REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-3050/23-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ana Ćurković Dražić, u pravnoj stvari tužitelja GS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833 iz Splita, Domovinskog rata 61, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukina & partneri, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16. travnja, 2025, u nazočnosti tužiteljice i punomoćnika tuženika, dana 26 svibnja, 2025
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 1 Ugovora o kreditu 98950/05 od 20.12.2005 zaključenog između tužiteljice i pravnog prednika tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno da se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 30.600,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju tužđenika na dan korištenja, te čl 10 u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi tuženika na dan dospijeća
II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju na ime preplate s osnove valutne klauzule isplati 1.019,38 € sa zateznom kamatom i to:
- na iznos od 4,10 EUR od 07.02.2006. do isplate
- na iznos od 2,95 EUR od 08.03.2006. do isplate
- na iznos od 0,09 EUR od 08.05.2006. do isplate
- na iznos od 0,31 EUR od 07.06.2006. do isplate
- na iznos od 6,75 EUR od 06.11.2008. do isplate
- na iznos od 5,59 EUR od 05.12.2008. do isplate
- na iznos od 18,22 EUR od 09.01.2009. do isplate
- na iznos od 25,02 EUR od 19.01.2009. do isplate
- na iznos od 956,35 EUR od 20.01.2009. do isplate
po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 5. Ugovora o kreditu: broj 98950/05 sklopljenog između tužiteljice i tuženog dana 20.12.2005. godine, koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva 2,00% od iznosa odobrenog kredita minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.““
IV Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 380, 20 EUR koji je platila tuženiku na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva sa zakonskim zateznim kamatama od 21.12.2005. do 31.12.2007. po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. god. pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
V Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 11. Ugovora o kreditu: broj 98950/05 sklopljenog između tužiteljice i tuženog dana 20.12.2005. godine, koja glasi: „Prijevremena otplata. Korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s tim da je dužan podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom
aktom
Kreditora".
VI Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 512,71 EUR koji je naplatila tuženiku na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita sa zakonskim zateznim kamatama od 20.01.2009. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. god. pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
VII Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 214,47 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom
na iznos od 0,85 EUR od dana 07.04.2006. do isplate;
na iznos od 1,67 EUR od dana 07.07.2006. do isplate;
na iznos od 2,06 EUR od dana 01.08.2006. do isplate;
na iznos od 0,15 EUR od dana 09.09.2006. do isplate;
na iznos od 0,34 EUR od dana 06.10.2006. do isplate;
na iznos od 3,12 EUR od dana 08.11.2006. do isplate;
na iznos od 1,66 EUR od dana 08.12.2006. do isplate;
na iznos od 5,62 EUR od dana 06.01.2007. do isplate;
na iznos od 5,19 EUR od dana 07.02.2007. do isplate;
na iznos od 4,63 EUR od dana 08.03.2007. do isplate;
na iznos od 6,34 EUR od dana 06.04.2007. do isplate;
na iznos od 11,59 EUR od dana 05.05.2007. do isplate;
na iznos od 11,52 EUR od dana 07.06.2007. do isplate;
na iznos od 14,11 EUR od dana 10.07.2007. do isplate;
na iznos od 12,92 EUR od dana 07.08.2007. do isplate;
na iznos od 12,14 EUR od dana 06.09.2007. do isplate;
na iznos od 16,08 EUR od dana 05.10.2007. do isplate;
na iznos od 14,12 EUR od dana 09.11.2007. do isplate;
na iznos od 13,09 EUR od dana 11.12.2007. do isplate;
na iznos od 10,75 EUR od dana 05.01.2008. do isplate;
na iznos od 9,18 EUR od dana 07.02.2008. do isplate;
na iznos od 1,01 EUR od dana 06.03.2008. do isplate;
na iznos od 2,16 EUR od dana 08.04.2008. do isplate;
na iznos od 11,34 EUR od dana 09.05.2008. do isplate;
na iznos od 7,48 EUR od dana 06.06.2008. do isplate;
na iznos od 8,20 EUR od dana 08.07.2008. do isplate;
na iznos od 10,52 EUR od dana 12.08.2008. do isplate;
na iznos od 11,89 EUR od dana 05.09.2008. do isplate;
na iznos od 4,74 EUR od dana 07.10.2008. do isplate;
po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
VIII Nalaže se tuženiku da tužitelju plati i parnični trošak u iznosu od 226,54 € zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 26.svibnja 2025 do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Nije među strankama sporno da je tužiteljica dana 20.12 2005. godine, s pravnim prednikom tuženika, HVB Splitska banka d.d.. Poslovnica u Zagrebu, kao kreditorom, zaključila Ugovor o kreditu (dalje: Ugovor) broj. 98950/05, temeljem kojeg joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit u iznosu od CHF 30.600,00, isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja.
2. Tužiteljica navodi da je tuženik u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u članku 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, te je otplatu kredita u članku 10 vezao za ovu valutu. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništavu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (u daljem tekstu ZPP), Zakona o obveznim odnosima (u daljem tekstu ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice.
3. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika, protiv istog je voden sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužiteljice, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem. P 1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je. odlučujući o žalbi tuženika, svojom presudom pod poslovnim brojem: P26632/2017 10 od 14.06.2018 potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik (kao šesti tuženik u tom postupku) u razdoblju od 01.04.2005. godine do 31.12.2008 godine povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužiteljice zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništave i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) to člancima 81, 82 190, a od 07 08.2007 do 31 12 2008 protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 79/07 125/07 75/09 79/09, 89/09 1 133/09) to člancima 96 i 97 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Povodom revizije tuženika u naprijed navedenom trgovačkom sporu Vrhovni sud RH je svojom presudom i rješenjem posl. broj Revt-249/14 od dana 09.04.2015.g. reviziju odbio kao neosnovanu, a ove presude su potvrđene presudom Ustavnog suda RH oznake U-III- 2521/2015 od 13.12.2016.g.
4. Također ističe tužiteljica i da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada") sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu ništava, jer je tužiteljicı nametnuta. Odredba o naknadama bila je sastavni dio tipskog/standardiziranog, unaprijed na obrascu sačinjenog Ugovora o kreditu i nije bila predmet pregovaranja među ugovornim stranama Europski sud pravde je u svojim odlukama zauzeo stav da su ništave odredbe ugovora o kreditu o naknadama za obradu kreditnog zahtjeva, jer bi zarada banke i svi troškovi kredita trebali biti sadržani u kamatnoj stopi, odnosno u fiksnoj kamatnoj marži. Tužiteljica nije mogla utjecati na odluku o tzv ulaznoj naknadi (naknada za obradu i isplatu kredita, na njenu visinu, niti joj je bilo objašnjeno zašto se ta naknada određuje, te zašto u određenom postotku od visine kredita. Radi se o uobičajenom bankarskom poslu u okviru uobičajene bankarske djelatnosti, koja se obavlja u radno vrijeme, a kamatna stopa u koju su ukalkulirani i svi troškovi kredita je bila relativno visoka S obzirom da se radi o jednostranoj odluci tuženika, te da tužiteljici nije niti objašnjeno na što se naknada odnosi, te nije mogla pregovarati o njenoj visini jer je odredba bila inkorporirana u tipski, unaprijed sastavljen na obrascu ugovor o kreditu, ova odredba je ništava. Ništava je i odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (tzv izlazna naknada"), sadržana u Članku 11 Ugovora o kreditu, jer je također, nametnuta od strane tuženika, nije bila predmet pregovaranja, odredba je inkorporirana u standardizirani tipski, unaprijed na obrascu sačinjenom Ugovoru o kreditu Tužiteljica je unaprijed najavila tuženiku da bi željela prijevremeno otplatiti kredit, tuženik je odmah pristao da se kredit otplati prije ugovorenog roka i nije pretrpio nikakvu štetu zbog prijevremene otplate jer su mu svi anuiteti bili plaćeni pravovremeno.
5. Nakon provedenog vještačenja, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, te tzv ulaznu i izlaznu naknadu, te da obveže tuženika na isplatu iznosa koje je tužiteljica preplatila tijekom otplate kredita i to s osnova preplate zbog primjene valutne klauzule u visini glavnice od 1.019,38 €, 380,20 € po osnovi naknade za obradu kreditnog zahjteva, 512,71 € po osnovi naknade za prijevremenu otplatu, sve sa zateznom kamatom i troškom postupka.
6. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik ističe da tužitelj nije dokazao postojanje pravog interesa na podnošenje tužbe i za traženje deklaratorne pravne zaštite, u skladu sa čl. 187. st. 2. ZPP temeljna pretpostavlja za podnošenje deklaratorne tužbe postojanje konkretnog pravnog interesa. Kad takav pravni interes iz tužbe ne proizlazi, sud je dužan tužbu odbaciti primjenom odredbe čl. 288. st. 2. ZPP- a. Osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Ugovor o kreditu nije ništetan. Kretanje tečaja kune prema stranoj valuti nije niti se može smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, stoga se ne može niti valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom, tuženik osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača.
7. Nadalje ističe tuženik da je potraživanje tužitelja zastarjelo. Ističe da su odredbe Ugovora o valutnoj obvezi dopuštene temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Vlutna klauzula zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba, te nakon što je valjano ugovorena, takva odredba ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema valuti švicarskog franka koja se događaju tijekom trajanja ugovornog odnosa. U skladu sa čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne su, lako razumljive i uočljive. Uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti je na njih mogao utjecati.
8. Smatra tuženik da presuda TS u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe P-1401/2012 ne obvezuje Sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove. Na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove. Ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna, kao niti ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. tuženik prvenstveno ističe da tužitelj nije platio nikakav iznos na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Osim toga, do zaključenja glavne rasprave u postupku u kojem je donesena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u povodu kolektivne tužbe, pod poslovnim brojem P-1401/2012Zakon o parničnom postupku nije poznavao institut kolektivne tužbe, stoga je navedeni postupak vođen temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/09). Iz navedenog proizlazi, da u postupku kolektivne tužbe nema mjesta primjeni čl. 502 C Zakona o parničnom postupku o proširenju granica pravomoćnosti, kako se to obrazlaže u revizijskoj odluci Rev-2245/17.
9. Tužitelj je samostalno, svojom voljom odabrao ovu vrstu kredita, iznos kredita, kao i anuitetnu otplatu kredita, tužitelj je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. Ugovora o kreditu.
10. Tuženik ističe i prigovor zastare; zastara nastupila za cjelokupne neodređene iznose navedene u toč. II. glavnog tužbenog zahtjeva (kao eventualnih tužbenih zahtjeva) i to protekom roka od 5 godina od svake navodne uplate. Kolektivna tužba nije vjerovnikova radnja, nego radnja treće osobe (podnositelja kolektivne tužbe) niti se njome traži utvrđivanje, osiguranje ili ostvarenje pojedinog eventualnog prava na isplatu.
11. Ističe također kako tužitelj nema pravo za zakonske zatezne kamate s obzirom da tuženik nije bilo nepošten stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Napominje se kako ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna odugovornih strana nepoštena.
12. Prigovara visini zahtjeva, te ističe materijalno pravni prigovor prijeboja u iznosu od 214,47 €. Predlaže zahtjev odbiti uz naknadu troška postupka.
13. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 98950/05 (list 5-6), izvadak iz tekućeg računa za razdoblje 01.2.2005 do 23.10.2019. (list 7-10), otplatni plan i konto kartica (list 130-133) podaci o visini iznosa obrade kredita i prijevremene otplate, obračun prijevremene otplate (list 17- 18),proveo financijsko vještačenje po vještaku Darko Prpić (list 118- 125), saslušao tužiteljicu (list 192), te temeljem čl 8 i 219 ZPP utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
14. Prijeporno je, je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača, je li odredba o valutnoj klauzuli, ulaznoj i izlaznoj naknadi upotrijebljena suprotno njenoj svrsi, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine , te odnosi li se pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i na tužitelja jer tužitelj nije bio stranka u toj kolektivnoj tužbi, neovisno od toga što je tuženik bio stranka te kolektivne tužbe. Sporan je i prigovor prijeboja.
15. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje dok prema čl. 324. ZOO-a ništetnost neke odredbe Ugovora ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen.
16. U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c., a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.
17. Tužiteljica se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda RH, Visokog trgovačkog suda RH i presudu Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom koje je potvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, (među kojima je i tuženik), pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. Presuda i rješenje VTSRH potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pod brojem Revt- 249/14 od 09. travnja 2015.godine.
18. U odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. VSRH naglašava se potreba vođenja računa o tome da potrošači trebaju moći ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu na temelju postupka kolektivne zaštite, a ujedno, referirajući se na presudu GSZ i TSZ Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15, navodi da je Europski sud u istoj utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, i to tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, dok je treće pravilo da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, a tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13 EEZ.
19. Prema shvaćanju prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22), Su-IV- 33/2022-2 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe.
20. Budući da za povrat stečenog bez osnove nije propisan posebni rok zastare, primjenjuje se opći petogodišnji rok (čl. 225. ZOO). U odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odluka TS Zagreb P-1401/12 je postala pravomoćna donošenjem odluke broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s datumom donošenja te odluke. Kako je tužba je podnesena 27.04.2023. za razliku u valuti, to je prigovor zastare u tom dijelu neosnovan.
21. Pravnim shvaćanjem izraženim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020 zauzet je stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom odlučeno o ništetnosti dijela odredbi koje se odnose na ulaznu naknadu i naknadu za prijevremenu otplatu, to u tom dijelu također nije osnovan prigovor zastare.
22. U vrijeme sklapanja Ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. g. (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), s izmjenama (kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. st. 1 i 2. jasno propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo je nepoštena, ako je suprotna načelu savjesnosti i poštenja odnosno uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.
23. U smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a kako je potrošač slabija ugovorna strana, na tuženiku je teret dokaza da se ne bi radilo o kreditu sklopljenom za privatne potrebe tužitelja koji je fizička osoba.
24. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je kod tuženika uzela nenamjenski kredit, koliko se sjeća trebao joj je za refinanciranje postojećih kredita i podigla je 30.000 CHF. Kod tuženika je dobila informaciju da imaju povoljniji kredit u CHF od ostalih kredita koji su se nudili, službenica je rekla da će joj biti manja rata a veća kreditna sposobnost, također je rekla da je to povoljno i da banka sugerira tu vrstu kredita te je tužiteljica tu informaciju uzela kao točnu jer nije ništa znala o kreditima u CHF. Tužiteljica iskazuje da je pročitala ugovor prije nego ga je potpisala. Tužiteljica ističe da joj službenica nije prezentirala što podrazumijeva naknada za obradu kreditnog zahtjeva i koji su to troškovi, ona je samo došla nakon kreditnog odbora potpisati već gotov obrazac pripremljenog ugovora. Iznos naknade je banka umanjila od kreditnog iznosa tako da ona nije to sama platila već se odbila od kreditnog zahtjeva. Odbilo se odmah taj dan kod isplate kredita. Jednako je bilo i kada je došla prijevremeno zatvoriti kredit, službenica je samo odbila tu naknadu. Misli da je zatvorila negdje u siječnju 2009. Pitala je službenicu da joj se objasni svaka pojedina odredba, međutim službenica nije bila dovoljno kompetentna jer se radilo o tipskom ugovoru. Rekla je da se radilo o tipskom ugovoru i da je to sadržaj pravnog posla.
25. Iz iskaza tužiteljice ne može se zaključiti da bi se radilo o bilo kakvoj eventualnoj poslovnoj djelatnosti tužiteljice, pa stoga iz navedenog proizlazi svojstvo potrošača. U ovom postupku tuženik niti nije učinio vjerojatnim da je u slučaju tužiteljice i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužiteljicu u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama sporne odredbe.
26. Nadalje valja reći kako je tužiteljica kao korisnik kredita, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je teret dokaza da tužiteljica eventualno ne bi bila prosječan potrošač upravo na tuženiku. Također, a u odnosu na navod tuženika da tužiteljica nije dokazala da je potrošač, valja navesti da, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev- 18.18).
27. Spornim ugovornim odredbama o tzv ulaznoj i izlaznoj naknadi u biti je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., te 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., te 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP).
28. Stajalište je Suda EU, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020, u spojenim predmetima br. C-224/19 i C-259/19, upravo u svezi problematike naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da čl. 2., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe istog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tome, odredbe koje su sporednog značaja u usporedbi s onima koje određuju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene istim pojmom, a što je ovdje slučaj, s obzirom da nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita, isto kao i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ne spada pod ''ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene'' te se na iste ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Nadalje, u predmetu C-224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna, jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. Pri tome valja naglasiti da u pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.
29. Tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak, a niti je objasnio tužitelju kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita (u postotku). Naime, ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u ovom slučaju ista naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik uopće nije niti pokušao tužitelju razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju istu naknadu. Također, sadržaj navedene odredbe nepotpun je i upućuje na konkretizaciju u internim aktima banke, a koji tužitelju nisu izloženi ni pojašnjeni, niti su mu bili dostupni, s obzirom da se radi o internom aktu tuženika. Ujedno, tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade. Dakle, banke su morale određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti i to u postotnom iznosu, čime su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit.
30. ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
31. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).
32. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
33. Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.
34. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO- a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl.- 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.
35. Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela.
36. Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.
37. Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužitelj je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP 03 i čl. 96. st. 1. ZZP 07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.
38. Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.
39. Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.
40. Stoga tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.
41. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 G i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.
42. Vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
43. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da su bitne odredbe Ugovora o kreditu, nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, te nepoštena ugovorna odredba o tzv ulaznoj i izlaznoj naknadi tj. od kada su ugovorene valjalo je utvrditi ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose i valutnu klauzulu i tzv ulaznu naknadu i naknadu za zatvaranje kredita. Sasvim je sigurno, i proizlazi iz iskaza tužiteljice, da se o navedenim spornim odredbama glede naplate tzv. ulazne naknade i izlazne naknade nije pregovaralo, jer je unatoč tuženikovim obrazloženjima, riječ o tipskom, formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Sasvim je i izvjesno, da tuženik ne bi omogućio tužitelju niti sklapanje takvog Ugovora da iste ugovorne odrednice (sporan čl. 5. i 11.) nisu bile uključene u Ugovor, dok tuženik drukčije nije niti dokazao.
44. Time je sud utvrdio da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.
45. Odredbom čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO-a je propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome prije obavijestiti banku, te da u tom slučaju korisnik kredita je dužan banci kao davatelju kredita nadoknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio.
46. U ovom slučaju, prijevremena otplata kredita nije nikakva povreda prava iz ugovornog odnosa (neispunjenje ili zakašnjenje), već je tužitelj iskoristio pravo vratiti pozajmljeni novac prije isteka roka.
47. Bitno je i za istaknuti, da odredba čl. 1024. ZOO-a jasno propisuje da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od vraćanja kredita do dana kada ga je trebala vratiti. Premda naknada za prijevremenu otplatu kredita je jednostavno (neostvarena) kamata koju bi banka dobila da je tužitelj redovito otplaćivao kredit, što pravno gledano predstavlja izmaklu korist u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a, a koji vid štete ne može tuženik zahtijevati od tužitelja u vidu navedene naknade.
48. Međutim, tuženik nije dokazao da je zbog prijevremene otplate pretrpio štetu, dok je spornom ugovornom odredbom u biti tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP-a.
49. Bitno je i istaknuti, da je takvim spornim uglavkom Ugovora zapravo i ciljano otežano tužitelju ispunjenje Ugovora prije roka (a na što tužitelj ima potpuno zakonsko pravo) te je tužitelj korištenjem svojeg prava zbiljski novčano kažnjen od strane tuženika, pa je tužitelj platežom ovakve naknade financijski oštećen, jer je tuženik povrijedio zakon na tužiteljevu štetu.
50. Glede zahtjeva za plaćanjem zateznih kamata od dana nakon plaćanja naknade za obradu kredita, odnosno plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, pa do isplate, valja reći da tuženik nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje istih ništetnih odredbi i ista odredbe su nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takvih nepoštenih i ništetnih odredbi tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Dakle, tuženik je bio nepošten stjecatelj, te samom činjenicom istog, zatezna kamata teče od dana nepoštenog stjecanja. Sukladno čl. 1111. ZOO-a, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe za posljedicu ima ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo. Stoga, utvrđenjem predmetnih ugovornih odredbi ništetnim, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
51. U odnosu na visinu tužbenog zahjteva sud je odredio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem po vještaku Darko Prpić. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 7.680,39 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 1.019,38 EUR, ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 1.615,87 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 214,47 EUR. Tužiteljici je naplaćena naknada prilikom isplate kredita na dan 21.12.2005. godine u iznosu 612,00 CHF (2,00%) sukladno članku 5. Ugovora o kreditu – kunske protuvrijednosti 2.864,65 kn, odnosno eurske portuvrijednosti po fiksnom tečaju 380,20 EUR. Tužiteljici je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita na dan 20.01.2009. godine u iznosu 763,86 CHF (4%) vidljivo iz Obračuna prijevremene otplate kredita (list 18 spisa) kunske protuvrijednosti 3.862,99 kn, odnosno eurske portuvrijednosti po fiksnom tečaju 512,71 EUR.
52. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog te da tzv. negativna razlika iznosi 214,47 eur koji iznos je tuženik i stavio u prijeboj. Međutim, uzevši u obzir pravno shvaćanje VSRH izraženo u odluci poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023., sud ocjenjuje da je tužiteljica zahtijevala samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužiteljica s njim sklopila ovakav Ugovor o kreditu, te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora.
53. Prema pravnom shvaćanju ovog suda glede stava tuženika da bi trebalo obračunati i umanjiti eventualno dosuđeni iznos za manje plaćene iznose koji su bili niži od početno ugovorenih, ističe se da plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužiteljica nije primila, odnosno stekla bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja, odnosno uračunavanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odgovoran je za štetu sugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji tuženik nije pregovarao s tužiteljicom niti ju je informirao o odlučnim okolnostima vezanim uz rizičnost valutne klauzule u CHF. Sukladno navedenom, krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na strani tuženika. Pri tome se napominje da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP odnosi samo na potrošače. Naime, pravna osnova po kojoj je tužiteljica plaćala niži iznos u odnosu na početnu ugovoreni zbog tečajne razlike nije otpala, slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužiteljice u smislu odredbe čl. 1111. ZOO.
54. Stoga je po shvaćanju ovog suda, a primjenjujući smisao odredaba čl. 1111. i čl. 322. te čl. 323. ZOO, tuženik taj koji treba vratiti sve ono što je stekao na osnovi takve ništetne ugovorne odredbe, pa u rečenom smislu niti nema osnove prihvaćanja prigovora prijeboja te je odlučeno kao pod točkom VII. izreke ove presude, pri čemu se upućuje i na odluku Rev-549/23 ali i odluku C-140/22, SM, KM protiv mBank, presuda Suda EU od 7.12.2023., koja isključuje mogućnost umanjenja naknade koju potrošač zahtijeva za protuvrijednost kamata na glavnicu koje bi kreditna institucija primila da je ugovor ostao na snazi jer je to protivno Direktivi 93/13, koje tumačenje je primjenjivo i u slučaju eventualne tzv. negativne tečajne razlike.
55. Istaknuti prigovor radi prijeboja tuženika je neosnovan jer tuženik nema tražbinu prema tužiteljici. Za isticanje procesnog prigovora radi prijeboja potrebno je da se radi o istovrsnim, dospjelim i uzajamnim tražbinama koje ne smiju biti zastarjele. Naime, tuženik prema tužiteljici nema tražbinu koja bi bila istovrsna, dospjela i uzajamna već novac tužiteljice i njezinu preplatu smatra svojima i njezin novac želi staviti u prijeboj sa njezinim vlastitim potraživanjem, pa je takav prigovor neosnovan, a tražbina tuženika prema tužiteljici ne postoji, radi čega je sud odlučio kao u toč. VII izreke presude.
56. U odnosu na stajalište tuženika da su se u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, na koji se tužitelj poziva, zaštita pružala na apstraktnoj, općenitoj razini i u istom se nisu izvodili dokazi na okolnost jesu li sporne odredbe ugovora nepoštene, a da u predmetnoj parnici tužitelj treba dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive odnosno da su nepoštene, valja istaći da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužiteljica, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev-3142.2018) pa kako iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. broj:P-1401.12, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129.13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632.17 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249.14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221.18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužiteljici vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule iznosi 1.019,38 € , pri čemu su pojedini mjesečni iznosi s datumima dospijeća pobliže navedeni u tablici to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod toč. II. izreke presude, sve temeljem odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO te utvrditi da ne postoji potraživanje tuženika u visini od 214,47 eur.
57. Tuženik nije davao primjedbe na eventualni matematički izračun vještaka. Slijedom toga sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je dan temeljem kompletne dokumentacije koja je priložena u spis, prema podacima o promjeni kamatnih stopa, te sukladno pravilima struke i vještine.
58. Temeljem tog nalaza i mišljenja sud je utvrdio da je tužiteljica u tijeku otplate kredita s osnova preplate zbog mijenjanja tečaja švicarskog franka ukupno preplatila iznos od 1.019,38 €, a pojedinačne mjesečne iznose tužiteljica je zatražila sukladno nalazu i mišljenju vještaka, pa joj je sud dosudio i zateznu kamatu kako je vještak iskazao od svake pojedinačne mjesečne preplate do isplate.
59. Radi toga sud je tužiteljici dosudio iznos glavnice od s osnova preplate zbog primjene valutne klauzule u visini glavnice od 1.019,38 €, 380,20 € po osnovi naknade za obradu kreditnog zahtjeva, 512,71 € po osnovi naknade za prijevremenu otplatu. Dospijeće i visina ovih iznosa utvrđeno je uvidom u potvrdu samog tuženika na listu 17 i 18 spisa, kao i nalazom vještaka.
60. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 1. ZPP-a, a tužiteljica nije imala troškove zastupanja, stoga su joj dosuđeni troškovi vještačenja 200,00 € i pristojbe na tužbu 26,54 €, ukupno 226,54 € sa zateznom kamatom od donošenja presude do isplate prema čl 30 OZ. Zagreb, 26.svibanj 2025.
Sudac:
Ana Ćurković Dražić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od objave ove presude. Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.
Dna:
- tužiteljici
- pun. tuženika
