REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8/I,52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-457/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Kristine Pavičić- Sirotić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PH (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Zoranu Kosanoviću, odvjetniku u Kutini, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB: 53056966535) iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupani po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 8843/2023-27 od 07. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-8843/2023-27 od 07. siječnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u t. I. utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 158-50-4237779 koji su 05. srpnja 2007. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. U t. II. naloženo je tuženiku da tužitelju isplati 9.064,49 eura sa zateznom kamatom na pojedinačno navedene novčane iznose i to počev od 31. kolovoza 2007. pa do zaključno 31. srpnja 2014., sve u roku od 15 dana. T. III. naloženo je tuženiku da tužitelju plati parnične troškove u iznosu od 1.250,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 07. siječnja 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik iz svih zakonom dopuštenih razloga, te ukazuje kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, čak ako ih je i proveo, za takvo postupanje ne daje nikakve razloge. Relativno bitna povreda iz čl. 338. st. 4. ZPP-a je počinjena jer nisu navedene činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, kao što nije obrazloženo koje od tih činjenica je utvrđivano zašto i kako ih je utvrdio a ako ih je utvrdio dokazivanje koje terete je izvodio. Počinjena je i apsolutno bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, nema razloga o odlučnim činjenicama a dani su razlozi međusobno proturječni i u suprotnosti sa ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima. Navodi da je u postupku tuženik tvrdio i ukazivao da su sporne odredbe tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu sve okolnosti i ostale odredbe Ugovora, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja što je već navedeno odgovorom u tužbi, koje navode i sve ostale prvostupanjski sud je u cijelosti zanemario. Ističe opreza radi da se iskaz tužitelja kao osobe zainteresirane za ishod spora treba cijeniti u odnosu sa drugim dokazima, što je propušteno učiniti. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje obzirom da nisu utvrđene činjenice odlučne za donošenje odluke obzirom se nije utvrđivalo jesu li sporne odredbe o valuti tužitelja bile jasne i razumljive. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo u odnosu na zaključak da se neposredno primjenjuju utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite čime je i došlo do pogrešne primjene čl. 118. ZZP-a, obzirom u kolektivnom sporu tuženiku nije bilo omogućeno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo niti o postojanju odnosno nepostojanju neravnoteže ili postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja. U odnosu na odredbe čl. 81. i čl. 84. ZZP/03 i čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 sve i da je utvrđeno da sporne odredbe nisu bile razumljive tužitelju isto ne bi dovelo do njihove ništetnosti a i u odnosu na navedene odredbe i Direktive 93/13/EEZ da bi se mogla utvrditi povreda načela transparentnosti, koja je dovela do nepoštenosti, potrebno je utvrditi da je ta povreda dovela do ugovaranja odredbe kojim je stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka koji test nije proveden. Ističe i neosnovano odbijen tuženikov prigovor zastare vezano i za pogrešnu primjenu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a obzirom je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, pa se radi o eventualnoj zabrani manjeg značaja. Pogrešno je i primijenjen čl. 1115. ZOO-a smatrajući tuženika nesavjesnim stjecateljem i dospijeće za isplatu od dana primitka, obzirom se poštenje stjecatelja presumira ali je isto i oborivo a nepoštenje je potrebno dokazati odnosno obrazložiti. Pogrešna je i odluka o trošku obzirom da pobijana presuda nije zakonita, pa je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, smatrajući i da nije opravdan trošak sastava podneska od 21. veljače 2024. jer tužitelj ne iznosi nikakve navode, pa se ne radi o trošku nužnom za vođenje postupka.

2.1. Žalbeni je prijedlog preinačenje pobijane presude i odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz dužnost tužitelja naknaditi trošak parničnog postupka, a podredno da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno provođenje postupka uz zahtjev naknade troška žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je temeljem odredbe čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

4. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, pazeći pri tome i dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka prema čl. 365. ZPP-a, ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka, kao ni one na koje se žalbom ukazuje iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer je odluka razumljiva, dani su jasni razlozi o odlučnim činjenicama a obrazloženje nije nejasno, obzirom je i vezano za osnovu utvrđenja koje se uvijek vezuje za navedene promjene u odnosu na odluke tuženika. U postupku ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 9.064,49 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, osnovom ništetne odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka broj 158-50-4237779 sklopljenog 05. srpnja 2007. u dijelu ugovorene otplate kredita vezano uz korištenje valutne klauzule CHF.

8. Tijekom postupka i nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 158-50-4237779 za kupnju novog vozila Peugeot, u iznosu od 42.298,59 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, uz ugovoreni rok otplate od 84 mjeseca po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, te da je i taj kredit tužitelj otplatio. Između stranaka i nije sporna postavljena visina tužbenog zahtjeva.

9. Sporno je da li su prilikom ugovaranja predmetnog kredita tužitelju pojašnjeni rizici u odnosu na valutu CHF, te da li je tuženik primjenom ugovorne odredbe u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za glavnicu CHF, neosnovano ostvario korist u visini razlike iznosa koje mu je tužitelj uplaćivao, a koji su i viši od iznosa prema anuitetu definiranom s početnom vrijednošću CHF, te da li je nastupila zastara potraživanja kao i primjena utvrđenja iz kolektivnog spora "Potrošač".

10. Prvostupanjski sud je cijenio odredbu čl. 502.c ZPP-a uz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, kojim je propisano, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe, cijeneći presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i presudu Vrhovnog suda RH Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., kojim je i utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, čime je i postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) od 01. studenog 2004. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i čl. 96. i čl. 97. suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. I prema čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 – dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove kako je to i propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, pa cijeneći da je Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen u periodu obuhvaćenom presudama, navedene odredbe spornog Ugovora o kreditu identične su odredbama razmatranim i presudom Vrhovnog suda Rev-2221/18 i Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Iskazom tužitelja utvrđeno je da je kredit podignuo radi kupnje automobila za osobne potrebe, nije imao obrt, ni poslovne udjele u trgovačkim društvima, u autokući su ga uputili u Raiffeisenbanku kojom prilikom su mu rekli da je ugovor u CHF najpovoljniji, nisu mu pojašnjavali ugovor ni valutnu klauzulu, nije mogao utjecati na sadržaj ugovora. Utvrđeno je da sporni Ugovor ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, niti je prilikom potpisivanja Ugovora dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti, pa kako je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03. vezano i za presudu Trgovačkog suda poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., te presudu Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te i odluku Vrhovnog suda Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u odnosu na ugovor o kreditu u kojem je ugovorena otplata u valuti koja je vezana za glavnicu švicarski franak radi se o ništetnosti takvih odredbi prema čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje ZOO), te je stoga taj dio ugovora vezan uz valutnu klauzulu u CHF utvrđen ništetnim. Primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a i cijeneći da je obračun trebalo uzeti za razdoblje u kojem je tečaj bio viši od onoga na dan korištenja, u odnosu i na čl. 1111. ZOO-a, kada dio imovine neke osobe prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnovu u nekom pravnom poslu, odluci suda, druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti odnosno ako nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Cijeneći i čl. 1115. ZOO-a opseg vraćanja stečenog određuje se kada se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate a kako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja obzirom da je utužene iznose primio na temelju ugovorne odredbe koja je utvrđena ništetnom, dužan ih je vratiti tužitelju.

11. Takva odluka prvostupanjskog suda je pravilna i zakonita.

12. U odnosu na pravno shvaćanje prvostupanjskog suda kojima utvrđuje ništetnost ugovorne odredbe a vezano i za odluke Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, žalbeni navodi nisu osnovani. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 – dalje ZZP/14) propisano je da odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. a koja je potvrđena od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., odlučeno je da u postupku koji je i pokrenut od strane tužitelja potrošač – Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača u odnosu i na tuženika koja je i bio stranka postupka, da su banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine broj: 96/03) u razdoblju od 06. kolovoza 2007. a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 113/09). Stoga, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kojom je i potvrđena odluka Trgovačkog suda Republike Hrvatske P-1401/12 i postala pravomoćna 14. lipnja 2018. u odnosu na nedopuštenost valutne klauzule u ugovorima o kreditu obvezuje prvostupanjski sud i posljedično tome, prvostupanjski sud nije ni trebao posebno prosuđivati i obrazlagati ništetnost zakonskih odredbi, obzirom na razloge ništetnosti koji su bili predmetnom raspravljanja u toj odluci. U tom kolektivnom sporu pokrenutom od Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više banaka, u ovom postupku i tuženika, utvrđeno je nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF.

13. U okviru postupka pokrenutom od strane potrošača u odnosu i na tuženika u predmetnom postupku, odlučivano je o uvjetima osnove povrede kolektivnih interesa i prava potrošača ali i ne da se time radilo i o pojedinačno zaključenim ugovorima u okviru te presude, već o načnu i terminologiji koja se koristi u odlukama a vezano u odnosu i na valutu CHF. Osnova odgovornosti tuženika stoga je utvrđena pravomoćnom presudom i svi žalbeni navodi kojima se ukazuje da prvostupanjski sud nije proveo dokaze koji su predloženi, odnosno pogrešno ocijenio navedene dokaze, ne dovodi i utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Postupak koji je i vođen u odnosu na odredbe vezuju se s primjenom općih akata kreditora i to protuvrijednost CHF po srednjem tečaju kreditora, kao i sve što nije regulirano ugovorom, utvrđeno je nesavjesnim postupanjem tuženika, time se i žalbom ne utječe na suprotnu odluku. Pri tome, činjenica da je ugovor u cijelosti realiziran i otplaćen, ne utječe na mogućnost tužitelja da o tuženika zahtijeva povrat iznosa koji su nastali zbog ništetnosti odredbe zaključenog Ugovora o kreditu.

14. I prema odluci Vrhovnog suda poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., proizlazi stav, da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe čl. 502.a i čl. 502.b ZPP-a primjenjuju na način da one propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. Prema odredbi čl. 3. st. 1. ZZP/07 i propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti a odredbom čl. 96. st. 1. i čl. 99. ZZP/07 koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima opisano je i da nije dužnost prvostupanjskog suda u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pružena općenito, odnosno na apstraktnoj razini, obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano i odredbama ZZP-a.

15. Ispravno se žalbom navodi da pretpostavka pojedinačnog pregovaranja nije obuhvaćala dokaze u postupku kolektivne zaštite, ali pri tome dokaz da se pri sklapanju Ugovora pojedinačno pregovaralo i da su korisniku kredita dane sve informacije o okolnostima koje će utjecati na tečaj CHF i rizici kao i posljedice zaključenja Ugovora, nisu predočeni, kao i takav dokaz i nije proveden, obzirom se od strane tuženika odustalo od saslušanja ZH, a dokaz o postojanju međusobnih pregovora kao i postojanja danih informacija i međusobnih pregovora bio je na tuženiku. Iz priloženih isprava u odnosu na pregovaranje ne može se zaključiti. Time, vezano za žalbene navode nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje i da su zanemareni dokazni prijedlozi tuženika. Žalitelj se neosnovano poziva da prvostupanjski sud nije cijenio, kao ni provodio predložene dokaze, obzirom da je saslušan tužitelj, pa to i nije utvrđeno. Pravilno je od strane prvostupanjskog suda odbijen prijedlog da se sasluša javni bilježnik koji je ovjerio predmetni Ugovor obzirom da javni bilježnik nije imao posebnih saznanja o uvjetima sklapanja toga Ugovora, dok se posebno i žalbom ne iznose dokazi koji su predloženi ali nisu procijenjeni. Osim toga prvostupanjski sud je i cijenio ono što je dostavljeno vezano za odluku i cijenio dokumentaciju tuženika dostavljenu uz tužbu, kao i navode odgovora na tužbu.

16. Nije sporno da je tužitelju sporna ugovorna odredba bila i predstavljena odnosno razumljiva u formalnom smislu ali transparentnost ugovornih odredbi tužitelju, kao prosječnom potrošaču, ne cijeni se samo u odnosu na navedeno, već i na razumljive i precizno dane informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje odredbe Ugovora mogu imati na njegove financijske obveze. Tuženik nije dokazao da je takve informacije dao tužitelju, obzirom nije bilo prijedloga u odnosu na zaposlenika tuženika, odnosno onoga koji je i učestvovao u zaključenju ugovora, da bi se takve činjenice i mogle utvrditi. Time i prvostupanjski sud nije ni trebao posebno prosuđivati i utvrđivati razumljivost navedene ugovorne odredbe, odnosno transparentnost ugovornih odredbi jer takav prigovor odnosno na takve navode nije posebno dan prijedlog radi tog utvrđenja.

17. Stoga je pravostupanjski sud pravilno utvrdio ništetnim odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i slijedom toga i obvezao tuženika na vraćanje više uplaćenog iznosa (čl. 323. ZOO-a), uz pravilan zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj i na takav primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a). Time se na predmetni postupak u odnosu na potrošača ne može primijeniti pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004.

18. Suprotno žalbenim navodima žalitelja prvostupanjski sud je pravilno odlučio o prigovoru zastare.

19. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (u predmetnom postupku 14. lipnja 2018.), zbog čega je pravilno zaključeno da je tužba podnesena unutar zakonskog roka od pet godina. U odnosu na naveden zaključak isti je posebno cijenjen i obrazložen u okviru pravnog shvaćanja Vrhovnog suda od 31. siječnja 2022., time da se zastara cijeni u okviru odluke donesene u postupku zaštite potrošača. U nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito utvrđivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvarivati djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i u odnosu što je odredbom čl. 140. ZZP/07 propisano da je pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO- a obzirom da u protivnom ne bi imalo smisla. U okviru tog treba i cijeniti odredbu čl. 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, a prema kojoj se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će bit prihvaćeni zahtjevi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa koje je i tužitelj ovlašten štititi jer u takvom slučaju je prvostupanjski sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih povezivati.

20. Prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 01. srpnja 2013. od kada prava Europske unije čine dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, te je i više od onog nacionalnog prava, pa obveza primjene prava Europske unije postoje u odnosu na sve one pravne odnose nastale nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Zaštita kolektivnih interesa potrošača u području primjene prava Europske unije regulirano je i uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993., ugovornim odredbama o potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, a čije odredbe su implementirane i u nacionalnom zakonodavstvu Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 78/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis.

21. Na pravne odnose i sporove proizašle iz njih a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, na koje se neposredno ne primjenjuju prava Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine uz praksu suda Europske unije i na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju a koji je u primjeni od 2005. godine.

22. Slijedom navedenog niti iz tog razloga nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja što proizlazi i iz odluke VSRH Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., radi čega je žalba žalitelja ocijenjena neosnovana i u tom dijelu.

23. Nisu osnovani žalbeni navodi vezano za priznati trošak u odnosu na priznat sastav podneska od 21. veljače 2024. kada je i pravilno priznat sukladno i važećoj Tarifi, pa je stoga i obzirom na uspjeh u sporu i pravilno odlučeno o priznatom parničnom trošku.

24. Slijedom navedenog žalba tuženika odbijena je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, kao i zahtjev za naknadom troška žalbe sukladno čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 166. st. 1. ZPP-a.

U Puli - Pola 26. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić