REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5753/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Josipa Štefičiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Sanić&Partneri, d.o.o. Zagreba, Trg žrtava fašizma 6/III, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. travnja 2025. godine, u prisutnosti tužitelja uz punomoćnika tužitelja ĐA, odvjetničkog vježbenika i punomoćnice tuženika NAP, odvjetničke vježbenice, dana 26. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, platiti tužitelju NA, iz [adresa], iznos u visini od 2.580,63 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 2,61 EUR od 31. ožujka 2008. godine do isplate,

- na iznos od 12,14 EUR od 31. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 2,25 EUR od 30. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 12,81 EUR od 31. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 14,42 EUR tekuće od 31. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 15,13 EUR tekuće od 28. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,91 EUR tekuće od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 13,26 EUR tekuće od 30. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,36 EUR tekuće od 31. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,89 EUR tekuće od 30. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 8,44 EUR tekuće od 31. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 9,87 EUR tekuće od 31. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 9,71 EUR tekuće od 30. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 8,35 EUR tekuće od 31. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,89 EUR tekuće od 30. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,75 EUR tekuće od 31. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 15,73 EUR tekuće od 31. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 14,96 EUR tekuće od 28. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 18,81 EUR tekuće od 31. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 17,97 EUR tekuće od 30. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 19,73 EUR tekuće od 31. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 31,40 EUR tekuće od 30. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 28,91 EUR tekuće od 31. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 35,63 EUR tekuće od 31. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 33,47 EUR tekuće od 30. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 28,89 EUR tekuće od 31. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 37,75 EUR tekuće od 30. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 48,78 EUR tekuće od 31. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 41,17 EUR tekuće od 31. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 43,93 EUR tekuće od 28. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 40,23 EUR tekuće od 31. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 40,78 EUR tekuće od 30. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 55,52 EUR tekuće od 30. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 56,52 EUR tekuće od 30. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 69,24 EUR tekuće od 31. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 63,07 EUR tekuće od 31. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 56,27 EUR tekuće od 30. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 55,42 EUR tekuće od 31. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 54,82 EUR tekuće od 30. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 57,81 EUR tekuće od 31. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 60,76 EUR tekuće od 17. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 59,65 EUR tekuće od 21. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 58,67 EUR tekuće od 16. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 59,80 EUR tekuće od 15. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 61,04 EUR tekuće od 15. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 59,23 EUR tekuće od 17. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 58,19 EUR tekuće od 20. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 54,55 EUR tekuće od 20. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 56,95 EUR tekuće od 30. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 59,31 EUR tekuće od 31. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 60,62 EUR tekuće od 30. studenog 2012. godine do isplate,

- na iznos od 60,16 EUR tekuće od 31. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 55,10 EUR tekuće od 31. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 59,41 EUR tekuće od 28. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 59,62 EUR tekuće od 31. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 57,81 EUR tekuće od 30. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 52,98 EUR tekuće od 31. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 52,85 EUR tekuće od 30. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 53,89 EUR tekuće od 31. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 55,84 EUR tekuće od 31. kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 58,83 EUR tekuće od 30. rujna 2013. godine do isplate,

- na iznos od 57,29 EUR tekuće od 31. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos od 58,18 EUR tekuće od 30. studenog 2013. godine do isplate,

- na iznos od 59,19 EUR tekuće od 31. prosinca 2013. godine do isplate,

- na iznos od 60,11 EUR tekuće od 31. siječnja 2014. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 9012204799 sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 04. siječnja 2007. godine, sadržana u čl. 11.3. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi:

"Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima:jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…"

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, platiti tužitelju NA, iz [adresa], iznos u visini od 159,02 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 04. siječnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, naknaditi tužitelju NA, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 2.050,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 23. svibnja 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 02. siječnja 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 9012204799 (dalje: Ugovor o kreditu), radi kupnje vozila, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Navodi da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak protivna načelu savjesnosti i poštenja te je ista i ništetna i da je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franaka zauzeto stajalište u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine. Tužitelj navodi da je zbog ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru o kreditu koji je predmet ovog spora, a kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak od uplate prvog anuiteta kredita pa do konačne otplate kredita više platio dugovani iznos s osnova uvećanog tečaja CHF, pa je stoga tuženik u obvezi vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora o kreditu (čl.111. stavak 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima). Tužitelj navodi da je Ugovorom o kreditu čl. 11. stavak 3. ugovoreno da se prije isplate kredita odbija od kredita jednokratni trošak obrade u iznosu od 1,50% od iznosa kredita. Navodi da je citirana ugovorna odredba čl. 11. stavak 3. Ugovora o kreditu ništetna jer su te naknade netrasparentne, te nisu utemeljene na troškovima koje banke imaju zbog ugovaranja kredita. Tužitelj zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule u visini od 3.349,04 EUR i plaćene ulazne naknade u visini od 158,47 EUR, sve sa zateznom kamatom. Tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ne osporava da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu kako to navodi tužitelj u tužbi, ističe da je ugovor ispunjen u cijelosti, ističe prigovor zastare u odnosu na preplaćene iznose s osnova promjene kamatnih stopa. Tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja kojim traži isplatu iznosa od 158,47 EUR sa zateznim kamatama, a koja odredba se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno ulaznu naknadu, ističe kako odredba o naknadi ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu pa samim time nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe. Navodi da je po tužitelju sporna odredba jasna, razumljiva i vidljiva te je tužitelj nedvojbeno u trenutku sklapanja ugovora mogao predvidjeti sve ekonomske posljedice iste odredbe, ističe kako je i iz Općih uvjeta poslovanja vidljivo da su pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije koje Banka zaračunava korisniku kredita te da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu Odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i samim Ugovorom o kreditu i da su sve naknade iskazane u pisanom obliku te su svakodobno dostupne tužitelju na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika. Tuženik navodi da je kredit otplaćen u cijelosti, da je ugovorni odnos između stranaka okončan i ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a utvrđenja iz predmeta po navedenom kolektivnom sporu odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, pa se pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora ukazuju u cijelosti neosnovanima. Nadalje navodi da se tužitelj neosnovano poziva na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a ni sud se ne može pozivati na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske ako prethodno ne utvrditi ništetnost pojedine ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora. Ističe da u cijelosti je neosnovana tvrdnja tužitelja kako nije znao za eventualni rizik promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, jer je tužitelj ne samo od strane zaposlenika tuženika bio upozoren na mogućnost promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, već je i kroz medije i priopćenja HNB-a bio upoznat sa takvom mogućnošću, ali je istu svjesno i dobrovoljno prihvatio. Tuženik navodi da ugovaranje valutne klauzule temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima je dopušteno, a svaki poduzetnik neovisno kojom se djelatnošću bavi može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu pa tako i tuženik kao vjerovnik novčane tražbine kojoj je odobravanja kredita glavna djelatnost. Tuženik navodi da opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova jer se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli, da je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te tuženik nije ni na koji način počinio povredu koju mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, niti kasnije, prilikom promjene tečaja. Osporava visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Plan otplate po kreditu tužitelja i otplatni plan (list 13-18 spisa), Ugovor o kreditu broj 9012204799 od 02.01.2007.g. (list 19-24 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 25-36 spisa), pregled uplata po kreditu (list 37-38 spisa), odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, odluke Županjskih sudova, (list 39-55 spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima (list 73-81 spisa), pojašnjenje analize rizika (list 82-83 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., Zagreb, vještak Darko Prpić te je saslušan tužitelj kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

Sud je u tijeku postupka ocjenjivao samo dokaze koji su relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

4. U tijeku postupka tužitelj osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu sadržajno kao u podnesku od 08. svibnja 2024. godine (list 85-89 spisa). Protivi se istaknutom prigovoru zastare. Tuženik ostaje kod istaknutog prigovora zastare, poziva se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske te na zauzeto pravno stajalište na sjednici Građanskog odjel br. Su-IV-47/2020-2 od dana 30. siječnja 2020. godine.

5. Sud je ocijenio prigovor zastare tuženika kao neosnovan. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za vezanom za dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužitelj je podnio tužbu dana 08. lipnja 2023. godine, a zastara tražbine tužitelja s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine

6. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 02. srpnja 2007. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u visini od 17.527,18 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju vozila, a što je sud utvrdio uvidom u Ugovor o kreditu. Nije niti sporno da se mijenjala kamatna stopa i vrijednost valute CHF tijekom ugovornog razdoblja. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

7. Sud je na okolnost činjeničnih navoda tužbe saslušao tužitelja. Tužitelj u svom iskazu navodi da je trebao vozilo za osobne potrebe, otišao je u auto salon i nakon što je odabrao vozilo zaposlenik auto salona mu je predložio sklapanje ugovora o kreditu u CHF jer je kod tih ugovora najniža kamatna stopa i poslali su ga u banku. U poslovnici tuženika su mu predali napisani Ugovor o kreditu, nisu razgovarali o nekoj drugoj vrsti kredita, prihvatio je ugovor u CHF zbog niže kamatne stope time da prema otplatnom planu je bila visina rate koju je mogu mjesečno otplaćivati. Navodi da ga djelatnica banke nije upozorila na bilo kakve rizike za kredite u CHF. Nadalje iskazuje da se sjeća da je plaćao neku naknadu ali ne zna da li je to bilo u banci, samo zna da je platio troškove javnog bilježnika. Navodi da je pročitao ugovor prije potpisivanja, ne sjeća se da bi pročitao ovu ugovornu odredbu o naknadi, ali zna da je nešto platio u banci, po struci je vozač, ima srednju stručnu spremu i pogledao je ugovor, pročitao koliki je iznos kredita, koliko mora otplaćivati mjesečno i kada je to vidio nije imao nekih pitanja za djelatnicu banke. Tužitelj navodi da je u to vrijeme bio zaposlen, nije imao obrt, niti se bavi bilo kakvim poslovnim djelatnostima, osobno je otplaćivao kredit.

Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

8. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kako to navodi tužitelj u tužbi te da je ugovorena valutna klauzula vezana uz glavnicu u švicarskom franku (CHF) te da se tečaj švicarskog franka u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita mijenjao u tijeku ugovornog odnosa.

9. U odnosu na osnov tužbenog zahtjeva koji tuženik osporava iz razloga kako ih navodi tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime ovaj sud primjenjuje u ovoj pravnoj stvari odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ovaj sud vezan je odlukama Vrhovnog suda u kojem su već izražena stajališta o određenom pravnom pitanju. Nadalje tuženik ne predlaže provođenje dokaza na okolnost utvrđenja činjenica navedenih u odgovoru na tužbu a koje činjenice nisu bile raspravljene u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske i Vrhovnim sudom Republike Hrvatske koji su se vodili povodom tužbe Udruge Franak. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZP-a) nije dostavio nove dokaze kojima raspolaže nakon donošenja pravomoćnih presuda u kolektivnom sporu niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđenja da je tužitelja prije sklapanja Ugovora o kreditu u cijelosti informirao o svim rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF, pa da je tek onda tužitelj pristao na sklapanje ugovora.

10. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu broj 9012204799 od dana 02. siječnja 2007. godine utvrdio da su tužitelj i tuženik ugovorili visinu kredita u iznosu od 17.527,18 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, kredit za kupnju vozila (članak 2. i čl. 7. Ugovora ), da je ugovorena redovna kamata u visini od 5,10% godišnje, promjenjiva, u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Kreditora, kamata po dospijeću sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora (članak 4. Ugovora), rok otplate kredita 84 mjeseca (članak 7. Ugovora). Ugovorne strane člankom 7. stavak 2. ugovorile su da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

11. Nesporno je između stranaka da je u čl. 7. Ugovora navedeno kako korisnik kredita pristaje otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Nije sporno niti to da je tužitelj pristao tijekom ugovornog odnosa na primjenu Općih akata sa svim izmjenama i dopunama.

12. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužitelju. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takvih odredbi Ugovora.

13. U odnosu na navode tužitelja kojim ističe ništetnosti odredbe čl. 7. spornog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak otplata mjesečnog anuiteta tuženik osporava navode tužitelja da ugovaranje valutne klauzule ne proizvodi pravni učinak, ističe kako je u kolektivnom sporu tužitelja Potrošač protiv tuženika u odlukama Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj poslovni broj Pž-6632/17 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 izraženo stajalište kako banke nisu povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula. Navodi da Vrhovni sud Republike Hrvatske je potvrdio institut valutne klauzule navodeći da je isti općeprihvaćen od svih subjekata društva i u svakodnevnoj je primjeni te je potrošačima takva ugovorna odredba bila jako dobro poznata uključujući i sve pravne posljedice koje ona proizvodi. Na takve navode tužitelj ističe kako nije niti u jednom trenutku bio informirana u odnosu na rizik valute CHF, a kako bi mogao donijeti razboritu odluku.

Sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika. Iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da tužitelju nisu protumačene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak i da mu nisu nudili drugu vrstu kredita za kupnju vozila.

14. U ovoj pravnoj stvari sud je odlučujući o osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva imao u vidu pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika da bi tužitelj bio upoznat s rizikom kredita u švicarskom franku kao neosnovane. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorna odredba čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču bila razumljiva i jasna. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik u tijeku postupka ne navodi niti predlaže provođenje dokaza da bi tužitelj bio u prilici pregovarati o pojedinačnim ugovornim odredbama, na način da su njegovi djelatnici koji su nudili kredite za kupnju vozila mogli određene ugovorne odredbe izmijeniti ili o istima pregovarati s tužiteljem, tuženik samo ističe da su bile jasne i razumljive odredbe ugovora o kreditu koje su predmet ovog spora, te da su o valutnoj klauzuli u CHF potrošači pa tako i tužitelj bili upoznati.

15. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba članka 1. i članka 7. vezana uz valutnu klauzulu u CHF Ugovora o kreditu sklopljenim između Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, tuženika, u ovoj pravnoj stvari, i tužitelja NA, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

Polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule vezane uz glavnicu u valuti CHF ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

16. U odnosu na tvrdnje tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajališta Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske a kojima se odlučivalo u kolektivnom sporu sud je iste ocijenio kao neosnovane. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe i čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Povodom kolektivne tužbe udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača na temelju odredbe čl. 502.a ZPP-a presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Iz Ugovora koji je priložen uz tužbu proizlazi da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu tijekom 2007. godine te je taj ugovor obuhvaćen utvrđenjem iz predmetne kolektivne tužbe. Nije sporno da je tužitelj fizička osoba i potrošač o čijim interesima i pravima se odlučivalo u navedenim sporovima. S obzirom na navedeno, a sukladno odredbi čl. 502.c ovaj sud je vezan utvrđenjima iz navedenih presuda odnosno ovaj sud je vezan utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule.

Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje, dakle, osim naknade štete je izričito propisana i isplata što po shvaćanju ovog suda predstavlja i ovakvu parnicu radi isplate stečenog bez osnove. Navedeno je, osim s leksičkim tumačenjem propisa, u skladu i s teleološkim tumačenjem propisa jer je upravo svrha kolektivne zaštite prema ZPP-u omogućavanje određenoj interesnoj skupini da ostvaruje svoja prava nakon što određena organizacija koja se bavi kolektivnom zaštitom utvrdi postojanje povrede određenih prava. Povreda prava će u pravilu imati za posljedicu pravo na naknadu štete, ali postoje i druge posljedice povrede određenih prava koje imaju za posljedicu ništetnost pa time i pravo na restituciju i povrat stečenoga bez osnove, a isključivanjem svih ostalih načina ispravljanja povrede osim naknade štete bi ova pravna norma (čl. 502.c ZPP-a) djelovala suprotno svojoj svrsi koja je zaštita i popravljanje svih prava koja su povrijeđena. Slijedom navedenog neosnovani su navodi tuženika da tužitelj tek treba dokazati ništetnost sporne ugovorne odredbe.

17. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik ugovorili člankom 11.3. Ugovora o kreditu da se korisnik kredita (tužitelj) obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2% sukladno odluci Banke.

18. Predmet ovog spora je iznos naplaćen s osnova naknade za obradu kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita koji je tužitelju odobren u visini od 17.527,18 CHF. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

19. U tijeku postupka tuženik ostaje kod prigovora zastare u odnosu na tražbinu tužitelja s osnova naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Sud je ocijenio prigovor zastare kao neosnovan.

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

20. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da mu nije djelatnica banke pojašnjavala ugovorne odredbe, da se sjeća da je nešto platio ali ne zna zašto je platio sporu naknadu.

21. Sud je navode tuženika kojim osporava osnov tužbenog zahtjeva ocijenio kao neosnovane. Na temelju uvida u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 80/22 i 155/23, dalje: ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje ZZP, kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. stavak 1.propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2 propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

22. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 1,50% od iznosa kredita. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada navodi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da u trenutku sklapanja ugovora sa tuženikom nije pregovaralo o ugovornim odredbama niti su mu iste pojašnjavali djelatnici tuženika. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP- a) nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost da bi se radilo o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive. Pri tome valja navesti da je tužitelj u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopio u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

23. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu utvrdio da je ugovorena isplate naknade od 1,50% od odobrenog i isplaćenog kredita u visini od 17.527,18 CHF a koji je tužitelj platio, koja činjenica nije sporna između stranaka kao što nije sporna niti visina naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

S obzirom da je tužitelj temeljem članka 11.točka 3. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom II. izreke presude.

24. Sud je po prijedlogu tužitelja proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 08. studenog 2024. godine (list 102-109 spisa) sud je utvrdio da je ukupna razlika s osnove valutne klauzule u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 19.443,69 kn odnosno 2.580,63 EUR, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos. Vještak u mišljenju navodi da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dna isplate kredita iznosi

-434,32 kn odnosno -57,66 EUR. U pismenoj dopuni nalaza i mišljenja vještaka u mišljenju navodi da je ukupno naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva prilikom isplate kredita dana 04.01.2007. godine u iznosu od 159,02 EUR (list 121- 122 spisa).

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ističe primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, navodi da se iznos eventualne preplate ne može računati u odnosu na početni tečaj CHF u odnosu na kunu, već se promjena tečaj kroz ugovorno razdoblje podrazumijeva a sve s obzirom na volju ugovornih strana. Navodi da sud treba imati u vidu utvrđenu tzv. negativnu razliku u visini od 57,66 EUR.

Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane, jer kako je prethodno navedeno i obrazloženo tužitelj nije bio informiran o svim rizicima vezanim uz ugovaranje kredita s valutnom klauzulom vezanom uz glavnicu u švicarskom franku (CHF).

25. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita za sve anuiteta za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi -434,32 kn odnosno -57,66 EUR. Tuženik ne ističe prigovor prijeboja niti podnosi protutužbu u odnosu na utvrđeni manje plaćeni iznos. Slijedom navedenog sud nije odlučivao o manje plaćenim iznosima. Pri tome je sud imao u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine u kojem se navodi "...da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu..."

26. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim se zahtijeva da mu tuženik na ime razlike isplati iznos od 2.580,63 EUR i iznos od 159,02 EUR te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom I. i III. izreke presude.

U odnosu na zateznu kamatu koju je sud dosudio na iznos 159,02 EUR sud je utvrdio dospijeće na temelju pisane dopune nalaza i mišljenja vještaka od 15.01.2025. godine.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

27. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužitelj budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužitelj zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO- a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

28. Temeljem čl. 154 st. 1. ZPP-a tužitelju je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku, priznat je trošak sastava tužbe od 08.06.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT-a), sastav podneska od 08.05.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a), pristup na ročište dana 16.05.2024.g. iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. OT-a), pristup na ročište dana 08.10.2024.g. iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a), sastav podnesak od 01.12.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a), sastav podneska od 24.02.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a), pristup na ročištu dana 15.04.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana 26.05.2025.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9.t.3. OT-a), ukupno 1.400,00 EUR, priznat je trošak PDV-a u iznosu od 350,00 EUR, ukupno 1.750,00 EUR, te je priznat trošak vještačenja u iznosu od 300,00 EUR, ukupno 2.050,00 EUR.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate dosuđena je prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 26. svibnja 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku