REPUBLIKA HRVATSKA
Trgovački sud u Zagrebu
Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11
59. P-1287/2023-29
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Jeleni Antonić Šego, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, zastupano po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupano po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 26. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba Ugovora o kreditu 32150000406 od 20. studenog 2008. sklopljenog između korisnika kredita JH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, a koja u dijelu čl. 4. Ugovora o kreditu glasi:
’’Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u iznosu kunske protuvrijednosti od 496,22 CHF (slovima: četiristodevedesetšest i 22/100 CHF) obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.’’
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.465,66 eura, sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:
22,55 eura od dana 15. siječnja 2009. do isplate,
22,82 eura od dana 15. veljače 2009. do isplate,
14,03 eura od dana 15. ožujka 2009. do isplate,
16,05 eura od dana 15. travnja 2009. do isplate,
16,45 eura od dana 15. svibnja 2009. do isplate,
12,98 eura od dana 15. lipnja 2009. do isplate,
13,58 eura od dana 15. srpnja 2009. do isplate,
14,00 eura od dana 15. kolovoza 2009. do isplate,
17,72 eura od dana 15. rujna 2009. do isplate,
13,59 eura od dana 15. listopada 2009. do isplate,
16,26 eura od dana 15. studenog 2009. do isplate,
15,83 eura od dana 15. prosinca 2009. do isplate,
21,71 eura od dana 15. siječnja 2010. do isplate,
27,67 eura od dana 15. veljače 2010. do isplate,
26,67 eura od dana 15. ožujka 2010. do isplate,
31,27 eura od dana 15. travnja 2010. do isplate,
39,70 eura od dana 15. svibnja 2010. do isplate,
41,51 eura od dana 15. lipnja 2010. do isplate,
51,41 eura od dana 15. srpnja 2010. do isplate,
51,08 eura od dana 15. kolovoza 2010. do isplate,
45,08 eura od dana 15. rujna 2010. do isplate,
59,66 eura od dana 15. listopada 2010. do isplate,
62,42 eura od dana 15. studenog 2010 do isplate,
75,42 eura od dana 15. prosinca 2010. do isplate,
76,58 eura od dana 15. siječnja 2011. do isplate,
71,95 eura od dana 15. veljače 2011. do isplate,
74,75 eura od dana 15. ožujka 2011. do isplate,
74,91 eura od dana 15. travnja 2011. do isplate,
83,44 eura od dana 15. svibnja 2011. do isplate,
101,59 eura od dana 15. lipnja 2011. do isplate,
122,24 eura od dana 15. srpnja 2011. do isplate,
144,78 eura od dana 15. kolovoza 2011. do isplate,
109,19 eura od dana 15. rujna 2011. do isplate,
97,22 eura od dana 15. listopada 2011. do isplate,
98,01 eura od dana 15. studenog 2011. do isplate,
99,67 eura od dana 15. prosinca 2011. do isplate,
110,00 eura od dana 15. siječnja 2012. do isplate,
113,11 eura od dana 15. veljače 2012. do isplate,
109,72 eura od dana 15. ožujka 2012. do isplate,
109,21 eura od dana 15. travnja 2012. do isplate,
110,93 eura od dana 15. svibnja 2012. do isplate,
113,91 eura od dana 15. lipnja 2012. do isplate,
110,19 eura od dana 15. srpnja 2012. do isplate,
1.804,81 eura od dana 30. srpnja 2012. do isplate, i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
I. Dopušta se preinaka tužbe sadržana u podnesku od 14. studenog 2024.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.392,90 eura sa zateznim kamatama, tekućim od 26. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 482,10 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. svibnja 2025. do isplate kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj u bitnom navodi da je sa korisnicom kredita LH (dalje u tekstu: prednik tužitelja) sklopio Ugovor o kreditu broj: 32150000406, kojim je tuženik korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.960,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju CHF banke na dan isplate kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). U predmetnom Ugovoru o kreditu ugovorena je za korisnika kredita obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja.
Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Ugovorom o cesiji, ustupitelj je kao korisnik kredita prenio sve svoje tražbine prema tuženiku koje bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, na ovdje tužitelja kao primatelja. Iz Ugovora o cesiji vidljivo je da ustupitelj s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ima tražbine na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada, te slijedom navedenog tužitelj ima pravo zahtijevati povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kako se dalje navodi. Nadalje tužitelj se poziva na odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, i to presudu Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je u dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule te pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi korisnik kredita bio dužan platiti tuženiku do dana konačne otplate kredita prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku korisnik kredita preplatio svaki mjesec do dana konačne otplate kredita iznose anuiteta koji su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike u kunskom iznosu povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita ukupno iznos od 4.215,48 eura / 31.761,50 kn uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.
Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je postavio konačni tužbeni zahtjev podneskom od 14. studenog 2024.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. U bitnom ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te da se predmetne tražbine po svojoj prirodi protive prenošenje na drugoga a pod tim tražbinama smatraju se one koje se temelje na odnosu povjerenja vjerovnika i dužnika, na njihovim osobnim odnosima te stoga treba uvažiti činjenicu da je u odnosu na dužnika pravno relevantna promjena vjerovnika. Osporava da je korisnik kredita bio potrošač te ističe i prigovor zastare. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi i da su korisniku kredita protumačene sve odredbe ugovora o kreditu od strane djelatnika banke. Osporava i tijek zakonskih zateznih kamata te navodi da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.
Slijedom navedenog, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ili ustanovljenje ništetnosti bio osnovan (a čemu se tuženik protivi), jedino bi bilo pravno osnovano tužitelju dosuditi isplatu glavnog potraživanja zajedno sa zateznim kamatama tekućim od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost odnosno podredno od podnošenja tužbe u konkretnom predmetu. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu tužitelja i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
U daljnjem tijeku postupka protivio se preinaci tužbe i u odnosu na tako preinačenu tužbu ističe prigovor zastare.
3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja 2023. (list 5-10 spisa), dopis upućen tuženiku predmeta: obavijest o ustupu tražbine od 1. lipnja 2023. (list 12 spisa), dopis tužitelja upućen tuženiku predmeta: Obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe od 1. lipnja 2023. (list 13 spisa), izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004. (list 42 spisa), dopis tuženika upućen tužitelju predmeta: zahtjevu za dostavom dokumentacije dostavljeni u periodu od 12.06. do 15.06.2023. od 21. srpnja 2023. (list 65 spisa), Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje (list 70 spisa), članak mr.sc. MH: “Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine I utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“, Pravo i porezi, br. 9/18, Zagreb (list 208-220 spisa), Godišnjak 27. Hrvatskog društva za gađanskopravne znanosti i praksu - dr. sc. RH dipl.iur: “Stjecanje bez osnove”, Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb, iz 2020. (list 231-279 spisa), Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu sklopljen između tuženika i JH od 20. studenog 2008. (list 290-293 spisa), izlist tuženika – pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7104398611 (list 294 spisa), izlist tuženika- prometi po kreditu (list 295-298 spisa), izlist tuženika – otplatna tablica (list 299-301 spisa), iskaz svjedoka JH (list 304-305 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Ljupka Omazića od 13. rujna 2024. (list 314-317 spisa).
4. Na temelju odredbe čl. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj: 32150000406 od 20. studenog 2008. o valutnoj klauzuli te isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti te odredbe.
6. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, osnova, visina te zastara predmetnog potraživanja kao i tijek zateznih kamata.
7. Predmetni Ugovor o kreditu broj: 3215000406 sklopljen je 20. studenog 2008. između JH kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora te je riječ o gotovinskom nenamjenskom kreditu. Prema čl. 1. kreditor je korisniku odobrio kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 23.960,00 CHF obračunato po srednje tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Korisnik kredita obvezao se navedeni iznos vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Prema čl. 2. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja na dan sklapanja tog iznosi 8,90 % godišnje. Nadalje prema čl. 3. rok otplate kredita iznosi 60 mjeseci, a prema odredbi čl. 4. Ugovora korisnik kredita obvezao se otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u iznosu kunske protuvrijednosti od 496,22 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.
8. JH je kao ustupitelj sa društvom Druga fundacija SPV d.o.o., kao primateljem, sklopila 1. lipnja 2023. Ugovor o ustupu (list 5 spisa) tražbine prema kojem ustupitelj ustupa primatelju sve svoje tražbine prema Zagrebačkoj banci d.d. (tuženiku) navedene u čl. 1. toga ugovora, kao i ostale ustupiteljeve tražbine koje bi postojala prema tuženiku a temeljile bi se ili bi proizlazile iz Ugovora o kreditu, zajedno da svim sporednim pravima (čl. 2.).
Činidba koja je predmet navedenog ustupa je odrediva, jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.
9. Ugovor o ustupu sklopljen je u sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje: ZOO) prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako je predmetna tražbina novčana stoga ista nije niti strogo osobne naravi te se po naravi ne protivi ustupu.
Prema odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. Prema tome, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Također navedeno podrazumijeva kako se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.
10. Obzirom na navedeno nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije.
11. U pogledu istaknutog prigovora zastare relevantno je pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.
-u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., jer je ista u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine,
-u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13. lipnja 2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14. lipnja 2018. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.
Slijedom navedenog u konkretnom slučaju istaknuti prigovor zastare nije osnovan, jer je zastara u konkretnom slučaju počinje teći od 14. lipnja 2018. (obzirom na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli) a tužba je podnesena 12. lipnja 2023., dakle unutar zastarnog roka u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.
12. U konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017.) kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.), kojima je, između ostalog, utvrđeno:
- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09 dalje u tekstu ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i
- da je tuženik u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
13. Nadalje, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja kazati i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.
14. Prema čl. 138.a ZZP/07 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
15. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.
16. Prema tome, zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili JH i tuženik. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 20. studenog 2008., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je također utvrđeno i u ovom predmetu na temelju iskaza svjedoka JH , te je isto dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.
17. Dakle tijekom postupka proveden je dokaz saslušanjem svjedoka JH te iz njezinog iskaza u bitnom proizlazi kako je u studenom 2008. kod tuženika podigla nenamjenski kredit u švicarskim francima u iznosu od oko 110.000,00 kn na 5 godina. Navedeni kredit podigla je za uređenje kleti, koju koriste isključivo ona i njezina obitelj te istu ne koriste za iznajmljivanje. Prilikom potpisivanja ugovora o kreditu od strane djelatnika banke nije upozorena na nikakve specifične rizike porasta vrijednosti švicarskog franka te joj je djelatnica banke na upit rekla da ne vjeruje niti da će se kamatna stopa podizati. Međutim nakon pola godine podigla se kamata za otprilike 0,5 %. Također djelatnica banke ju prilikom potpisivanja ugovor nije upozorila da HNB štiti tečaj kune u odnosu na euro, a ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF.
Sud je prihvatio iskaz svjedoka JH vjerodostojnim obzirom je isti logičan, životan i uvjerljiv. Dakle iz iskaza svjedoka a niti izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao korisnicu kredita o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR. Također iz njezinog iskaza je utvrđeno da je novac bio za uređenje nekretnine (kleti) koju ista zajedno sa obitelji koristi za osobne potrebe, odnosno istu ne iznajmljuje.
18. Kako je visina predmetnog potraživanja između stranaka bila sporna to je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost visine predmetnog potraživanja, sa zadatkom da vještak utvrdi kolike je iznose anuiteta izražene u u kunama i eurima ustupitelj tražbine pretplatio otplatom ugovora o kreditu u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita, uz zasebno iskazivanje tzv. negativnih razlika.
Iz nalaza i mišljenja vještaka Ljupka Omazića od 13. rujna 2024. proizlazi kako je prednik tužitelja svojom otplatom predmetnog kredita pretplatio, u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita za iznos od 4.465,66 eura / 33.646,48 kn, a navedeni iznos sastoji se od pojedinih iznosa prikazanih u stupcu 10. u kunama, a u stupcu 9. u eurima.
Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Ljupka Omazića jer je isti detaljan, izrađen u skladu s pravilima struke a stranke na isti nisu imale primjedbi.
19. U odnosu na dani izračun u pogledu tzv. negativnih razlika valja napomenuti kako plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početno ugovorenog tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje. Ujedno osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe čl. 195. ZOO-a je postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema. Međutim u konkretnom slučaju tuženik nije niti stavio prigovor radi prijeboja niti je postavio protutužbeni zahtjev. Obzirom na navedeno izračun tih razlika iz vještačenja nije od utjecaja na utvrđeni iznos pretplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
20. Nadalje, ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.
21. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.
22. Također u konkretnom slučaju nije niti riječ o zabrani manjeg značaj pa da se u tom slučaju ništetnost ne bi mogla isticati u smislu odredbe čl. čl. 326. st. 2. ZOO- a jer je i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno da korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima ne predstavlja zabranu manjeg značaja.
23. Dakle, budući su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi (točka I. izreke). Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF i to u iznosu od 4.465,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.
Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iz toga proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene stoga na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne i to od dana izvršenih plaćanja, koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Naime tuženik se kao ugovorna strana bio dužan rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.
24. Prema tome tuženik je dužan tužitelju isplatiti iznos od 4.465,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.
25. Budući da je tuženik osporio visinu tužbenog zahtjeva, to je radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva bilo nužno provesti financijsko vještačenje sa nalazom kojeg je tužitelj svoj zahtjev za isplatom uskladio. Stoga, a budući da tužitelj iz iste činjenične i pravne osnove potražuje isplatu u višem iznosu nego što je bilo predmetom prvotno podnijetog zahtjeva, to se tužitelj takvoj preinaci ne može protiviti, slijedom čega je sud istu temeljem odredbe čl. 190. st. 2 u vezi odredbe čl. 191. st. 2 sve ZPP-a i dopustio (točka I. rješenja).
Slijedom navedenog niti prigovor u odnosu na zastaru prema navodima tuženika preinačenog tužbenog zahtjeva kao takav nije osnovan. Naime prema pravnom shvaćanju sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iziste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.
26. Prema odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a odlučeno je primijeni stope za druge odnose budući je u konkretnom slučaju riječ o stjecanju bez osnove.
27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).
Tužitelju je priznat trošak sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), za sastav podnesaka od 28. studenog 2023., 14. studenog 2024. I 2. prosinca 2024. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), za trošak pristupa na ročišta 11. ožujka 2024., 13. svibnja 2024. i 4. ožujka 2025. iznos od po 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), što uvećano za trošak PDV-a (Tbr. 42 Tarife) ukupno iznosi 1.750,00 eura.
Tužitelj je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 146,45 eura sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19), trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 350 eura, te je tužitelju priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 2.392,90 eura, sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a , kako je i odlučeno pod točkom II. izreke rješenja.
Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 29. veljače 2024. . budući isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka kao niti trošak zatražen preko iznosa koji tužitelju pripada sukladno Tarifi i Zakonu o sudskim pristojbama te je stoga odlučeno kao pod točkom III. rješenja.
Zagreb, 26. svibnja 2025.
Sudac:
Jelena Antonić Šego
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.
