Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-2418/2019-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu toga suda Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja ĐG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Krunoslavu Vukšiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi ništetnosti/isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 6. svibnja 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Gorana Mrkića, odvjetnika iz Valpova i zamjenika punomoćnika tuženika Ivice Kučinca, odvjetnika iz Valpova, odlukom objavljenom 26. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne slijedeće odredbe Ugovora o kreditu broj 51400302250 – 64000084911/2007 zaključenim između tužitelja TG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s tuženikom ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877, dana 21.02.2007. godine.

- u članku. 2. : „ …CHF… u protuvrijednosti od KN prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.“

- u članku 3. toč. 2. : „ … u kunskoj protuvrijednosti ….CHF.“

- u čl. 3. točka 3. : „… obračunanim po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

- u čl. 3. točka 4. točka 5 . stavak 3. : Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.“

- u čl. 4. točka 1. : ...kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu.

- u čl. 4. točka 2. : „Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru.“

- u članku 11. : „Ako nakon stupanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredit odriče se prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus).“

- u članku 15. točka 2.. : „ Potpisom na ovom Ugovoru, Korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluku o visini naknade za usluge Banke , kao i sve njihove izmjene i dopune.“

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju Cingel [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 51400302250 – 64000084911/2007 o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, isplati ukupan iznos od 1.975,05 EUR-a i to kako slijedi:

- na ime razlike konvertirane i preostale glavnice iznos od 1.533,80 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. godine do isplate, te

na ime razlike zbog preplaćenih kamata i ugovorene valutne klauzule (promjena tečaja CHF u odnosu na kune) u iznosu od 441,25 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. godine po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

lll. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], da tužitelju ĐG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.954,73 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu dana 12. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Iz tužbe i priložene dokumentacije u bitnom proizlazi da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita sa tuženikovim pravnim prednikom Slavonska banka d.d. Osijek, dalje u tekstu tuženik, kao kreditorom, sklopio dana 6. ožujka 2007. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita] – 64000084911/2007, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama na rok od 10 godina otplatom kroz mjesečne anuitete na način da se anuitet plaća u kunama, a isti se obračunava po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, s tim da je ugovoreno da se redovne kamate za cijelo vrijeme otplate obračunavaju prema promjenjivoj kamatnoj stopi koja je vezana uz određenu valutnu klauzulu. Odredbe Ugovora u kojima je ugovoreno vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF i odredbu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, tužitelj smatra u cijelosti ništetnim, jer prilikom zaključenja Ugovora tuženik nije tužitelju omogućio da o istima pregovara niti je tužitelju pružio dovoljno informacija o rizicima koji proizlaze iz tih odredbi. Pri tom se tužitelj poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je u djelu utvrđenja ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014, odnosno koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. u djelu ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi tužitelj smatra da je tuženiku do konačne otplate kredita preplatio dugovani iznos. Tužitelj je sa tuženikom sklopio Aneks Ugovora sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015, dalje ZID ZPK). Smatra da Aneksom Ugovora nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tuženika prema tužitelju koje su nastale ugovaranjem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi pa potražuje razliku preplaćenog iznosa umanjenog za iznos priznat konverzijom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Mišljenja je da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe. Navedeno iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku budući su stranke Aneksom ugovora o kreditu retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka. Zbog toga više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi pa se iste ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove. Opreza radi, osporava da bi odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne. Smatra da su ugovorne strane dobrovoljno prema procjeni vlastitih interesa pristale na rizik promjenjivosti tečaja i kamatne stope, a što proizlazi iz činjenice da je tuženik u vrijeme zaključenja Ugovora nudio kredite s valutnom klauzulom u različitim valutama koje su sadržavale različite uvjete te je tužitelj imao na raspolaganju mogućnost izbora nakon što je detaljno analizirao sve ponuđene opcije. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, smatra da je tužitelj preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule podrazumijeva rizik moguće promjene tečaja jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu, s tim da je tužitelj konačni tužbeni zahtjev postavio nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u podnesku zaprimljenom 11. ožujka 2025. (str. 245-247 spisa).

4. Sud je u dokaznom postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđenja visine preplate po kreditu, uz naglasak da se vještak očituje u izračunu na efekte provedene konverzije odnosno da utvrdi jesu li utvrđene razlike u cijelosti iskorištene prilikom provedene konverzije. Saslušan je tužitelj na okolnosti ima li isti svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornim odredbama Ugovora te je li od tuženika dobio informacije i obavijesti o rizicima vezanima za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF. U svojstvu svjedoka saslušana je DG, koja je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zaposlena kod tuženika na okolnost obavijesti i pojašnjenja koje je davala klijentima prilikom sklapanja istovrsnih Ugovora. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: Ugovor o kreditu, str. 5 -11 spisa, potvrda o uplati na str. 13, Aneks ugovoru na str. 21-24 spisa, izračun konverzije na str. 25-27 spisa, obavijest o provedenoj konverziji s otplatnim planom na str. 28-30, specifikacija uplata na str. 38-40 spisa, pregled prometa na str. 42-52 spisa, obavijest o promjeni kamatnih stopa s novim otplatnim planom na str. 53-62, potvrda o uplati na str. 75, račun vještaka na str. 78, nalaz vještaka na str. 79-113 spisa, potvrda o uplati na str. 224, dopuna nalaza vještaka na str. 225-242..

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je otplata kredita vezana uz tečaj švicarskog franka, te promjenjivosti kamatne stope koja se tijekom otplate mijenja sukladno tečaju jer je također vezana za valutu kredita, kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi.

6. Među strankama nije sporno da je između tužitelja i tuženikovog pravnog prednika Slavonska banka d.d. dana 6. ožujka 2007. sklopljen predmetni Ugovor (str. 6-11 spisa). Također nije sporno da je temeljem Ugovora tuženik odobrio tužitelju isplatu kredita za adaptaciju kuće i konačnu otplatu (zatvaranje ranijih kredita) u iznosu 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita s rokom otplate 10 godina. Nije sporno niti da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu te da je kredit otplaćivan u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, važećem na dan dospijeća ili dan plaćanja anuiteta. Nesporno je i da su stranke sklopile Aneks Ugovoru dana 18. siječnja 2016. te da je tim Aneksom izvršena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK (str. 21-30 spisa).

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka i promjenjivoj kamatnoj stopi. Također je sporno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u okolnostima kad je provedena konverzija kredita, a s tim u vezi sporna je i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

8. Iz dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku u cijelosti proizlaze činjenice koje su među strankama nesporne pa ih sud zbog toga ne smatra u bitnome ponavljati.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao radi dovršetka obiteljske kuće te je jedan dio kredita utrošio za kupnju rabljenog automobila. Obratio se tuženikovom predniku jer je isti u to vrijeme bio njegova banka u kojoj je imao otvoren račun. Od ranije je imao kredite u eurima te mu je namjera bila podići kredit u eurima, međutim, službenica u banci prezentirala mu je kredit u CHF. Službenicama mu je pojasnila da je kredit u CHF dosta povoljniji te je u konačnici i podigao kredit u CHF. Nije mogao pregovarati o odredbama ugovora jer je dobio na potpis gotovi unaprijed sročeni ugovor koji mu je službenica predala te mu je rekla da je potrebno ovjeriti isti kod javnog bilježnika. Nije ga upozoravala vezano za rast otplatne rate. Rečeno mu je tek kroz razgovor da može doći do manjih promjena i to terminologijom koji inače bankari koriste pa zbog toga u to vrijeme nije imao razloga sumnjati da postoje bilo kakvi rizici zaključenja ugovora s valutnom klauzulom. Nitko mu ništa nije rekao vezano za promjenjivu kamatnu stopu. U početku je otplatna rata iznosila oko 1.000,00 kn, a nakon nekog vremena ista je rasla, te je jedno vrijeme bila oko 1.600,00 kn. Kasnije su ga zvali da dođe potpisati neki aneks, misli da je tu riječ o konverziji, sjeća se da su izračunali da mu neki iznos trebaju vratiti. Dio tog iznosa utrošen je za zatvaranje predmetnog kredita te mu je jedan manji iznos isplaćen. Kredit je cijelo vrijeme otplaćivao ustegom sa plaće. Obiteljska kuća i osobni automobil u koje je utrošio predmetni kredit cijelo vrijeme je koristio za stanovanje, odnosno osobne potrebe. Nije nikad obavljao nikakvo slobodno zanimanje, obrt ili slično. Naglasio je da je konverzija rađena pred sam kraj otplate kredita oko godinu dana prije otplate pa je zbog toga manji iznos kredita ostao za otplatu te je konverzijom, odnosno pretplatom priznatom u konverziji kredit i otplatio. Nije mogao utjecati na sam rast otplatne rate pa zbog toga se nije niti raspitivao kod banke zbog čega je došlo do tog rasta. Nije znao za mogućnost konverzije kredita u EUR. Razgovarao je sa službenicom o iznosu koji mu je priznat konverzijom, međutim ista je rekla da je izračun radila druga služba, da ona na isti nema utjecaj pa je u konačnici na sve to i pristao jer je imao dojam da ponuđeno može uzeti ili odbiti. Nije detaljno čitao aneks jer nemam niti stručnog znanja za razumijevanje sadržaja istog. Isti je prihvatio i potpisao svojom voljom.

10. Iz iskaza svjedoka DG proizlazi da je radila kod tuženika i njegovih pravnih prednika 32 godine. U vrijeme kad su se sklapali ugovori o kreditima u CHF radila je na poslovima štednje i pasive, nije radila kao osobni bankar niti je neposredno sudjelovala u samom pregovaranju s klijentima o sklapanju takvih ugovora. Nakon što je pun. tužitelja predočio ugovor koji je predmet ovog spora ista je odgovorila da se na predmetnom ugovoru nalazi njezin potpis, jer je bila ovlaštena potpisivati ugovore u ime banke. Međutim, ponovno je naglasila da nije sudjelovala u samom postupku pregovaranja sa strankama. Prije potpisa provjeravala je samo ime i prezime i ostale opće podatke. Prije nje ugovore je sastavljala i provjeravala pravna služba. Koliko se sjeća, mišljenja je da su kod tuženikovog prednika 2007. u ponudi bili krediti u CHF i EUR, kunski krediti u ponudi su bili kasnije.

10. 1. Sud u cijelosti smatra vjerodostojnim i životnim iskaz tužitelja i svjedoka DG. Naime, isti su iskazivali životno i okolnosno, u skladu s materijalnom dokumentacijom priloženom spisu pa stoga ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg sud njihove iskaze ne bi imao smatrati nevjerodostojnim.

11. Iz Nalaza i zaključka sudskog vještaka Posrednik d.o.o. od 11. listopada 2024. (str. 79-113 spisa), Dopune Nalaza od 21. veljače 2025. (str. 225-242 spisa) i Aneksa Ugovoru (str. 21-28 spisa), proizlazi da je tuženik za vrijeme otplate kredita mijenjao stopu redovne kamate, kao i tečaj valute CHF u odnosu na početni otplatni plan. Tuženik je proveo konverziju sukladno čl. 19. c. ZID ZPK s danom 30. rujna 2015. te je utvrdio suglasno sa tužiteljem da pretplata na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 18.943,58 kuna ( članak 2. Aneksa-str. 21 spisa, Nalaz vještaka str. 96 spisa, Dopuna Nalaza str. 241 spisa). Iz Dopune Nalaza nadalje proizlazi da razlika glavnice između iznosa glavnice prema početnom otplatnom planu i glavnice utvrđene Aneksom Ugovora iznosi 11.556,39 kuna ili 1.533,80 eura (Dopuna Nalaza, str. 237 spisa). Nadalje, vještak je utvrdio da na dan konverzije 30. rujna 2015. ukupno na ime kamata i promjene valute preplaćeno 1.811,20 EUR u odnosu na početni otplatni plan (uračunate negativne razlike kad su tečaj i kamata bili niži od početno ugovorenih ), s tim da obračunate zakonske zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule i tečajne razlike do dana konverzije iznose 1.144,30 eura. Prema tome ukupna preplata po osnovi tečajne razlike i promjenjive kamatne stope u odnosu na početni otplatni plan uvećana za zakonske zatezne kamate obračunate na pojedine preplaćene iznose do dana s kojim je provedena konverzija ukupno iznosi 2.955,50 EUR. Kada se sa tim iznosom prebije iznos preplate priznat u konverziji u iznosu od 18.943,58 kuna ili 2.514,25 EUR ostaje razlika u preplati po osnovi kamata i tečajne razlike od 441,25 EUR.

11.1. Nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka, ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti izrađen sukladno zadatku suda te je dan u skladu s pravilima struke jasno i određeno. Neosnovano je tuženikovo prigovaranje da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, jer se taj prigovor svodi na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Vještak je nalaz i zaključak dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj Sud.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., na koju se tužitelj poziva u tužbi, utvrđeno je da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. To stoga što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećih odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 i 46/07 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). U dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. odbijena revizija tuženika. U dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. odbijena revizija tuženika. .

13. Iz čl. 502. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP) proizlazi da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz prethodno citiranog članka proizlazi iz čl. 502. c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO) kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

15. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. ZPP-a, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

16. Prije svega treba naglasiti da su pravna shvaćanja navedena u presudama iz spora ''potrošač'' primjenjiva na ovaj konkretan spor, obzirom da je osnovni ugovor o kreditu sa tužiteljem sklopila Slavonska banka d.d., koja je pravni prednik ovdje tuženika. To stoga što pripajanje trgovačkog društva predstavlja statusnu promjenu na strani pripojenog društva kojom dolazi do prijenosa cijele imovine pripojenom društvu te pripajanjem preuzimatelj pripojenog društva (a u ovom slučaju je to upravo tuženik) sukladno odredbi čl. 549. u vezi čl. 512. Zakona o trgovačkim društvima (''Narodne novine'' broj: 111/1993., 34/1999., 51/2000.,118/2003.,107/2007.,146/2008., 137/2009., 152/2011., 111/2012. i 68/2013.) odgovara za obveze tog trgovačkog društva. Statusne promjene na strani tuženika koje su naprijed opisane opće su poznate ovome sudu iz brojnih drugih predmeta, a poznate su i široj javnosti, jer je upravo tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. odnosno Hypo Alpe Adria bank d.d..

17. Budući je tužitelj pokrenuo ovu parnicu nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača provedenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, isti je ovlašten temeljem čl. 502.c ZPP-a pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj Sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem. Stoga tužitelj u ovoj parnici nije niti trebao dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi Ugovora koji je on kao potrošač zaključio sa tuženikom kao davateljem kredita, čije odredbe su dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih odluka. Tužitelj prema čl. 328. ZOO-a ima pravo na isticanje ništetnosti, jer se ništetnost ne gasi, bez obzira je li kredit otplaćen u cijelosti ili je sklopljen Aneks istog pa se na ništetnost osnovnog ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora, to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetnih ništetnih ugovornih odredbi.

18. Iz iskaza tužitelja te iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren strogo namjenski radi adaptacije kuće, koju je nekretninu (kuću) tužitelj koristio za stanovanje sebe i obitelji, a iz čega proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Tužitelj je izjavio da je dio kredita utrošio i za kupnju rabljenog osobnog automobila, koji je koristio za osobne potrebe i da nikad nije imao obrat ili se bavio slobodnim zanimanjem pa i iz toga nedvojbeno proizlazi da ima svojstvo potrošača u ugovornom odnosu. Nadalje, proizlazi da su u biti djelatnici tuženika tužitelju samo paušalno isticali mogućnost rasta anuiteta zbog sklapanja ugovora s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužitelju sporne odredbe, odnosno rizici valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjeni samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Stoga je tuženik tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad ne bi realizirao kredit. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene u smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. stavak 1. ZZP/03, koja je odredba u osnovi identična odredbi članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), kao i odredbi članka 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19).

19. Slijedom navedenoga, polazeći od utvrđenja iz kolektivnog spora provedenog u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, koji obvezuje i ovaj Sud temeljem citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, kao i činjenice da tuženik tijekom postupka nije dokazao da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog Ugovora nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, proizlazi da je u konkretnom slučaju ništetan onaj dio odredbi Ugovora naznačen u točki I. izreke ove Presude, koji se odnosi na valutnu klauzulu kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF koji će važiti na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta i promjenjivu kamatnu stopu koja je vezana uz valutu kredita.

20. Ništetnost dijela odredbi Ugovora naznačen u točki I. izreke ove Presude, koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora. To znači da nije ništetan preostali dio odredbi navedenih članaka Ugovora pa s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe, visinu preplate zbog ništetnosti navedene ugovorne odredbe bilo je moguće utvrditi jedino na način da je ugovorena otplata u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju važećem na dan korištenja (isplate) kredita. U tom smislu je sud i dao zadatak sudskom vještaku te je isti polazeći od tečaja u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan korištenja (isplate) kredita izračunao preplatu.

21. U odnosu na prigovor tuženika u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 Đ od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). S tim u vezi treba naglasiti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: ".....bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima...". Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

22. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja u odnosu na utuženu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi već predstavlja obračunsku razliku u iznosu od 6.644,49 kuna (, članak 2. Aneksa), koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Naime, kako je to opisano u točci 11. Obrazloženja ove Presude, iz Dopune Nalaza sudskog vještaka proizlazi da preplata po osnovi tečajne razlike i promjenjive kamatne stope u odnosu na početni otplatni plan uvećana za zakonske zatezne kamate obračunate na pojedine preplaćene iznose do dana s kojim je provedena konverzija ukupno iznosi 2.955,50 EUR. Kada se sa tim iznosom prebije iznos preplate priznat u konverziji u iznosu od 18.943,58 kuna ili 2.514,25 EUR ostaje razlika u preplati po osnovi kamata i tečajne razlike od 441,25 EUR. Nadalje, razlika glavnice između iznosa glavnice prema početnom otplatnom planu i glavnice utvrđene Aneksom Ugovora iznosi 11.556,39 kuna ili 1.533,80 eura. Navedeni iznosi, koji ukupno iznose 1.975,05 EUR predstavljaju stvarnu razliku u preplati koja preostane nakon uračunavanja negativnih razlika i iznosa priznatog konverzijom, dakle iznos za koji je tužitelj tuženiku stvarno preplatio kredit. Budući je tužitelj postavio tužbeni zahtjev u skladu s Dopunom Nalaza vještaka, isti su mu iznosi i dosuđeni pa je odlučeno kao u izreci pod II..

23. Utvrđeni preplaćeni iznosi, koji predstavlja ono što je tuženik od tužitelja primio po ništenim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik je dužan vratiti tužitelju temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOOa, jer je preplaćeni iznos ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog po osnovi promjene tečaja sa zateznim kamatama od dana kad je svaki pojedini iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a koje ujedno predstavljaju cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu.

24. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 323. st.1. ZOO-a, slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu - jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi počinje teći 13. lipnja 2014., a kada je riječ o tražbini pretplate s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći 13. lipnja 2018.. Predmetnu tužbu u ovom postupku tužitelj je podnio 12. lipnja 2019.. Dakle, tražbina tužitelja nije u zastari, jer rok zastare od pet godina nije istekao do navedenog dana kada je pokrenuta predmetna parnica..

25. U odnosu na tuženikovo protivljenje preinaci tužbenog zahtjeva, koju je preinaku tužitelj naznačio u podnesku od 11. ožujka 2025. (str. 245 – 247 spisa), treba naglasiti da je takva preinaka dozvoljena jer su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz čl. 190. st. 2. ZPP-a. Naime, treba naglasiti da je sudska praksa u vrijeme podnošenja tužbe bila malobrojna i neujednačena, kako u pogledu pitanja zastre za istovrsne sporove tako i u pogledu osnovanosti meritornih zahtjeva. U takvim okolnostima, a što je općepoznata činjenica, pred sam istek roka zastare općinskim sudovima u Republici Hrvatskoj podneseno je na desetke tisuća istovrsnih tužbi od strane potrošača, s tim da do današnjeg dana nije u cijelosti ujednačena sudska praksa. Zbog svih tih okolnosti, kao i zbog činjenice da tužiteljici nije bila dostupna sva dokumentacija vezana za predmetni kredit, ista nije mogla u vrijeme podnošenja tužbe postaviti točno određeni tužbeni zahtjev, koji je postavila tek po zaprimanju dokumentacije te nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Stoga se navedeni razlozi zbog kojih je tužitelj u konačnici preinačio tužbu ne mogu pripisati krivnji tužitelja već naprijed navedenim okolnostima na koje isti nije mogao utjecati. Osim toga treba naglasiti da je navedena preinaka svrsishodna u smislu čl. 190. st. 3. ZPP-a za konačno rješenje svih spornih pitanja među strankama koji proizlaze iz predmetnog ugovornog odnosa. Postavljajući tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja u skladu sa Nalazom sudskog vještaka tužitelj je postupio koristeći ovlasti iz čl. 186. b. st. 2 ZPP-a. S navedenim u vezi treba naglasiti da je i prema stavu zauzetom na sastanku Predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova, broj Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021., dopuštena preinaka u predmetima po tužbama korisnika kredita nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

26. U odnosu na tuženikovo prigovaranje da se u obzir trebaju uzeti iznosi kada su tečaj i kamatna stopa bili niži od početno ugovorenog tečaja i kamatne stope te da se za te iznose treba umanjiti preplata, treba naglasiti da je sudski vještak izradio svoj Nalaz na način da je uzeo u obzir i te iznose. Čak i da sudski vještak računajući preplatu nije uzeo u obzir negativne razlike takav prigovor bio bi osnovan samo u okolnostima kad bi tuženik točno određene iznose, kada su tečaj i kamatna stopa bili niži, potraživao protutužbom ili prigovorom radi prebijanja ili materijalno pravnim prigovorom prijeboja, a što isti nije učinio. Stoga je njegov prigovor u tom dijelu u cijelosti neosnovan.

27. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje T. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to kako slijedi:

- sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu održanom 3. veljače 2020. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 14. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 eura. (Tbr. 8. 1. Tarife), jer se tužitelj tim podneskom očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu,

- zastupanje na ročištu održanom 9. ožujka 2020. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife),

-sastav obrazloženog podneska od 25. studenog 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu održanom 22. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 28. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. 1. Tarife), jer se tužitelj u tom podnesku očitovao o Nalazu vještaka te je zatražio osnovano dopunu istog,

sastav obrazloženog podneska od 10. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. 1. Tarife), jer se tužitelj u tom podnesku očitovao na nalazu vještaka te je prema istom specificirao tužbeni zahtjev,

- zastupanje na ročištu održanom 6. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu presude 26. svibnja 2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife).

Prema tome tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 1.900,00 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25% pa troškovi zastupanja ukupno iznose 2.375,00 eura. Tužitelju je pored navedenih troškova punomoćnika priznat i stvarni trošak plaćenog predujma za vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke u iznosu od 500,00 eura, a vještačenje je bilo nužno za utvrđivanje visine preplate i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 79,73. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat ukupni trošak u iznosu od 2.954,73 eura.

28. Slijedom iznijetoga, odlučeno je kao u izreci presude.

Valpovo, 26. svibnja 2025.

Sudac

Goran Jokić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude, putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku