Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-637/2024-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sucu Nikoli Ramušćaku, u pravnoj stvari tužitelja Suvlasnika stambene zgrade u [adresa] i to: Desiree-FM, OIB: [osobni identifikacijski broj]; KM, OIB: [osobni identifikacijski broj]; GM, OIB: [osobni identifikacijski broj]; IM, OIB: [osobni identifikacijski broj]; ZM, OIB: [osobni identifikacijski broj]; FMĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i OM, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po upravitelju Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo d.o.o., Savska cesta 1, Zagreb, OIB: 03744272526, a on po punomoćniku Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković i partneri, Zagreb, protiv tužene CM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po privremenom zastupniku Tomislavu Dumenčiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9466/2024-11 od 17. ožujka 2023., 26. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene CM kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9466/2024-11 od 17. ožujka 2023. u pobijanom dijelu pod st. I. izreke kao i u dijelu pod st. III. kojim je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška sastavljanja žalbe u iznosu od 91,03 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Lade Škaričić-Sinčić iz Zagreba poslovni broj Ovrv- 6105/14 od 17. studenog 2014. u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljima iznos od 63,08 eura sa zateznim kamatama tekućim od dospjelosti pojedinih iznosa do isplate (st. I. izreke). Nadalje, ukinut je platni nalog sadržan u navedenom rješenju o ovrsi javnog bilježnika u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužiteljima iznos od 111,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od dospjelosti pojedinih iznosa do isplate (st. II. izreke), te su odbijeni zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu troškova parničnog postupka (st. III. izreke).

2. Protiv navedene presude u dijelu pod st. I. izreke kao i u dijelu pod st. III. kojim je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka žali se tuženica i to iz razloga bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) u vezi čl. 8. i čl. 220. ZPP-a, bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava. Traži trošak sastavljanja žalbe u iznosu od ukupno 91,03 eura.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je tražbina tužitelja na ime nepodmirenih iznosa zajedničke pričuve za razdoblje od lipnja 2011. do lipnja 2012. za stambeni prostor u [adresa], sistemski broj 05975212, površine 18,25 m2 te za stambeni prostor sistemski broj 05975239, površine18,71 m2, koji su bili u vlasništvu tuženice, dok je u ovom stadiju postupka ostalo sporno je li tuženica pasivno legitimirana za sudjelovanje u ovom postupku.

5. Budući da vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 1.320,00 eura, u konkretnom se slučaju radi o sporu male vrijednosti sukladno odredbi čl. 458. ZPP-a.

6. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a.

7. Donoseći presudu u pobijanom dijelu pod st. I. izreke sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju u žalbi ukazuje tuženica. Ovo stoga što je izreka u tom dijelu jasna i neproturječna te su u obrazloženju navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama. Donoseći pobijanu presudu u tom dijelu sud prvog stupnja nije počinio ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti te je i materijalno pravo u tom dijelu pravilno primijenjeno.

8. Sud prvog stupnja utvrdio je da su Međuvlasničkim ugovorom od 30. studenog 1997., koji je prihvatila većina suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovine vrijednosti svih posebnih dijelova zgrade, suvlasnici upravljanje zgradom povjerili Gradskom stambenom komunalnom gospodarstvu d.o.o., Zagreb (čl. 6. Međuvlasničkog ugovora), da je Odlukom suvlasnika stambene zgrade u [adresa] od 30. studenog 1997. u godišnji program upravljanja za 1998. godinu utvrđeno da se mjesečni doprinos za zajedničku pričuvu određuje u iznosu od 2,29 kn/m2, da iz izvatka iz zemljišne knjige, k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], suvlasnički udio redni broj 6 i 7 proizlazi da je tuženica bila suvlasnica jednosobnog stana na mansardi, površine 18,25 m2 u 12/24 dijela te jednosobnog stana u potkrovlju, površine 18,71 m2 u 12/24 dijela koji se nalaze u stambenoj zgradi u [adresa] do trenutka kada je tužena predmetne nekretnine otuđila darovnim ugovorom od 8. lipnja 2012., da je odredbom čl. 12. Međuvlasničkog ugovora propisano da je suvlasnik koji otuđi svoj stan ili promijeni namjenu dužan o tome odmah obavijestiti upravitelja i predstavnika suvlasnika, pri čemu suvlasnik koji je otuđio svoj vlasnički dio nekretnine nema pravo zahtijevati vraćanje svojeg doprinosa u zajedničku rezervu, nego taj ostaje i dalje u njoj kao doprinos tog vlasničkog dijela. Stoga, sud zaključuje da činjenica neobavještavanja upravitelja i predstavnika suvlasnika o promjeni vlasnika nekretnine ne povlači za sobom daljnju obvezu plaćanja pričuve, već samo nemogućnost potraživati vraćanje plaćenih iznosa temeljem pravila o stjecanju bez osnove. Na temelju navedenih utvrđenja pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 90. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP) kada je utvrdio da je tuženica, koja je bila suvlasnica gore navedenih stambenih prostora u zgradi na adresi [adresa], sukladno Međuvlasničkom ugovoru, dužna po osnovi neplaćenih iznosa zajedničke pričuve u spornom razdoblju isplatiti iznos od ukupno 63,08 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog iznosa do isplate.

9. U odnosu na žalbene navode kojima tuženica navodi da iz isprava koje prileže spisu, a posebno Međuvlasničkog ugovora, ne proizlazi nedvojbeno da je ona pasivno legitimirana u ovom predmetu, tuženici prvenstveno valja ukazati na odredbu čl. 375. st. 3. ZVDSP-a kojom je propisano da odluke koje proizlaze iz Međuvlasničkog ugovora obvezuju sve suvlasnike ako je ugovor sklopila većina suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine. S obzirom na to da u konkretnom slučaju nije sporno da je predmetni Međuvlasnički ugovor sklopila većina suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine, to okolnost što tuženica prilikom sastavljanja tog Međuvlasničkog ugovora nije na Popisu suvlasnika (koji je sastavni dio Međuvlasničkog ugovora) navedena kao jedan od suvlasnika ne znači da odredbe tog ugovora ne obvezuju i tuženicu, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja. Ovo osobito stoga što iz zemljišnoknjižnog izvatka za predmetne nekretnine proizlazi da je tuženica u spornom razdoblju bila vlasnica predmetnih nekretnina, kako je utvrdio i sud prvog stupnja. Stoga, okolnost što tuženica sada više nije vlasnica tih nekretnina ne znači da ne postoji njezina obveza podmirenja predmetne tražbine tužitelja nastale u gore navedenom razdoblju u kojem je tuženica bila vlasnica istih, kako je to sve pravilno zaključio i sud prvog stupnja.

10. U odnosu na žalbene navode kojima tuženica ukazuje da je u donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 220. ZPP-a, valja reći da se radi o žalbenom razlogu tzv. relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojeg se sukladno gore navedenoj odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a, ne može pobijati presuda u sporovima male vrijednosti kao što je ovaj.

11. U odnosu na žalbene navode da je u uputi o pravnom lijeku naveden pogrešan rok za žalbu valja reći kako takva okolnost u kojoj je pogrešno navedeno da se žalba može izjaviti u roku od osam dana umjesto pravilno u roku od petnaest dana (čl. 348. ZPP-a), nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Ovo osobito uzimajući u obzir da se u takvoj situaciji, ukoliko bi žalba bila izjavljena u roku od petnaest dana, a ne u roku od osam dana, ne bi smatralo da je žalba nepravovremena s obzirom na to da se rok za žalbu određen zakonom sud ne može smanjiti.

12. Nadalje, tužena se žali i protiv odluke o troškovima postupka sadržane u st. III. izreke pobijane presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova parničnog postupka.

13. Takvu odluku sud prvog stupnja obrazlaže navodima da je sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a utvrđeno da su tužitelji prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu uspjeli u postupku u odnosu na osnovanost tužbenog zahtjeva od 37% te u odnosu na visinu od 37% što ukupno iznosi 74% (37%+37%=74%/2=37%). Tuženica je uspjela u sporu u omjeru od 63%. Daljnjom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a sud je utvrdio ukupan uspjeh tuženice u parnici od 26% (63%-37%=26%) iz čega proizlazi da tužitelji u toj parnici nisu ostvarili pravo na naknadu parničnog troška. Što se tiče naknade troškova privremenog zastupnika sud navodi kako je privremeni zastupnik nepravilno podnio zahtjev za isplatu troškova sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 27/22 i 126/22 – dalje: Tarifa) budući da se u pogledu utvrđivanja visine troškova odvjetnika koji je postavljen za privremenog zastupnika primjenjuju propisi o naknadi troškova tijela skrbništva jer privremeni zastupnik, konkretno Pravilnik o visini iznosa i načinu isplate naknade za rad skrbnika ("Narodne novine", broj 5/14; dalje: Pravilnik) koji odredbom čl. 3. st. 2. propisuje da se naknada za obavljanje pravnih poslova skrbnika za poseban slučaj (posebnog skrbnika) koji je odvjetnik određuje u iznosu 50% nagrade za rad koja bi mu pripadala sukladno Tarifi. Osim toga, sud navodi kako privremeni zastupnik nije zatražio trošak postupka za sebe, već za tuženicu, a što nije pravilno. Naime, sud obrazlaže da je troškove zastupanja tuženice po privremenom zastupniku dužan predujmiti tužitelj, a trošak zastupanja bi pripao privremenom zastupniku da ga je tražio za sebe. Kako je privremeni zastupnik tuženice (odvjetnik) troškove postupka zatražio za tuženicu, a tuženici zatraženi trošak nije nastao, sud je odlučio da isti nema pravo na naknadu troškova.

14. Ovdje prvenstveno valja reći kako, suprotno zaključku suda prvog stupnja, privremeni zastupnik postavljen iz redova odvjetnika ima pravo na naknadu prouzročenih troškova na ime zastupanja tuženika prema Tarifi i to u punom iznosu, a ne 50% kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud. Naime, kada je privremeni zastupnik postavljen odlukom suda za potrebe određenog parničnog postupka zbog razloga propisanog odredbama ZPP-a, tada ne postoji nadležnost Centra za socijalnu skrb za postavljanje skrbnika. Stoga se na privremenog zastupnika kojeg imenuje sud ne odnose propisi o naknadi troškova na teret sredstava socijalne skrbi, već se radi o troškovima zastupanja odvjetnika na koji se odnose odredbe o parničnim troškovima (čl. 151. ZPP-a).

14.1. Međutim, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju ne radi o trošku tuženice već o trošku privremenog zastupnika, dok iz zahtjeva za naknadu troškova s lista 177 spisa proizlazi da je isti podnesen u ime tuženice, kao njezin trošak, a ne u ime privremenog zastupnika, kao njegov trošak. Prema tome, pravilno je postupio sud prvog stupnja kada navedeni trošak nije dosudio tuženici (budući da istoj ne pripada), a ni privremenom zastupniku (budući da ga isti nije tražio za sebe). Pritom valja reći kako privremeni zastupnik tuženice u predmetnoj žalbi niti ne navodi da se radi o trošku koji je trebao predujmiti tužitelj, odnosno koji bi mu trebao platiti tužitelj, već isti isključivo navodi da mu se navedeni trošak treba namiriti iz sredstava državnog proračuna. Stoga, budući da privremeni zastupnik niti ne traži naknadu troškova od strane tužitelja, to se niti iz tog razloga ne bi mogla uvažiti predmetna žalba.

15. Pritom u odnosu na žalbene navode da je tuženici svakako trebalo naknaditi trošak sastavljanja podneska od 14. veljače 2022. koji joj je nastao time što je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva, pa se radi o trošku koji su tužitelji dužni naknaditi tuženici neovisno o ishodu parnice (čl. 156. st. 1. ZPP-a), valja reći kako sukladno gore navedenom, tuženica nema pravo na naknadu troška budući da nju zastupa privremeni zastupnik pa tuženica nije imala nikakve troškove u postupku. Stoga, ista nema pravo na naknadu niti tog troška. Pravo na naknadu troškova imao je privremeni zastupnik te bi mu isti bili dosuđeni da je pravilno postavljen zahtjev za naknadu troškova.

16. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu te potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod st. I. izreke te u dijelu pod st. III. izreke kojim je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka.

17. U ostalom, nepobijanom dijelu (st. II. izreke te st. III. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka) presuda suda prvog stupnja nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP-a).

18. Zahtjev tuženice za naknadu troška sastavljanja žalbe odbijen je temeljem odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a jer ista nije uspjela u žalbenom postupku.

U Velikoj Gorici 26. svibnja 2025.

Sudac

Nikola Ramušćak