REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-648/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli – Pola po sucu Miroslavu Ružiću, u pravnoj stvari tužitelja Graditelj Markić d.o.o. za građenje i usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 30136618425, zastupanog po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika: 1. NČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. HČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], oboje zastupani po punomoćnici Ivani Mikić Brezović, odvjetnici iz Zaprešića, radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru poslovni broj: P- 1039/2022-25 od 27. veljače 2025., 26. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

I Prihvaćaju se žalbe tužitelja i tuženika te se ukida rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru poslovni broj: P-1039/2022-25 od 27. veljače 2025. u pobijanom dijelu pod točkom II izreke i predmet se u tomu dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

II O troškovima postupka nastalim u povodu pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda riješeno je:

„I Utvrđuje se da je tužba povučena.

II Svaka stranka snosi svoje troškove.“

2. Protiv navedenog rješenja, u dijelu pod točkom II izreke, žalbu, pravodobno, podnosi tužitelj. Žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava. U žalbi, u bitnomu, navodi: da je prvostupanjski sud u pobijanomu dijelu počinio bitnu povredu odredaba postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) obzirom da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, a izreka pobijanog rješenja je nerazumljiva te proturječi sama sebi i razlozima rješenja; da je prvostupanjski sud prigodom odmjeravanja troška primijenio potpuno pogrešan članak ZPP; da je, naime, tužitelj povukao tužbu nakon što je tuženik udovoljio tužbenom zahtjevu, što je tužitelj izrijekom naveo u svojem podnesku pa stoga sud prvog stupnja nije ovlašten meritorno odlučivati o eventualnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva niti jesu li parnicu uzrokovali tuženici svojim radnjama niti je sukladno odluci i uspjehu pojedine parnične strane mogao odmjeravati postotak uspješnosti u postupku; da je stoga prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 154. stavka 2. ZPP, obzirom da je trebao primijeniti odredbu članka 158. stavka 2. ZPP prema kojoj, ako je tužitelj povukao tužbu ili se odrekao tužbenog zahtjeva odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, troškove postupka dužan je tužitelju naknaditi tuženik; da je tužitelj je ustao tužbom radi pobijanja pravnih radnji tuženika tražeći da iste gube pravni učinak u odnosu na tužitelja u dijelu koji je potreban za ispunjenje tužiteljeve tražbine prema tuženiku u točno određenom novčanom iznosu (a koja je tražbina utvrđena pravomoćnom i ovršnom presudom); da je tuženik 8 godina nakon pokretanja postupka počeo uplaćivati tužitelju manje iznose i to uvijek sa računa tvrtki iz Austrije sa kojima tužitelj nije bio ni u kakvom pravnom odnosu pa je tužitelj, tek nakon što je u spis dostavljen Ugovor između tuženika i tvrtke sa čijeg je računa stigla uplata, specificirao i umanjivao tužbeni zahtjev; da se ovdje stoga nameće upit zašto bi tužitelj mijenjao tužbeni zahtjev umanjujući novčanu tražbinu, ako tužbeni zahtjev nije vezan uz istu tu tražbinu pa je, posljedično tomu, sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje navodeći u dijelu pobijanog rješenju „…time su obje stranke izišle iz okvira postavljenog konkretnog tužbenog zahtjeva…“; da je odnosna tužba podnesena još 5. svibnja 2014., a prvotuženik je dug počeo podmirivati tek od rujna 2022. (8 godina nakon pokretanja postupka) i to neredovito; da, također, te uplate nisu pristizale sa računa tuženika nego prvo sa računa tvrtke Vitali GmbH (koji sporazum su tuženici u spis dostavili podneskom tek 28. kolovoza 2023.), a nakon toga sa račun tvrtke Zucker- RMS GmbH (koji sporazum su u spis dostavili podneskom od 21. siječnja 2025.); da je on tek primitkom tih sporazuma mogao rasknjižiti zaprimljene uplate, jer do tada nije imao nikakav osnov iz kojeg bi mogao zaključiti da navedene tvrtke (pravne osobe) uplate vrše kako bi podmirile dug NČ (fizičke osobe) pa bi tako sve do tada uplaćene iznose mogle bi spomenute tvrtke potraživati natrag od tužitelja s osnova stjecanja bez osnove; da je on tek 21. siječnja 2025. zaprimio podnesak tuženika u prilogu kojeg je dostavljen i Ugovor o preuzimanju ispunjenja sklopljen između prvotuženika i tvrtke Zucker-RMS GmbH iz [adresa] pa je nastavno, odmah po rasknjiženju posljednjih uplata, podneskom od 24. siječnja 2025. tužitelj obavijestio prvostupanjski sud da je tražbina radi čijeg namirenja se tražilo pobijanje dužnikovih pravnih radnji, podmirena te je povukao tužbu čim je mogao izričito navodeći da je udovoljeno tužbenom zahtjevu, a istovremeno je postavio zahtjev za naknadom troška, jer je tuženik tijekom ovog postupka udovoljio točkama 1. i 2. tužbenog zahtjeva i to podmirenjem tražbine tužitelja s osnova glavnice i kamate, osobno ili preko trećih osoba sa kojima je sklopio sporazume o preuzimanju ispunjenja; da je, dakle, od podizanja tužbe pa do udovoljenja tužbenom zahtjevu u cijelosti proteklo je 11 godina, iz čega je razvidno da tužitelj zasigurno nije dao povoda tužbi niti je istu bezrazložno vodio; da prigodom donošenja pobijanog rješenja sud prvog stupnja niti jednom riječju ne spominje dokaze koji prileže spisu, a iz kojih jasno proizlazi da se u konkretnomu slučaju radi o povlačenju tužbe nakon što je tužena strana ispunila tužbeni zahtjev pa da su tuženici sukladno članku 158. stavku 2. ZPP dužni nadoknaditi parnične troškove tužitelju; da je tijekom postupka uvijek postupao savjesno, na vrijeme uređujući tužbene zahtjeve te, u konačnici, na vrijeme povukavši tužbu, dok su upravo tuženici svojim postupcima prouzročili kako dugotrajnost postupka tako i sve troškove koje tužitelj potražuje.

2.1. Žalbeni je prijedlog da se prvostupanjsko rješenje u pobijanomu dijelu pod točkom II izreke ukine i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno, podredno, da se ono preinači i obveže tuženike na solidarnu naknadu parničnih troškova kao i troškova ovog žalbenog postupka.

3. Protiv navedenog rješenja, u dijelu pod točkom II izreke, žalbu, pravodobno, podnose i tuženici. Žalbu podnose zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava. U žalbi, u bitnomu, navode: da je prigodom donošenja odluke o troškovima postupka prvostupanjski sud počinio bitno povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, obzirom da je izreka pobijanog rješenja nerazumljiva i proturječna njegovim razlozima, odnosno što u rješenju nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama; da je između tužitelja i tuženika prethodno vođen parnični postupak koji je pravomoćno završen donošenjem presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1089/2017 i prema toj presudi prvotuženik je bio dužan isplatiti tužitelju iznos od 27.960,01 euro (210.664,73 kuna) glavnice zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, troškove tog parničnog postupka u iznosu od 6.423,40 eura (48.397,09 kuna) sa zakonskim zateznim kamatama te troškove žalbenog postupka u iznosu 1.280,30 eura (9.646,40 kuna) sa zakonskim zateznim kamatama; da je nesporno da su tužitelj i prvotuženik dogovorili isplatu predmetne tražbine u obrocima; da je nesporno i da je prvotuženik, što osobnom što putem svojih tvrtki, podmirio tražbinu tužitelja u cijelosti i to sa zakonskim zateznim kamatama, a iako je povremeno kasnio u isplati rata nesporno je da je iste podmirio i to sa kamatama, tako da tužitelju nije nastala nikakva šteta već je materijalno namiren; da nakon što je prvotuženik u cijelosti isplatio tražbinu tužitelj je povukao tužbu, a tuženici su se suglasili sa povlačenjem tužbe uz isticanje zahtjeva za naknadu troškova postupka; da je pretpostavka za pobijanje dužnikovih pravnih radnji – darovanje nekretnine drugotuženici, da se tim darovanjem umanjuje imovina dužnika (prvotuženika) te da zbog toga on, kao dužnik, nema dovoljno sredstava za ispunjenje tražbine vjerovniku (tužitelju); da, kako je prvotuženik vlasnik nekoliko tvrtki i ima nekretnine u Republici Hrvatskoj, Republici Austriji i Bosni i Hercegovini, koje su isključivo na njegovo ime i daleko veće vrijednosti to nije bilo osnove za pobijanje dužnikovih pravnih radnji, odnosno Ugovora o darovanju kojim isti daruje nekretninu označenu k. č. br. [katastarska čestica], kuća br.10, dvorište i vinograd površine 218 m2, upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] svojoj supruzi, ovdje drugotuženici; da je, osim toga, tužitelj postupak pobijanja dužnikovih pravnih radnji pokrenuo prije nego što je dospjela obveza prvotuženika, uzimljući pri tomu u obzir da je parnični postupak koji predstavlja prethodno pitanje za ovaj postupak, pravomoćno okončan tek presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj: Gž-1089/17 od 28. travnja 2022., kada je donesena odluka u korist tužitelja; da je, slijedom navedenog, činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo te da je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka osnovan, imajući u vidu i da tuženici nisu poduzimali nepotrebne radnje kako bi uvećali parnične troškove.

3.1. Žalbeni je prijedlog da se prvostupanjsko rješenje u pobijanomu dijelu pod točkom II izreke preinači u smislu žalbenih navoda odnosno, podredno, da se ono ukine i predmet u tomu dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, kao i da obveže tužitelja na naknadu troškova postupka, zajedno s troškovima za sastav predmetne žalbe.

4. Na žalbe nije odgovoreno

5. Žalbe tužitelja i tuženika su osnovane.

6. Pobijanim rješenjem sud prvog stupnja utvrdio je da je tužba u ovomu postupka povučena (točka I izreke, koja nije bila predmetom žalbenog pobijanja stranaka) i odredio da svaka stranka snosi svoje troškove (točka II izreke), osnovom zaključka „Temeljem ovlaštenja iz odredbe čl. 154. st.2. ZPP-a sud je odučio da svaka stranka snosi svoje troškove obzirom da su podjednako pridonijeli vođenju ove parnice. Naime, tužitelj je pokrenuo parnicu radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, no tijekom parnice tuženik je u obrocima plaćao dug. Time su obje stranke izašle iz okvira postavljenog konkretnog tužbenog zahtjeva te uzrokovale troškove koje su dužne platiti svojim punomoćnicima“.

7. Ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih razloga oba žalitelja i pazeći pritom, dodatno, po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. u vezi s odredbom članka 381. stavka 1. ZPP, na bitne povrede parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ocjena je ovog suda, kao suda drugog stupnja da pobijano rješenje, zbog pogrešnog pravnog pristupa, nije zakonito i pravilno.

8. Prije svega, u ovomu postupku valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju ukazuju žalitelji jer pobijano rješenje nema nedostataka zbog kojih se ono ne bi moglo pravilno ispitati.

8.1. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju navedenih zakonskih odredbi, radi čega po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

9. Međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa suda prvog stupnja u ovomu postupku, tu su žalitelji u pravu, materijalno pravo je pogrešno primijenjeno.

10. Odredbom članka 158. stavka 1. ZPP propisano je da je tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva dužan tuženiku naknaditi troškove postupka, dok je odredbom stavka 2. toga članka propisano i da iznimno od stavka 1. ovoga članka, ako je tužitelj povukao tužbu ili se odrekao tužbenog zahtjeva odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, troškove postupka dužan je tužitelju naknaditi tuženik.

11. Stoga, uzimljući u obzir da je tužitelj podneskom od 24. siječnja 2025. povukao predmetnu tužbu ističući da je „tuženik tijekom ovog postupka udovoljio točkama 1. I 2. tužbenog zahtjeva i to podmirenjem tražbine tužitelja s osnova glavnice i kamata, osobno ili preko trećih osoba sa kojima je sklopio sporazume o preuzimanju ispunjenja“ i da stoga od tuženika potražuje solidarnu naknadu prouzročenih mu troškova postupka prema troškovniku navedenom u tomu podnesku (stranice 181 i 182 spisa) i da su nastavno tuženici podneskom od 27. siječnja 2025. pristali na povlačenje tužbe uz zahtjev za naknadu prouzročenih im troškova postupka navodeći da oni nisu dali povoda tužbi (stranica 185 spisa), o troškovima postupka valjalo je u ovomu postupku odlučiti uz primjenu članka 158. ZPP, jer predmetni parnični postupak nije okončan donošenjem meritorne odluke (presude) pa stoga u konkretnomu slučaju nije ni bilo mjesta primjeni odredbe članka 154. stavka 2. ZPP, na koju se pogrešno pozvao sud prvog stupnja.

12. Stoga, kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa u ovomu postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo, a u odnosu na osnovanost zahtjeva stranaka za naknadu troškova postupka činjenično stanje nije ni utvrđivano (obzirom na to da pobijano rješenje nije dalo niti pokušalo dati „odgovor“ na ovdje odlučno pitanje – je li tužitelj povukao predmetnu tužbu nakon što su tuženici udovoljili zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženicima), a budući da zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski nije pravilno ocijenio ni visinu tražbine zahtijevanih troškova postupka, nema uvjeta za preinaku pobijanog rješenja (tako i Rev 169/2021- 2 od 11. siječnja 2023.) pa je stoga valjalo kao osnovanu prihvatiti žalbu oba žalitelja i na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP riješiti kao u izreci pod točkom I ovog rješenja.

13. Na temelju odredbe članka 166. stavka 3. ZPP o troškovima parničnog postupka nastalima u povodu pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci pa je stoga valjalo riješiti kao u izreci pod točkom II ovog rješenja.

U Puli – Pola 26. svibnja 2025.

Sudac

Miroslav Ružić