Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-245/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vitomira Boića, predsjednika vijeća, Ankice Jakovina, sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Sanela Kontin Miklin, odvjetnica u Križevcima, protiv tužene OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koju zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5162/2021-22 od 31. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene OTP banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5162/2021-22 od 31. siječnja 2024. pod stavkom I., II., III., V. te pod stavkom VI. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženoj nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.324,85 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 31. siječnja 2024. do isplate.

II. Preinačava se navedena presuda pod stavkom IV., te pod stavkom VI. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženoj nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 748,48 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 31. siječnja 2024. do isplate i za navedeno sudi:

1. Odbija se tužiteljica AE sa zahtjevom za isplatu iznosa od 1.014,48 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Odbija se tužiteljica AE sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 748,48 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude 31. siječnja 2024. do isplate.

III. Nalaže se tužiteljici AE da tuženoj OTP banci d.d. nadoknadi trošak sastava žalbe u iznosu od 169,44 EUR-a u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj ugovora: 43280/07 od 12. veljače 2007., a koji Ugovor je sklopljen između tužiteljice AE i prednika tužene Societe Generale-Splitska banka d.d. koji Ugovor je potvrđen kod Javnog bilježnika Nine Bubaš Magličić iz [adresa] 12. veljače 2007. pod poslovnim brojem OU-133/07, u dijelu u kojemu je ugovoreno da je tužiteljica obvezna platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom kreditora te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak (stavak I. izreke) kao i da su ništetne odredbe navedenog Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu je u točci 4. Ugovora ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva 1,00 % od iznosa odobrenog kredita, plaća se jednokratno prije korištenja kredita odnosno iz odobrenog kredita (stavak II. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužiteljici s osnove valutne klauzule preplaćeni iznos od 2.556,26 EUR sa zateznim kamatama tekućim od svake pojedine uplate tužiteljice tuženoj do isplate (stavak III. izreke).

1.1.Nadalje, nalaže se tuženoj isplatiti tužiteljici s osnova promjenjive kamatne stope preplaćeni iznos od 1.014,48 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od svake pojedine uplate tužiteljice tuženoj do isplate (stavak IV. izreke), kao i da tužiteljici isplati iznos od 91,34 EUR-a na ime ustegnute naknade za obradu kreditnog zahtjeva s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana uplate tužiteljice tuženoj (stavak V. izreke) kao i da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.073,33 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 31. siječnja 2024. do isplate (stavak VI. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da pobijana presudu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tužene je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva sadržanima u Ugovoru o kreditu broj 43280/07 kojeg su 12. veljače 2007. sklopili tužiteljica kao korisnica kredita i pravna prednica tužene Societe Generale-Splitska banka d.d. kao kreditor, te zahtjev za isplatu s osnova tih ništetnih odredaba.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena navodeći da je izreka presude pod stavkom I. nerazumljiva budući da u istoj nisu točno navedene ugovorne odredbe odnosno dijelovi ugovornih odredaba koje se utvrđuju ništetnima.

6. To stoga što je prvostupanjski sud citirao sadržaj određenih dijelova Ugovora o kreditu koje je utvrdio ništetnima, što izreku u tome dijelu čini razumljivom.

7. Nadalje, navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka nije počinjena niti time što sud prvoga stupnja u stavku V. izreke nije točno naznačio datum od kada teče zatezna kamata na iznos od 91,34 EUR-a. Naime, iz izreke proizlazi da zatezna kamata na ime ustegnute naknade za obradu kreditnog zahtjeva u navedenom iznosu teče od uplate toga iznosa tuženoj, pa niti time nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

8. Nadalje, tužena u žalbi ističe da je tužbeni zahtjev iz stavka I. izreke trebalo odbaciti podredno odbiti jer se obzirom na odluke iz kolektivnog spora na koje se sud pozvao, radi o pravomoćno presuđenoj stvari, pa je time počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP.

8.1.Takvu povredu odredaba parničnog postupka sud čini ako je odlučio o zahtjevu o kojem već teče parnica, ili o kojemu je već prije pravomoćno presuđeno, ili o kojemu je već zaključena sudska nagodba ili nagodba koja po posebnim propisima ima svojstvo sudske nagodbe, što donošenjem presuda u kolektivnom sporu nije slučaj, jer da bi se moglo govoriti o istovjetnosti dvaju zahtjeva nužno je postojanje njihova subjektivnog (iste stranke) i objektivnog (isti predmet spora) identiteta, što je u usporednim postupcima izostalo.

9. Među strankama nije sporno da je između pravnog prednika tužene Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditora i tužiteljice, kao korisnice kredita 12. veljače 2007. sklopljen Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 43280/07 na iznos od 15.117,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, radi kupnje motornog vozila, na rok otplate od 84 mjeseca s ugovorenom kamatnom stopom od 5,15 % godišnje koja je promjenjiva sukladno odlukama pravnog prednika tužene, te naknadom za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00 % od iznosa odobrenog kredita koja se plaća jednokratno iz odobrenog kredita.

10. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud polazi od presuda donesenim u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018 te utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka.

11. Suprotno žalbenim navodima tužene pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe u dijelu koje se odnosi promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu ništetne, te je pravilno uvažio direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP prema kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ukoliko se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to bio slučaju u konkretnom predmetu.

12. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 14/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

13. Naravno da navedeno ne znači apsolutno isključenje mogućnosti da tužena u predmetnoj pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – na primjer da ugovorna odredba o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora nije identična onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora bile razumljive za potrošača, i da se je o njima prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tužena to u provedenom postupku, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije dokazala jer sudu prvog stupnja u tom pravcu nije niti ponudila odgovarajuće dokaze kojima bi bilo moguće zaključiti da su tužiteljici pri sklapanju ugovora njezini zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovornih ali to ne na način kako to iznosi tijekom postupka tužena, tj. da su joj spornu odredbu učinili razumljivom samo formalno i gramatički (što znači promjenjiva ugovorna kamata), a kako tužena poima razumljivost predmetnih ugovornih odredbi, već da su mu učinili razumljivom i suštinski (objasnili parametre koji će utjecati na promjenu stope kamate), kako pitanje razumljivosti poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze, pa su suprotni žalbeni navodi tužene u tome dijelu potpuno neosnovani.

14. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti dijela ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st.1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tužene na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

15. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

16. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

17. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 5,15 % godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tužene na dan ispunjenja obveze.

18. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 12. veljače 2007. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07), koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

19. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tužene nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 12. veljače 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužiteljici, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.

20. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

21. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli preplatila tuženoj iznos od 2.556,26 EUR-a prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženu isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

21.1. Što se tiče žalbenih navoda tužene da sud prvoga stupnja nije umanjio dosuđeni iznos razlike anuiteta za iznos manje plaćenih anuiteta zbog smanjenja tečaja CHF valja istaći da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (tako i Vrhovni sud u odluci poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

22. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

23. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 15. lipnja 2021., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 15. lipnja 2023. to je sud prvog stupnja u odnosu na taj dio pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

24. Međutim, odlučujući o isplati preplaćene razlike po osnovi promjenjive kamatne stope sud prvoga stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo.

25. Naime, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 14. lipnja 2019., pa kako je tužba u ovome predmetu podnesena 15. lipnja 2021. to je u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva nastupila zastara slijedom čega je isti valjalo odbiti.

26. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl.81. st.1. Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tužena) nije dokazala stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

27. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda navedena odredba je ništena jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužiteljica kao potrošač na nju nije mogla utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer joj nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

28. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tužena nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim čl. 4. Ugovora o kreditu.

29. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tužena imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

30. Na temelju prednjih utvrđenja primjenom odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženoj da isplati tužiteljici iznos od 91,34 EUR-a naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja od strane tužene.

31. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio prigovor zastare toga potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti u smislu odredbe čl. 328. ZOO ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti u smislu odredbe čl. 323. ZOO obveza vraćanja stečenog bez osnove sukladno odredbama čl. 1111. do čl. 1120. ZOO, zastara nastupa prema odredbi čl. 214. st. 2. ZOO protekom zakonom određenog vremena, zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

32. Kako se ovom presudom promijenio uspjeh stranaka u sporu, to je u pravilnoj primjeni materijalnog prava djelomično valjalo preinačiti i odluku o troškovima postupka pod stavkom VI. izreke u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP.

33. U konkretnom slučaju tužiteljica je s osnovom zahtjeva uspjela 100 %, a s visinom 72,29 % to je uspjeh tužiteljice u sporu 86,14 %, dok tužena s osnovom zahtjeva nije uspjela, a s visinom je uspjela 27,71 % to je uspjeh tužene u sporu 13,85 %, pa slijedom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP od uspjeha tužiteljice u sporu valja oduzeti uspjeh tužene (86,14%-13,85 %) te uspjeh tužiteljice iznosi 72,29 %.

34. Tužiteljici je valjalo temeljem čl. 155. ZPP te odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje u tekstu: Tarifa) priznati trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr.7/1), trošak pristupa na pripremno ročište 2. prosinca 2021. 100 bodova na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari (Tbr. 9/1), ročišta 11. prosinca 2023. u visini 100 bodova, te za sastav podneska od 26. kolovoza 2021. u visini od 100 bodova (Tbr. 8/1) kojim se tužiteljica detaljno očitovala na odgovor na tužbu tužene, podneska od 10. veljače 2022. u visini 100 bodova kojim se tužiteljica očitovala na nalaz vještaka te podneska od 29. listopada 2023. u visini od 100 bodova kojim se očitovala na dopunu nalaza i mišljenja vještaka, što ukupno iznosi 600 bodova ili 1.200,00 EUR-a, što uz 25 % PDV-a ili 300,00 EUR-a iznosi 1.500,00 EUR-a.

35. Kako je tužiteljica u postupku uspjela sa 72,29 % to joj pripada trošak u iznosu od 1.084,35 EUR-a.

36. Tužiteljici pripadaju i troškovi vještačenja u iznosu od 199,08 EUR-a, jer je taj trošak vezan kako za utvrđivanje visine tako i za utvrđivanje osnove zahtjeva i kao nužan je u cijelosti priznat, jer zbog dijela zahtjeva u pogledu visine u kojem tužiteljica nije uspjela, nisu nastali posebni troškovi. Uz navedeno tužiteljici valja priznati i zatraženi trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 41,42 EUR-a, pa ukupan trošak tužiteljice iznosi 1.324,85 EUR-a.

37. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 12. listopada 2022. jer isti nije bio nužan za vođenje postupka, kao niti pristojbe na presudu u iznosu od 82,85 EUR- a jer su temeljem čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje u tekstu: ZSP) koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023. oslobođeni od plaćanja sudskih pristojbi potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a što je ovdje tužiteljica.

38. Tuženoj je priznat trošak sastava žalbe u visini od 125 bodova (Tbr. 10/1), odnosno 250,00 EUR-a, ali kako je tužena sa žalbom uspjela sa 27,71% to joj pripada trošak u iznosu od 69,27 EUR-a što uvećano za iznos PDV-a od 25% ili 17,31 EUR-a iznosi ukupno 86,59 EUR-a te za iznos plaćene sudske pristojbe na presudu u iznosu od 82,85 EUR-a iznosi sveukupno 169,44 EUR-a.

39. Slijedom navedenog valjalo je djelomično odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao pod stavkom I. izreke ove drugostupanjske presude, a djelomično je prihvatiti kao osnovanu i temeljem odredbe čl. 373. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke drugostupanjske presude.

U Velikoj Gorici 27. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić