Republika Hrvatska

P-793/2024-13

Općinski sud u Bjelovaru

J. Jelačića 3, Bjelovar

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru po sucu toga suda Miroslavu Borkoviću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice HČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Predrag Kralik, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, koju zastupaju punomoćnici Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 11. travnja 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno i zamjenika punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu presude 26. svibnja 2025. primjenom čl. 335 st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP)

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 3. ugovora o kreditu broj 718-50-4264797 od 17. srpnja 2007. sklopljenog između tužiteljice HČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita i tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kao kreditora koja glasi: "Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženoj da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku od dana donošenja ove odluke do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tužene podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe o tužiteljičinoj obvezi da tuženoj plati jednokratnu naknadu prilikom prvog korištenja kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita. U tužbi tvrdi da je kao korisnica kredita s tuženom kao kreditorom sklopila ugovor o kreditu broj 718-50-4264797 od 17. srpnja 2007. kojim je tužena tužiteljici odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.731,33 CHF, a tužiteljica se obvezala kredit otplatiti u roku od 84 mjeseca. Tužiteljica tvrdi da je člankom 3. ugovora ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita, da je tužiteljica tom odredbom praktički primorana platiti naknadu da dobije kredit i da je tužiteljici ta naknada naplaćena u iznosu od 3.438,54 kn. Tužiteljica smatra da je ugovor o kreditu tipski ugovor koji je otisnut na tipskom obrascu, tužena ga je kao trgovac unaprijed pripremila i o odredbama ugovora nije se pojedinačno pregovaralo pa ugovor uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužiteljica opisuje da joj tužena nije objasnila u čemu se sastoji naplaćena joj naknada i zbog toga smatra da je sporna odredba nepoštena i, posljedično, ništetna te ističe da je i presudom Stalne službe ovoga suda u Čazmi broj P-871/2019 od 2. lipnja 2021. utvrđeno da je sporni ugovor o kreditu tipski ugovor i da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj ugovorenih odredbi. Predlaže da sud prihvati tužbu i tužbeni zahtjev i traži naknadu parničnih troškova.

2. Tužena u odgovoru na tužbu potvrđuje da su tužiteljica i tužena 17. srpnja 2007. sklopili ugovor o kreditu i navodi da je ugovor sklopljen sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje bitne sastojke ugovora o kreditu. Tužena smatra da je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, da pravnu osnovu za naplatu naknade predstavljaju opći akti tužene, da je tužiteljici sporna odredba pojašnjena i da je tužiteljica javnom bilježniku potvrdila razumijevanje i prihvat ugovorne odredbe. Tužena ističe da tužiteljica nije prigovorila ugovorenoj i naplaćenoj naknadi i da nema temelja smatrati spornu odredbu nepoštenom i nedopuštenom jer propust tužene u tužbi nije opisan. Ističe prigovor zastare tužiteljičine tražbine. Tužena tvrdi da je tužiteljica ugovor sklopila slobodnom voljom, da su tužiteljici prilikom sklapanja ugovora uručeni opći akti tužene i da se tužiteljica potpisom ugovora suglasila sa svim odredbama ugovora o kreditu i općim aktima tužene pa zbog toga nije osnovana tužiteljičina tvrdnja da je tužena postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja. Također, tužena osporava visinu tužbenog zahtjeva. Predlaže da se tužba i tužbeni zahtjev odbiju kao neosnovani i potražuje naknadu parničnih troškova.

3. Tijekom postupka radi utvrđivanja odlučnih činjenica izvedeni su dokazi čitanjem potvrde od 23. srpnja 2024., ugovora o kreditu od 17. srpnja 2007., elektroničkog zapisa iz matice vjenčanih, presude od 17. rujna 2021. i presude i rješenja od 2. lipnja 2021..

Pročitan je predmet Stalne službe ovoga suda u Čazmi broj P-871/2019. Izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Izvedeni dokazi ocjenjeni su sukladno čl. 8. ZPP-a.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Nije sporno da su tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor 17. srpnja 2007. sklopili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila i da je dijelom članka 3. toga ugovora određeno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, a nije sporno ni to da je tužiteljica tuženoj prilikom isplate kredita platila spornu naknadu u iznosu od 3.438,54 kn.

Među strankama je sporno je li ta ugovorna odredba ništetna.

7. Saslušanjem tužiteljice sud je utvrdio da je tužiteljica ostvareni iznos kredita iskoristila za kupnju osobnog automobila za osobne potrebe jer je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu od kuće do posla putovala 30 km. Tužiteljica opisuje da je prethodno obišla nekoliko banaka i utvrdila je da tužena nudi najpovoljnije uvjete kreditiranja, da je pročitala ugovor prije nego što ga je potpisala i da joj javni bilježnik nije protumačio odredbe ugovora. Također, tužiteljica opisuje da je prije potpisivanja ugovora u poslovnici tužene bila samo dva puta, a u banci joj nitko ni na koji način nije objasnio što znači i koja je svrha njezine obveze plaćanja sporne naknade. Tekst ugovora pripremila je tužena i tužiteljica tvrdi da nije imala mogućnost utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužiteljica je automobil koristila isključivo za osobne potrebe.

8. Tužiteljica i tužena ugovor su sklopili 17. srpnja 2007. u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) koji je u čl. 81. st. 1. i 2. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca i zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Posljedica nepoštene odredbe sukladno čl. 87. istoga zakona je ništetnost te odredbe, ali ništetnost nepoštene odredbe za sobom ne povlači ništetnost samog ugovora, ako ugovor može opstati bez te ništetne odredbe.

Istovrsne odredbe sadržavao je i Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) u čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 102.. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, a čl. 5. te Direktive propisuje da odredbe ugovora, u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

9. Na temelju utvrđenih činjenica sud zaključuje da tužiteljica i tužena prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu pregovarali o sadržaju sporne odredbe ugovora o kreditu prema kojoj je tužiteljica tuženoj prilikom prvog korištenja kredita dužna platiti jednokratnu naknadu u iznosu od 3,30% i zaključuje da je ta ugovorna odredba bila unaprijed formulirana (tekst ugovora sastavila je tužena), a tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj sporne odredbe.

Ugovor o kreditu koji su tužiteljica i tužena sklopili 17. srpnja 2007. unaprijed je formulirani standardni ugovor trgovca, a spornom odredbom korištenje kredita vezano je istovremenim plaćanjem naknade tuženoj. Nije sporno da je tužiteljica tuženoj prilikom prvog korištenja kredita platila naknadu u iznosu od 3.438,54 kn. Sporna odredba je jasna i lako uočljiva, ali tužiteljici nije bila razumljiva jer je tužena trebala tužiteljici na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti tu odredbu kako bi tužiteljica mogla predvidjeti sve posljedice koje proizlaze iz ugovora. Pri tom nije dovoljno da je ugovorna odredba potrošaču samo gramatički razumljiva. Tužena tužiteljici nije predočila koji točno stvarni troškovi banke ulaze u spornu naknadu (nedvojbeno je da je tužena pri obradi kredita imala određene troškove), riječ je o tipskom ugovoru i o spornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo. Sve to prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača i takva odredba ništetna je temeljem ranije opisanog čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

10. Tužena radi dokazivanja svojih tvrdnji kojim osporava tužbu i tužbeni zahtjev nije predložila dokaze na temelju kojih bi sud mogao ispitati kakav je odnos između nepoštenosti ugovorne odredbe i iznosa plaćene naknade prema uslugama koje je tužena tužiteljici pružila sukladno toj odredbi, odnosno kako bi sud mogao provesti test poštenosti. Tužiteljica je bila obavještena o tome da je njezina obveza platiti naknadu i o visini te naknade, ali nije bila obavještena o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade i o svrsi naknade niti je o spornoj ugovornoj obvezi mogla pregovarati. Iz navedenog proizlazi da tužena pri sklapanju sporne odredbe nije vodila računa o zakonitim interesima tužiteljice kao potrošača (tužena nije dokazala da bi tužiteljica spornu ugovornu odredbu prihvatila čak i da su stranke ugovora pojedinačno pregovarale o toj odredbi), a bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu. Načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05) znači da su svi sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje strane, vodeći računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Tužena nije postupila u dobroj vjeri jer tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja ili (ne)prihvaćanja sporne odredbe, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

11. Nije osnovan tuženičin prigovor zastare tužiteljičinog zahtjeva jer čl. 328. Zakona o obveznim odnosima kao lex specialis propisuje da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Stoga se tužena neosnovano u svom prigovoru poziva na čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje opći rok zastare tražbina od pet godina.

12. Na odluku suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva ne utječe prigovor tužene kojim ona osporava visinu tužbenog zahtjeva s obzirom na to da je predmet ovoga spora utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora, a pri tom se ne utvrđuje visina zahtjeva.

13. Zbog svih navedenih razloga sud smatra da je ništetna odredba ugovora o kreditu od 17. srpnja 2007. iz čl. 3. kojom je ugovorena obveza korisnika kredita da tuženoj prilikom prvog korištenja kredita plati jednokratnu naknadu u iznosu od 3,30% od iznosa kredita. Stoga je tužbu i tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u toč. I. izreke.

14. Odluka o parničnim troškovima iz točke II. izreke temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu. Tužena je tužiteljici dužna naknaditi parnične troškove u ukupnom iznosu od 1.079,64 EUR koji se odnose na sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, zastupanje punomoćnika na ročištima 5. veljače 2025. i 11. travnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako ročište, sastav podneska od 14. studenoga 2024. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 200,00 EUR, sudsku pristojbu za tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 EUR i sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 53,09 EUR. Navedeni troškovi bili su potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema važećoj Odvjetničkoj tarifi i Tarifi sudskih pristojbi. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 5. travnja 2024. u iznosu od 50,00 EUR i pripadajući PDV jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice s obzirom na to da tužiteljica podneskom obavještava o plaćanju sudske pristojbe za tužbu, a to je mogla učiniti već u tužbi, uzme li se u obzir trenutak nastanka pristojbene obveze. Isto tako, tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 9. srpnja 2024. s poštarinom u iznosu od 52,10 EUR i pripadajući PDV jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice s obzirom na to da tužiteljica podneskom od tužene traži podatak o visini i datumu plaćene naknade, a ti podaci neodlučni su za odluku o ovome sporu jer je predmet ovoga spora utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, a ne utvrđenje visine naknade koja je plaćena temeljem iste ugovorne odredbe.

Odluka o naknadi troškova za zastupanje tužiteljice na ročištu za objavu i uručenje presude uslijedit će nakon što se to ročište održi.

15. Zbog navedenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Bjelovaru 26. svibnja 2025.

Sudac

Miroslav Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka.