REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1774/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Nicole Kwiatkowski, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. travnja 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnice tužiteljice Marka Kraljevića, odvjetnika, te zamjenika punomoćnika tuženika ČĆ, odvjetničkog vježbenika, dana 26. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006 – 51400607 – 5103067896 od 19. srpnja 2006. sklopljenog između tužiteljice i tuženika, a koji glase:

"Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita…"

"Za slučaj prijevremenog povrata cjelokupnog iznosa kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata."

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužiteljici ŠĆ isplati iznos od 413,51 eur zajedno sa zateznom kamatom od 18. srpnja 2006. do isplate te iznos od 916,77 eur zajedno sa zateznom kamatom od 2. listopada 2012. do isplate kao i nadoknaditi joj parnični trošak u iznosu od 1.329,64 eur zajedno sa zateznom kamatom od 26. svibnja 2025. do isplate, sve kamate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 19.7.2006. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 2402006 – 51400607 – 5103067896 kojim joj je stavljen na raspolaganje iznos od 67.446,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika važećem na dan isplate s time da je temeljem odredbe čl. 10. bila obvezna prije korištenja kredita podmiriti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,000% kojom odredbom je ugovoreno i to da za slučaj prijevremenog povrata cjelokupnog iznosa kredita tuženik ima pravo naplatiti joj jednokratnu naknadu sukladno odlukama tuženika važećim u trenutku prijevremenog povrata pa kako su takvim odredbama povrijeđena njena prava kao potrošača jer je jasno da tuženiku nikakvi posebni troškovi nisu nastali prilikom obrade kredita, a tužiteljica o toj odredbi nije mogla pregovarati niti ju promijeniti jer se radilo o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik, pri čemu joj je zbog prijevremene otplate ovoga kredita tuženik i naplatio iznos od 916,77 eur, što tužiteljica smatra ugovornom kaznom jer tuženiku zbog prijevremene otplate ovoga kredita nije nastala nikakva šteta, to su ove odredbe nepoštene, a time i ništetne pa tužiteljica predlaže utvrditi ih ništetnima te potražuje od tuženika isplatu iznosa od 413,51 eur koji joj je naplaćen kao naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita kao i isplatu iznosa od 916,77 eur koji joj je naplaćen zbog prijevremenog povrata cjelokupnog iznosa kredita. Na navedene iznose potražuje zatezne kamate kao u izreci pod točkom II. počev od dana kada su joj ove naknade naplaćene pa do isplate, a potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, ali ne osporava visinu istoga pri čemu smatra da je tužiteljica dužna dokazati svoj status potrošača jer se navedeno ne presumira. Tvrdi da je odredba o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva te da je tužiteljica tijekom pregovora i prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bila upoznata o naplati iste na način da ju je o tome informirao službenik tuženika pri čemu joj je ova informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su joj se uručivali prije sklapanja ovoga Ugovora o kreditu. Osim toga, tuženik navodi da su se ovom naknadom pokrivali troškovi tuženika poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge te povezanih regulatornih troškova s time da za naplatu ove naknade za obradu kredita u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije bilo nikakvih zakonskih ograničenja slijedom čega je bespredmetno utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Osim toga, tuženik tvrdi da ova ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Nadalje, tuženik u cijelosti osporava da bi se ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom jer je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva, jer je tuženik tužiteljicu o istoj u cijelosti informirao te jer ova ugovorna odredba također ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Pored svega navedenoga tuženik ističe i prigovor zastare jer je naknada za obradu kredita tužiteljici naplaćena 18.7.2006., dok joj je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena 1.10.2012., a vezano uz zatraženi tijek zateznih kamata od 18.7.2006. ističe da je takav zahtjev neosnovan u potpunosti jer bi iste mogle početi teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ili pak tek od podnošenja tužbe jer se ne radi o nepoštenom stjecanju. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te potražuje naknadu parničnog troška.

3. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 7- 21) te u dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (stranica 59-67 te 86 i 87), saslušan je svjedok BĆ (stranica 158 i 159), a proveden je i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke (stranica 154 i 155).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.

5. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj: 2402006 – 51400607 – 5103067896 od 19.7.2006. (stranica 7-13, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i to na iznos od 67.446,59 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju tuženika za devize važećem na dan puštanja kredita u tečaj, a da je u čl. 10. toga Ugovora o kreditu određeno da je korisnik kredita prije korištenja kredita dužan platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1,000% od iznosa kredita, s time da tuženik za slučaj prijevremenog povrata cjelokupnog iznosa kredita ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno svojim odlukama važećim u trenutku prijevremenog povrata. Nesporno je i to da je tužiteljici naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 413,51 eur naplaćena 18.7.2006., dok joj je naknada zbog prijevremenog povrata cjelokupnog iznosa kredita naplaćena dana 1.10.2012. i to u iznosu od 916,77 eur.

6. Sporno je jesu li navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i ništetne odnosno je li tuženik dužan navedene iznose vratiti tužiteljici i to zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana izvršene naplate te je li za navedeno potraživanje nastupila zastara.

7. Tužiteljica u svom iskazu (stranica 154 i 155) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopila radi kupnje stana koji joj je bio potreban za osobne potrebe jer nije bila vlasnica niti obrta niti trgovačkog društva s time da ovaj stan nije nikada iznajmljivala, već je u istome živjela sve dok ga nije prodala. Navodi da je ovaj ugovor sklopila upravo s tuženikom zato što je isti imao povoljnije uvjete kreditiranja za mlade, a da je u tu banku dolazila tri puta, prvi puta kada su joj predočili uvjete kreditiranja, drugi puta kada je donijela zatraženu dokumentaciju i treći puta kada je ugovor bio pripremljen za potpisivanje. Stoga napominje da joj je predočen već unaprijed pripremljen ugovor tako da nije mogla pregovarati o uvjetima kreditiranja pa kako je ovaj ugovor pročitala prije potpisivanja, to zna da je u čl. 10. ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita kao i plaćanje jednokratne naknade u slučaju prijevremenog povrata iznosa kredita. Međutim, niti o ovoj ugovornoj odredbi nije mogla pregovarati, već joj je rečeno da to jednostavno mora platiti odnosno da se takve naknade plaćaju i u drugim bankama pri čemu joj nije pojašnjeno na što se točno ove naknade odnose, a kako je ovaj kredit doista prijevremeno otplatila, to joj je i naplaćena ova naknada zbog prijevremenog povrata kredita, dok joj je naknada za obradu kredita ustegnuta već pri isplati kredita.

8. Ovakav iskaz tužiteljice iz kojeg jasno proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista sastavni dio predmetnog tipskog ugovora te da je bila uvjet sklapanja istog pa slijedom navedenoga nije niti bilo moguće tužiteljicu na njen eventualni zahtjev osloboditi plaćanja ovih naknade ili ih eventualno umanjiti s time da tužiteljici nije pojašnjeno na što se iste zapravo odnose i zašto iznose baš toliko koliko je platila, sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i logično pri čemu se napominje da drugačije ne proizlazi niti iz iskaza svjedoka BĆ kojeg je tuženik predložio saslušati na okolnost da je tužiteljica tijekom pregovora oko ugovaranja ovoga Ugovora o kreditu i prilikom sklapanja istoga bila upoznata o naplati naknade za obradu kredita kao i o plaćanju naknade u slučaju prijevremene otplate kredita i to na način da je ovaj zaposlenik tuženika s tužiteljicom to jasno iskomunicirao.

9. Naime, svjedok BĆ u svom iskazu (stranica 158 i 159) navodi da se tužiteljice zbog proteka vremena ne sjeća kao klijentice tuženika, ali potvrđuje da se na predmetnom Ugovoru o kreditu nalaze njegovi inicijali i potpis što znači da je sudjelovao pri sklapanju istoga na način da je toj klijentici pojasnio kakve je modele i vrste kredita tuženik u to vrijeme odobravao i što je sve potrebno da bi joj se kredit mogao odobriti nakon čega se je išlo u pripremu ugovora tako da je klijentici pri sljedećem dolasku predočen već pripremljen ugovor tako da ona nije imala mogućnost pregovarati o pojedinim odredbama istoga pri čemu vezano uz odredbu čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu samo navodi da se radilo o naknadama koje su tada bile u skladu s politikom banke te da je tada bilo uobičajeno da se iste naplaćuju u svim bankama. Stoga nije bilo moguće sklopiti ugovor bez ugovaranja ovih naknada pri čemu pretpostavlja da se je istima pokrivalo poslovanje banke, ali se klijentima nije ništa posebno pojašnjavalo o tim naknadama, već je u letcima, koji su bili klijentima dostupni, samo pisalo kakve se naknade moraju platiti i u kojim postocima od odobrenog kredita.

10. Dakle, i iz iskaza ovoga svjedoka, kojeg je sud također prihvatio kao istinit jer je iznesen logično i uvjerljivo, jasno proizlazi ne samo to da se tužiteljice uopće ne sjeća kao klijentice tuženika, već i to da je tužiteljici u svakom slučaju predočen unaprijed pripremljen ugovor o kreditu tako da ona nije imala mogućnost pregovarati o pojedinim odredbama istoga pa tako niti o naknadama ugovornim u čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu pri čemu ovaj svjedok napominje da predmetni Ugovor o kreditu nije bilo moguće sklopiti bez ugovaranja ovih naknada, a da se klijentima o istima nije ništa posebno pojašnjavalo, već je samo u letcima, koji su klijentima bili dostupni u poslovnici tuženika, pisalo kakve se naknade moraju platiti i u kojim postocima od odobrenog kredita.

11. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 7-13) također je utvrđeno da niti u istom nije navedeno od čega se sastoje navedene naknade i zašto je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena upravo u navedenom postotku od sredstava koji su tužiteljici odobreni, a isto nije navedeno niti u dokumentaciji koju je tuženik priložio uz odgovor na tužbu (stranica 59-66) za koju tuženik tvrdi da je tužiteljici bila dostupna prije potpisivanja predmetnog Ugovora o kreditu pa kako je odredbama čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u spornu odredbu predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja odredba je nerazumljiva i nedorečena, to je sud, slijedom svega navedenoga, spornu odredbu iz čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 413,51 eur s osnova naplaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te iznos od 916,77 eur s osnova naplaćene jednokratne naknade zbog prijevremenog povrata cjelokupnog iznosa kredita tj. da joj vrati ono što je od nje primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) na koje iznose je tužiteljici priznato pravo na zatezne kamate od dana kada ih je tuženik stekao pa joj je na iznos od 413,51 eur priznato pravo na zatezne kamate od 18.7.2006. jer nije sporno da je tužiteljici taj iznos naplaćen toga dana, dok joj je na iznos od 916,77 eur priznato pravo na zatezne kamate od 2.10.2012. jer nije sporno da je tužiteljici taj iznos naplaćen 1.10.2012., sve temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

12. Naime, tuženik je u odgovoru na tužbu (stranica 26-42) naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva kao niti činjenicu da su predmetne naknade tužiteljici naplaćene 18.7.2006. i 1.10.2012.

13. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare imajući u vidu da prema zauzetom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30.1.2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju utvrđena tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a, nije još niti počeo teći.

14. Nadalje, ovaj sud nije prihvatio navod tuženika da bi tužiteljica trebala posebno dokazivati svoj status potrošača kako bi se mogla pozivati na primjenu odredbi ZZP-a pri čemu se ukazuje da tužiteljica u svom iskazu jasno navodi da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije bila vlasnica niti obrta niti trgovačkog društva, dok iz predmetnog Ugovora o kreditu pak jasno proizlazi da je ona u svojstvu korisnika ovog stambenog kredita isti sklopila kao fizička osoba pa iz navedenoga nikako ne proizlazi da bi tužiteljica ovaj odobreni kredit koristila za neke druge tj. nepotrošačke svrhe, a ako tuženik ima saznanja da tužiteljica isti nije koristila isključivo za potrošačke svrhe, tada je teret dokaza na njemu, a ne na tužiteljici jer ista ne može dokazivati negativne činjenice.

15. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), a isti se odnosi na zastupanje tužiteljice po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podneska od 17.6.2024. u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 22.11.2024., 7.3.2025. i 14.4.2025. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) što ukupno iznosi 1.000,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 250,00 eur, dok trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi uplaćenih 26,55 eur, a trošak sudske pristojbe na presudu iznosi 53,09 eur pa to onda sveukupno iznosi 1.329,64 eur koliko je tuženiku pod točkom II. izreke i naloženo da joj nadoknadi na ime parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od 26.5.2025. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate i to temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

16. Tužiteljici su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 1.1.2008. do isplate po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 26. svibnja 2025.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćnici tužiteljice

- punomoćnicima tuženika