REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8/I,52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-444/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Kristine Pavičić-Sirotić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CT (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Denisu Pediću, odvjetniku u Popovači, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB: 53056966535) iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupani po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-3419/2023-17 od 19. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-3419/2023-17 od 19. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika i tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u t. I. utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 528-50-3986081 koji su dana 22. ožujka 2007. sklopili tužitelj CT kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezan za CHF. Tuženiku je naloženo da tužitelju isplati iznos od 3.832,29 eura/28.874,39 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na navedene pojedinačne iznose i to počev od 31. kolovoza 2008. pa do 31. ožujka 2015. sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pa do isplate, sve u roku od 15 dana (t. II.). Tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.709,77 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 19. prosinca 2024. pa do isplate, u roku od 15 dana (t. III.).

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik iz svih zakonom predviđenih razloga, te ukazuje kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemaruje u potpunosti, čak ako ih je i proveo, za to postupanje ne daje nikakve razloge. Nadalje, poziva se na relativno bitnu povredu iz čl. 338. st. 4. ZPP-a obzirom da je sud nije primijenio i nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile što je rezultiralo arbitrarnom presudom koja se ne može ispitati. Time da je počinjena i apsolutno bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku obzirom i da nema razloga o odlučnim činjenicama a da ni razlozi su međusobno proturječni i suprotni ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima. U odnosu na ništetnost valutne klauzule tijekom postupka tuženik je iznio niz argumentiranih prigovora potkrijepljenih dokazima koji ukazuju da u ovom predmetu postoji niz okolnosti zbog kojih sporne odredbe nisu nepoštene i da se stoga ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, što je već i odgovorom na tužbu istaknuto a vezano i da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati svoj Ugovor o kreditu obzirom je imao mogućnosti izbora kredita vezanog uz valutu Euro ili CHF ili ugovora bez valutne klauzule (kunski kredit). U odnosu na zaduženje tuženika prvostupanjski sud bez pozivanja na navode od parničnih stranaka ili dokaze zaključuje da ni iz jednog dokaza ne proizlazi da se tuženik zaduživao na inozemnim tržištima u CHF iznosima, koja okolnost među strankama nije bila sporna da bi se morala dokazivati a radi se i o činjenici utvrđenoj u postupku kolektivne zaštite.

2.1. U odnosu na tijek zakonske zatezne kamate pobijana se presuda ni u tom dijelu ne može ispitati obzirom se ne obrazlaže zašto se tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Pogrešno i nepotpuno je utvrđeno činjenično stanje obzirom je propušteno utvrditi da su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita te nije ocijenjena savjesnost tužitelja odnosno da li se isto može smatrati "pod prosječnim potrošačem" kako ga definira praksa Suda EU. Pogrešno je i primijenjeno materijalno pravo i odredbe Zakona o zaštiti potrošača obzirom je već i odgovorom na tužbu ukazano na nemogućnost neposredne primjene odluka donesenih na kolektivnoj razini u pojedinačnom potrošačkom sporu na način provođenja kolektivnog postupka, dokazivanja o istom i uopće svrhe kolektivne zaštite obzirom u kolektivnom postupku tuženiku nije bilo omogućeno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, time su i zanemareni svi dokazi tuženika, odnosno tuženiku se ne dopušta dokazivati okolnost konkretnog Ugovora o kreditu, iako tuženik smatra da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo i da je ona jasna, lako razumljiva i lako uočljiva a prvostupanjski sud nije proveo test poštenosti čime je i pogrešno primijenjena odredba čl. 81. i čl. 84. ZZP/03 i čl. 96. i čl. 99. ZZP/07.

2.2. U odnosu na zastaru pogrešno je i primijenjena odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a obzirom je i predmetni Ugovor u cijelosti ispunjen pa je pravilnom primjenom te odredbe tužbeni zahtjev trebalo odbiti jer se ništetnost više ne može isticati. U odnosu i na prigovor zastare je pogrešno odlučeno obzirom na odredbu čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača sukladno kojoj vođenje kolektivnog spora ne sprječava potrošača da sam pokrene postupak pred sudom pa mogućnost podnošenja tužbe nije vezana za donošenje pravomoćne odluke u postupku kolektivne zaštite. Nadalje navodi da prvostupanjski sud ne obrazlaže zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a što i ne udovoljava zahtjevima prava na pravično suđenje pozivom i na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Su-IV-222/04 od 05. ožujka 2004. prema kojem se u slučaju ništetnosti ugovora o zajmu ugovorne strane imaju smatrati savjesnim stjecateljima. Ugovor je ispunjen, tužitelj nije koristio pravo na raskid ugovora a tuženik je tijekom ugovornog odnosa u cijelosti postupao sa svim propisima a do 2016. godine valutna klauzula u CHF je pravomoćno smatrana valjanom i u kolektivnom sporu pa se ne može tvrditi da je u trenutku stjecanja tuženik mogao znati da su te odredbe ništave.

2.3. Pogrešna je i odluka o trošku vezano za sastav podnesaka od 06. prosinca 2024. i 21. studenog 2023. obzirom da nije ni dostavljen punomoćniku tuženika a iz predmeta je vidljivo da predmetni podnesak niti ne postoji, te osporava pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude obzirom prema čl. 335. ZPP-a nije nužno pristupanje na navedeno ročište.

2.4. Žalbeni je prijedlog preinačenje pobijane presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz dužnost tužitelja naknadu troška tuženiku kao i trošak žalbe a podredno ukidanje uz određivanje da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je temeljem odredbe čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

4. Na žalbu tuženika, tužitelj je dostavio očitovanje, kojim smatra da je žalba u cijelosti neosnovana, uz prijedlog da je odbije i naknadi trošak odgovora na žalbu.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, pazeći pri tome i dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka prema čl. 365. ZPP-a, ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka, kao ni one na koje se žalbom ukazuje iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer je odluka razumljiva, dani su jasni razlozi o odlučnim činjenicama a obrazloženje nije nejasno, obzirom je i vezano za osnovu utvrđenja koje se uvijek vezuje za navedene promjene u odnosu na odluke tuženika. U postupku ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 3.832,29 eura/28.874,39 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, osnovom ništetne odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka broj 528-50-3986081 sklopljenog 22. ožujka 2007. u dijelu ugovorene otplate kredita vezano uz korištenje valutne klauzule CHF.

8. Tijekom postupka i nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu za kupnju novog vozila Peugeot, u iznosu od 24.804,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti tog iznosa po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita uz ugovoreni rok otplate od 84 mjeseca, kao i da je taj kredit tužitelj otplatio. Između stranaka i nije sporna postavljena visina tužbenog zahtjeva.

9. Sporno je da li su prilikom ugovaranja predmetnog kredita tužitelju pojašnjeni rizici u odnosu na valutu CHF, te da li je tuženik primjenom ugovorne odredbe u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za glavnicu CHF, neosnovano ostvario korist u visini razlike iznosa koje mu je tužitelj uplaćivao a koji su i viši od iznosa prema anuitetu definiranom s početnom vrijednošću CHF, te da li je nastupila zastara potraživanja kao i primjena utvrđenja iz kolektivnog spora "Potrošač".

10. Prvostupanjski sud je u odnosu na utvrđenje pregovora i pojašnjavanja tužitelju značenje ugovorne odredbe kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak saslušao tužitelja, koji je predložen za saslušanjem od strane tuženika, a koji je iskazao da je Ugovor o kreditu sklopio radi kupovine automobila isključivo za osobne potrebe a iz autokuće u kojoj je izabrao automobil upućen je upravo u Raiffeisen banku i ponuđen mu je samo ugovor u CHF kao najpovoljniji ugovor u to vrijeme, da se nije raspitivao o ugovorima u drugim valutama obzirom se raspitivao o uvjetima kreditiranja i tada je švicarski franak bio doista najpovoljnija valuta i zato se odlučio na taj ugovor, a u banci nije bio upozoren na eventualne rizike CHF niti eventualni rast, da je dobio već pripremljen i napisan Ugovor, pročitao ga je ali da nije stručna osoba pa ga nije mogao u cijelosti i potpunosti razumjeti a posebno objašnjenje nije tražio. Nije mogao utjecati niti na sadržaj već pripremljenog Ugovora, kao što i sa bankom nije mogao pregovarati ni o bilo kojim uvjetima Ugovora. Saslušanjem tužitelja kao i prethodno navođenja i očitovanja navoda tužitelja i tuženika, prvostupanjski je sud predmet spora riješio u smislu odredbe Zakona o zaštiti potrošača obzirom se radi o ugovoru koji je i zaključen u spornom razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u kojem je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) a od 07. srpnja 2007. novi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07) dopunjen i izmijenjen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu 16. srpnja 2009. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva uzeta je u obzir presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koja je djelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u kojima je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF a da se prije i u vrijeme zaključenja Ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Cijeneći i odredbe čl. 81. st. 2. i 3. te čl. 84. ZZP/03, kao i odredbu čl. 96. st. 1. i 2. novog ZZP- a kojim je propisano da je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom kako su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i odredbu čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su jasne, lako razumljive i uočljive. Pri tome prvostupanjski sud prihvaća tvrdnju tužitelja da banka nije upozorila na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule te da je odredba o valutnoj klauzuli podložna testu nepoštenosti u skladu sa čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 jer nije bila razumljiva budući tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF, o ugovoru nije pregovarao jer je odredba sastavljena po unaprijed napisanom i tipskom ugovoru čime je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Slijedom navedenog smatra da tužitelju pripada razlika koja je nastala povećanjem tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i banka je dužna tužitelju vratiti ono što je stekla po takvom Ugovoru sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. U odnosu na prigovor zastare tuženika cijenjeno je da je tužba podnesena 11. svibnja 2023. a zastarijevanje počinje teći od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, obzirom da je odluka Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. tada se pravo tužitelja na zahtjev za isplatu kreće od navedenog datuma pa stoga nema zastare potraživanja kao ni primjene trogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 226. ZOO-a, već se vraćanje vrši po pravilima po stjecanju bez osnove te se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a. Stoga je i dosuđena pretplata kredita uz zakonske zatezne kamate od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika jer je tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan vratiti tužitelju preplaćene iznose mjesečnih anuiteta od dana stjecanja (primitka) temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kako je specificirano u tužbi.

11. Takva odluka prvostupanjskog suda je pravilna i zakonita.

12. U odnosu na pravno shvaćanje prvostupanjskog suda kojima utvrđuje ništetnost ugovorne odredbe a vezano i za odluke Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, žalbeni navodi nisu osnovani. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 – dalje ZZP/14) propisano je da odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. a koja je potvrđena od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., odlučeno je da u postupku koji je i pokrenut od strane tužitelja potrošač – Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača u odnosu i na tuženika koja je i bio stranka postupka, da su banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine broj: 96/03) u razdoblju od 06. kolovoza 2007. a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 113/09). Stoga, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kojom je i potvrđena odluka Trgovačkog suda Republike Hrvatske P-1401/12 i postala pravomoćna 14. lipnja 2018. u odnosu na nedopuštenost valutne klauzule u ugovorima o kreditu obvezuje prvostupanjski sud i posljedično tome, prvostupanjski sud nije ni trebao posebno prosuđivati i obrazlagati ništetnost zakonskih odredbi, obzirom na razloge ništetnosti koji su bili predmetnom raspravljanja u toj odluci. U tom kolektivnom sporu pokrenutom od Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više banaka, u ovom postupku i tuženika, utvrđeno je nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF.

13. U okviru postupka pokrenutom od strane potrošača u odnosu i na tuženika u predmetnom postupku, odlučivano je o uvjetima osnove povrede kolektivnih interesa i prava potrošača ali i ne da se time radilo i o pojedinačno zaključenim ugovorima u okviru te presude, već o načnu i terminologiji koja se koristi u odlukama a vezano u odnosu i na valutu CHF. Osnova odgovornosti tuženika stoga je utvrđena pravomoćnom presudom i svi žalbeni navodi kojima se ukazuje da prvostupanjski sud nije proveo dokaze koji su predloženi, odnosno pogrešno ocijenio navedene dokaze, ne dovodi i utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Postupak koji je i vođen u odnosu na odredbe vezuju se s primjenom općih akata kreditora i to protuvrijednost CHF po srednjem tečaju kreditora, kao i sve što nije regulirano ugovorom, utvrđeno je nesavjesnim postupanjem tuženika, time se i žalbom ne utječe na suprotnu odluku. Pri tome, činjenica da je ugovor u cijelosti realiziran i otplaćen, ne utječe na mogućnost tužitelja da o tuženika zahtijeva povrat iznosa koji su nastali zbog ništetnosti odredbe zaključenog Ugovora o kreditu.

14. I prema odluci Vrhovnog suda poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., proizlazi stav, da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe čl. 502.a i čl. 502.b ZPP-a primjenjuju na način da one propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. Prema odredbi čl. 3. st. 1. ZZP/07 i propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti a odredbom čl. 96. st. 1. i čl. 99. ZZP/07 koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima opisano je i da nije dužnost prvostupanjskog suda u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pružena općenito, odnosno na apstraktnoj razini, obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano i odredbama ZZP-a.

15. Nije sporno da je tužitelju sporna ugovorna odredba bila i predstavljena odnosno razumljiva u formalnom smislu ali transparentnost ugovornih odredbi tužitelju, kao prosječnom potrošaču, ne cijeni se samo u odnosu na navedeno, već i na razumljive i precizno dane informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje odredbe Ugovora mogu imati na njegove financijske obveze. Tuženik nije dokazao da je takve informacije dao tužitelju, obzirom nije bilo prijedloga u odnosu na zaposlenika tuženika, odnosno onoga koji je i učestvovao u zaključenju ugovora, da bi se takve činjenice i mogle utvrditi. Time i prvostupanjski sud nije ni trebao posebno prosuđivati i utvrđivati razumljivost navedene ugovorne odredbe, odnosno transparentnost ugovornih odredbi jer takav prigovor odnosno na takve navode nije posebno dan prijedlog radi tog utvrđenja.

16. Stoga je pravostupanjski sud pravilno utvrdio ništetnim odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i slijedom toga i obvezao tuženika na vraćanje više uplaćenog iznosa (čl. 323. ZOO-a), uz pravilan zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj i na takav primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a). Time se na predmetni postupak u odnosu na potrošača ne može primijeniti pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004.

17. Suprotno žalbenim navodima žalitelja prvostupanjski sud je pravilno odlučio o prigovoru zastare.

18. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (u predmetnom postupku 14. lipnja 2018.), zbog čega je pravilno zaključeno da je tužba podnesena unutar zakonskog roka od pet godina. U odnosu na naveden zaključak isti je posebno cijenjen i obrazložen u okviru pravnog shvaćanja Vrhovnog suda od 31. siječnja 2022., time da se zastara cijeni u okviru odluke donesene u postupku zaštite potrošača. U nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito utvrđivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvarivati djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i u odnosu što je odredbom čl. 140. ZZP/07 propisano da je pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a obzirom da u protivnom ne bi imalo smisla. U okviru tog treba i cijeniti odredbu čl. 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, a prema kojoj se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će bit prihvaćeni zahtjevi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa koje je i tužitelj ovlašten štititi jer u takvom slučaju je prvostupanjski sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih povezivati.

19. Prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 01. srpnja 2013. od kada prava Europske unije čine dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, te je i više od onog nacionalnog prava, pa obveza primjene prava Europske unije postoje u odnosu na sve one pravne odnose nastale nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Zaštita kolektivnih interesa potrošača u području primjene prava Europske unije regulirano je i uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993., ugovornim odredbama o potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, a čije odredbe su implementirane i u nacionalnom zakonodavstvu Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 78/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis.

20. Na pravne odnose i sporove proizašle iz njih a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, na koje se neposredno ne primjenjuju prava Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine uz praksu suda Europske unije i na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju a koji je u primjeni od 2005. godine.

21. Slijedom navedenog niti iz tog razloga nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja što proizlazi i iz odluke VSRH Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., radi čega je žalba žalitelja ocijenjena neosnovana i u tom dijelu.

22. Vezano za žalbene navode, nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje time da su zanemareni dokazni prijedlozi tuženika, obzirom je odgovorom na tužbu predloženo saslušanje tužitelja i javnog bilježnika. Žalitelj se neosnovano poziva da prvostupanjski sud nije cijenio, kao ni provodio predložene dokaze, obzirom da to i nije utvrđeno. Pravilno od strane prvostupanjskog suda odbijen prijedlog da se sasluša javni bilježnik koji je ovjerio predmetni Ugovor, obzirom da javni bilježnik nije imao posebnih saznanja o uvjetima sklapanja toga Ugovora, kao ni informacije koje će utjecati na tečaj CHF, dok se posebno i žalbom ne iznose dokazi koji su predloženi ali nisu procijenjeni. Osim toga prvostupanjski sud je i cijenio ono što je dostavljeno vezano za odluku i cijenio dokumentaciju tuženika dostavljenu uz tužbu kao i navode odgovora na tužbu.

23. Nisu osnovani žalbeni navodi vezano za priznati trošak obzirom je podnesak od 21. studenog 2023. i priložen u spisu (stranica 55 spisa) kao što je isti i dostavljen punomoćniku tuženika vezano i za potvrdu o preuzimanju 28. studenog 2023., a na isti se i podnesak punomoćnik tuženika očitovao podneskom od 25. siječnja 2024. Vezano za podnesak od 06. prosinca 2024., isti nije tada dostavljen već 06. veljače 2024. koji je dostavljen punomoćniku tuženika i preuzet 12. veljače 2024. Time je i o trošku pravilno odlučeno obzirom je i pravilno priznat trošak pristupa na ročište objave presude, koji se i priznaje sukladno Tarifi o naknadi troška odvjetnika a i osnovom toga da rok za žalbu teče od dana objave, odnosno od toga dana primitka i uručenja presude, pa se stoga i pravilno priznaje.

24. Slijedom navedenog žalba tuženika odbijena je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, kao i zahtjev za naknadom troška žalbe sukladno čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 166. st. 1. ZPP-a. Trošak odgovora na žalbu tužitelja odbijen je osnovom čl. 155. u vezi sa čl. 166. ZPP-a, obzirom nije bio potreban.

U Puli - Pola 26. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić