Poslovni broj: P-4813/2023-11

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Biserka Pavković Fućak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AV iz [adresa], OIB; 55286585226, zastupan po Bruni Petrovčiću, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupana po odvjetnicima Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta d.o.o., radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, dana 26. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju AV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od ukupno 171,03 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. 5. 2010. godine, te da mu nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 265,62 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. svibnja 2025. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja odnosno graniče kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 1. srpnja te godine, za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 718-50-3203964 dana 22.12.2005. godine. Predmetnim ugovorom odobren mu je i isplaćen kredit u iznosu od 18.841,92 CHF protuvrijednost u kunama, obračunato po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita, a što je na dan isplate kredita, 4.1.2006. godine, iznosilo 89.497,88 kn. Ugovorena je obročna otplata kroz 84 mjeseca i u jednakim mjesečnim anuitetima, no vezano uz valutnu klauzulu CHF s plaćanjem svakog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća. Kredit je vraćen u cijelosti, pri čemu je tužitelj banci isplatio ukupno 108.441,29 kn. Tužitelj smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik u ugovoru koristio nedopuštene i nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe, u prvom redu odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu, kojom je vraćanje kreditnih anuiteta po dospijeću, time i kredita u cjelini, vezao uz stranu valutu CHF (švicarski franak), zbog čega smatra da je ponašanje tuženika u ovom ugovornom odnosu predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu. Takav stav temelji prije svega na utvrđenjima postojanja istih povreda ovakvog ugovornog odnosa na štetu potrošača od strane i banke tuženika, u pravomoćnim sudskim presudama s obvezujućim pravnim učinkom donesenim u sporu povodom kolektivne tužbe koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula Udruga Potrošač, protiv ukupno osam banaka koje posluju u RH. Predmetnim Ugovorom o kreditu, ugovorena je tzv. valutna klauzula vezana uz valutu CHF. Ove, unaprijed pripremljene ugovorne odredbe, predstavljaju nepoštene, a time i ništetne odredbe, u prvom redu zbog postupanja tuženika u vezi iste suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stoga što prije, a ni u vrijeme zaključenja kreditnog ugovornog odnosa, nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača, suprotno sadržaju bitnih ugovornih odredbi vezanih uz valutnu klauzulu, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te dalje navodi zakonske odredbe i tumačenja koje potvrđuju njegove navode. Osim presude VTS RH broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule vezane uz CHF (potvrđeno odlukom VSRH broj Rev 2221/18 povodom revizije), postoje i obvezujuće presude suda Europske unije koje također utvrđuju da je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštena i ništetna i to za sve sudove država članica EU, shodno čemu iste obvezuju i sudove u RH, kao što o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima postoji i direktiva EU-93/13 od 5. travnja 1993. godine. Ugovaranjem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, tuženik je predmetnim kreditnim odnosom, osim prouzročenja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, temeljem povećanja tečaja CHF tijekom otplate kredita u odnosu na domaću valutu, stekao bez osnove nepripadajući novčani iznos od ukupno 171,03 EUR/ 1.288,63 kn, koji tužitelj ovom tužbom stoga potražuje, kao i troškove parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu istu osporava. Navodi kako se presude Visokog trgovačkog suda ne primjenjuju na predmetni Ugovor o kreditu, te smatra da tužitelj u ovom postupku mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi. Dalje navodi kako je tužitelj predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni neposredno ne mogu primijeniti na auto kredite. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da se o istoj pojedinačno pregovaralo te nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Ističe prigovor zastare te prigovara visini tužbenog zahtjeva. Tuženik je tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku. Ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. U predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Ističe prigovor zastare. Tijekom postupka tuženik čini nespornim visinu tužbenog zahtjeva.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 8-13 spisa), otplatni plan (list 14-17, 22-25 spisa), u Prijepis knjigovodstvene kartice (list 18-21 spisa), u Promotivne uvjete odobravanja kredita građanima za kupnju novih automobila u periodu od 01.10.2005. – 21.12.2005. (list 37-39 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja (list 371-372 spisa).

4. Među strankama nije sporno da su iste sklopile Ugovor o kreditu broj: 718-50- 3203964 dana 22.12.2005. godine kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 18.841,92 CHF protuvrijednost u kunama, obračunato po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita, a što je na dan isplate kredita, 4.1.2006. godine, iznosilo 89.497,88 kn. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca i u jednakim mjesečnim anuitetima, vezano uz valutnu klauzulu CHF s plaćanjem svakog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća. Nije sporno da se radilo o autokreditu te da je tužitelj u cijelosti isti isplatio.

5. Sporno je da li su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, o promjenjivoj kamatnoj stopi te naknadi, te je sporno da li je nastupila zastara potraživanja.

6. Temeljem provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje - ZPP), ovaj sud je utvrdio da tužbeni zahtjev osnovan.

7. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17- 10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., pravomoćno je utvrđeno da je da je tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenom presudom riješeno je prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi ugovora o kreditu.

8. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP) i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

9. Dakle ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora provedu dokazi i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača.

10. Stoga je sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja koji je u svom iskazu naveo da je došao u auto kuću, a gdje je izabrao auto koji želi kupiti te su mu zaposlenici te auto kuće dali nacrt ugovora o kreditu, a koji je i potpisao u auto kući. U banci nije uopće bio. Nije tražio sklapanje ugovora u valuti CHF, no u auto kući su mu rekli da je moguće sklopiti samo takvu vrstu kredita i to samo u RBA banci. Auto je kupio u privatne svrhe te je on otplatio sve rate kredita. Nitko mu nije ništa objasnio o rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF. U trenutku sklapanja ugovora nije imao obrt, trgovačko društvo niti OPG. Ugovor je pročitao u onom djelu koji mu je bio bitan, a koji se odnosi na iznos rate te broj rata. Nije nikoga tražio da mu objasni ugovor ili pojedine odredbe ugovora.

11. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja jer smatra da je isti dat životno i logično te u skladu s ostalim dokazima koji se nalaze z spisu, te zaključuje da je u ovom slučaju tuženik postupio na isti način kako je to utvrđeno tijekom postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da tužitelja nije u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, te je sud zaključio da se u ovom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

12. Pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

13. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je upravo tužitelj kao potrošač s tuženikom sklopio ugovor o potrošačkom kreditu (radi kupovine osobnog vozila), a koji ugovor mu je ponuđen kao jedini bez prethodnog pregovaranja sa tuženikom (svi razgovori obavljeni su u auto kući sa djelatnicima auto kuće) o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja i upozorenja na eventualne rizike intervalutarnog promjena (valute CHF za koju je kredit bio vezan), te činjenicu da je predmetni ugovor sklopljen 05.09.2005., jasno je da se u konkretnom slučaju radi upravo o odredbama ugovora iz toč. 2. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

14. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika te iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

15. Kako je navedeno, visina tužbenog zahtjeva nije sporna, dok ista također proizlazi i iz uvida u Ugovor o kreditu i plana otplate.

16. U odnosu na prijedlog tuženika da se provede dokaz saslušanjem javnog bilježnika valja reći da je Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022. istaknuo da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti. Dakle, saslušanjem javnog bilježnika ne bi bilo moguće utvrditi sporne činjenice informiranosti tužitelja o rizicima i posljedicama ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, jer javni bilježnik ne sudjeluje u pregovaranju i dogovaranju kreditnih uvjeta.

17. Neosnovan je prigovor zastare, jer je podnošenjem tužbe u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe 4. travnja 2012., došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a. Potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno članku 225. ZOO- a i tužitelj je mogao od prvog naplaćenog anuiteta, u roku 5 godina, tražiti od tuženika povrat iznosa naplaćenog na temelju ništetne ugovorne obveze.

18. Uvidom u otplatni plan utvrđeno je da je tužitelj plaćao predmetni kredit s prvim dospijećem od 31.01.2006., no također je iz prijepisa knjigovodstvene kartice vidljivo da je pojedina mjesečna rata počela rasti sa dospijećem od 31.10.2008. godine, te tužitelj upravo potražuje razliku uplata za razdoblje nakon 31.10.2008. godine. Dalje, u odnosu na prvo (najstarije) potraživanje došlo je do prekida zastare 4. travnja 2012. i zastara u odnosu na preplaćeni tečaj CHF zastara iznova počinje teći 14. lipnja 2018. Člankom 245. stavak 1. ZOO-a propisano je da se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Tužitelj je tužbu podnio 02. lipnja 2023. iz čega slijedi da prigovor zastare nije osnovan obzirom se ovdje radi o petogodišnjem zastarnom roku.

19. Tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1111. ZOO jer je tuženik stekao taj iznos bez osnove.

20. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a sud je tužitelju dosudio trošak parničnog troškova, a prema vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to; trošak sastava tužbe prema Tbr 7/1 25 bodova, trošak sastava podneska od 20.12.2023. prema Tbr 8/1 25 bodova, trošak pristupa na ročište dana 17.06.2024 prema Tbr 9/1 25 bodova, trošak pristupa na ročište dana 21.01.2025 prema Tbr 9/5 6,25 bodova, te trošak pristupa na ročište dana 24.04.2025. prema Tbr 9/1 25 bodova, što ukupno iznosi 106,25 bodova, odnosno 212,50 eura, a što uvećano za iznos PDV-a čini iznos od 265,62 eura. Temeljem čl. 151 st. 3 ZPP-a na dosuđeni trošak parničnog troška dosuđene su i zakonske zatezne kamate.

21. Temeljem čl. 154 ZPP-a sud je odbio zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

U Zagrebu, dana 26. svibnja 2025. godine

Sudac:

Biserka Pavković Fućak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

tužitelj po punomoćniku

tuženik po punomoćniku