Poslovni broj: Pn-1663/2023-28

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ines Gutzmirtl Špehar, kao sucu pojedincu, a temeljem prijedloga više sudske savjetnice - specijalista CŽ, u pravnoj stvari tužitelja GŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Bruno Spiz, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, Širolina ulica 4, OIB: 57500462912, kojeg zastupa punomoćnica NŽ, dipl. iur., zaposlenica tuženika, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. travnja 2025. godine u nazočnosti punomoćnika stranaka i tužitelja osobno, dana 26. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.236,74 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. lipnja 2020. godine do isplate, kao i naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.687,64 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. svibnja 2025. godine do isplate, i to do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje od tuženika platež iznosa od 1.097,01 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana 23. lipnja 2023. godine do isplate, odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 23.06.2023.g. navodi da se dana 22.06.2020. godine dogodila prometna nezgoda na cesti A4-GP Goričani (granica Republike Mađarske)

– Varaždin-Zagreb (čvorište Ivanja Reka, A3), općina Sveti Ivan Zelina na 96 km+800 metara na način da se na tom dijelu autoceste našla divlja životinja-lisica koja je pretrčavala kolnik, a tužitelj nije mogao izbjeći nalet na istu, usprkos poštivanju svih zakonskih propisa te je istu udario prednjim dijelom svoga vozila reg. oznake [registarska oznaka], M1, Honda Accord, uslijed čega mu je nastala velika materijalna štetu na vozilu. Navodi da je odgovornost tuženika proizlazi iz činjenice što se nesreća dogodila na javnoj autocesti za čije su sprečavanje odgovoran tuženik, a materijalna šteta na vozilu tužitelja iznosi 3.333,75 eura, odnosno 25.133,24 kn. Kako se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora ali je isti odbijen, on stoga tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 3.333,75 eura sa kamatom koja teče od dana podnošenja odštetnog zahtjeva do isplate, uz naknadu troška parničnog postupka sa pripadajućom zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, istaknuvši prvenstveno prigovor zastare predmetnog potraživanja, obzirom je od tužiteljevog saznanja za štetu, te podnošenja tužbe proteklo više od 3 godine (odredba čl. 230 st.1. ZOO-a). Štetni događaj dogodio se dana 22. lipnja 2020.g., a tužba je podnijeta 26. lipnja 2023.g. Opreza radi, tuženik se očituje na tužbeni zahtjev i ističe neosnovanost tužiteljeve tvrdnje kako je tuženik odgovoran za nastanak štetnog događaja, a da se pri tom ne navodi niti jedna relevantna zakonska odredba iz koje to proizlazi, te da se za tu tvrdnju ne dostavlja niti jedan dokaz, te je tvrdnja samo pretpostavka. Iz tužbe nije razvidno o kakvom se propuštanju od strane tuženika radi, odnosno što je tuženik napravio ili propustio napraviti kako bi spriječio nastanak štetnog događaja. Tužiteljev navod kako odgovornost tuženika proizlazi iz činjenice da se nesreća dogodila na javnoj autocesti u potpunosti je neosnovan i netočan. Napominje da je odgovornost trgovačkog društva koje upravlja javnom cestom za štetu koju divljač nanese na javnim cestama uređena Zakonom o cestama, odredbom čl. 50. st. 1. prema kojoj ista odgovaraju za štetu po osnovi krivnje, ukoliko na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, javnu cestu ne označi prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. Sukladno stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske krivnja pravne osobe koja upravlja cestom odnosno koncesionara može se sastojati samo u propustu da postavi posebnu signalizaciju i znakove koji će sudionike u prometu upozoravati na opasnost od mogućeg naleta divljači, sukladno rješenju Ustavnog suda republike Hrvatske broj: U-I-6264/2014 od 04.03.2015.g., te odlukom Ustavnog suda RH u odluci broj: U-III-7258/2014 od 25.05.2017.g. iz kojih nedvojbeno i nesporno proizlazi da u slučajevima štetnih događaja zbog naleta vozila na divljač na javnoj cesti pravna osoba koja upravlja javnom cestom odgovara po načelu kulpoznosti temeljem čl. 50. Zakona o cestama, dok lovoovlaštenici i lovozakupnici odgovaraju po načelu kauzaliteta temeljem odredbi čl. 1045 st.3. i 1063-1067 Zakona o obveznim odnosima. Nastavno na citiranu odredbu Zakona o cestama (lex specialis) i sukladno odredbi čl. 1045. st.1. Zakona o obveznim odnosima (lex generalis) za štetu nastalu na autocesti tuženik odgovara po načelu krivnje i to u situacijama kada je šteta nastala kao posljedica nepropisnog održavanja autoceste i to suprotno zakonskoj obvezi . U predmetnom slučaju do štetnog događaja nije došlo zbog neodržavanja autoceste, odnosno zbog propusta ili krivnje tuženika. Tuženik osporava odgovornost i uzročno-posljedičnu vezu između postupanja tuženika i štetnog događaja, s obzirom na to da je ophodarska služba tuženika u cijelosti postupila sukladno propisima i pravilima struke glede održavanja i zaštite javnih cesta, odnosno u skladu s Pravilnikom o održavanju cesta i Pravilnikom o ophodnji javnih cesta, a sve sukladno odredbama Zakona o cestama. Navedenim zakonskim i podzakonskim popisima propisana je svaka radnja koju su osobe nadležne za održavanje autoceste dužne poduzeti prilikom održavanja javne ceste, odnosno način na koji vode brigu i poduzimaju primjerene mjere glede omogućavanja odvijanja sigurnog i nesmetanog prometa na javnoj cesti, uspostava i učestalost ophodarske službe U predmetnom slučaju do štetnog događaja nije došlo zbog neodržavanja autoceste i zaštitne žičane ograde, već zbog iznenadnog dolaska divljači (lisice) na ograđeni prostor autoceste, a koje tuženik, nije mogao spriječiti mjerama i radnjama koje poduzima temeljem zakonskih i podzakonskih propisa, a kojima su definirane obveze tuženika u pogledu održavanja javnih cesta i zaštitne žičane ograde. Radi zaštite ceste i korisnika od ulaska životinja, autocesta je čitavom dužinom ograđena zaštitnom žičanom ogradom sukladno Projektu prometne signalizacije i opreme odnosno u skladu s Općim tehničkim uvjetima i važećim hrvatskim normama (HRN U.S4.102; HRN U.S4.106; HRN U.S4.112), te se ista održava na način da se redovito pregledava, po potrebi popravlja ili zamjenjuje i u slučaju potrebe, otklanja se sve što bi moglo ugroziti sigurnost i nesmetano odvijanje prometa na autocesti. Pored navedenog, za predmetnu dionicu autoceste izdana je uporabna dozvola što je dokaz da je izvedeno stanje dionice autoceste uključujući i postavljenu zaštitnu žičanu ogradu sukladno projektnoj dokumentaciji i građevinskoj dozvoli. Tuženik ističe kako predmetnog dana prilikom ophodnje dionice autoceste gdje se dogodila prometna nezgoda nisu postojala, niti su primijećena ikakva oštećenja, a pogotovo ne oštećenja zaštitne žičane ograde. Svako oštećenje na zaštitnoj žičanoj ogradi mora se evidentirati u dnevniku rada ophodara, a iz dnevnika rada ophodara razvidno je da u istom nisu upisana oštećenja na zaštitnoj žičanoj ogradi niti prokopi ispod ograde. Napominje da autoceste ulaze u kategoriju cesta na kojima se ophodarska služba obavlja svakodnevno od 00,00 do 24,00 sata i to na način da ophodarska služba redovito u određenim vremenskim razmacima obilazi autocestu te intervenira ukoliko uoči da su nastupile okolnosti koje ugrožavaju sigurnost prometa. Na navedeni način bila je organizirana ophodnja i dana 22. lipnja 2020.g. Prema odredbi čl. 3. Pravilnika o ophodnji javnih cesta, ophodnja se obavlja najmanje tri puta dnevno, s time da se prema odredbi čl. 12. istog Pravilnika ophodnja smatra obavljenom ako je ophodarska dionica prijeđena u oba smjera najmanje jednom u dvanaest sati, odnosno najmanje 3 puta u 24 sata. Sukladno Pravilniku o ophodnji javnih cesta ophodarski dnevnik dokaz je da je ophodnja stvarno izvršena uredno i da nije bilo nikakvih propusta u izvršavanju ophodnje. Putni radni list, dnevnik rada i ophodarski dnevnik mjerodavne su i vjerodostojne isprave iz kojih je vidljivo da je ophodnja na autocesti obavljena, kao i sve radnje koje se poduzimaju radi odvijanja sigurnog i nesmetanog prometa. Iz putnog radnog lista ophodarske službe za prvu smjenu razvidno je da je predmetna dionica u prvoj smjeni obiđena, a u drugoj smjeni dionica je obiđena neposredno prije štetnog događaja, kojom prilikom nije uočena divljač na kolniku autoceste, niti nedostaci na autocesti, kao ni oštećenje zaštitne žičane ograde. Iz navedenog nesporno proizlazi da je ophodarska služba na kvalitetan način vršila kontrolu stanja kolnika. Iz dostavljene dokumentacije razvidno je da je dana 22. lipnja 2020.g. ophodarska služba Tehničke jedinice održavanja "Ivanja Reka" prije i nakon štetnog događaja u redovitim ophodnjama obilazila predmetnu dionicu autoceste te istu pregledavala, kojom prilikom nisu uočene nikakve okolnosti koje bi ugrožavale sigurnost prometa. Nadalje, u dnevniku rada nigdje nije evidentirano oštećenje na zaštitnoj žičanoj ogradi, niti prokop ispod ograde te je ista bila funkcionalna u smislu sprječavanja ulaska životinja. Slijedom navedenog, objektivno nije bilo moguće reagirati i spriječiti nalet vozila na lisicu, s obzirom na činjenicu da je lisica na kolnik autoceste očito dospjela neposredno prije nesreće, a ophodarska se služba ne može naći u svako vrijeme na svakom mjestu. Odmah nakon štetnog događaja, a za vrijeme trajanja očevida radnici tuženika pregledali su zaštitnu žičanu ogradu u oba smjera, lijevu i desnu stranu i na istoj nisu pronašli oštećenja, niti zadignuća. Ujedno se ističe da prethodno nije bilo dojavljeno od strane korisnika autoceste niti tuženiku, niti djelatnicima policije o pojavi divlje životinje na kolniku autoceste, a što upućuje na činjenicu da je divlja životinja u potpunosti nepredvidivo i neposredno prije naleta osiguranika tužitelja dospjela na kolnik autoceste, a što tuženik nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti. Napominje se da u slučaju dojave bilo korisnika, ophodara ili djelatnika MUP-a tuženik odnosno radnici Centra za nadzor i upravljanje prometom prometa putem displeja iznad autoceste o tome obavještavaju odnosno upozoravaju korisnike i ograničavaju brzinu kretanja. Kako u ovom slučaju nije bilo nikakve dojave o pojavi divlje životinje na kolniku autoceste, a i slijedom navedenog, objektivno nije bilo moguće spriječiti nalet tužitelja na divlju životinju. Navodi da je iz gore navedenog dnevnika rada referenta operatera razvidno da je u 22,06 sati operater Centra za nadzor i upravljanje prometom (CNUP) zaprimio dojavu Policije o naletu osobnog vozila na srnu u smjeru Goričana, o čemu je odmah obaviješten ophodar OŽ. Dolaskom na mjesto događaja ophodar OŽ utvrdio je da se radi o naletu na divlju životinju – lisicu, a ne na srnu kako je dojavljeno. Napominje da pojava divljači na kolniku autoceste nije propust trgovačkog društva koje upravlja autocestom, niti je divljač - lisica u vlasništvu istog. Nastavno na navedeno ističe se isključiva odgovornost lovačkog društva koje gospodari lovištem u neposrednoj blizini dionice autoceste na kojoj se dogodio štetni događaj, a iz kojeg lovišta je divlja životinja izašla na kolnik autoceste. Uvidom u Središnju lovnu evidenciju Ministarstva poljoprivrede utvrđeno je da se u neposrednoj blizini predmetne dionice autoceste na kojoj se dogodio štetni događaj s obje strane autoceste nalazi lovište i to s desne strane lovište broj: XX I/105 Žitnjak, a s lijeve strane lovište broj: I/147 Gornja posavina, što je razvidno iz karti lovišta koje se dostavljaju u privitku. Divljač na cesti je opasna stvar, jer predstavlja povećanu opasnost nastanka štete za okolinu, a za štetu od opasne stvari sukladno odredbi čl. 1064. ZOO-a odgovara njezin vlasnik i to bez obzira na krivnju, na temelju objektivne odgovornosti, sukladno odredbi čl. 1045. st.3. ZOO-a. Umjesto vlasnika stvari i isto kao i on odgovara i osoba kojoj je vlasnik povjerio stvar da se njome služi ili osoba koja je inače dužna nadgledati stvar - odredba čl. 1066. st.1. ZOO-a. Temeljem citiranih zakonskih odredbi, za štetu nastalu naletom vozila na divljač koja iznenada iskoči na cestu, a koja se smatra opasnom stvari, odgovara ovlaštenik prava lova na području iz kojeg je divljač iskočila na cestu, budući da gospodarenje lovištem i divljači obuhvaća uzgoj, zaštitu, lov i korištenje divljači. Sukladno navedenom, ističe se prigovor promašene pasivne legitimacije. Obzirom nije moguće utvrditi mjesto na kojem je divljač ušla u ograđeni prostor autoceste, jer niti nakon pregleda zžo na istoj nisu zamijećena oštećenja, a niti je pronađeno mjesto koje bi omogućilo pristup u ograđeni prostor, tuženik posebno ističe činjenicu da se predmetna prometna nezgoda dogodila na čvoru Ivanja Reka, a što je razvidno iz potvrde I. postaje prometne policije Zagreb. Navodi da je čvor je sjecište osi dviju ili više razvrstanih cesta (Pravilnik o sadržaju, ustroju i načinu vođenja baze podataka o javnim cestama). Nadalje, pristupne ceste do čvorišta su u pravilu državne ili županijske ceste i njima ne upravlja tuženik i za te ceste ne postoji zakonska obveza da budu ograđene zaštitnom žičanom ogradom (dalje u tekstu zžo). Tuženik nije obvezan postaviti zžo na čvorište autoceste, jer bi postavljanje zžo onemogućavalo vozila u izlasku s autoceste ili u dolasku na nju, iz čega proizlazi da tuženik ne može biti odgovoran za štetni događaj iz razloga što je na čvorištu izostala zžo, jer tamo nije trebala niti biti. Osim navedenog, životno je i logično da na određenom mjestu ograda mora i završiti, a to je mjesto gdje odvojak autoceste ulazi u naseljeno mjesto, pa je upravo na tom mjestu gdje završava autocesta, završava i zžo, divljač - lisica mogla započeti svojim kretanjem prema autocesti, za koju okolnost tuženik također ne snosi odgovornost, jer je životno da ne može biti odgovoran što na jednom mjestu autocesta, a time i zžo završava. Pored navedenog, radi se o divljači koja živi u jazbinama (dupljama) ispod zemlje, i koja je poznata kao dobar kopač koji se kreće hodnicima ispod zemlje te je moguće da je lisica na kolnik dospjela na taj način, u kom slučaju joj zžo ne predstavlja prepreku. Pretrčavanje lisice preko kolnika autoceste predstavlja nenadani događaj, na koji uz sve poduzete mjere tuženik nije mogao utjecati. Oštećenik mora dokazati svoju štetu i štetnikovu štetnu radnju, međutim, niti pored toga štetnik nije dužan naknaditi štetu oštećeniku, sve dok se ne utvrdi njegova odgovornost za takvu naknadu štete. Da bi štetnik bio odgovoran za naknadu štete njegovo postupanje mora biti protupravno, odnosno da je postupao suprotno nekom propisu. Sudska praksa zauzela je stav da je osnovno pravilo građanskog prava da je onaj koji nešto tvrdi dužan to i dokazati, stoga je tužitelj dužan dokazati nastanak štete i odgovornost za štetu. O teretu dokaza postojanja svih pretpostavki za naknadu štete tuženik se poziva na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u presudi VSRH Rev -256/2009-2 i presudi VSRH Rev 463/2006-2 Slijedom navedenog, razvidno je da nema uzročne veze između postupanja tuženika i predmetnog štetnog događaja. Naime, bitne pretpostavke odgovornosti za štetu su: subjekti, štetna radnja, šteta, uzročno posljedična veza i protupravnost štetne radnje. U ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene navedene pretpostavke u odnosu na tuženika, zbog čega tuženik nije odgovoran za naknadu potraživanja tužitelja, jer je za njegovu odgovornost potrebno protupravno postupanje. U ovom slučaju tuženik je postupao u skladu sa svim odredbama Zakona o cestama, Pravilnika o održavanju cesta i Pravilnika o ophodnji javnih cesta, odnosno nije postupao protupravno. Tuženik je ispunio svoje zakonske obveze ophodnje autoceste i poduzeo sve mjere radi osiguranja sigurnog i nesmetanog prometa, te se osporava postojanje bilo kakve radnje ili propusta koje bi se moglo dovesti u uzročno - posljedičnu vezu s štetnim događajem te ne postoji osnova za odgovornost tuženika pa se osporava osnovanost tužbenog zahtjeva. Sličan stav proizlazi i iz presuda koje se dostavljaju u privitku. Tuženik osporava i visinu štete na vozilu u cijelosti, obzirom da tužitelj nije dostavio dokaze na temelju kojih se može utvrditi koja su oštećenja nastala na vozilu, kao niti račune o kupnji dijelova, niti izvršenoj zamjeni. Tužitelj nije priložio niti jedan dokaz na okolnost utvrđivanja visine materijalne štete, a na tužitelju je teret dokaza za utvrđivanje visine štete, što je tužitelj propustio učiniti. Visina štete utvrđuje se temeljem izvida štete od strane vještaka prometne struke ili procjenitelja šteta jednog od osiguravajućih društava kojim bi se utvrdila oštećenja na vozilu. Tuženik se protivi provođenju prometnog vještačenja na okolnost utvrđivanja visine štete na vozilu tužitelja, s obzirom da nije napravljen izvid štete neposredno nakon nesreće. Neosnovan je i zahtjev za tijek zakonskih zateznih kamata, obzirom se visina štete tek treba utvrditi tijekom postupka. Temeljem iznijetoga, tuženik osporava pasivnu legitimaciju, odgovornost, osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te postojanje bilo kakve radnje ili propusta na strani tuženika koje bi se moglo dovesti u uzročno posljedičnu vezu sa štetnim događajem, u cijelosti osporava osnovanost tužbenog zahtjeva koju tužitelj nije dokazao, niti učinio vjerojatnom. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tužitelj podneskom od 26.02.2025.g. precizira tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju prometnog vještaka u valuti EUR kao službenom valutom u RH od 01. siječnja 2023.g., slijedom čega tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 2.236,74 eura sa pripadajućom zateznom kamatom kao u tužbi, uz naknadu parničnog troška sa pripadajučom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.

4. Tuženik u daljnjem tijeku postupka ističe da se protivi snižavanju tužbenog zahtjeva izvršenog podneskom od 26.02.2025.g. jer isto predstavlja povlačenje tužbe te ustraje na dokaznom prijedlogu za saslušanjem svjedoka OŽ, ophodara.

5. Kako je tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potraživao iznos od 2.236,74 eura sa pripadajućom kamatom, dok je tužbom potraživao iznos od 3.333,75 eura, tuženik je u daljnjem tijeku postupka na ročištu održanom dana 15.04.2025.g. izrijekom iskazao protivljenje snižavanju tužbenog zahtjeva izvršenog podneskom od 26.02.2025.g., smatrajući da snižavanje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe i za koju je radnju potreban pristanak tuženika. Obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 3. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (3/21) održane 26. travnja 2021. kojim je izražen stav da snižavanje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe i da je za isto potreban pristanak tuženika, sud je nastavio postupak po tužbenom zahtjevu istaknutom u tužbi.

6. Nadalje, na istom je ročištu za glavnu raspravu tužiteljeva sestra CŽI htjela predati podnesak kojim se osvrće na navode tuženika u odnosu na presumiranu krivnju te kojim dostavlja sudsku praksu vezano za odgovornost tuženika u konkretnom slučaju sa osvrtom na isti i za koji je podnesak tužitelj iskazao da opunomoćuje svoju sestru da preda navedeni podnesak. Kako se tuženik usprotivio njegovom korištenju jer navedeni podnesak nije predan sudu u roku od 8 dana prije održavanja ročišta, to je sud raspravnim rješenjem odlučio kako neće uzeti u obzir podnesak koji je predala tužiteljeva sestra na istom ročištu sukladno odredbi čl. 299a st. 4 ZPP-a obzirom da isti nije predan u propisanom roku od 8 dana prije održavanja ročišta, uzevši pritom u obzir da isti nije niti relevantan za meritum spora jer se istim dostavljala sudska praksa i osvrće na pravno shvaćanje spora, a što nije potrebno sudu da donese odluku u ovom predmetu.

7. Tijekom postupka izvođenja dokaza sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja i svjedokinje FŽ te je izvršio uvid u potvrdu MUP-a od 05.07.2020.g. sa zapisnikom o ispitivanju alkohola u organizmu (list 4, 7-8 spisa), presliku ponude broj 347 za popravak vozila od 06.07.2020.g. (list 9 spisa), odštetni zahtjev (list 20 spisa), putni radni list broj: 1485/2020 od 22.06.2020.g. za prvu smjenu (list 30-32 spisa), putni radni list broj: 1487/2020 za 22. 06.2020.g. za drugu smjenu (list 34-36 spisa), ophodarski dnevnik od 22.06.2020.g. za prvu i drugu smjenu, dnevnik rada blok br.06 list broj 347 od 22.06.2020.g. za prvu smjenu, dnevnik rada blok br. 06, list broj 348 od 22/23.06.2020.g. za drugu smjenu, presliku podataka HAC o prometnoj nezgodi-zapisnik broj: 648 od 22.06.2020.g. (list 38-39 spisa), slike oštećenja na vozilu tužitelja (list 40-41 spisa), izvještaj o putovanjima i vožnjama za ophodarsko vozilo reg. oznake [registarska oznaka] (list 42-45 spisa), podneske stranaka, kao i ostalu priležeću dokumentaciju. Ujedno je provedeno prometno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Igoru Jakopliću koji je dana 07.02.2025.g. dostavio sudu pisani nalaz i mišljenje. Ostale dokaze sud nije provodio jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP). Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

8. Prvotno valja istaknuti da je sud ocijenio kao neosnovan tuženikov zastarni prigovor. Naime, da bi počela teći zastara, šteta mora biti dospjela, dakle tužitelj mora znati za štetu, visinu štete i štetnika. Iz stanja proizlazi da je tužitelj mogao najranije znati za osobu štetnika sa danom 23.06.2020.g. kada je uputio odštetni zahtjev tuženiku, dok je visinu tužbenog zahtjeva, odnosno visinu materijalnih oštećenja na vozilu mogao najranije utvrditi sa danom 06.07.2020.g., kada je zaprimio ponudu broj 347 ovlaštenog Honda servisa Dinamic trade d.o.o. za popravak oštećenja na njegovom vozilu (list 9 spisa), slijedom čega sud nalazi da je zastarijevanje počelo najranije teći s predmetnim datumom u odnosu na navedeno u smislu čl. 215 ZOO-a. Kako je zastarijevanje počelo teći s danom 23.06.2020.g. u odnosu na osobu štetnika, a s danom 06.07.2020.g. u odnosu na visinu štete, dok je tužba podnijeta dana 23.06.2023.g., to sud nalazi da potraživanje tužitelja nije zastarjelo u smislu odredbe čl. 230 ZOO-a.

9. Kako je između stranaka sporna odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja, odnosno sama činjenica nastanka štetnog događaja, te obzirom na prigovor promašene pasivne legitimacije, sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja i svjedokinje FŽ.

10. Iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi da su se oni vraćali sa produženog vikenda u lipnju 2020.g., dodajući da je on vozio, a FŽ je bila na suvozačkom mjestu. Bilo je oko 10,00 sati navečer kada su došli na dionicu autoceste Zagreb- Goričan, a na naplatnu postaju Sveta Helena. Uzeli su karticu za plaćanje cestarine te se je prestrojio u desnu traku te ih je nakon koje minutu-dvije vožnje udarila neka životinja koja je iskočila iz razdjelne trake koja dijeli dvije suprotne trake. Razdjelne trake su odijeljene metalnom ogradom, no kako je ista bila obrasla visokom travom, nije ništa vidio prije nego što je ta životinja iskočila pred auto. Nije znao o kojoj životinji je riječ, mislio je da je možda u pitanju mlada srna pa je to rekao i policiji kada je zvao, a kasnije je saznao da je u pitanju lisica. Pozvao je policiju koja je došla na lice mjesta i oni su pozvali ophodarsku službu. Policija ga je alkotestirala, rezultat je bio 0/0 g/kg. Također je policija slikala auto, odnosno oštećenja pa, pretpostavljam da je slikala i lisicu. Napominje da se lisica neko vrijeme rovala pod njihovim autom, nakon toga se je otkvačila, oni su se još vozili, lisica nije bila u neposrednoj blizini auta kada su se zaustavili, a on nije baš htio ići pretraživati cestu da nađe lisicu. Poslije su ju našli ophodari koji su rekli da je bila u neprepoznatljivom stanju. Tužitelj misli da se je uoči udara lisice kretao brzinom između 110-120 km/h i nije bilo nikakvog posebnog ograničenja brzine na toj dionici ceste. Ophodari su išli gledati ogradu da li je negdje lisica mogla ući, no rekli su da zbog mraka i zbog toga što je cijela ograda bila obrasla travom, da se ne može utvrditi gdje je mogla ući ili da li postoji rupa. Nakon što su zaustavili auto, tužitelj je vidio a su tablice na prednjem dijelu auta otpale, da je popucao branik, maglenke su ispucale, dio branika oko kojeg su maglenke je otpao i nisu ga poslije našli i iscurila je tekućina ispod mašine. Upalio je auto, mogao se voziti, no cijelo vrijeme je pazio da li raste temperatura motora jer da je porasla u tom bi slučaju zvao vučnu službu. Tada nije znao 100% da li je u pitanju tekućina za klimu. On je u to vrijeme bio osiguran kod SAVA osiguranja, ali nije imao poseban kasko za takvu vrstu štete pa se nije njima obratio. U policiji je dobio podatak da Croatia osiguranje osigurava te vrste šteta, odnosno da su oni osiguravatelj tuženika pa je otišao kod njih. Otišao sam u Croatia osiguranje da napravi izvid štete, oni su poslikali vanjska oštećenja te su ga poslali u ovlašteni Honda servis da se vidi da li ima unutarnjih oštećenja jer Croatia nema takvu radionu da rastave auto. U Honda servisu su skinuli branik te su poslikali i utvrdili sva oštećenja koja su povezana sa tim udarom i nisu bila vidljiva golim okom te poslali to CROATIA osiguranju radi dopune izvida štete. Croatia nije napravila dopunu izvida štete jer je likvidator štete utvrdio da Croatia ne osigurava štete na autocesti, već su zaduženi za obične javne ceste koje nisu ograđene. On se je poslije obratio tuženiku sa odštetnim zahtjevom, ali su ga oni odbili i rekli da je za to krivo lovačko društvo. Auto nije do kraja popravio, popravljao je ono što sam mogao i kada je imao novaca, odnosno popravljao je ono što je bilo nužno da auto bude tehnički ispravan. Uslijed udara lisice, hladnjak klime je odmah iscurio i njega su morali mijenjati, to je platio sam o svom trošku 10.000,00 kuna. Hladnjak motora je bio oštećen odnosno izvijen, ali to se nije mijenjalo. On možda ima račune za popravak koje je radio preko Honda servisa u početku, a za kasnije popravke nema račune jer je to nabavljao preko Njuškala i slično. On je osnovne popravke da auto bude funkcionalan popravljao brzo, već nakon kojih tjedan dana od sudara, a ostalo je čekao da vidi da li će se uspjeti nagoditi, misli da je to bilo u roku od šest mjeseci.

11. Iz iskaza svjedokinje FŽ u bitnome proizlazi da se nezgoda zbila 22. lipnja 2020.g., kada su se tužitelj i ona vraćali sa mora, misli da je u pitanju bio neki praznik. Išli su prema [adresa] i to je bilo na dionici autoceste Zagreb- Goričan, dodajući da kada su ušli na autocestu i na kućicama uzeli kartu za cestarinu, vozili su se možda koju minutu kada je odjedanput nešto iskočilo iz visoke trave koja se nalazila u sredini kolnika koji odjeljuje prometne trake. GŽ je vozio, a ona je bila na mjestu suvozača. To je tako bilo iznenada da nisu niti znali koja je životinja bila u pitanju, a naknadno su im rekli da je to bila lisica. Tužitelj je uoči udara mogao voziti najviše 100, 110 km/h jer nije mogao ostvariti preveliku brzinu jer je prije toga neposredno ušao na autocestu i bili su na naplatnim kućicama. Prije udara u auto ništa nisu ništa vidjeli budući je bila riječ o sekundi, iznenada, a možda bi ju primijetili da je ona pretrčavala suprotnu traku. Nakon udara začuo se jaki udarac te je lisica završila ispod auta i tako je još bilo još kojih dvadesetak metara. GŽ se zaustavio da ide vidjeti što je, no nije ju mogao naći, a ni zbog prometa nije mogao previše tražiti te su poslije čuli da su ju našli djelatnici koji održavaju cestu. Nakon zaustavljanja, vidjela je da je auto bio u katastrofalnom stanju, cijeli prednji dio branika je bio popucan i vidjeli su da je iscurila neka tekućina, no nisu znali što je u pitanju. Poslije, kada su htjeli upaliti klimu ,vidjeli su da ne radi i da uopće ne puše na hladno pa, pretpostavlja da je ta tekućina povezana sa klimom. Oni su nakon toga nazvali policiju koja je došla i napravila zapisnik i također je napravila alkotestiranje tužitelja, koliko se sjeća. Također su došli i djelatnici autocesta koji rade na održavanju ceste i išli su tražiti lisicu za koju se utvrdilo da je više puta pregažena nakon njihovog auta. Djelatnici su također išli provjeriti stanje ograde koja ograđuje autocestu, no uz ogradu je sve bilo puno raslinja i visoke trave pa su rekli "da čak i postoji rupa, ista se ne bi vidjela zbog tog raslinja". Auto je bio u voznom stanju, no GŽ je cijelim putem kući vozio jako polako i oprezno jer se bojao da mu se ne otkvači prednji branik. Oni su se nalazili u desnoj traci. U vrijeme udara nije bilo drugih auta na cesti, toga se sjeća jer je bilo 10,00 navečer i htjeli su da netko stane nakon udara, no nitko nije prolazio te su tek poslije počeli prolaziti neki auti. Gušći je bio promet u traci za suprotan smjer, no ne može se sada očitovati koliko točno gust. Ne može se sjetiti da li je na mjestu udara bilo posebno ograničenje brzine, ona je tada bila suvozač pa nije baš obraćala pažnju.

12. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja i svjedokinje FŽ kao istinit jer su isti dati životno, logično, uvjerljivo i bez zastajkivanja te je u suglasju sa svim ostalim provedenim dokazima te je stoga analizom iskaza tužitelja i imenovane svjedokinje sud utvrdio dinamiku nastanka štetnog događaja sukladno navodima iz tužbe iz koje proizlazi da je do prometne nezgode došlo na način da je dana 23.06.2020.g. na autocesti A4-GP Goričani – Varaždin-Zagreb (čvorište Ivanja Reka, A3), općina Sveti Ivan Zelina na vozilo tužitelja naletjela lisica, uslijed čega su nastala oštećenja na vozilu tužitelja.

13. Nadalje, iz preslike ophodarskog dnevnika i dnevnika rada također podredno proizlazi činjenica nastanka štetnog događaja obzirom je iz istog razvidna činjenica čišćenja kolnika na predmetnom dijelu od pregažene životinje.

14. Imajući u vidu iskaz tužitelja iz kojih je razvidno da je do naleta lisice na vozilo tužitelja došlo na autocesti A4-GP Goričani – Varaždin-Zagreb (čvorište Ivanja Reka, A3), to sud nalazi da pasivna legitimacija, kao i odgovornost tuženika kao proizlazi iz odredbe čl. 50 Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14; dalje: ZOC) kojom je propisano da se za štetu trećih osoba nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi utvrđenje da na mjestu nastanka prometne nezgode, a i u samom smjeru kretanja tužitelja prije mjesta naleta nije bio postavljen prometni znak opasnosti "divljač na cesti", a niti predmetna činjenica proizlazi iz stanja spisa.

15. Predmet spora vezan je uz štetu nastalu na tužiteljevom vozilu u prometu na javnoj cesti. Točnije, ovdje je riječ o zahtjevu vlasnika za naknadu za štetu koju je njegovo vozilo pretrpjelo u vožnji pri nalijetanju na lisicu na javnoj cesti.

16. Štete ove vrste nisu neuobičajene na cestama koje se nalaze u blizini lovišta ili koje prolaze kroz njih. I pored toga, svi oni koji mogu odgovarati za štete ove vrste, posebno osobe koje upravljaju cestama na kojima nastupio štetni događaj te osobe koje upravljaju lovištima, najčešće raznovrsnim pravnim aktivnostima pokušavaju otkloniti od sebe odgovornost za konkretnu štetu, odlučno je prebacujući jedna na drugu i/ili na vozača oštećenog vozila. Takvim postupanjem ili propuštanjem štete ove vrste u budućnosti ma koliko se potencijalni nositelji odgovornosti trudili na opisani način, neće nestati.

17. I pored proteka vremena čini se kako se sudska praksa nije jednoznačno izjasnila o ovim spornim pitanjima premda se Vrhovni sud Republike Hrvatske u ovom pogledu jasno opredijelio. U međuvremenu, došlo je i do izmjena za ovu materiju relevantnih zakona i drugih propisa koji neke stvari unekoliko uređuju drugačije posebno na način da tuženikovu pretpostavljenu krivnju zamjenjuju s dokazanom krivnjom (čl. 50. st. 1. ZC-a). Ovaj sud se uvažavajući sve okolnosti ovog slučaja te posebno određene izmjene relevantnih propisa, opredijelio za odluku iz izreke i za obrazloženje razloga za njeno donošenje kako slijedi.

18. Među strankama u ovoj pravnoj stvari nije sporna činjenica nastanka štete tužitelju. Među strankama je sporno je li tuženik pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, kao što je i sporno je li tuženik odgovoran za ovu štetu? 17. I pored brojnih mjera usmjerenih na uvećanje sigurnosti na cestama (ZOC, Pravilnik o održavanju cesta („Narodne novine“ broj 90/14), Pravilnik o prometnim znakovima, Pravilnik o ophodnji javnih cesta, čak i Zakon o lovu („Narodne novine“ broj: 140/05, 75/09, 14/14, 21/16, 41/16, 67/16, 62/17; dalje: ZOL), potpunu sigurnost prometa na javnim cestama nije moguće osigurati. Neće je osigurati niti sve brojniji novi propisi u tom pogledu. Moguće su brojne nepredviđene situacije na cesti koje ne mogu unaprijed spriječiti ni vozači ni tuženik niti pravne osobe koje upravljaju lovištima. Konačno, i vozači kada god svjesno odluče sjesti za volan vozila, prešutno prihvaćaju i rizike koji proizlaze iz činjenice njihovog upravljanja, premda o tome malo koji vozač razmišlja dok započinje vožnju i dok vozi. Tuženik kao pravna osoba koja upravlja javnom cestom i/ili lovačko društvo kao pravna osoba koja gospodari lovištem, ne može baš apsolutno spriječiti da ijedna divlja životinja dođe do javne ceste, kao što niti vozač vozila na javnoj cesti ne može unaprijed poduzeti mjere koje će spriječiti svaku mogućnost nastupanja prometne nezgode zbog naleta na neočekivanu divljač na cesti.

19. Također treba istaknuti da se na pitanja da li je tuženik odgovoran što se lisica u noćnim satima i pored postavljene žičane ograde uz cestu na obje strane, pojavila na javnoj autocesti, odnosno da li je vozač oštećenog vozila odgovoran što nije očekivao lisicu na cesti i zato što nije unaprijed prilagodio brzinu uvjetima na cesti i takvoj mogućnosti, često ne mogu dati ni jednoznačni niti pouzdani odgovori, pa odatle i možebitne različite sudske odluke u odnosu na drugačije konkretne okolnosti.

20. Ono što je sigurno moguće zaključiti jest činjenica da niti jedan vozač koji se koristi javnom cestom, u vožnji rijetko ili nikada unaprijed na razmišlja o tome da će se pri vožnji autocestom sudariti sa lisicom ili drugom divljači poput vepra ili srndaći. Zato vozači lisice ni ne očekuju na cesti i zato unaprijed ne razmišljaju o radnjama za izbjegavanje lisica i drugih divljih životinja. Pažnja vozača je u pravilu usmjerena na ponašanje njihovih vozila, zvuk motora, cestu neposredno pred njima i oko njih, te na druga vozila u prometu koja za njih najčešće predstavljaju najveću opasnost.

21. I pored toga, doprinos vozača tužiteljevog vozila nastanku ove nezgode ne postoji, jer je iz potvrde Ministarstva unutarnjih poslova od 05.07.2020.g. vidljivo da ovaj događaj na cesti nije izazvan kršenjem prometnih propisa. Odatle i neosnovanost tuženikovih prigovornih navoda iz odgovora na tužbu.

22. Za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara se po osnovi krivnje (čl. 50. st. 1. ZC-a).

23. Pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. ovoga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima (čl. 50. st. 2. ZC-a). Odredbom čl. 50. st. 1. ZC-a propisana je odgovornost za štetu ove vrste od onog tko je tu štetu prouzročio ili skrivio. Ova odredba po ocjeni ovog suda ne propisuje kao raniji propisi, tuženikovu odgovornost za štete ove vrste na temelju pretpostavljene, već na temelju dokazane krivnje.

24. Odgovornost pravne osobe za ovu štetu koja upravlja javnom cestom se pretpostavlja ako ona na dijelu ceste na kojem je došlo do štete, nije na zahtjev osobe koja upravlja lovištem, postavila odgovarajući prometni znak „divljač na cesti“ (čl. 50. st. 2. ZOC-a). Dužnost je tuženika na javnoj cesti osigurati uvjete za siguran i nesmetan promet (ZC, Pravilnik o održavanju cesta, Pravilnik o ophodarskoj službi, Pravilnik o prometnim znakovima, Pravilnik o ophodnji javnih cesta). Odredbama čl. 2. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama uvrštene su i zaštitne žičane ograde među opremu koja uvećava sigurnost prometa na cestama.

25. Stoga sud nalazi kako se na ovaj predmet ne može isključivo primijeniti odredba čl. 50. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14; dalje: ZOC), već je potrebno imati u vidu i druge odredbe ZC- a, kao i odredbe Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19 i 42/20; dalje: ZSPC) te Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 78/15; dalje: ZOO).

26. Naime, divljač (lisica) koja pretrčava cestu na kojoj se odvija promet motornim vozilima smatra se opasnom stvari, a za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik sukladno odredbi čl. 1064. ZOO-a. Nadalje, Imajući u vidu kako je i motorno vozilo u pokretu opasna stvar, koja se kreće cestom, svakako valja ukazati i na pitanje odgovornosti osobe koja upravlja javnom cestom. Ovo iz razloga što se, prema čl. 6. st. 1. ZSPC-a, ceste, kao osnova na kojoj se odvija promet, moraju projektirati, izgrađivati, opremati, održavati i štititi tako da odgovaraju svojoj namjeni i zahtjevima sigurnosti prometa u skladu s odredbama posebnog zakona i propisima donesenim na temelju toga zakona. Nadalje, prema čl. 6. st. 2. ZSPC-a, pravna ili fizička osoba nadležna za održavanje ceste dužna je voditi brigu i poduzimati primjerene mjere glede omogućavanja odvijanja sigurnog i nesmetanog prometa. 9. Odredbom čl. 50. ZC-a, važećega u vrijeme štetnoga događaja, regulirana je odgovornost za štetu pravnih osoba koje upravljaju javnom cestom, odnosno koncesionara, za štetu trećim osobama nastaloj na javnoj cesti zbog naleta na divljač. Prema toj odredbi, pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. ovoga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. Dakle, kada se ta odredba promatra i tumači gramatički, onako kako glasi, doista bi proizlazilo kako u ovom konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tuženika.

27. Međutim, odredba čl. 50. ZC-a ne predstavlja normu odvojenu od ostalih odredbi tog i drugih zakona, niti su navedenom odredbom derogirane odredbe ZSPC-a i ZOO-a u dijelu kojim je regulirana obveza održavanja cesta te odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti. Stoga, ako je pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar u cijelosti ili djelomično pridonijela nastanku štete, tada ona sukladno odredbi čl. 1067. st. 4. ZOO-a odgovara oštećeniku razmjerno težini svoje krivnje.

28. Člankom 1063. ZOO-a propisano je da se smatra da šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću, potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Nadalje, čl. 1067. ZOO- a propisano je da se vlasnik oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti (st. 1.), da se vlasnik stvari oslobađa odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti (st. 2.), da se vlasnik oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete, da ako je nastanku štete djelomično pridonijela treća osoba, ona odgovara oštećeniku solidarno s vlasnikom stvari, a dužna je snositi naknadu razmjerno težini svoje krivnje (st. 4.) te da se osoba kojom se vlasnik poslužio pri uporabi stvari ne smatra trećom osobom (st. 5.).

29. Ovaj sud dodatno ukazuje kako se, prema čl. 6. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17 i 70/19; dalje: ZSPC), ceste, kao osnova na kojoj se odvija promet, moraju projektirati, izgrađivati, opremati, održavati i štititi tako da odgovaraju svojoj namjeni i zahtjevima sigurnosti prometa u skladu s odredbama posebnog zakona i propisima donesenim na temelju toga zakona. Nadalje, prema čl. 6. st. 2. ZSPC-a, pravna ili fizička osoba nadležna za održavanje ceste dužna je voditi brigu i poduzimati primjerene mjere glede omogućavanja odvijanja sigurnog i nesmetanog prometa. Imajući u vidu kako je motorno vozilo u pokretu opasna stvar (čl. 1064. u vezi čl. 1069. ZOO-a iz 2005.), djelatnost čija je svrha omogućivanja sigurnog i nesmetanog prometa opasnih stvari javnom cestom po samoj logici stvari predstavlja opasnu djelatnost.

30. Imajući u vidu kako onaj koji obavlja opasnu djelatnost (tuženik) odgovara po načelu uzročnosti, osim ako ne dokaže kako ta djelatnost nije izazvala štetu, ovaj sud zaključuje kako postoji odgovornost tuženika za naknadu štete po ovom štetnom događaju, neovisno o činjenici da li su u vrijeme štetnog događaja provođene ili ne ikakve lovne aktivnosti od strane lovačkog društva. Naime, do naleta na divljač došlo je u prostoru koji je morao biti ograđen i na koji se ne bi smjelo ući, osim na za to predviđenim mjestima. Činjenica da je divljač ipak nekako došla na prostor brze ceste predstavlja odgovornost tuženika, i on za štetu odgovara, osim ako ne dokaže koji od razloga isključenja odgovornosti iz čl. 1067. ZOO-a, a što isti nije učinio do okončanja ovog postupka.

31. Međutim. neovisno o naprijed navedenom, a obzirom na činjenicu da iz rezultata provedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) proizlazi da nastala šteta nije tužiteljeva krivnja, odnosno krivnja vozača njegovog vozila, sama činjenica da se na javnoj cesti kojom upravlja tuženik u vrijeme nezgode i pored postojanja zaštitne ograde te i pored obilazaka ophodarskih tuženikovih službi, dogodila nezgoda zbog naleta na lisicu, po ocjeni ovog suda ukazuje na vjerojatni tuženikov čin ili propust (nepažnju; čl. 1049. ZOO-a). Tuženikov propust se očituje u stanju njegove zaštitne žičane ograde uz cestu koja je na neki točno neutvrđeni način, na ovom ili nekom drugom nepregledanom dijelu javne ceste, zbog njenog oštećenja ili izvedbe, ostala propusna za lisice. Postojanje građevinske i uporabne dozvole za izvedbu ove ograde i njene tehnički predviđene karakteristike, ne mijenjaju činjenicu da je lisica prošla kroz ovu ogradu ili ju je možda preskočila. Odatle i zaključak o tome da tuženik i pored postavljanja zaštitne ograde uz cestu zbog njene propusnosti, nije poduzeo zaštitne mjere u mjeri koja bi ovu lisicu spriječile da dođe na javnu cestu. Ili drugim riječima, tuženik u pogledu postavljanja ove ograde nije postupio na pravilan način te tuženik unatoč suprotnim tvrdnjama do zaključenja glavne rasprave nije dokazao da tome nije bilo tako (čl. 219. st. 1. ZPP-a).

32. Točnije tuženik pored same tvrdnje u tom pogledu, nije dokazao da njegova ograda nije bila propusna za lisicu (čl. 219. st. 1. ZPP-a; teret dokaza u ovom pogledu je bio na njegovoj strani). Jednako tako, on nije dokazao ni postojanje drugih okolnosti koje bi isključile njegovu odgovornost (slučaj koji pogađa isključivo tužitelja; suprotno ocjeni prvostupanjskog suda). Odatle i tuženikova krivnja za ovu štetu (čl. 50. st. 1. ZOC-a).

33. Jednako shvaćanje u pogledu propusnosti ograde postavljene od pravne osobe zadužene za upravljanje i gospodarenje javnom cestom, te posljedično i o odgovornosti te pravne osobe za štetu koja je nastala na vozilima od divljači koja se i pored zaštitne ograde uz cestu našla na javnoj cesti, zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u presudi poslovni broj Rev-x-230/12-2 od 8. studenoga 2021.g., kao i odluka VSRH broj Rev x 230/2012-2 od 8. studenoga 2012.g.

34. Propusnost žičane ograde uz autocestu za lisicu ili drugu divljač tuženikova ophodarska služba zasigurno ne može utvrditi prilikom ophodnje, pa niti spriječiti, posebno ne u večernjim i noćnim satima. Zato tuženikove tvrdnje o provedbi česte ophodnje na javnoj cesti te ophodarski dnevnici čiji sadržaj jedino potvrđuje da je ophodnja vršena, a ne i kako je vršena, po ocjeni ovog suda ne mogu utvrditi činjenicu propusnosti ograde. Možebitne okolnosti da li je u pitanju oštećenje (otvor) ili općenito propusnost tuženikove zaštitne ograde, bilo zbog njene tehničke izvedbe, oštećenja ili dodatno, zbog spretnosti i okretnosti lisice koja je eventualno u stanju proći ispod iste ili je preskočiti, činjenica je da se lisica u ovoj pravnoj stvari našla na javnoj cesti pred tužiteljevim vozilom te da je udarom vozila u lisicu na cesti došlo do imovinske štete na tužiteljevoj strani.

35. Slijedom iznijetoga, sud nalazi da je tuženik propustio izvršiti svoju obvezu i osigurati nesmetano i sigurno odvijanje prometa, slijedom čega je sud u cijelosti otklonio prigovor tuženika u odnosu na navedeno budući da u konkretnom slučaju nije niti bilo oštećenja na ogradi već je ograda postavljena na način da je lisica mogla preskočiti ogradu i izletjeti na autocestu. Naime, sama činjenica da je na kolnik dospjela divlja životinja ukazuje na propust tuženika, odnosno na neadekvatnost ograde jer da je ograda bila postavljena ispravno i adekvatno, tada kroz istu ne bi mogle proći niti manje niti veće životinje, pa tako niti lisica u konkretnom slučaju,

36. Usto treba napomenuti kako tuženik nije dokazao nikakve okolnosti koje bi ukazivale na da je do štete došlo doprinosom tužitelja kao vozača automobila obzirom analizom provedenih dokaza nije utvrđen nikakav propust tužitelja u načinu vožnje (obzirom da je u trenutku nesreće bila noć i bez oborina, kolnik je bio suh i ravan, a koja je činjenica razvidna iz zapisnika o prometnoj nesreći broj 548 koji prileži listu 38 spisa) ili reagiranja koji bi predstavljao doprinos nastanku štetnog događaja (iz potvrde MUP-a o štetnom događaju proizlazi da provedenim očevidom nije utvrđeno kršenje prometnih propisa od strane tužitelja koji je alkotestiran i utvrđeno je da nije bio pod bio pod utjecajem alkohola, opojnih droga ili lijekova uoči štetnog događaja), dok je analizom iskaza saslušanog tužitelja i njegove suputnice FŽ utvrđeno tužitelj kretao u granicama dopuštene brzine, da se nalet bio iznenada, u sekundi (iz čega proizlazi zaključak da tužitelj nije imao mogućnost izbjegavanja štetnog događaja), to sud smatra da tuženik provedenim dokazima nije dokazao u smislu čl. 219 ZPP-a da je tužitelj načinom i brzinom vožnje doprinio visini nastale imovinske štete.

37. Slijedom iznijetoga, imajući u vidu rezultate provedenih dokaza, sud je utvrdio odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja uslijed neadekvatnosti zaštitne ograde, slijed čega sud nalazi kako nema potrebe za provođenjem dokaznim prijedloga tuženika za saslušanjem svjedoka OŽ, ophodara tuženika na okolnost urednog obilaska autoceste i stanja na autocesti prije i nakon nesreće, smatrajući da bi provođenje istih samo dovelo do odugovlačenja postupka i stvaranja dodatnog troška za stranke. Naime, eventualno saslušanje ophodara mogu potvrditi jedino tuženikove tvrdnje o provedbi česte ophodnje na javnoj cesti, odnosno utvrđenja činjenice da li je ophodar uočio oštećenja na zaštitnoj ogradi, no navedenim se dokaznim prijedlogom ne može prema ocjeni ovog suda utvrditi činjenica propusnosti ograde, slijedom čega se predmetni dokazni prijedlog ukazuje kao neprikladan pa time i nepotreban. Ovdje također valja istaknuti da iz iskaza samog tužitelja i suvozačice proizlazi utvrđenje da su im djelatnici tuženika nakon nezgode i provjere stanja ograde koja ograđuje autocestu iskazali kako je uz ogradu sve bilo puno raslinja i visoke trave pa su im rekli "da čak i postoji rupa, ista se ne bi vidjela zbog tog raslinja", a što nedvojbeno upućuje na zaključak da uslijed neodržavanog visokog raslinja predloženi svjedok ne bi se niti mogao očitovati da li je stvarno bilo kakvo oštećenje na žičanoj ogradi zbog kojeg je lisica mogla dospjeti na autocestu.

38. Tuženik tvrdi da ovu štetu pripisati slučaju koji pogađa samo tužitelja, odnosno da je treba pripisati pravnoj osobi koja upravlja lovištem i njenoj objektivnoj odgovornosti za ovu štetu koja je proizašla od divlje životinje kao opasne stvari (čl. 1064. ZOO-a), no postavlja se pitanje zašto bi pravna osoba koja upravlja lovištem odgovarala za ovu štetu koja je nastala tužiteljevom vozilu na javnoj cesti kojom upravlja tuženik. Ovaj sud ocjenjuje da se žičanom ogradom ograđena javna cesta, neovisno o tome prolazi li kroz područje lovišta ili samo pored njega, ne može tretirati područjem lovišta (čl. 9. do 11. ZOL-a), već iz lovišta izdvojenim područjem kojim upravlja i gospodari pravna osoba zadužena za javne ceste, ovdje tuženik. Već samo zbog toga, prema ocjeni ovog suda, u pravilu izostaje odgovornost pravne osobe koja upravlja lovištem za štete ove vrste, slijedom čega sud ocjenjuje da je upravo takav slučaj u konkretnom predmetu.

39. Slijedom navedenog, sud ocjenjuje da su ovoj pravnoj stvari ispunjene zakonske pretpostavke za postojanje tuženikove odgovornosti za štetu koju je pretrpio tužitelj (šteta, oštećenik, štetnik, protupravnost i uzročna veza između protupravne radnje i nastale štete) u smislu čl. 50. st. 1. ZOC-a i čl. 1049. ZOO-a, odnosno njegovu krivnju za ovu štetu ocjenjuje dokazanom. Rezultati dokaznog postupka (čl. 8. ZPP-a) upućuju da je odgovornost pravne osobe koja upravlja lovištem za štetu nastalu na tužiteljevom vozilu u ovoj pravnoj stvari isključena, jer nije dokazano (niti dokazivano) da se lisica na koju je naletio vozač tužiteljevog vozila, na javnoj cesti našla zbog propusta upravitelja lovišta ili uslijed organiziranog lova u lovištu uz njegovo odobrenje (čl. 86. st. 3. ZOL). Jednako tako, odatle po ocjeni ovog suda i tuženikova pasivna legitimacija u ovoj pravnoj stvari i njegova odgovornost za ovu štetu.

40. Kako je između stranaka ujedno sporna visina tužbenog zahtjeva, sud je proveo prometno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Igoru Jakopliću.

41. Iz nalaza i mišljenja ing. Igora Jakoplića proizlazi utvrđenje da je njegovo mišljenje da je sva šteta na vozilu evidentirana prema ponudi broj 347 ovlaštene radionice za HONDA vozila uloženoj u spis na kojoj se temelji tužbeni zahtjev mogla nastati u predmetnom štetnom događaju kad je došlo do naleta na lisicu na autocesti. Međutim, u spisu nema fotografije oštećenja hladnjaka rashladne tekućine motora, a i tužitelj je iskazao da hladnjak nije zamijenjen. Zamjenu hladnjaka motora nije uvažio jer nema fotografija oštećenja u spisu, a vještakova je procjena da se radilo o manjem oštećenju koje se može zanemariti jer ne utječe na funkcionalnost vozila, kao niti na tržnu vrijednost vozila. Na vozilu nije nastala ekonomska totalna šteta jer trošak popravka nije premašivao 75% vrijednosti neoštećenog vozila osiguranika tužitelja. Visina troška popravka prema cijenama dijelova kod ovlaštenih koncesionara za HONDA vozila na dan utvrđivanja štete 06.07.2020. godine i satnici od 21,24 EUR-a iznosi 1.789,39 EUR-a, a što zajedno s uključenim PDV-om po stopi od 25 % iznosi oko 2.236,74 EUR-a.

42. Nalaz i mišljenje vještaka Igora Jakoplića, sud je ocijenio stručno danim na temelju uvida u svu dokumentaciju od strane stručnjaka koji je obrazložio i potkrijepio sve svoje zaključke, a koju činjenicu potvrđuju i stranke koje nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje prometnog vještaka.

43. Imajući u vidu ranije iznesena utvrđenja temeljem kojih je utvrđen osnov tužbenog zahtjeva, a kako je prometnim vještačenjem utvrđena cijena troška popravka vozila od 2.236,74 eura, to sud nalazi da tužitelj ostvaruje pravo na platež naknade štete u utuženom iznosu prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, kako to proizlazi iz točke I izreke presude, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj.

44. Nadalje, kako je tuženik tijekom postupka istaknuo protivljenje snižavanju tužbenog zahtjeva, slijedom čega je sud morao u odnosu na imenovanog nastaviti postupak po tužbenom zahtjevu istaknutom u tužbi u kojem je tužitelj potraživao od tuženika platež iznosa od 3.333,75 eura sa pripadajućom kamatom, neovisno o snižavanju tužbenog zahtjeva, to je valjalo odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje od tuženika iznos od 1.097,01 eura sa pripadajućom zateznom kamatom i odlučiti kako to proizlazi iz točke II izreke presude.

45. Tužitelj ostvaruje pravo na zateznu kamatu počev od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, obzirom da isti ostvaruje pravo na zateznu kamatu počev od dana podnošenja odštetnog zahtjeva u smislu čl. 12 Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (dalje: ZOOP), neovisno o činjenici da li je tuženik izvršio popravak oštećenja na vozilu ili ne. Stopa zatezne kamate određena je sukladno čl. 29 st. 2 ZOO-a.

46. U odnosu na preciziranje tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju prometnog vještaka, uslijed čega je došlo do snižavanja tužbenog zahtjeva u odnosu na tužbeni zahtjev postavljen u tužbi, sud isto nije cijenio u smislu čl. 158 st. 1 ZPP-a na način da bi dosudio tuženiku trošak za sniženi dio, budući je stav ovog suda kako tužitelj sve do provedenog vještačenja i zaprimanja vještačkog nalaza nije niti mogao znati konkretnu visinu imovinske štete na svojem vozilu, slijedom čega sud nije utvrđivao uspjeh stranaka u odnosu na visinu predmeta spora u pojedinoj fazi spora u odnosu na navedeno. Naime, ako je sudu potrebno stručno znanje kako bi mogao utvrditi opseg i visinu imovinske štete sa naslova oštećenja na tužiteljevom vozilu (čl. 250 ZPP-a), isto to je potrebno i tužitelju da bi mogao urediti tužbeni zahtjev, sukladno rezultatima provedenog prometnog vještačenja.

47. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i 155 st. 1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja parnične radnje i to temeljem Tbr 9 toč. 1 i Tbr 8 toč. 1, Tbr. 42 i 50. Trošak postupka odnosi se na trošak pristupa na ročišta na dane 06.09.2024.g., 06.11.2024.g. i 15.04.2025.g. temeljem Tbr 9 toč. 1, svaki u visini od 100 bodova te na trošak sastava podnesaka od 05.09.2024.g. i 26.02.2025.g., svaki u visini od 100 bodova temeljem Tbr 8 toč. 1, što ukupno iznosi 500 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.000,00 eura, što uvećano za 25% PDV-a iznosi 1.250,00 eura. Tužitelju je također priznat trošak prometnog vještačenja u iznosu od 300,00 eura, obzirom je isti bio nužan za utvrđenje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva, te trošak pristojbe na tužbu i na presudu, svaku u iznosu od 68,82 eura sukladno Zakonu i Tarifi o sudskim pristojbama (Narodne novine 125/11), slijedom čega sveukupan trošak postupka iznosi 1.687,64 eura. Na tako određeni trošak tužitelju je temeljem čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona dosuđena zakonska zatezna kamata tekuća od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi određenoj čl. 29 st. 2 ZOO-a.

48. Tužitelju nije priznat trošak sastava odštetnog zahtjeva, tužbe, pristupa na ročišta na dane 12.06.2024.g. i podneska od 12.06.2024.g. obzirom je navedene radnje za tužitelja poduzimala njegova sestra GŽI po punomoći temeljem krvnog srodstva, a ne kao njegova odvjetnica budući je iz očitovanja HOK-a razvidno da je imenovanoj rješenjem HOK-a od 05.12.2022.g. obustavljeno pravo na obavljanje odvjetništva danom dostave istog rješenja koje joj je dostavljeno dana 20.01.2023.g. (list 82-83 spisa), slijedom čega imenovana u vrijeme poduzimanja navedenih radnji nije mogla zastupati tužitelja kao odvjetnica već isključivo kao njegova sestra, slijedom čega imenovani ne ostvaruje pravo na odvjetnički trošak sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Sud je ujedno odbio zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav podneska od 07.11.2024.g., budući da isti nije bio potreban u smislu čl. 155 st. 1 ZPP-a, jer je navedenim podneskom dostavio potvrdu o uplati, a za koju mu radnju nije bio potreban podnesak. Također mu nije priznat trošak sudskih pristojbi u visini razlike od zatraženih 79,79 eura do dosuđenih 68,82 eura pojedinačno obzirom mu je dosuđen trošak pristojbi sukladno visini tužbenog zahtjeva s kojim je uspio u sporu. Stoga je odlučeno kao u točci II izreke presude.

49. Kako je tuženik izgubio spor u smislu čl. 154 st. 1 ZPP-a, valjalo je odbiti zahtjev tuženika za naknadu troška i odlučiti kao u točci II izreke presude.

U Zagrebu, 26. svibnja 2025. godine

Sutkinja:

Ines Gutzmirtl Špehar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Žalba protiv ove presude se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno, u četiri istovjetna primjerka, u roku od 15 (petnaest) dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Dna:

1. tužitelju po pun. uz rješenje na platež pristojbe na presudu u iznosu od 68,82 EUR

2. tuženiku

U Zagrebu, 26. svibnja 2025. godine