Poslovni broj P-3118/2019-24

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U SINJU

Sinj, Petrovac 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Sinju, po sutkinji Nikolini Mandić, u pravnoj stvari tužiteljice OS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa po punomoćniku Marku Baliću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Marko Balić i Nenad Banovac, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa Nika Šobat Šimić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu ANIĆ & ANIĆ d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 6. svibnja 2025. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i punomoćnice tuženika, 26. svibnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj 96987/05 od 5. prosinca 2005. sklopljenom između tužiteljice kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora, i to:

- članak 1. u dijelu u kojim je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 23.000,00 CHF prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja, te članak 10. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća,

- članak 4. i 9. u dijelu u kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, te kako je je redovna kamata promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.869,07 EUR (dvije tisuće osamsto šezdeset devet eura i sedam centi) sa zateznim kamatama koje na iznos od:

- 6,99 EUR teku od 11.01.2006. godine,

- 4,56 EUR teku od 11.02.2006. godine,

- 2,90 EUR teku od 11.03.2006. godine,

- 0,40 EUR teku od 12.05.2006. godine,

- 1,35 EUR teku od 13.06.2006. godine,

- 0,32 EUR teku od 14.09.2006. godine,

- 0,34 EUR teku od 12.10.2006. godine,

- 3,42 EUR teku od 12.03.2008. godine,

- 2,08 EUR teku od 12.04.2008. godine,

- 5,77 EUR teku od 11.10.2008. godine,

- 11,02 EUR teku od 11.11.2008. godine,

- 5,92 EUR teku od 13.12.2008. godine,

- 24,69 € teku od 16.01.2009. godine,

- 23,87 EUR teku od 13.02.2009. godine,

- 29,48 EUR teku od 12.03.2009. godine,

- 20,98 EUR teku od 10.04.2009. godine,

- 18,71 EUR teku od 08.05.2009. godine,

- 19,96 EUR teku od 06.06.2009. godine,

- 17,79 EUR teku od 08.07.2009. godine,

- 17,91 EUR teku od 21.08.2009. godine,

- 18,55 EUR teku od 08.09.2009. godine,

- 13,69 EUR teku od 21.10.2009. godine,

- 17,51 EUR teku od 11.11.2009. godine,

- 16,04 EUR teku od 11.12.2009. godine,

- 33,33 EUR teku od 12.01.2010. godine,

- 37,41 EUR teku od 11.02.2010. godine,

- 36,54 EUR teku od 11.03.2010. godine,

- 40,02 EUR teku od 13.04.2010. godine,

- 45,02 EUR teku od 11.05.2010. godine,

- 49,48 EUR teku od 11.06.2010. godine,

- 58,02 EUR teku od 13.07.2010. godine,

- 49,67 EUR teku od 11.08.2010. godine,

- 70,89 EUR teku od 11.09.2010. godine,

- 59,75 EUR teku od 12.10.2010. godine,

- 61,91 EUR teku od 11.11.2010. godine,

- 71,14 EUR teku od 11.12.2010. godine,

- 83,35 EUR teku od 12.01.2011. godine,

- 69,88 EUR teku od 12.02.2011. godine,

- 74,74 EUR teku od 12.03.2011. godine,

- 68,11 EUR teku od 13.04.2011. godine,

- 81,50 EUR teku od 11.05.2011. godine,

- 90,85 EUR teku od 11.06.2011. godine,

- 95,09 EUR teku od 12.07.2011. godine,

- 150,95 EUR teku od 12.08.2011. godine,

- 97,52 EUR teku od 13.09.2011. godine,

- 90,85 EUR teku od 11.10.2011. godine,

- 92,49 EUR teku od 11.11.2011. godine,

- 91,88 EUR teku od 13.12.2011. godine,

- 97,71 EUR teku od 11.01.2012. godine,

- 101,95 EUR teku od 14.02.2012. godine,

- 103,03 EUR teku od 13.03.2012. godine,

- 100,07 EUR teku od 11.04.2012. godine,

- 101,65 EUR teku od 11.05.2012. godine,

- 102,64 EUR teku od 13.06.2012. godine,

- 100,76 EUR teku od 12.07.2012. godine,

- 100,61 EUR teku od 11.08.2012. godine,

- 76,01 EUR teku od 11.09.2012. godine,

do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je prethodila tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 216,75 EUR (dvjesto šesnaest eura i sedamdeset pet centi) zajedno sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 20,00 EUR od 11.09.2012. do isplate,

- 97,58 EUR od 11.10.2012. do isplate,

- 99,17 EUR od 13.11.2012. do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.003,09 EUR (dvije tisuće tri eura i devet centi) sa zateznim kamatama koje teku od 26. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je 5. prosinca 2005. kao korisnica kredita s prednikom tuženika HVB SPLITSKA BANKA d.d. kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 96987/05 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim joj je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja, s rokom otplate od 84 mjeseci i s redovnom kamatnom stopom od 6,88% koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

1.1. Nadalje, tužiteljica tvrdi da su odredbe sadržane u čl. 1., 4., 6., 9., 14. i 15. Ugovora o kreditu kojima je ugovorne valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno jednostranoj odluci kreditora nepoštene i ništetne pozivajući se na pravna utvrđenja iz parnice vođene pred Trgovačkim sudom u Zagrebu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koju je kao tužitelj podnio Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv banaka, uključujući i tuženika, tj. temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača. Tužiteljica se poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

1.2. Kao dokaze tužiteljica je uz tužbu priložila Ugovor o kreditu (list 4-5 spisa), dok preostale isprave, i to otplatni plan, tablicu svih uplata, potvrdu o visini kamatne stope i iznos valute CHF za svo vrijeme trajanja ugovora predlaže pribaviti od tuženika. Osim čitanja navedenih isprava, tužiteljica kao dokaz predlaže izvršiti uvid u izvadak iz sudskog registra za trgovačko društvo HVB SPLITSKA BANKA d.d., saslušati ju u svojstvu stranke, saslušati svjedoka FS te provesti financijsko vještačenje.

1.3. Tužiteljica tužbom traži da se utvrde ništetnima i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 1., 4., 6., 9., 14. i 15. Ugovora o kreditu te isplatu preplaćenih novčanog iznosa koje je tuženik stekao bez pravne osnove zbog primjene nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, s time da zahtjev za isplatom određenog novčanog iznosa sa pripadajućim zateznim kamatama temeljem stjecanja bez osnove ne može određeno postaviti prije provedenog financijskog vještačenja jer za to nema potrebna stručna znanja, odnosno prije nego što tuženik dostavi preostale isprave potrebne za izračun visine tražbine.

1.4. U podnesku od 15. svibnja 2020. tužiteljica navodi kako joj je tuženik dostavio sve isprave navedene u tužbi podnesenoj 10. lipnja 2019. i podnesku od 11. studenoga 2020. te da stoga s osnova preplaćenih iznosa traži isplatu iznosa od 15.000,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 5. prosinca 2005. do isplate.

1.5. Uz podneske od 11. studenoga 2020. i 15. svibnja 2020. tužiteljica je kao dokaze priložila izračun EKS i otplatni plan (list 7-8 spisa), dopis kojim traži dostavu isprava (list 10 spisa) i odgovore tuženika od 3. siječnja 2019. i 12. prosinca 2019. (list 11 i 12 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope od 6. veljače 2007., 5. rujna 2008. i 16. prosinca 2009. (list 13-15 spisa), otplatni plan (list 16-18 spisa), knjigovodstvena kartica (list 19-29 spisa) i podatke visini anuiteta i uplata po kreditu (list 30-34 spisa).

1.6. Nakon provedenog financijskog vještačenja, imajući u vidu i promjenu službene valute u Republici Hrvatskoj iz kune u EUR, tužiteljica podneskom od 24. ožujka 2025. ispravljenim podneskom od 4. travnja 2025. te sniženim djelomično na ročištu glavne rasprava održanom 6. svibnja 2025. postavlja konačni tužbeni zahtjev kojim je precizirala sadržaj odredbi Ugovora o kreditu čije utvrđenje ništetnosti traži kao i novčane iznose čiju isplatu traži, i to tako da od tuženika:

- traži utvrđenje ništetnosti članka 1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojim je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 23.000,00 CHF prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja, te članka 10. Ugovora o kreditu u dijelu u kojim je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, kao i članka 4. i 9. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, te kako je je redovna kamata promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora

- traži isplatu svakog pojedinog preplaćenog iznosa koji zbrojeno iznose ukupno 2.869,17 EUR, sve pripadajućim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnome navodi da Ugovor o kreditu nije tipski ugovor te da se o svim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo i da je s istima tužiteljica bila upoznata te se s njima suglasila, pa je stoga između stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora.

2.1. U pogledu ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima tuženik tvrdi ako se radi o pravno valjanoj ugovornoj odredbi, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz Zakona o obveznim odnosima, tako i sa aspekta odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

2.2. Tuženik tvrdi da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu s tužiteljicom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu te da tužiteljici nije zatajio niti jednu informaciju koju je imao te da je tužiteljica, nakon što ju je tuženik upoznao sa promjenjivošću tečaja izabrane valute svjesno i dobrovoljno preuzela rizik nepovoljnog tečaja u odnosu na kunu.

2.3. Nadalje, tuženik tvrdi da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva te da stoga ne podliježe ocjeni nepoštenosti te da ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.4. Isto tako, tuženik navodi kako u vrijeme sklapanja ugovora nije postojao niti jedan zakonski nit podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno kako nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Smatra kako prilikom procjene uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka valja poći od razine nominalnih, odnosno početnih pozicija obje stranke jer je tuženik, kao i tužitelj, bio izložen riziku promjene tečaja. Pa stoga smatra kako okolnost što je kretanje tečaja naknadno uzrokovalo povećanje obveza jedne strane (ovdje tužitelja- potrošača) uslijed nepredvidivih i i naglih promjena tečaja ne može biti kriterij za ocjenu pojma značajne neravnoteže, odnosno da slijedom toga odredba o valutnoj klauzuli nije nepoštena.

2.5. Nadalje, tuženik tvrdi da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom tuženika valjana i da ista nije u protivnosti s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima, odnosno kako nije ništetna u smislu odredbe čl. 270. i 272. Zakona o obveznim odnosima, i to iz razloga što se sukladno odredbi čl. 272. st. 1. Zakona o obveznim odnosima radi o normi dispozitivne prirode pa su stranke imale slobodu ugovoriti da visinu kamatne stope određuje jedna od ugovornih stranaka, u ovom slučaju tuženik.

2.6. Osim toga, tuženik smatra kako se na razriješenje odnosa između stranaka ne mogu primijeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009) jer je on stupio na snagu 1. listopada 2010., a Ugovor o kreditu je sklopljen 2005.

2.7. Nadalje, u pogledu presuda donesenih u kolektivnoj parnici tuženik ističe kako je kolektivnom presudom potrošačima pružena apstraktna zaštita te da činjenična utvrđenja iz kolektivne parnice nisu relevantna za utvrđenje činjeničnog stanja u ovoj pojedinačnoj parnici, odnosno da u kolektivnoj parnici nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo koje bi ga u ovoj pojedinačnoj parnici oslobađalo obveze dokazivanja postojanja osnove i visine tužbenog zahtjeva.

2.8. U odnosu na istaknuti zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbi čl. 1., 4., 6., 9., 14. i 15. Ugovora o kreditu tuženik navodi dakako navedene odredbe Ugovora o kreditu sadržavaju brojne druge odredbe o čijoj ništetnosti tužitelj nije istaknuo niti jednu činjenicu niti ponudio ijedan dokaz. Također, ističe i da odredbe čl. 1., 4., 6. Ugovora o kreditu sadržavaju odredbe o predmetu i cijeni kao bitnim sastojcima ugovora o kreditu što bi predmetni Ugovor o kreditu činilo ništetnim u cijelosti, a ne samo djelomično.

2.9. Iako tuženik prije svega smatra da tužitelju nedostaje pravna osnova, ipak navodi kako opreza radi osporava i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe da nije jasno kojom je metodologijom tužitelj došao do utuženog iznosa od 15.000,00 kn, a isto tako navodi kako potraživanje tužitelja s osnove navodne preplate pojedinih anuiteta kredita nikako nije moglo nastati jednokratno na sam dan sklapanja ugovora o kreditu, kako to potražuje tužitelj.

2.10. Dakle, tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, predlaže financijskim vještačenjem utvrditi pozitivne i negativne razlike te ističe prigovor zastare.

2.11. Tuženik osim prijedloga za pribavljanjem podataka od HNB-a o tečaju CHF u razdoblju od 1. siječnja 1999. do 1. siječnja 2011. te čitanjem Ugovora o kreditu i drugih isprava priloženih uz tužbu nije imao drugih dokaznih prijedloga te je predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz nadoknadu troškova parničnog postupka.

3. U tijeku glavne rasprave pročitane su i pregledane isprave koje je tužitelj predložio kao dokaze, i to: Ugovor o kreditu (list 4-5 spisa), izračun EKS i otplatni plan (list 7-8 spisa), dopis kojim tužiteljica traži dostavu isprava (list 10 spisa) i odgovore tuženika od 3. siječnja 2019. i 12. prosinca 2019. (list 11 i 12 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope od 6. veljače 2007., 5. rujna 2008. i 16. prosinca 2009. (list 13-15 spisa), otplatni plan (list 16-18 spisa), knjigovodstvena kartica (list 19-29 spisa) i podaci o visini anuiteta i uplata po kreditu (list 30-34 spisa).

3.1. Osim toga, saslušana je tužiteljica OS (list 100-101 spisa) te je u odnosu na visinu tražbine provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Anti Mrčeli, dipl. oec. koji je sastavio pisani nalaz i mišljenje (list 69-85 spisa).

3.2. Nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka FS jer je od tog dokaznog prijedloga tužiteljica odustala, dok u odnosu na dokazni prijedlog tuženika za pribavljanjem podataka od HNB-a o tečaju CHF u razdoblju od 1. siječnja 1999. do 1. siječnja 2011. valja reći kako se radi o javno objavljenim podacima koje je sudski vještak imao u vidu prilikom sastavljanja pisanog nalaza i mišljenja.

4. Na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i svakog dokaza pojedinačno te očitovanih dispozicija stranaka u parnici sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da su ništetne pojedine odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula (dio čl. 1. i 10. Ugovora o kreditu) i promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke (čl. 4. i 9. Ugovora o kreditu) kao i zahtjev za isplatom iznosa od ukupno 2.869,17 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama koji je tužiteljica isplatila banci temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

6. Nije sporno da je tužiteljica 5. prosinca 2005. kao korisnica kredita s prednikom tuženika HVB SPLITSKOM BANKOM d.d. kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 96987/05 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim joj je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja, s rokom otplate od 84 mjeseci i s redovnom kamatnom stopom od 6,88% koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

6.1. Naime, nije sporno da je tuženik pravni sljednik kreditora HVB SPLITSKE BANKE d.d., odnosno društva SOCIETE GENERALE-SPLITSKE BANKE d.d.

6.2. Također, nije sporno da se radi o Ugovoru o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula, odnosno nije sporno da je odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 23.000,00 CHF prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja, te da je čl. 10. Ugovora o kreditu ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća.

6.3. Isto tako nije sporno da su stranke ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci kreditora, odnosno nije sporno da je odredbom članka 4. i 9. Ugovora o kreditu ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, te kako je je redovna kamata promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora.

6.4. Nadalje, nije sporno kako se radi o potrošačkom Ugovoru o kreditu, tj, nije sporno da je pravni prednik tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu kao trgovac, u okviru svoje registrirane poslovne djelatnosti, dok ga je tužiteljica sklopila kao potrošač zvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Navedeno između ostaloga proizlazi iz iskaza tužiteljice u dijelu u kojem ona navodi kako je sredstva kredita utrošila u potrošačke svrhe, odnosno u svrhu uređenja kuće i kupnje poljoprivrednih priključaka za traktor njezinog supruga.

7. Sporno je, mogu li se u ovoj parnici primijeniti utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, jesu li odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, stoga i ništetne, pa slijedom toga ima li tužitelj pravo na isplatu. Sporno je je li nastupila zastara potraživanja, odnosno sporna je osnovanost kao i visina tužbenog zahtjeva.

8. Prema stavu ovoga suda tužiteljica se vezano za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope osnovano poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je prednik tuženika (HVB SPLITSKA BANKA d.d., odnosno društva SOCIETE GENERALE-SPLITSKA BANKA d.d.) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik (banka) kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik (banka) postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika (banke) i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik (banka) kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika (banke) o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa , a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik (banka) postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Naime, s obzirom na to da su navedene odluke donesene u parnici pokrenutoj povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača te da ugovorne odredbe čije utvrđenje ništetnosti tužiteljica traži ovom tužbom sadržajno odgovaraju odredbama koje su utvrđene nepoštenima u predmetnom kolektivnom sporu, to se tužiteljica u ovoj pojedinačnoj parnici koju je protiv tuženika pokrenula radi utvrđenja ništetnosti i isplate sukladno odredbi čl. 502.c ZPP u vezi s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14) može pozivati na utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, odnosno navedene odluke obvezuju ovaj sud.

9. Ugovaranje valutne klauzule samo po sebi je dopušteno sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim donosima ("Narodne novine" 35/05, dalje ZOO). Međutim, u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. se navodi da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

9.1. U Ugovoru o kreditu koji sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužiteljica kao prosječni korisnik kredita mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz te ugovorne klauzule. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, a tužitelj nije znao. Naime, iz iskaza tužiteljice u ovome predmetu proizlazi kako nije imala namjeru sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj CHF ali joj je osobni bankar rekao da postoji nova ponuda banke kredita u CHF, da su ti krediti povoljni, da je Švicarska sigurna zemlja i da je CHF sigurna i stabilna valuta. Također, osobni bankar joj je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu objasnio kako se ista može povećati i smanjiti, ali nije ulazio ni u kakve detalje.

9.2. Prosječni korisnik kredita pa tako ni tužiteljica u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znala da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znala niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebala biti o tome obaviještena. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

10. Nadalje, Ugovorom o kreditu ugovoreno je u odredbi čl. 4. i 9. da kamatna stopa na dan zaključenja ugovora iznosi 6,88 % te da je promjenjiva a utvrđuje se Odlukom banke od visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora. S time da se kreditor obvezuje o promjeni kamatne stope pravodobno i pouzdano izvijestiti korisnika kredita. Sama ugovorna konstatacija da će promjena kamatne stope ovisiti o naknadnoj odluci kreditora upućuje na zaključak da tužiteljica temeljem sadržaja ugovora nije mogala znati koji će biti parametri i o čemu će ovisiti donošenje odluke banke o promjeni kamatne stope te stoga navedena ugovorna odredba nije jasna, razumljiva niti lako uočljiva pa da bi isključivala ocjenu nepoštenosti. Niti obavijesti banke od 6. veljače 2007., 5. rujna 2008. i 16. prosinca 2009. ne sadrže nikakve kriterije niti objašnjenja o razlozima povećanja kamatne stope.

10.1. Također, valja istaknuti kako je i ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri temeljem kojih će se ista mijenjati, pa je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepošteno ugovorena, što je sve pobliže obrazloženo u navedenim presudama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za čije je stavove sud osnovom čl. 502.c ZPP vezan, i na koje se tužiteljica osnovano poziva.

11. Osim toga, i iz samog iskaza tužiteljice utvrđeno je da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje i informiranje potrošača o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

11.1. Naime, iz iskaza tužiteljice u bitnome je utvrđeno da su joj u poslovnici banke ponudili ugovor u CHF predstavljajući ga kao novi proizvod te da ista nije mogla utjecati na sadržaj ugovora već je prihvatila i pristala na sve unaprijed formulirane uvjete banke. Zatim utvrđeno je kako se o uvjetima ugovora nije posebno pregovaralo niti je tužiteljici objašnjeno na koji način će se mijenjati kamatna stopa kao niti tečajni rizik.

12. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP 96/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP 96/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Identične odredbe sadržane su i u odredbi čl. 96. st. 1. i 2. te čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP 79/07), kao i u odredbama čl. 49. st. 1. i 2. te čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje ZZP 41/14) te u odredbama čl. 53. st. 1. i 2. te čl. 59. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22 i 59/23, dalje ZZP 19/22) koji je trenutačno na snazi.

13.1. Prema tome, imajući u vidu pravna utvrđenja iz kolektivne parnice vođene pred Trgovačkim sudom u Zagrebu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kao i iskaz tužitelja te sadržaj Ugovora o kreditu te podatke o otplati kredita iz kojih je razvidno značajno uvećanje pojedinih anuiteta otplate kredita, ovaj sud je utvrdio kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je u konkretnom slučaju ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa nepoštene, a time i ništetne jer se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a odredbe su se nalazile u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru koji je unaprijed formulirao prednik tuženika kao trgovac, zbog čega tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na njihov sadržaj, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača.

13.2. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I. izreke ove presude.

14. Na temelju odredbe čl. 323. st. 1., 324. i 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, dalje ZOO) tužiteljica ima pravo od tuženika tražiti isplatu svih iznosa koje su njegova prednica i on preplatili temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, s time da sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužiteljica ima pravo na isplatu zateznih kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos kredita od dana stjecanja do isplate budući da je tuženik, odnosno prednik tuženika nepošteni stjecatelj tih novčanih iznosa.

14.1. Stopa zateznih kamata tekućih na svaki pojedini preplaćeni iznos određena je stopama određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21).

15. Visina preplaćenih iznosa kredita koji u biti predstavljaju razliku iznosa anuiteta koji je tužiteljica banci uplatila i iznosa anuiteta koji bi platila da se nisu primijenile ništetne ugovorne odredbe utvrđena je financijskim vještačenjem po sudskom vještaku mr. sc. Anti Mrčeli, dipl. oec., odnosno čitanjem pisanog nalaza i mišljenja od 14. veljače 2025., i to u ukupnom iznosu od 2.869,17 EUR. Sud ocjenjuje da je pisani nalaz i mišljenje vještaka dan stručno i objektivno na temelju dostupne materijalne dokumentacije, te da u istome nema nelogičnosti niti proturječnosti te ga u cijelosti prihvaća, osobito imajući u vidu kako stranke na matematički izračun vještaka nisu imale prigovora.

15.1. Nadalje, u pogledu ukupno preplaćenog iznosa stečenih bez pravne osnove valja reći i to kako nije između stranaka nije bilo sporno da tužiteljica u cijelosti izvršila svoje ugovorne obveze prema banci, odnosno da je Ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen 12. studenoga 2012. Tužiteljica je nesporno prema sklopljenom Ugovoru o kreditu i u skladu s početnim otplatnim planom trebala otplatiti u 84 mjesečna anuiteta, i to 83 anuiteta u iznosu od 347,01 CHF i jednog preostalog anuiteta od 348,38 CHF. Međutim, nije sporno da je tužiteljica stvarno kredit otplatila kroz 83 anuiteta, zbog čega je u sudski vještak u stupcu 11. Tablice broj 1. u 84. redu iskazao kao neplaćeni anuitet iznos od 1.633,03 kn koji je iskazao s negativnim predznakom (-). U odnosu na taj 84. anuitet između stranaka nije bilo sporno kako ukupni iznos preplate koji je izračunao sudski vještak valja umanjiti za iznos od 1.633,03 kn, a koji prigovor tuženika je tužiteljica i prihvatila te konačno na ročištu glavne rasprave povukla tužbeni zahtjev za iznos zadnjeg preplaćenog iznosa od 99,17 EUR i predzadnjeg iznosa od 97,58 EUR, dok umjesto iznosa od 96,01 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 11. rujna 2012. sada traži isplatu umanjenog iznosa od 76,01 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 11. rujna 2012.

15.2. Međutim, zbrajanjem svih pojedinačnih iznosa koje tužiteljica potražuje nakon sniženja tužbenog zahtjeva učinjenog na ročištu 6. svibnja 2025. dolazi se do ukupnog iznosa preplate od 2.869,07 EUR, a ne do iznosa od 2.869,17 EUR koji je tužitelj naznačio u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (dakle onom tužbenom zahtjevu navedenom u podnesku od 24. ožujka 2025).

15.3. Također, valja dodati i da su u pisanom nalazu i mišljenju sudskog vještaka, a na prijedlog tuženika, iskazani i iznosi zbog kojih su anuiteti kredita bili niži jer je tečaj CHF bio niži od početnog i jer je kamatna stopa bila niža od početne (tzv. negativne razlike), i to u stupcu broj 11.a Tablice. Međutim, neosnovano tuženik u podnesku od 28. ožujka 2025. prigovara da bi preplaćeni iznos trebalo umanjiti za tzv. negativne razlike od 765,93 kn. Ovo iz razloga što za takvo umanjenje nema razloga jer tuženik u pogledu iznosa od 765,93 kn nije u tijeku ovoga postupka postavio nikakav zahtjev, bilo u vidu protutužbe ili prigovora radi prijeboja (tako i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

16. Prigovor zastare nije osnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama. Ujedno, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.g. zauzeo pravno shvaćanje (1/20), polazeći od odredbe čl. 328. ZOO prema kojoj se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Pravno shvaćanje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora". U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd-1055/2021 od 13. srpnja 2021. godine izraženo je stoga stanovište da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenja tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, nego uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način i ustanovljena ništetnost ugovora. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom kaluzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učine presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

16.1. Prema tome, kako je u parnici kolektivne zaštite ništetnost ugovornih odredbi vezanih za valutnu klauzulu ustanovljena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., to je tužitelju zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO počeo teći sljedećeg dana od dana pravomoćnosti te odluke. S obzirom na to da od 15. lipnja 2018. do dana podnošenja ove tužbe (koja je podnesena 10. lipnja 2019.) nije protekao rok od pet godina to je prigovor zastare neosnovan.

16.2. Nadalje, kako je u parnici kolektivne zaštite ništetnost ugovornih odredbi vezanih za primjenjivu kamatnu stopu ustanovljena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., to je tužitelju zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO počeo teći sljedećeg dana od dana pravomoćnosti te odluke. S obzirom na to da od 13. lipnja 2014. do dana podnošenja ove tužbe (koja je podnesena 10. lipnja 2019.) nije protekao rok od pet godina to je prigovor zastare neosnovan.

17. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.869,07 EUR sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni preplaćeni iznos kako je to precizirano pod stavkom II. izreke ove presude, dok je na temelju odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je tužitelj snizio na ročištu 6. svibnja 2025., a čemu se tuženik nije protivio, odlučeno kao u stavku III. izreke ove presude.

18. Parnični troškovi dosuđeni su tužiteljici na temelju odredbe čl. 154. st. 5. ZPP jer nije uspjela u parnici s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi (za sniženi iznos od 216,75 EUR s pripadajućim zateznim kamatama).

18.1. Prilikom određivanja visine troškova ovaj sud je vodio računa o vrijednosti predmeta spora od 2.869,07 EUR, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje Tarifa) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR / (Tbr. 54. Tarife) te Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23).

18.2. Na temelju odredbe čl. 155. ZPP priznaju se tužitelju kao potrebni za vođenje parnice odvjetnički troškovi od po 100 bodova za sastav tužbe od 10. lipnja 2019. (Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife), za sastav obrazloženih podnesaka od 22. listopada 2019., 11. svibnja 2020. i 20. ožujka 2025. (Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife), za zastupanje na ročištima 14. siječnja 2025. i 6. svibnja 2025. (Tbr. 9.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife), ukupno 600 bodova što pomnoženo s vrijednosti boda iznosi 1.200,00 EUR i uvećano za PDV od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 300,00 EUR iznosi 1.500,00 EUR. Također, tužitelju se priznaje i trošak financijskog vještačenja provedenog u ovome postupku u iznosu od 450,00 EUR, kao i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 EUR. Dakle, sveukupno se tužitelju na ime troškova parničnog postupka priznaje iznos od 2.003,09 EUR.

18.3. Tužitelju se ne priznaje kao opravdan odvjetnički trošak sastava podneska od 4. travnja 2005. u iznosu od 200,00 EUR s PDV-om od 50,00 EUR kojim ispravlja tužbeni zahtjev jer je od tako uređenog tužbenog zahtjeva odustao. Punomoćnik tužitelja nije pristupio na ročište za objavu i uručenje presude pa se ne priznaje odvjetnička nagrada za zastupanje na tom ročištu od 100,00 EUR s PDV-om od 25,00 EUR.

18.4. Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 80/22), a stopa je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO kao u ostalim odnosima.

18.5. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.003,09 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja ove presude do isplate (stavak IV. izreke ove presude).

U Sinju 26. svibnja 2025.

Sutkinja

Nikolina Mandić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke žalba je dopuštena. Podnosi se putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana objave presude, a o istoj odlučuje županijski sud.