Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Stalna služba u Biogradu na Moru

Kralja Tomislava 2 A, Biograd na Moru

Poslovni broj: P-1838/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, po sucu Ivici Marinoviću, u pravnoj stvari tužitelja CE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Anti Bogdaniću, odvjetniku u Biogradu na Moru, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravnom odjelu, Zadar, Braće Vranjanin 8, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon usmene, glavne i javne rasprave zaključene dana 16. travnja 2025., u nazočnosti tužitelja, zamjenice zamjenice punomoćnika tužitelja VE, odvjetničke vježbenice kod Julije Strmota, odvjetnice u Biogradu na C i zakonske zastupnice tužene EE, državnoodvjetničke savjetnice, te nakon objave presude dana 27. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj CE, OIB: [osobni identifikacijski broj], stekao pravo vlasništva, za cijelo, kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 2634 m2, nastala od matične kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], što je tuženik Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, dužna priznati i trpjeti da tužitelj na temelju ove presude, a po njenoj pravomoćnosti izvrši upis prava vlasništva na svoje ime u zemljišnoj knjizi, za cijelo, uz istovremeni upis brisanja tog prava na predmetnoj nekretnini sa imena tuženika, sve u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj djelomično povukao tužbu i to u odnosu na kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 5475 m2, nastala od matične kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

II. Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

1.1. U ovoj pravnoj stvari je dana 24. srpnja 2023. zaprimljena tužba u kojoj tužitelj tvrdi da je je izvanknjižni vlasnik i stvarni posjednik nekretnina oznake kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u naravi kuća i dvorište, površine 2634 m2 i kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u naravi kuća i dvorište, površine 5475 m2, obje nastale od kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a vlasništvo kojih je stekao na temelju rješenja o nasljeđivanju iza svog oca pok. HE (a on nasljedstvom od svog oca pok. TE pok. BE) i majke pok. SE. Predmetne nekretnine se, po tužitelju, nalaze u mirnom i nesmetanom posjedu obitelji SE te njegovih prednika od 1900., pa je razvidno da je tužitelj zakonit, istinit i pošteni posjednik i putem svojih prednika u posjedu spornih nekretnina preko stotinu godina tj. da je predmetne nekretnine stekao dosjelošću, pritom se pozivajući na odredbu čl. 114. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te ukazujući da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a koje shvaćanje je doneseno na temelju shvaćanja zauzetog u presudama Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske), ali i na presudama toga suda u predmetima Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske vezano za propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi.

1.2. Tužitelj je nakon zaprimanja odgovora na tužbu u podnesku od 27. rujna 2023. isticao da iz dostavljene potvrde Hrvatskih šuma proizlazi da su u šumsko- gospodarskoj osnovi bili dijelovi čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini od 764613 m2, dok se predmetna nekretnina nalazi izvan šumsko-gospodarske osnove jer čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] trenutno ima 913042 m2. Tužitelj ističe da predmetna nekretnina ne predstavlja šumu i šumsko zemljište nego građevinsko zemljište, a što da proizlazi iz Uvjerenje o statusu čestice od 8. veljače 2023. Nadalje tužitelj ističe da se rok za dosjelost od 40 godina računa unazad od podnošenja tužbe, a suspenzije i prekidi računanja dosjelosti su razriješile odluke Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske i dr.).

1.3. Tužitelj je u podnesku zaprimljenom u spis 21. siječnja 2025. naveo da povlači tužbu u odnosu na nekretninu oznake 342/20 k. o. [katastarska općina].

2.1. U odgovoru na tužbu tužene Republike Hrvatske koji je zaprimljen u spis 26. rujna 2023. ista se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, a dostavljajući u privitku potvrdu Hrvatskih šuma, KLASA: ST/23-01/1199 od 20. travnja 2023. Tužena ističe da je rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na šumama i šumskom zemljištu počeo teći tek od odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-374/1998 tj. od 12. siječnja 2000., dakle jasno je da dosjelošću tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva na šumskom zemljištu jer u vremenu od 6. travnja 1941. do 12. siječnja 2000. na šumama i šumskom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske bio je zastoj dosjedanja. Tuženica smatra da prednici tužitelja nisu bili u neprekinutom, mirnom i savjesnom posjedu za vrijeme kako se to navodi u tužbi, odnosno tužitelj nije dokazao da je pravo vlasništva prednik tužitelja dosjelošću stekao prije 6. travnja 1941. po pravnim pravilima OGZ-a, pa je tijekom postupka potrebno utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva prema pravnim pravilima OGZ- a, te koje je kvalitete bio predmetni posjed, te na koji način su prednici tužitelja koristili predmetnu nekretninu da bi isti bio potrebne kvalitete za stjecanje prava vlasništva. Tuženica nadalje ističe da ne postoji niti jedan materijalni dokaz koji bi govorio u prilog tvrdnjama tužitelja o posjedovanju predmetne nekretnine kroz dugi niz godina, te se nisu ispunile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u skladu s pravilima OGZ-a.

2.2. Nakon što je sud putem obavijesti od 24. siječnja 2025. izvijestio zakonskog zastupnika tužene da je tužitelj podneskom od 21. siječnja 2025. povukao tužbu u odnosu na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], tužena je dana 27. siječnja 2025. u spis dostavila podnesak u kojem je navela da pristaje na povlačenje tužbe u tome dijelu.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao geodetski elaborat izrađen 9. veljače 2023. od Geobiro Biograd na Moru d.o.o. (ls 5-46), rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda Biogradu na Moru poslovni broj O-51/93 od 23. rujna 1993. (ls 48- 51), rješenje Općinskog suda u Biogradu na Moru poslovni broj O-141/08 od 18. prosinca 2008. (ls 52-54), odluku Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Biogradu broj 122-Reg. A 635/47 od 24. travnja 1947. (ls 55), povijest promjena na kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od 25. studenog 2022. s prilozima (ls 56-66), izvršen je uvid u izvod iz katastarskog plana za k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] sa stanjem na dan 19. lipnja 2023. (ls 67), pročitani su izvod iz posjedovnog lista 55 k. o. [katastarska općina] sa stanjem na dan 19. lipnja 2023. (ls 68), potvrda Područnog ureda za katastar Zadar, Odjel za katastar nekretnina Biograd n/M od 27. travnja 2021. s prilogom u vidu grafičkog prikaza (ls 69-71), potvrdu Ureda držane uprave u Zadarskoj županiji, Služba za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne odnose, Ispostava Biograd na Moru od 19. travnja 2007. (ls 72), izvršen je uvid u preslik katastarskog plana od 18. travnja 2007. (ls 73), pročitani su uvjerenje o statusu čestice izdano od Zadarske županije, Upravni odjel za prostorno uređenje, zaštitu okoliša i komunalne poslove od 8. veljače 2023. (ls 74), potvrda Hrvatskih šuma d.o.o. od 20. travnja 2023. (ls 80), neslužbena kopija izvatka iz zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] sa stanjem na dan 27. rujna 2023. (ls 83-84), prva stranica Programa gospodarenja šumama i šumskim zemljištem Biogradskog užeg područja krša za razdoblje 1982.-1991. iz prosinca 1982. s prilogom u vidu jedne stranice (ls 85-86), na licu mjesta saslušani su svjedoci DE (ls 118-119) i OE (ls 119), pročitani su nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za područje geodezije ing.geod. BE od 15. studenog 2024. s prilogom u vidu skice sudskog očevida i fotografija sudskog očevida (ls 129-145), te je proveden dokaz stranačkim saslušanjem tužitelja CE (ls 151).

4. Obzirom je tužitelj u podnesku od 21. siječnja 2025. naveo da povlači tužbu u odnosu na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (koja je trebala u površini od 5475 m2 nastati parcelacijom od matične čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]), a na koje povlačenje je tužena dala svoj pristanak u podnesku 27. siječnja 2025., to ovome sudu nije preostalo ništa drugo nego pozivom na odredbu čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP) konstatirati da je tužitelj djelomično povukao tužbu u odnosu na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], radi čega je u ovome dijelu odlučeno kao pod točkom I. izreke rješenja.

5. Sukladno odredbi čl. 219 st. 1. ZPP svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, dok iz čl. 221 a ZPP proizlazi da ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može utvrditi neku činjenicu da će o postojanju te činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Prethodno citirane zakonske odredbe ukazuju da je upravo tužitelj onaj koji je ovome sudu na nedvojben način morao dokazati osnovanost njihovih navoda glede toga da je nekretninu koja je preostala kao predmet postupka, tj. čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 2634 m2, stekao nasljeđivanjem od oca, a preko njega i pravnih prednika temeljem dosjelosti.

6. Prema odredbi čl. 114 st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09, dalje: ZV), a koja odredba određuje što predstavlja pravni temelj stjecanja vlasništva, proizlazi da se vlasništvo može steći na temelju pravnog posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona.

7. Prema odredbi čl. 120. st. 1. ZV proizlazi da se vlasništvo na nekretninama stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu.

8. Prema odredbi čl. 128. st. 1. ZV nasljednik stječe vlasništvo nasljeđenih stvari u času otvaranja nasljedstva, ako zakonom nije drukčije određeno.

9. Prema odredbi čl. 159. st. 1. ZV proizlazi da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari, iz st. 2. te odredbe proizlazi da samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću protekom deset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, iz st. 3. te odredbe proizlazi da samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, dok iz st. 4. te odredbe proizlazi da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske steći će dosjelošću vlasništvo te stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga i stavaka 2 i 3 ovoga članka.

10. Prema odredbi čl. 18. st. 1. ZV proizlazi da je posjed zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed), iz st. 2 te odredbe proizlazi da je posjed istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja, iz st. 3. te odredbe proizlazi da je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjedni sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada, dok iz st. 5 te odredbe proizlazi da se posjed smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

11.1. Ne bi se trebale ukazivati spornim među strankama slijedeće činjenice i to:

11.2. Da je čest. zem. [katastarska čestica] šuma površine 913042 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u kojem je u B Vlastovnici upisana Republika Hrvatska kao vlasnica za cijelo (napomena suda: radi se o matičnoj čestici od koje bi parcelacijom trebala nastati ovdje predmetna čest. zem. [katastarska čestica] u površini od 2634 m2),

11.3. Da je temeljem geodetskog elaborata koji u preslici prileži na ls 5-46 i koji je potvrđen dana 6. ožujka 2023. od Odjela za katastar nekretnina Biograd na Moru pod Klasom: 932-06/2023-02/86, Ur.broj: 541-24-04/5-23-3 trebala u zemljišnoj knjizi od matične čest. zem. [katastarska čestica], šuma površine 913042 m2, parcelacijom nastati ovdje predmetna čest. zem. [katastarska čestica], kuća, [adresa], površine 200 m2 i dvorište površine 2434 m2, ukupno površine 2634 m2,

11.4. Također ne bi trebalo biti sporno da je u odnosu na dio površine čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i to pašnjak površine 500 m2 i mocira, gromača površine 500 m2, ukupno površine 1000 m2, u katastarskom operatu taj posjed upisan u posjedovnom listu 55 k. o. [katastarska općina] u kojem je kao posjednica za cijelo evidentirana SE ud. V, a za koju sud zaključuje da se radi o majci tužitelja, 11.5. Da je obzirom na priležeću povijest promjena za čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (ls 56-66), a temeljem pregleda najstarijih podataka koji datiraju od revizije posjedovnog stanja od 1955/56., dio čest. zem. [katastarska čestica] upisan u ABC registar 189, odnosno posjedovni list 55 (sa posjednikom HE pok. TE za kojeg sud zaključuje da se radi o ocu tužitelja), dok je s današnjim danom uz pravni osnov promjene posjeda nasljeđivanjem rješenjem katastra od 28. lipnja 1999. (u obrazloženju kojeg se promjena posjeda obrazlaže pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju iza pok. HE pok. TE u kojem da stoji klauzula o doživotnom plodouživanju svih nekretnina u korist SE) u posjedovnom listu 55 umjesto HE, Antinog, kao posjednica, uključujući i na dijelu čest. zem. [katastarska čestica] ukupne površine 1000 m2, upisana SE ud. Luke,

11.6. Da je po Javnom bilježniku Dušanu Kvartuču iz Biograda na Moru kao povjereniku Općinskog suda Biograd na Moru, dana 18. prosinca 2008. doneseno rješenje poslovni broj O-141/08 iza pok. SE, kći E, udova V, rođene **.**.1935., a umrle **.**.2008., a koju na njenoj ostavinskoj imovini, među kojom nije navedena ovdje predmetna nekretnina bila kao knjižno ili izvanknjižno vlasništvo, nasljeđuje sin CE za cijelo, 11.7. Da je Općinski sud Biograd na Moru dana 23. rujna 1993. donio rješenje o nasljeđivanju poslovni broj O-51/93 iza pok. HE p. TE, rođenog **.**.1931., a umrlog **.**.1992., a kojeg na njegovoj ostavinskoj imovini i to onoj opisno navedenoj kao "nova kuća i guvno, s gospodarskim objektima, u [adresa], kao i sva mehanizacija (traktori, freze s priključcima)", temeljem sporazuma nasljednika nasljeđuje sin CE za cijelo, dok u odnosu na preostalu imovinu ovdje tužitelju CE pripada pravo suvlasništva od 1/2 te kroz 1/3 dijela na zemljištu zv. "Izvan guvna" nalazeće u [adresa], s tim da je supruzi ostavitelja SE pripalo pravo doživotnog plodouživanja na svim nekretninama u vlasništvu ostavitelja.

12. Prije samog osvrta na meritum tužbenog zahtjeva ovaj sud želi ukazati na shvaćanje koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u predmetu broj Rev291/14-2 od 17. travnja 2018. koje glasi: „Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba toga Zakona. Rizik bilo kakve greške koja su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

13. Imajući u vidu rezultate provedenog dokaznog postupka, posebice činjenice na koje je sud ukazao ranije u obrazloženju ove presude, ovaj sud zaključuje da je tužitelj uspio dokazati da se isti putem svojih pravnih prednika, a misli se na njegova oca HE p. TE, prema tuženoj može pozivati na to da je stekao pravo vlasništva na ovdje predmetnoj čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] temeljem dosjelosti. Naime, ukazuje se od strane ovog suda da je dana 17. studenog 1999. Ustavni sud ukinuo čl. 388. st. 4. ZV koji je propisivao da se u računanje dosjelosti na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja prije toga dana. Da se prije navedeni prednik tužitelja nalazio u posjedu predmeta spora u najmanju ruku od 1955.-56., kada je otac tužitelja HE evidentiran u katastarskom operatu kao posjednik dijela matične čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], odnosno gledajući negdje od sredine prošlog stojeća, ovaj sud, osim iz u bitnome dijelu reproducirane povijesti promjena pod 11.5. točkom obrazloženja, zaključuje i iz drugih provedenih dokaza, a prije svega se tu misli na iskaze svjedoka saslušanih na licu mjesta i koji zaključak suda se svodi na to da su tužitelj i njegovi prednici bili u kontinuiranom posjedu na predmetnoj nekretnini u svakom slučaju barem četrdeset godina prije onog prethodno spomenutog datuma 17. studenog 1999.

14. Tako svjedok DE, nesrodan s tužiteljem, rođen 1955. u [adresa], saslušan na licu mjesta u bitnome navodi u odnosu na parcelu ispod ceste (misli se na nekretninu koja je ostala za presuđenje), da je kuću na toj parceli započeo graditi tužiteljev otac HE i to u svakom slučaju prije Domovinskog rata, s tim da je HE u to vrijeme radio u Austriji i Njemačkoj, a nakon što je kuća dovršena u nju se iz gornje kuće preselio HE sa svojom obitelji. Svjedok nadalje navodi da je HE poginuo prije Domovinskog rata, a nakon Lukine smrti njega je na ove dvije nekretnine naslijedio upravo CE, to koliko svjedok zna, s tim da sa CE živi njegov brat H i u odnosu na njega tužitelj ima skrbništvo, svjedok pojašnjava da H nije oženjen i nema djecu, te da tužitelj ima još jednog brata koji radi na poljoprivrednom dobru [adresa] i iz razgovora sa njim svjedok je zaključio da on ne polaže nikakva prava na ove dvije parcele, taj tužiteljev brat ima svoju kuću u mjestu koja je udaljena nekih cca 400 m, to mu je vikendica, s tim da taj brat ima kuću i u [adresa]. Dakle, po svjedoku DE, nema nikakvog spora u obitelji CE čije bi danas trebale biti ove dvije parcele, s tim da nikada na ove dvije parcele od kada se svjedok sjeća nije bila šuma. Ovaj donji plac ispod ceste je sa svih strana ograđen betonskim zidom koji je, po svjedoku DE, napravljen malo prije ili malo poslije Domovinskog rata. Upitan svjedok je odgovorio da niti u široj obitelji CE niti u odnosu na neke druge mještane [adresa] ne osporavaju tužitelju prava na ove dvije nekretnine. Na daljnji upit svjedok je odgovorio da mještani [adresa] ovaj predio gdje se nalaze ove dvije parcele nazivaju Balkan te je odgovorio da je HE, tužiteljev otac, ovu kuću sa južne strane ceste zvao „nova kuća“, a ovo sa sjeverne strane ceste gdje je gospodarski objekt on je to zvao „stara kuća“. Svjedok nadalje odgovara da je njegova kuća u mjestu [adresa] udaljena od ove dvije parcele nekih 400 metara zračne linije. Svjedok da sve ovo zna jer je mještanin [adresa], a išao je i u osnovnu školu sa CE.

15. Iz iskaza svjedoka OE saslušanog na licu mjesta, koji je rođen u Vrani 1957. i daljnji je rod tužitelju, u bitnome proizlazi da je njegov otac bio jako dobar sa tužiteljevim ocem HE, pa od kada svjedok zna za sebe da je ova površina sa sjeverne strane ceste, a isto tako i ova sa južne strane ceste oduvijek bila okružena dračom i nikakvih smetnji od susjeda HE nije imao u smislu da bi mu prigovarali da to nije njegovo. Svjedok pojašnjava da je tužiteljev otac HE uživao ova oba dva posjeda na način da je ovdje držao ovce, stogove, a ova kuća sa sjeverne strane ceste je već bila napravljena dok je svjedok bio dijete i u to vrijeme su u toj kući živjeli tužitelj sa suprugom i djecom, s tim da od braće tužitelj ima još brata T i B, a da H koji ima određenih zdravstvenih problema, živi u ovoj starijoj kući sa sjevere strane ceste, dok brat S ima svoju kuću u mjestu [adresa] udaljenu pet minuta hoda, s tim da S inače živi u [adresa]. Koliko svjedok OE zna tužiteljev otac HE je još za života razdijelio svoje sinove i svjedoku nije poznato da među njima ima ikakvog spora, s tim da je HE poginuo kroz Domovinski rat. Također svjedok nikada nije primijetio da bi neki drugi mještanin [adresa] imao kakvih prigovora na obitelj HE na ove dvije parcele. Upitan svjedok je odgovorio da bi stara kuća od HE bila na ovoj parceli sa sjeverne strane ceste, a nova bi bila odmah preko puta ceste sa južne strane. Svjedok je čuo da je ova stara kuća sa sjeverne strane ceste iza HE pripala njegovom sinu H s tim da svjedoku nije poznato kako su oni između sebe riješili svoje odnose. Na daljnji upit svjedok je odgovorio da nikada od kada on pamti za sebe ovdje nije bila šuma, bila je drača, sikavac. Po svjedokovim saznanjima ovaj dio gdje smo mi sada stariji mještani [adresa] nazivali su Donja pećina, a nakon doseljavanja ljudi iz Bukovice – pravoslavaca predio se prozvao Balkan.

16. Tužitelj CE u svome stranačkom iskazu navodi da je ovu nekretninu o odnosu na koju nije povukao tužbu stekao nasljedstvom od svog oca V koji je preminuo 1992., a njegov otac je ovu nekretninu naslijedio od svoga oca, a tužiteljevog djeda TE, koji je umro poslije II. Svjetskog rata, ali prije tužiteljevog rođenja (napomena suda: tužitelj je rođen **.**.1955.), ali tužitelj sada nije siguran. Kuću koja se nalazi na toj parceli napravio je tužiteljev otac HE, a on je tu kuću počeo graditi 1972., a tu kuću koriste tužitelj i njegova dva sina. Dvorište te kuće je cijelo ograđeno betonskim zidom 1975. Tužitelj tvrdi da unutar njegove obitelj nema nikog drugog osim njega koji bi polagao pravo na ovu parcelu, to je sve riješeno, naime tužiteljeva braća i sestre ne polažu prava na ovu nekretninu. Upitan tužitelj je odgovorio da kada je maloprije rekao da je između njega i braće i sestara sve riješeno da je to bilo 1993., pritom misli da je bila dioba te tvrdi da njega nitko od toga dogovora ne ometa u korištenju ove nekretnine, bilo od članova njegove obitelji bilo od trećih osoba. Na daljnji upit tužitelj je odgovorio da oni mještani lokaciju na kojoj se nalazi ova nekretnina zovu "Pećina", te pojašnjava da kada je rekao da je bila dioba 1993. da je to sve bilo pismeno. Osim ove kuće za koju je rekao da ju je otac počeo graditi 1972. tužitelj navodi da je njegov otac imao jednu staru kuću odmah preko puta ceste prema sjeveru, ona je udaljena od ove nove kuće možda 20 m. Nakon što su tužitelju predočene fotografije sa sudskog očevida sa ls 132 do 137, isti je naveo da je to ona kuća s dvorištem i betonskim zidom koju je spominjao u svom iskazu i za koju je rekao da ju je njegov otac HE počeo graditi 1972.

17. Za istaći je da je sud iskazima gore navedenih svjedoka odlučio pokloniti vjeru jer s jedne strane nije našao razloga da bi ti svjedoci neosnovano svjedočili u korist tužitelja, posebice jer se radi o svjedocima koja su oba rođeni ili imaju prebivalište u mjestu [adresa] gdje se nalazi sporna nekretnina, radi čega je razumno za pretpostaviti da ovi svjedoci imaju relevantna saznanja o nekretnini koja je predmet spora. Dakle, ovaj sud izvodi zaključak iz iskaza saslušanih svjedoka čiji su iskazi u bitnome reproducirani pod točkama 14. i 15. obrazloženja ove presude, da se tužitelj preko svojih prednika, a misli se na njegovog oca HE, u posjedu nekretnine koja je preostala za presuđenje u najmanju ruku od sredine prošlog stoljeća.

18. Nastavno na zaključivanje suda iz nekoliko prethodnih odlomaka obrazloženja ove presude, ovaj sud potom želi ukazati da je Republika Hrvatska potpisnik Konvencije o zaštiti ljudskih prava, a isto tako i od 2013. članica Europske unije, zbog čega je u svom pravnom sustavu dužna primjenjivati europsko pravo, pa prema tome i Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i Protokole koji su sastavni dio te konvencije, pa je tako dužna primjenjivati Protokol br. 1 uz Konvenciju, a isto tako je dužna primjenjivati odluke ELJSP. Sud ukazuje na potonji detalj jer je ELJSP prava već odlučivao u predmetima protiv Republike Hrvatske koji su se ticali stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu, pa je tako donio odluke u ranije spomenutim predmetima Trgo protiv Republike Hrvatske iz 2009. te u predmetima Radomilja i dr. protiv Republike Hrvatske i Jakeljić protiv Republike Hrvatske iz 2016., a radi se o odlukama koje su po ocjeni ovog suda donesene u gotovo identičnom činjeničnom supstratu kao što je činjenični supstrat u ovom predmetu, tj. tužitelji su se pozivali na institut dosjelosti na nekretnini koja je u društvenom vlasništvu kao pravni temelj stjecanja njihova vlasništva. Također se ovdje od strane suda želi ukazati, a obzirom na navode u odlukama ELJSP, da je nevažno za određivanje da li je tužbeni zahtjev za utvrđenjem prava vlasništva na nekretnini temeljem dosjelosti podignut prije ili kasnije u odnosu na dan kada je od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske ukinuta odredba iz čl. 388 st. 4 ZV, a ponavlja se da se to dogodilo 17. studenog 1999.

19. Dakle, obzirom na sve prije navedeno glede primjenjivosti odluka ELJSP donesenim u predmetima Trgo protiv Republike Hrvatske i dr., ovaj sud zaključuje da su tužitelj, odnosno njegov prednik (otac HE pok. TE do njegove smrti 21. studenog 1992., a nakon njega sam tužitelj) bili samostalni posjednici ovdje predmetne čestice zemlje u kontinuitetu gledajući vremenski barem od sredine prošlog stoljeća, pa da je temeljem izvorne verzije odredbe iz čl. 388. st. 4. ZV ex lege tužitelj postao vlasnik te čestice. Drugim riječima, smatrajući upravo tužitelja, a prije njega njegovog oca HE p. TE s jedne strane samostalnim posjednicima predmeta spora u periodu od četrdeset godina koji je prethodio danu 17. studenog 1999. (ponavlja se da je toga datuma Ustavni sud ukinuo čl. 388. st. 4. ZV koji je propisivao da se u računanje dosjelosti na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja prije toga dana), a pritom smatrajući da je posjed tužitelja i njegovog prednika kroz taj period na utuženoj čestici u najmanju ruku bio pošten (iz čl. 18. st. 5. ZV proizlazi da se posjed smatra poštenim osim ako se dokaže suprotno), proizlazi konačni zaključak ovog suda da je tužitelj uspio dokazati da su do onog datuma 17. studenog 1999. bili ispunjeni uvjeti temeljem kojih se može smatrati da je isti stekao pravo vlasništva čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (koja ima površinu od 2634 m2 i trebala bi nastati parcelacijom od matične čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) u smislu odredbe iz čl. 159. st. 4. u svezi čl. 388. st. 4. ZV, radi čega je odlučeno kao u izreci ove presude.

20. Razvidno je iz svega prije navedenog da ovaj sud zaključuje da u konkretnoj pravnoj stvari nema nikakve naznake da bi ukidanjem odredbe iz čl. 388. st. 4. ZV bilo tko drugi osim javne vlasti stekao ikakva prava u pogledu predmetnog zemljišta ili da bi neka druga stranka osim više puta spominjanih prednika tužitelja ikada potraživala kakva prava nad zemljištem koje je predmet ovog spora, slijedom čega, barem po stajalištu ovog suda, u konkretnom slučaju ne egzistiraju razlozi koji su potaknuli Ustavni sud Republike Hrvatske da stavi odredbu čl. 388. st. 4. ZV izvan snage, pa su kraj takvog stanja stvari temeljem važećih zakonskih propisa prednici tužitelja, odnosno sam tužitelj, mogli steći vlasništvo na predmetnoj nekretnini dosjelošću. Naime, prije navedeno također proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka DE i OE iz kojih u bitnome proizlazi da je na nekretnini koja je predmet ovog postupka jedini nasljednik HE pok. TE njegov sin, ovdje tužitelj CE, s tim da svjedok DE pojašnjava da je tužiteljev otac kuću koja se nalazi na čestici koja je predmet ovog postupka zvao "nova kuća", a što je suglasno sa onim rješenjem o nasljeđivanju iza smrti HE na koje se sud osvrnuo pod točkom 11.7. obrazloženja i u kojem stoji da dio ostavine HE opisno naveden kao "nova kuća i guvno" nasljeđuje upravo ovdje tužitelj za cijelo, a da uz sve to iz iskaza dvojice spomenutih svjedoka proizlazi da drugi mještani [adresa] nikada nisu imali prigovora u smislu da bi ovdje predmetna nekretnina pripadala nikome drugome osim obitelji HE. Podredno se ističe od strane ovog suda da vezano za situacije koje su identične ili slične ovdje predmetnoj već postoji veći broj odluka iz recentne sudske prakse, pa se tako ukazuje na odluku Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž Zk-414/17-2 od 12. listopada 2017., a sukus svih tih odluka je taj da činjenica što je Ustavni sud Republike Hrvatske 17. studenog 1999. ukinuo odredbu čl. 388. st. 4. ZV u odnosu na koju ovaj prvostupanjski sud smatra da je tužitelj osobno i preko svojih pravnih prednika pozivom na istu stekao vlasništvo predmeta spora dosjelošću, ne može za tužitelja proizvesti gubitak prava vlasništva koje je već stečeno temeljem tada važećeg zakona. Nadalje, ovaj sud u tome pravcu želi ukazati i na presude Županijskog suda u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž Zk-414/17-2 od 12. listopada 2017. i poslovni broj Gž-1457/2019-2 od 27. kolovoza 2020.

21. Prihvaćajući iz prethodno elaboriranih razloga tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] razvidno je da sud nije cijenio osnovanom argumentaciju isticanu od strane tužene u odgovoru na tužbu, a koja se svodi na to da tužitelj dosjelošću nije mogao steći pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini jer da ista predstavlja šumsko zemljište u vlasništvu tužene i na kojem je u vremenu od 6. travnja 1941. do 12. siječnja 2000. bio zastoj dosjedanja. Naime, kraj činjenice da su ona dva svjedoka koja su saslušana na licu mjesta i čiji su iskazi reproducirani pod točkama 14. i 15. obrazloženja ove presude suglasno naveli da na području na kojem se nalazi predmetna nekretnina otkad znaju za sebe nije bilo šume, potom kraj činjenice da je na samom licu mjesta kada je proveden dokaz uviđajem vještak geodet, nakon što ju je identificirao kao čest. zem. [katastarska čestica] koja je nastala od čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini od 2634 m2, naveo da pokazana nekretnina u naravi predstavlja kuću i dvorište te da je ista sa svih strana ograđena betonskim zidovima, a što je sve u smislu aktualne kulture predmetne nekretnine vidljivo i na fotografijama sudskog očevida sa ls 132-137, te na koncu da se dio matične čestice u odnosu na koju je u katastarskom operatu kao posjednica bila upisana tužiteljeva majka SE. Luke po kulturi vodi kao mocira, gromača i pašnjak, što je sve doprinijelo tome da sud kao nedokazanim otkloni tvrdnju tužene po kojoj tužitelj nije mogao dosjelošću steći pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini jer da ista u naravi predstavlja šumu ili šumsko zemljište.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 4. ZPP iz koje proizlazi da ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, da sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove. Naime, kraj činjenice da je tužitelj inicijalno u svojoj tužbi utužio dvije čestice zemlje, jednu u površini od 2634 m2, a drugu u površini od 5475 m2, te kraj činjenice da je tužitelj nakon provedenog uviđaja, a prije ročišta na kojem je zaključena glavna rasprava, povukao tužbeni zahtjev u odnosu na jednu od prije navedenih čestica, i to u odnosu na onu površine 5475 m2, dok je sud u odnosu na manju česticu ovom odlukom presudio u korist tužitelja, što sve ovome sudu govori da se kraj takvog stanja stvari može uzeti da su stranke ovog postupka uspjele podjednako, radi čega je pozivom na prethodno citiranu zakonsku odredbu odlučeno kao pod točkom II. izreke rješenja.

Biograd na Moru, 27. svibnja 2025.

S u d a c

Ivica Marinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka iste, putem ovog suda na Županijski sud kojemu će se dodijeliti u rad elektroničkom nasumičnom dodjelom s primjenom odgovarajućeg algoritma, sukladno odredbama Sudskog poslovnika.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku Anti Bogdaniću, odvjetniku u Biogradu na Moru,

2. Tuženoj po zakonskim zastupnicima iz Općinskog državnog odvjetništva u Zadru, Građansko-upravni odjel (na broj P-DO-133/2023).