Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-1/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sucu Jerku Bogdaniću kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja SN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Meliti Ranilović-Ferenc, odvjetnici iz Koprivnice, protiv tuženice FN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Sonji Dušić-Poljak, odvjetnici iz Koprivnice, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. travnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Darka Ranilovića, odvjetnika iz Koprivnice, te punomoćnice tuženika Sonje Dušić-Poljak, odvjetnice iz Koprivnice, a odluke objavljene dana 26. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Proglašava se nedopuštenom ovrha protiv ovršenika – tužitelja SN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na temelju zahtjeva ovrhovoditeljice- tuženice FN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u postupku izravne naplate na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-116/2003-14 od 18. studenog 2003. u dijelu u kojem se ovrha provodi radi naplate zatezne kamate koja je na iznos glavnice po toj presudi, koja iznosi 14.044,46 eura/105.818,02 kn[1] (četrnaesttisućačetrdesetčetirieura i četrdesetšestcenta/stopettisućaosamsto osamnaesteura i dvacenta), tekla od 4. veljače 2003. do 10. travnja 2011. kao i radi naplate zatezne kamate koja je na iznos troškova postupka, koji iznose 1.209,39 eura /9.112,18 kn[1] (tisućudvijestodeveteura i tridesetdevetcenta / devettisuća stodvanaesteura i osamnaestcenta), tekla od 18. studenog 2003. do 10. travnja 2011.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenom ovrhe protiv ovršenika – tužitelja SN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na temelju zahtjeva ovrhovoditeljice- tuženice FN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u postupku izravne naplate na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P- 116/2003-14 od 18. studenog 2003. u dijelu u kojem se ovrha provodi radi naplate glavnice u iznosu od 14.044,46 eura/105.818,02 kn[1] (četrnaesttisućačetrdesetčetirieura i četrdesetšestcenta/stopettisućaosamsto osamnaesteura i dvacenta) sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 11. travnja 2011. do isplate te u dijelu u kojem se ovrha provodi radi naplate troškova postupka u iznosu od iznosa 1.209,39 eura /9.112,18 kn[1] (tisućudvijestodeveteura i tridesetdevetcenta /devettisućastodvanaesteura i osamnaestcenta) sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 11. travnja 2011. do isplate.

III. Nalaže se tužitelju SN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tuženoj FN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 279,65 eura (dvijestosedamdesetdeveteura i šezdesetpetcenta), zajedno sa zateznom kamatom koje na navedeni iznos teku od 26. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužene za naknadom troškova postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 2. siječnja 2025. podnio tužbu protiv tužene radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u kojoj navodi da je zaključkom ovoga suda poslovni broj Ovr- 904/2024-4 od 16. prosinca 2024. upućen da pokrene parnicu protiv tužene FN zbog proglašenja da je nedopuštena ovrha koja se protiv tužitelja provodi u postupku izravne naplate kod Financijske agencije temeljem presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-116/2003-14 od 18. studenog 2003. (dalje u tekstu Presuda).

1.1. Tužitelj navodi da je Presuda postala pravomoćna 14. travnja 2004. te da je od vremena kada je tužitelj obvezu trebao izvršiti proteklo 10 godina te da je prema odredbi čl. 233. ZOO-a nastupila zastara potraživanja tužene. Stoga tužitelj predlaže da sud ovrhu, odnosno postupak izravne naplate temeljem Ovršne isprave, proglasi nedopuštenim te da obveže tuženu da tužitelju nadoknadi prouzročeni parnični trošak.

2. Tužena je dala pravovremeni odgovor na tužbu u kojem navodi da nije sporno da tužena ima potraživanje prema tužitelju temeljem Presude no da nije točno da bi nastupila zastara tog potraživanja i to iz razloga jer je tužena, kao ovrhovoditeljica, protiv tužitelja, kao ovršenika, dana 11. travnja 2014. podnijela prijedlog za ovrhu na računima i štednim ulozima povodom kojeg je ovaj sud donio rješenje o ovrsi Ovr- 749/2014-2 od 10. lipnja 2014. koje je dostavljeno na provedbu Financijskoj agenciji.

2.1. Tužena navodi da je navedeno rješenje o ovrsi bilo zavedeno u redoslijed naplate Financijske agencije na novčanim sredstvima ovršenika od 13. listopada 2014. do 4. kolovoza 2018. i da je u tom razdoblju naplaćeno 521,16 eura kamata i 26,01 euro glavnice, a da se navedeno rješenje o ovrsi, kao osnova za plaćanje, prestala izvršavati 4. kolovoza 2018. temeljem čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima.

2.2. Tužena navodi da je, budući da njezino potraživanje nije namireno, Financijskoj agenciji podnijela novi zahtjev za izravnu naplatu 30. listopada 2024.

2.3. Tužena osporava da je došlo do zastare njezinog potraživanja budući da je ista prekinuta podnošenjem prijedloga za ovrhu u ovosudnom predmetu Ovr-749/2014, a potom ponovno podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu od 30. listopada 2024.

2.4. Slijedom navedenog tužena predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Tužitelj je u tijeku postupka predložio da se izvede dokaz uvidom u isprave u spisu, te da se radi uvida priklopi ovosudni spis Ovr-904/2024.

3.1. Tužena je u tijeku postupka predložila da se izvede dokaz uvidom u isprave u spisu, te da se radi uvida priklopi ovosudni spis Ovr-749/2014.

4. U svrhu utvrđenja odlučnih činjenica pročitani su zaključak o upućivanju u parnicu (str. 4-5), zahtjev za izravnu naplatu (str. 6-7), preslika presude P-116/03 (str. 8-9), prijedlog za ovrhu iz spisa Ovr-749/2014 (str. 17), specifikacija izvršenja rješenja Ovr- 749/2014 (str.18-19), potvrda o nemogućnosti izvršenja (ste. 20-21), rješenje ovr- 749/2014-5 od 29.11.2024. (str. 24-25), te je izvršen uvid u ovosudne spise Ovr- 479/2014 i Ovr-904/2024.

5. Na temelju kritičke analize svih izvedenih dokaza, primjenom odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje u tekstu ZPP), utvrđeno je da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

6. Uvidom u ovosudni predmet poslovni broj Ovr-904/2024 utvrđeno je da je tužitelj, kao ovršenik, dana 13. studenog 2024. podnio prijedlog za odgodu prijenosa i proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim koji temelji na tvrdnji da je nastupila zastara potraživanja tužene, kao ovrhovoditeljice, temeljem Presude i to iz razloga jer je protekao rok zastare od 10 godina. Utvrđeno je da je ovaj sud donio zaključak poslovni broj Ovr-904/2024-4 od 16. prosinca 2024. kojim je tužitelja uputio da u roku od 15 dana od primitka zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe temeljem Presude nedopuštenom iz razloga jer je nastupila zastara, odnosno iz razloga navedenih u čl. 50. st. 1. t. 11. Ovršnog zakona (NN 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022., 6/2024. – dalje u tekstu OZ).

6.1. Uvidom u potvrdu o uručenju navedenog zaključka utvrđeno je da je punomoćnica tužitelja taj zaključak primila 17. prosinca 2024. slijedom čega je tužba u ovom predmetu podnesena u roku.

7. Uvidom u zahtjev za izravnu naplatu koji je tužena, kao ovrhovoditelj, podnijela protiv tužitelja, kao ovršenika, utvrđeno je da je isti primljen kod FINA-e 30. listopada 2024. te da je tim zahtjevom tužena zatražila izravnu naplatu tražbine temeljem presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-116/2003-14 od 18. studenog 2003. i to u cijelosti prema toj ovršnoj ispravi.

8. Uvidom u presliku Presude utvrđeno je da je njome tužitelju naloženo da tuženici isplati iznos od 105.818,02 kn sa zateznom kamatom tekućom od 4. veljače 2003. do isplate, kao i da joj nadoknadi parnični trošak u iznosu od 9.112,18 kn sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 18. studenog 2003. do isplate, a da je navedena presuda postala pravomoćna dana 14. travnja 2004.

9. Uvidom u ovosudni spis poslovni broj Ovr-749/2014 utvrđeno je da je isti pokrenut povodom prijedloga za ovrhu tužene koji je predan pošti preporučenom pošiljkom 11. travnja 2014. kojim je tužena predložila da se radi naplate cjelokupnog potraživanja tužene temeljem Presude kao ovršne isprave odredi ovrha pljenidbom novčanih sredstava ovršenika po svim računima i oročenim novčanim sredstvima u svim bankama putem FINA-e.

9.1. Utvrđeno je da je temeljem prijedloga za ovrhu tužene ovaj sud dana 10. lipnja 2014. donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-749/2014-2 kojim je prijedlog za ovrhu usvojio u cijelosti te da je rješenje o ovrsi dostavljeno na provedbu FINA-i.

9.2. Utvrđeno je da se ovrhovoditeljica podneskom od 28. kolovoza 2024. obratila ovome sudu sa prijedlogom da sud ponovno naloži izravnu naplatu temeljem Presude na računima tužitelja budući da je ovrha postala "neaktivna" u sustavu FINA-e.

9.3. Nadalje je utvrđeno da je ovaj sud dopisom poslovni broj Ovr-749/2014-4 od 12. rujna 2024. obavijestio tuženu, kao ovrhovoditeljicu, da ponovna aktivacija osnove kod FINA-e nije dopuštena i da sud ne može postupiti po prijedlogu tužene iz podneska od 28. kolovoza 2024., koji dopis je tužena primila 23. rujna 2024., a budući da tužena nije stavila nikakve daljnje prijedloge nakon primitka tog dopisa, ovosudnim rješenjem poslovni broj Ovr-749/2014-5 od 29. studenog 2024. je odbačen prijedlog tužene iz podneska od 28. kolovoza 2024. te je postupak ovrhe na novčanim tražbinama tužitelja obustavljen. Navedeno rješenje postalo je pravomoćno 19. prosinca 2024.

10. Uvidom u potvrdu o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje FINA-e od 29. studenog 2024. utvrđeno je da je FINA po ovosudnom rješenju poslovni broj Ovr- 749/2014-2 postupala od 13. lipnja 2014. do 4. kolovoza 2018.

11. Uvidom u specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje – rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-749/2014-2 utvrđeno je da je FINA temeljem te osnove u razdoblju od 13. lipnja 2014. do 18. srpnja 2014. naplatila ukupno 521,16 eura kamata i 26,01 eura glavnog duga (naknade FINA-e za provedbu izravne naplate).

12. Ovosudna Presuda poslovni broj P-116/2003-14 donesena je 18. studenog 2003. pa se na zastaru potraživanja koja proizlaze iz navedene presude primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001. – dalje u tekstu ZOO/78) kojim je u čl. 379. propisano da sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog organa, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare (st. 1.), međutim, sva povremena potraživanja koja proistječu iz takvih odluka ili nagodbe i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih potraživanja (st. 2.).

12.1. Člankom 372. st. 1. ZOO/78 propisano je da potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

13. Zastara tražbina koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom počinje teći od pravomoćnosti te odluke, pa je tako zastara potraživanja iz Presude počela teći 14. travnja 2004., kada je ta Presuda postala pravomoćna.

13.1. Tužena je podnošenjem prijedloga za ovrhu u ovosudnom predmetu Ovr- 749/2014 dana 11. travnja 2014. prekinula zastaru potraživanja iz Presude pa do podnošenja navedenog prijedloga za ovrhu nije nastupila zastara potraživanja glavnice i troškova postupka iz te Presude budući da od pravomoćnosti presude do podnošenja prijedloga za ovrhu nije prošao desetogodišnji zastarni rok iz čl. 379. st. 1. ZOO/78.

13.2. Međutim zatezne kamate koje su tekle na iznos glavnice i troškova po navedenoj Presudi zastarijevale su u roku od 3 godine temeljem odredbe čl. 379. st. 2. u vezi sa čl. 372. st. 1. ZOO/78. Zbog toga je do podnošenja prijedloga za ovrhu u ovosudnom predmetu Ovr-749/2014 nastupila zastara zateznih kamata koje su tekle na iznos glavnice i troškova postupka iz ovosudne Presude u razdoblju do 10. travnja 2011., odnosno zateznih kamata koje su dospjele u razdoblju prije više od 3 godine prije podnošenja prijedloga za ovrhu u ovosudnom predmetu Ovr-749/2014.

14. Tužitelj, kao ovršenik, nije izjavio žalbu protiv ovosudnog rješenja Ovr-749/2014-2 od 10. lipnja 2014., međutim navedena činjenica nema značaj odricanja od zastare jer tužitelj, kao ovršenik, uopće nije aktivno sudjelovao u ovosudnom ovršnom postupku Ovr-749/2014, a u smislu čl. 366. ZOO/78 dužnik se može odreći od zastare samo aktivnim radnjama, tj. priznanjem tražbine ili davanjem osiguranja.

15. Budući da je utvrđeno da su zatezne kamate iz Presude koje su dospjele u razdoblju do 10. travnja 2011. zastarjele prije nego je tužena pokrenula ovosudni ovršni postupak Ovr-749/2014 to je tužbeni zahtjev djelomično usvojen te je ovrha u postupku izravne naplate koji je tužena pokrenula 30. listopada 2024. temeljem Presude proglašena nedopuštenom u odnosu na zatezne kamate koje su na iznos glavnice i troškova postupka iz ovršne isprave tekle u razdoblju do 10. travnja 2011.

15.1. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude.

16. U trenutku pokretanja ovosudnog postupka poslovni broj Ovr-749/2014, dana 11. travnja 2014., nije nastupila zastara glavnice i troškova iz Presude, kao niti zatezne kamate koja je dospjela u razdoblju 3 godine prije podnošenja prijedloga za ovrhu, odnosno u razdoblju nakon 11. travnja 2011.

17. Člankom 388. ZOO/78 propisano je da se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.

17.1. Člankom 392. ZOO/78 propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru (st. 1.), a u slučaju kada je prekid zastarijevanja nastao zahtjevom prinudnog izvršenja ili osiguranja zastarijevanje počinje teći iznova od dana okončanja tog postupka. (st. 5.).

17.2. Člankom 389. ZOO/78 propisano je da se smatra da prekid zastarijevanja izvršen podizanjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo (st. 1.), a isto tako, se smatra da nije bilo prekida ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako isposlovana ili poduzeta mjera izvršenja ili osiguranja bude poništena (st. 2.).

18. U konkretnom slučaju je uvidom u ovosudni spis poslovni broj Ovr-749/2014 utvrđeno da je ovršni postupak pokrenut prijedlogom za ovrhu tužene od 11. travnja 2014. bio u tijeku sve do 29. studenog 2024. kada je isti obustavljen rješenjem ovoga suda poslovni broj Ovr-749/2014-5. Naime, iako je FINA zbor nedostatka sredstava na računu tužitelja temeljem čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 68/18) prestala postupati po rješenju o ovrsi poslovni broj Ovr-749/2014-2 dana 4. kolovoza 2018., FINA o tome nije obavijestila niti sud niti tuženu tako da je tužena za činjenicu da FINA više ne postupa po rješenju o ovrsi saznala tek kada je zatražila specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje od FINA-e te je nakon toga predložila sudu da naloži FINA-i da ponovno aktivira rješenje o ovrsi na računima tužitelja. Nakon što je sud dopisom od 12. rujna 2024. obavijestio tuženu da to nije moguće tužena je dana 30. listopada 2024. sama po punomoćniku podnijela zahtjev za izravnu naplatu temeljem Presude, koji zahtjev je predmet ovoga postupka. Tek nakon što je tužena sama podnijela zahtjev za izravnu naplatu ovosudni postupak posl.br Ovr-749/14 je obustavljen temeljem čl. 5. st. 4. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13 – dalje u tekstu OZ) i to iz razloga jer tužena, kao ovrhovoditelj, nije u roku od 2 mjeseca od obavijesti suda o nemogućnosti provedbe ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika predložila drugo sredstvo i predmet ovrhe.

18.1. Ovrhovoditelj sukladno čl. 5. st. 1. OZ-a slobodno bira sredstvo i predmet ovrhe za koji smatra da je najprikladniji za naplatu njegove tražbine te stoga ima pravo, u slučaju kada nastavak sudske ovrhe na određenom predmetu ovrhe nije moguć, odabrati ovrhu na tom predmetu nastaviti izvansudski, u postupku izravne naplate. U takvim okolnostima činjenica što ovrhovoditelj nije predložio promjenu predmeta i sredstva ovrhe, u smislu čl. 5. st. 3. OZ-a, ne predstavlja pasivnost ovrhovoditelja niti njegov odustanak od pokrenutog postupka, poglavito kada u spisu ne postoji dokaz da se tražbina ovrhovoditelja mogla uspješno naplatiti u sudskoj ovrsi na nekom drugom predmetu ovrhe. Budući da je do obustave ovosudnog ovršnog postupka poslovni broj Ovr-749/2014 došlo radi nastavka prisilne naplate potraživanja iz Presude u postupku izvansudske ovrhe, koji je pokrenut prije isteka roka iz čl. 5. st. 4. OZ-a, taj postupak izvansudske ovrhe treba se smatrati nastavkom sudskog postupka ovrhe koji je zbog nemogućnosti ponovne aktivacije rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-749/2014-2 obustavljen. Dakle tužena, kao ovrhovoditelj, nije odustala od naplate na računima tužitelja, niti je poduzeta mjera izvršenja poništena zbog razloga na strani tužene, kao ovrhovoditelja, već zbog razloga na strani tužitelja (nedostatak sredstava na računu) i sa ciljem nastavka izvansudske ovrhe na računima, pa iz navedenog razloga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 389. ZOO/78.

18.2. Slijedom navedenog prekid ovrhe koji je nastupio pokretanjem ovosudnog ovršnog postupka poslovni broj Ovr-749/14 dana 11. travnja 2014. trajao je do 29. studenog 2024., kada je taj postupak obustavljen, sve sukladno čl. 392. st. 5. ZOO/78.

18.3. Budući da je tužena, kao ovrhovoditeljica, dana 30. listopada 2024. Financijskoj agenciji podnijela zahtjev za izravnu naplatu Presude, što predstavlja vjerovnikovu radnju poduzetu protiv dužnika pred drugim nadležnim organom radi ostvarenja potraživanja, podnošenjem tog zahtjeva je ponovno prekinuta zastara u smislu čl. 388. ZOO/78 te zastara potraživanja tužene nije počela ponovno teći nakon obustave ovosudnog ovršnog postupka posl.br. Ovr-749/14 budući da je postupak izravne naplate tada već bio u tijeku.

19. S obzirom da je utvrđeno da potraživanje tužene, kao ovrhovoditelja, s osnova glavnice, troškova postupka, kao i zatezne kamate dospjele od 11. travnja 2011. nadalje nije u zastari, zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom u odnosu na navedeno potraživanje tužene je valjalo odbiti kao neosnovan te je slijedom navedenog odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

20. Pri tome valja napomenuti da je iz specifikacije izvršenja osnove za plaćanje po rješenju o ovrsi ovoga suda poslovni broj Ovr-749/14-2 od 10. lipnja 2014. vidljivo da je po tom zahtjevu naplaćen dio zatezne kamate u iznosu od 521,16 eura.

20.1. S obzirom na prethodno navedeno tužitelj, kao ovršenik, bi imao osnova tražiti proglašenje ovrhe nedopuštenom u odnosu na naplatu dijela zatezne kamate koja je namirena po rješenju o ovrsi ovoga suda poslovni broj Ovr-749/14-2 od 10. lipnja 2014. s obzirom da je u tom dijelu tražbina prestala temeljem razloga koji su nastali nakon donošenja Presude i koje tužitelj mogao istaknuti u postupku iz kojeg proistječe ovršna isprava, što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a.

20.2. Međutim čl. 55. st. 3. OZ-a propisano je da ovršenik tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom može temeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen u parnicu.

20.3. U konkretnom slučaju tužitelj, kao ovršenik, niti u prijedlogu radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe povodom kojeg je upućen u parnicu, niti u ovoj parnici, nije isticao prigovor da je tražbina tužene djelomično namirena prije podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu od 30. listopada 2024., pa stoga u parnicu nije upućen vezano uz žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a.

20.4. Slijedom navedenog ovaj sud nije ovlašten ovrhu proglasiti nedopuštenom temeljem razloga koje tužitelj nije istaknuo u prijedlogu za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, u povodu kojg prijedloga je upućen u parnicu, i koje uopće nije isticao u tijeku postupka, pa iz navedenog razloga ovrha nije proglašena nedopuštenom u odnosu na iznos zatezne kamate od 521,16 eura koji su naplaćeni prije podnošenja zahtjeva za naplatu tužene od 30. listopada 2024.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP- a.

21.1. Presudom je ovrha proglašena nedopuštenom u odnosu na kamatu dospjelu u razdoblju od 4. veljače 2003. do 10. travnja 2011., odnosno za razdoblje od 98,5 mjeseci. Tužbeni zahtjev je odbijem u odnosu na kamatu dospjelu u razdoblju od 11. travnja 2011. do 30. listopada 2024., kao dana podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu koja je predmet ovoga postupka, odnosno za razdoblje od 174,5 mjeseci. Dakle u odnosu na zateznu kamatu koja se naplaćuje u postupku izravne naplate tužitelj je uspio u postupku 36,08%, a tuženik je uspio u postupku 63,92%.

21.2. U odnosu na glavnicu i troškove iz Ovršne isprave zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom je odbijen u cijelosti te je tužitelj uspio u sporu 0%.

21.3. Dakle prosječan uspjeh tužitelja u sporu iznosi 18,04%, a tuženice 81,96%.

21.4. Kada se od postotka uspjeha tuženika oduzme postotak uspjeha tužitelja dobije se razlika od 63,92 % u kojem omjeru, temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, valja dosuditi nastali parnični trošak tuženici.

21.5. Prilikom odlučivanja o parničnim troškovima tužitelja uzeti su u obzir troškovi koji su bili prijeko potrebni radi vođenja parnice i zastupanja po punomoćniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN 138/2023.), a prema vrijednosti spora od 390,00 eura koji je tužitelj naznačio u tužbi.

21.6. Tuženoj je priznat je trošak sastava odgovora na tužbu od 17. siječnja 2025. (Tbr. 8.1) u iznosu od 100,00 eura, trošak zastupanja na ročištima 24. ožujka 2025. i 14. travnja 2025. (Tbr 9.1) u iznosu od 100,00 eura svako, te trošak zastupanja na ročištu za objavu (Tbr. 9.3) u iznosu od 50,00 eura, što ukupno iznosi 350,00 eura, odnosno uvećano za PDV sveukupno iznosi 437,50 eura.

21.7. Temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a tuženiku valja dosuditi 63,92 % navedenog troška, što iznosi 279,65 eura.

21.8. Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022.) koji propisuje da kamate na troškove postupka teku od dana donošenja odluke pa do naplate. Tuženoj je priznata zatezna kamata temeljem čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.) po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose.

21.9. Tuženoj nije priznat trošak podneska od 2. prosinca 2024. u ovsudnom ovršnom postupku poslovni broj Ovr-904/2024 budući da se radi o trošku drugog postupka o kojem se može odlučiti u sklopu ovršnog postupka temeljem odredbe čl. 14. st. 5. OZ- a.

21.10. Tuženoj nije priznat niti trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu budući da je čl. 4. st. 1. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23) propisano da obveza plaćanje sudske pristojbe na odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka, za svaku stranu razmjerno uspjehu u parnici, pa će tako tužena snositi dio tog troška razmjerno svojem neuspjehu u parnici, dok će preostali dio te pristojbe snositi tužitelj. S obzirom da obveza plaćanja sudske pristojbe na odgovor na tužbu tereti stranke razmjerno uspjehu u sporu nema osnove da se drugu stranu obveže da protivnoj strani nadoknadi dio troška sudske pristojbe na odgovor na tužbu koji je ta strana platila.

21.11. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

Koprivnica, 26. svibnja 2025.

Sudac

Jerko Bogdanić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. ZPP-a).

Dostaviti:

1. Odvjetnica Melita Ranilović-Ferenc, Koprivnica

2. Odvjetnica Sonja Dušić-Poljak, Koprivnica