen najkasnije do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari, a što je ovdje bio slučaj. Temeljem čl. 21. st. 1. ZPP-a nakon pravomoćnosti rješenja kojim se oglasio nenadležnim (čl. 17. i 20.) sud će ustupiti predmet nadležnom sudu, a kako je to pravilno riješio prvostupanjski sud u točki II. izreke pobijanog rješenja. Odredbom čl. 49. st. 1. i 2. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Treba ukazati i na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da ne postoje okolnosti, koje bi na bilo koji način onemogućile ili ograničile tužiteljev dolazak na sud u Rijeku. U konkretnom slučaju nije primjenjiva ni odredba čl. 59. ZPP-a jer iz podataka u spisu, nije utvrđeno da bi tuženik imao svoju podružnicu u [adresa] upisanu u sudski registar. Zbog svega navedenog, prvostupanjski sud se proglasio mjesno nenadležnim, te riješio da će nakon pravomoćnosti rješenja, predmet ustupiti mjesno nadležnom Općinskom sudu u Rijeci.

12. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Velikoj Gorici 27. svibnja 2025.

Sudac

Vitomir Boić