Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1170/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vitomira Boića predsjednika vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, koju zastupa punomoćnica Sofia Petković, odvjetnica u Zagrebu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7895/2021-24 od 28. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja ŽF kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7895/2021-24 od 28. kolovoza 2024. pod stavkom III. izreke.

II. Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda pod stavkom I., II. te IV. izreke.

III. Preinačava se navedena presuda pod stavkom IV. izreke u dijelu kojim nije udovoljeno zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 191,36 EUR-a i za navedeno sudi:

Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d. nadoknaditi tužitelju ŽF trošak parničnog postupka u iznosu od 191,36 EUR-a u roku od 15 dana.

IV. Odbijaju se tužitelj ŽF i tužena Raiffeisenbank Austria d.d. sa zahtjevom za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 056-50-4343446 od 30. kolovoza 2007. kojeg su sklopili tužitelj ŽF kao korisnik kredita i tužena Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (stavak I. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 3.805,34 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak II. izreke) dok je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 538,01 EUR (stavak III. izreke) te se nalaže tuženoj naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.403,71 EUR sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate (stavak IV. izreke).

2. Protiv dijela navedene presude pod stavkom III. te stavkom IV. izreke u dijelu kojim nije udovoljeno njegovom zahtjevu za naknadom troškova parničnog postupka žali se tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnoga prava s prijedlogom sudu drugoga stupnja da presudu u žalbom pobijanom dijelu preinači uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka.

3. Također, protiv dijela navedene presude pod stavkom I., II. i IV. izreke žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da presudu u žalbom pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok je žalba tužene neosnovana.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 056-50-4343446 zaključenog 30. kolovoza 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tužene kao kreditora, kojim je tužitelju odobren kredit u visini od 19.775,32 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan korištenja kredita i to onih odredbi koje se odnose na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tužene važeće na dan dospijeća i zahtjev za isplatu preplaćene razlike u tečaju valute CHF u odnosu na dan korištenja Ugovora o kreditu i svota isplaćenih po tužitelju.

6. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja povrijedio pravo tužene na pravično suđenje niti da je tijekom postupka povrijeđeno načelo kontradiktornosti. To stoga što pravo na pošteno (pravično) suđenje uključuje pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms - "jednakost oružja"). Prema tom načelu svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Iz prava na jednakost oružja izvode se i pojedina prava u odnosu na izbor i izvođenje dokaza. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tijekom postupka tužena bila u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje pa stoga u postupku pred sudom prvog stupnja nije dovedena u nejednak položaj u odnosu na tužitelja pri čemu tužena u žalbi niti ne navodi koji to dokazi nisu izvedeni s time da je tijekom postupka odustala od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka NF, svoje zaposlenice.

7. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer presuda, suprotno žalbenim navodima, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom, obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili te kako ih je ocijenio.

8. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se ista može ispitati, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, a nisu se ostvarile niti druge bitna povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Što se tiče žalbenih navoda tužitelja da je sud prvoga stupnja pogrešno postupio kada je odbio tužitelja s iznosom od 538,01 EUR-a (stavak III. izreke pobijane presude) za koji iznos je povukao tužbeni zahtjev, jer da je tek nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelju bio poznat iznos koji mu duguje tužena s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, kojem se povlačenju tužena protivila, valja istaći da smanjenje tužbenog zahtjeva ima značaj djelomičnog povlačenja tužbe, u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP, pa za takvu dispoziciju vrijede sve pretpostavke koje se tiču povlačenja tužbe, a time i one o (ne)pristanku tuženika.

10. U konkretnom slučaju tužena nije pristala na djelomično povlačenje tužbe pa time do takvog povlačenja tužbe nije niti došlo, radi čega je sud i u pogledu glavne stvari i u pogledu odluke o troškovima postupka trebao donijeti odluku o tužbenom zahtjevu koji je bio aktualan do izvršenog djelomičnog povlačenja tužbe, pa su suprotni žalbeni navodi tužitelja neosnovani.

11. Među strankama nije sporno da je između tužene kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita 30. kolovoza 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj 056-50-4343446 na iznos od 19.775,32 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju tečajne liste tužene važećim na dan dospijeća, radi kupnje rabljenog osobnog vozila, te da je tužitelj kredit otplatio.

12. Tužitelj se u činjeničnim navodima tužbe pozvao na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv, između ostalih banaka i tužene, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je i tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

13. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je odbio revizije tuženika, između ostalih i tužene, kao neosnovane te presude istog suda poslovni broj Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima kao što je konkretni.

14. Zato je pravilan zaključak, da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništetne u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO).

15. Na žalbene navode tužene valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 14/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

16. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica proglašenja dijela odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetnim. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO i umanjenje nečije imovine.

17. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da se utvrđenja iz presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. ne mogu odnositi na predmetni Ugovor o kreditu. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema srednjem tečaju tečajne liste tužene na dan dospijeća za CHF tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

18. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

19. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

20. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredaba (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju tečajne liste tužene važeće na dan dospijeća.

21. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 30. kolovoza 2007. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 97/07 i 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07), koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

22. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 30. kolovoza 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.

23. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su ugovorne odredbe koje se odnose na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tečajne liste tužene za CHF važeće na dan dospijeća ništetne.

24. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je među strankama nesporno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli preplatio tuženoj 3.805,34 EUR-a, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženu da isplati tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

25. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužena sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tužena nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl.1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO.

26. Također, nisu osnovani niti žalbeni navodi o pogrešnoj primijeni materijalnog prava u odnosu na zastaru potraživanja s obzirom da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja tužbu iz čl. 241. ZOO koja ima učinak prekida zastare pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/2018 od 20. ožujka 2018.).

27. Stoga, zastara prava potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za CHF nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle, nastupila je 15. lipnja 2023., dok je tužba u ovome predmetu podnesena 6. listopada 2021.

28. Odlučujući o troškovima parničnog postupka pravilno je sud prvoga stupnja, a suprotno žalbenim navodima tužene, u konkretnom slučaju primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023) kojom je Tbr. 54. propisano da vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR-a jer je odredbom Tbr. 52. st.3. propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

29. Suprotno žalbenim navodima tužitelja pravilno je sud prvoga stupnja utvrdio da je tužitelj uspio u sporu sa 87,61% jer od ukupno ostvarenog uspjeha tužitelja u parnici od 93,80 % (s osnovom uspio 100% a s visinom 87,61% što znači da je uspio u sporu 93,80%) je valjalo oduzeti i omjer uspjeha tuženika u sporu od 6,19% (s osnovom nije uspio a s visinom je uspio 12,39% što znači da je uspio s 6,19%) što upravo iznosi 87,61%.

30. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tužitelja pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada tužitelju nije priznao trošak sastava podnesaka od 31. kolovoza 2022., 26. siječnja 2023. te 8. siječnja 2024. jer i prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, a imajući u vidu njihov sadržaj u kojima se tužitelj samo očitovao na navode tužene, isti nisu bili nužni za vođenje ovoga postupka.

31. Međutim, sud prvoga stupnja pogrešno je postupio kada je tužitelju za pristup ročištu 12. veljače 2024. priznao samo 50 bodova, obzirom da iz sadržaja ročišnog zapisnika (list 184 spisa) proizlazi da su na tom ročištu stranke raspravljale o predmetu spora.

32. Naime, u zapisniku s održanog ročišta navedeno je da tužitelj ostaje kod tužbe, a tuženik ostaje kod odgovora na tužbu, pa se prema stajalištu ovoga drugostupanjskog suda radi o ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari, slijedom čega punomoćnik ima pravo na trošak za to ročište primjenom Tbr. 9/1 Tarife (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 1121/2022-2 od 12. rujna 2023.). Stoga je tužitelju za navedeno ročište uz već priznatih 50 bodova valjalo priznati daljnji trošak od 50 bodova ili 100,00 EUR-a, što uz 25% PDV-a na taj iznos ili 25,00 EUR-a ukupno iznosi 125,00 EUR-a.

33. Također je sud prvoga stupnja pogrešno postupio kada je tužitelju na ime troška financijskog vještačenja priznao samo iznos od 199,08 EUR-a obzirom da iz sadržaja spisa proizlazi da je na ime dopune toga vještačenja uplatio i daljnji iznos od 66,36 EUR-a pa mu je valjalo priznati i navedeni iznos.

34. Dakle, tužitelju je valjalo priznati i daljnji trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 191,36 EUR-a.

35. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao djelomično neosnovanu i žalbu tužene kao neosnovanu i sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao pod stavkom I. i II. izreke ove drugostupanjske presude, a djelomično prihvatiti žalbu tužitelja kao osnovanu i temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP presuditi kao pod stavkom III. izreke ove drugostupanjske presude.

36. Kako tužena sa žalbom nije uspjela, dok je tužitelj uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu, odnosno samo glede manjeg dijela odluke o troškovima postupka radi kojega nisu nastali posebni troškovi, tako je valjalo odbiti njihove zahtjeve za naknadom troškova sastava žalbi (čl. 166. st. 1. u svezi s čl. 154. st. 3. ZPP) i odlučiti kao pod stavkom IV. izreke ove drugostupanjske presude.

U Velikoj Gorici 27. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić