Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-284/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vitomira Boića predsjednika vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivo Juričko, odvjetnik u Splitu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2104/2020-33 od 1. ožujka 2024. i rješenja poslovni broj P-2104/2020 od 31. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2104/2020-33 od 1. ožujka 2024.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2104/2020 od 31. svibnja 2022.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 4.042,23 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak I. izreke), kao i da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.635,84 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 1. ožujka 2024. do isplate (stavak II. izreke).

2. Raspravnim rješenjem poslovni broj P-2104/2020 od 31. svibnja 2022. odbijen je prigovor tužene o mjesnoj nenadležnosti suda prvoga stupnja (list 205 spisa).

3. Protiv navedene presude i rješenja žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da pobijanu presudu i rješenje preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka.

4. Žalba tužene nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu broj 418-50-3398725 sklopljenim 11. travnja 2006. s tuženom, a radi ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u CHF.

U odnosu na prvostupanjsku presudu

6. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer ista sadrži jasne i nedvojbene razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati.

7. Naime, suprotno žalbenim navodima tužene da sud prvoga stupnja nije dao razloge o činjenici je li u konkretnom slučaju tužitelj potrošač u smislu čl. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16), valja istaći da je sud prvoga stupnja temeljem sadržaja samog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja zaključio, a što je i istaknuto u obrazloženju prvostupanjske presude, da je tužitelj isti zaključio kao fizička osoba te da se radilo o kreditu za kupnju osobnog vozila, dok iz sadržaja spisa ne proizlazi da bi tužitelj kredit podigao u svrhu bilo kakve poduzetničke djelatnosti time da teret dokaza da tužitelj nije potrošač nije na tužitelju već na tuženoj, a što ista tijekom postupka nije dokazala (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2018.), pa time nije osnovan žalbeni navod da je počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

8. Nije sporno da je između tužene kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen 11. travnja 2006. Ugovor o kreditu broj 418-50-3398725 za kupnju osobnog vozila, na iznos od 38.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tužene na dan korištenja s rokom otplate od 84 mjeseca u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju tužene za CHF važećim na dan dospijeća.

9. Suprotno žalbenim navodima tužene da tužitelj tužbom nije zahtijevao, pa onda sud prvoga stupnja presudom nije niti utvrdio ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli, valja istaći da je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl.1. i čl. 7. Ugovora) kao prethodno pitanje u ovome postupku.

10. Tužitelj se u činjeničnim navodima tužbe pozvao na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. donesenoj u postupku protiv između ostalih i ovdje tužene, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

11. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je odbio revizije tuženika, između ostalih i ovdje tužene, kao neosnovane, te presude istog suda poslovni broj Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019., zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima kao što je konkretni.

12. Zato je pravilan zaključak suda prvoga stupnja da su odredbe konkretnog ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništave u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO).

13. Neosnovano tužena prigovara da je sud prvoga stupnja tužbeni zahtjev usvojio isključivo primjenom utvrđenja iz kolektivnog spora te da nije utvrđeno jesu li iste presude primjenjive u konkretnom slučaju, budući da je ovdje tužena u tom predmetu jedan od tuženika te je istim presudama i u odnosu na ovdje tuženu, utvrđeno da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03, dalje u tekstu: ZZP) i to čl. 81., 82. i 90 tog Zakona, u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007., te suprotno odredbama ZOO u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008.

14. Naime, kod utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF, kao prethodnog pitanja za rješenje ovoga spora, prvostupanjski sud je pravilno pošao od činjenice da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, jer je čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa. U toj je odredbi propisano, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te je u tom slučaju, sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., u kojoj navodi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači nije nužno provoditi poseban dokazni postupak jer bi to bilo, s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, neekonomično i previše tegobno za potrošača, te suprotno odredbama ZPP i ZZP.

15. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su ugovorne odredbe iz čl. 1. i čl. 7. predmetnog ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu ništetne.

16. U postupku je provedeno vještačenje po vještaku financijske struke, te je vještak utvrdio da je tužitelj na temelju promjene tečaja preplatio kredit za sporno razdoblje u iznosu od 4.042,23 EUR-a, pri čemu je vještak iznose prikazao pojedinačno za svaki mjesec u utuženom razdoblju, navodeći točan datum uplate svakog pojedinog anuiteta.

17. Što se tiče žalbenih navoda tužene da sud prvoga stupnja nije umanjio dosuđeni iznos razlike anuiteta za iznos manje plaćenih anuiteta zbog smanjenja tečaja CHF (tzv. negativna razlika), valja istaći da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, kao što je to ovdje slučaj, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (tako i Vrhovni sud u odluci poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

18. Također, nisu osnovani niti žalbeni navodi o pogrešnoj primijeni materijalnog prava u odnosu na zastaru potraživanja s obzirom da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja tužbu iz čl. 241. ZOO koja ima učinak prekida zastare pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/2018 od 20. ožujka 2018.).

19. Stoga, zastara prava potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023. dok je tužba u ovome predmetu podnesena 23. lipnja 2020.

20. Tužena je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nepoštena stjecateljica, jer je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovoru ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedila odredbe tada važećeg ZZP i ZOO. Radi toga mora temeljem odredbe čl. 1111. ZOO vratiti ne samo ono što je stekla na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja do isplate.

21. Tužena žalbu u pogledu dosuđenog troška obrazlaže samo kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen i posljedično tome njoj dosuđen parnični trošak. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga kao opravdan iznos troškova postupka tužitelju uzet iznos koji je kao opravdan priznao sud prvog stupnja.

22. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tužene odbiti kao neosnovanu i temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U odnosu na prvostupanjsko rješenje

23. Prije razmatranja žalbenih navoda koja se odnose na pobijano rješenje valja istaći da je o prigovoru mjesne nenadležnosti prvostupanjski sud odlučio raspravnim rješenjem od 31. svibnja 2022. (list 205 spisa) sukladno odredbi čl. 301. st. 1. ZPP koja propisuje da ako stranka prigovori da sud nije mjesno nadležan, sud će riješiti hoće li o tim prigovorima raspravljati i odlučivati odvojeno od glavne stvari ili zajedno s njom. Prema st. 2. citirane odredbe protiv rješenja kojim se odbija prigovor stranke nije dopuštena posebna žalba ako je sud odlučio da se odmah nastavi raspravljanje o glavnoj stvari, kao što je to u konkretnom slučaju, slijedom čega je evidentno da je žalba protiv takve odluke dopuštena u okviru žalbe protiv glavne stvari – sukladno odredbi čl. 378. st. 2. ZPP, pa prvostupanjski sud nije bio u obvezi izraditi posebni pisani i obrazloženi otpravak objavljenog rješenja, već je bio dužan svoje stajalište obrazložiti u konačnoj odluci što je predmetnim obrazloženjem i učinio.

24. Ispitujući pobijano rješenje nije utvrđeno da je počinjena bitna povreda odredbe iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP, na koju tužena u žalbi upire, s obzirom na to da je prvostupanjski sud pravilno, nakon prigovora tužene, otklonio prigovor mjesne nenadležnosti i pri tome nastavio kao mjesno nadležan s raspravljanjem u ovoj pravnoj stvari, pravilno cijeneći da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti, nepoštena i kao takva ništetna, iz kojih razloga proizlazi da između stranaka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP.

25. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi također ukazuje tužena jer su u obrazloženju dani razlozi o svim odlučnim činjenicama.

26. Prvostupanjski sud svoj stav pravilno temelji na odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovor o kreditu od 11. travnja 2006. je sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu o kojem se nije pregovaralo, te tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj, pa tako niti na sadržaj klauzule o nadležnosti. Prebivalište tužitelja je u [adresa], a sud čija je mjesna nadležnost određena Ugovorom, se nalazi u Zagrebu (prema sjedištu kreditora), dolaskom na sud u Zagrebu bi tužitelj zbog udaljenosti imao visoke troškove, a čime dolazi do znatne procesne neravnoteže ugovornih strana.

27. U odnosu na žalbene navode da tužitelj može biti saslušan i zamolbenim putem pred sudom svog prebivališta, čime tužena pokušava dovesti u pitanje zaključak o neravnoteži u pravima i obvezama stranaka, valja istaći da tužitelj ima pravo na neposredan pristup sudu u smislu odredbe čl. 89. ZPP prema kojoj stranke mogu poduzimati radnje u postupku osobno ili preko punomoćnika, a stranka je ovlaštena doći pred sud i davati izjave pored svog punomoćnika (čl. 89. st. 2. ZPP).

28. Nadalje, u odnosu na sudsku praksu na koju se pozvala tužena u žalbi, a koja podupire njezina pravna shvaćanja, valja naglasiti da je u sudskoj praksi općeprihvaćeno stajalište koje je izraženo u ovoj odluci. S tim u vezi valja navesti da je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenog 2020. prihvaćen zaključak (broj 11) po kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znanu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti u svakom pojedinom slučaju.

29. Kako je prorogacijska klauzula ništetna, mjesno nadležan mogao bi biti (i) sud nadležan prema prebivalištu tužitelja te je riječ o izbornoj (elektivnoj) mjesnoj nadležnosti sukladno čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN75/09, 112/12, 143713, 147/13, 9/15, 89/15, 102/15 i 52/16 dalje u tekstu: ZPK).

30. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gr 1-143/19 (odluka od 11. prosinca 2019.) zauzeo je pravno shvaćanje prema kojem je za spor u svezi s Ugovorom o kreditu u smislu odredbe čl. 19.l st. 1. ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, a koja odredba se primjenjuje neovisno o tome kad je nastao Ugovor o kreditu, već ovisno o tome kad je postupak pokrenut pred sudom.

31. Osim toga, imajući u vidu da iz Ugovora o kreditu proizlazi da je spor nastao u vezi s potrošačkim ugovorom koji je zaključen u Splitu, očito je da tužena tamo ima poslovnu jedinicu te da je ovaj spor nastao u povodu djelatnosti te jedinice zbog čega je Općinski sud u Splitu mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari i u smislu odredbe čl. 59. ZPP.

32. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP .

U Velikoj Gorici 27. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić