Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-503/2025-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sucu pojedincu Goranu Škugoru, u pravnoj stvari tužitelja UH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Bore Erceg, odvjetnik u Šibeniku, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz OD Matelko, Knežević & partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1429/2019-9 od 3. ožujka 2025., 26. svibnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se rješenje Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1429/2019-9 od 3. ožujka 2025. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud odbio je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

2. Protiv navedenog rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se ukine pobijano rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili preinači sukladno žalbenim navodima uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je osnovana.

4. Ispitujući pobijano rješenje suda prvog stupnja kao i postupak koji je prethodio donošenju istog, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje kako pobijano rješenje ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer nisu navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama dok su razlozi o odlučnim činjenicama koje navodi sud prvog stupnja u pobijanoj odluci nejasni i proturječni, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na što osnovano tuženik ukazuje u žalbi.

5. Polazeći od nesporne činjenice da su stranke 23. ožujka 2007. sklopile ugovor o kreditu te su ugovorile da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke, prvostupanjski sud zaključuje da se radi o ugovornoj klauzuli koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a na štetu korisnika kredita te se radi o nepoštenoj, a stoga i ništetnoj ugovornoj klauzuli koja stavlja u neravnopravan položaj tužitelja kao potrošača osobu u odnosu na tuženika.

6. Osnovano tuženik ukazuje u žalbi da pobijano rješenje ne sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama.

7. Prije svega valja istaknuti da prvostupanjski sud propušta utvrditi kao odlučnu činjenicu da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo na temelju svog utvrđenja te da se radilo i tipskom ugovoru na unaprijed formuliranom obrascu, iako sam tužitelj u tužbi u odnosu na ugovornu odredbu o nadležnosti u slučaju spora ne navodi bilo kakve razloge.

7.1. Osim toga iz stanja spisa proizlazi kako odgovor na tužbu u kojem je i istaknut prigovor tuženika o kojem je prvostupanjski sud odlučio pobijanim rješenjem uopće nije dostavljen tužitelju te je time prvostupanjski sud onemogućio tužitelja da se očituje kako na navode odgovora na tužbu, tako i na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti.

8. Vezano uz pravni stav prvostupanjskog suda koji iznosi u pobijanom rješenju, valja istaknuti kako činjenica da se o pojedinoj odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, sama po sebi ne čini takvu odredbu nepoštenom, odnosno ništetnom, već ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo mora biti takva da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ovo stoga, jer bi ugovorna odredba kojom se ugovara mjesna nadležnosti eventualno bila nepoštena odredba kada bi kao takva pretjerano ograničavala pravo potrošača na djelotvornu sudsku zaštitu ili izvršavanje prava koja su mu dodijeljena Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

9. U tom smislu zauzet je i stav na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020., o pitanju smatra li se nepoštenom odredba Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (članak 49. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19). Prema tom stavu, prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

10. Slijedom navedenog, utvrđeno je da prvostupanjski sud propušta u pobijanom rješenju navesti sve razloge o odlučnim činjenicama u smislu gore navedenog, jer za okolnosti koje su od strane prvostupanjskog suda istaknute kao odlučne izostaju dostatni razlozi na temelju čega je prvostupanjski sud došao do zaključaka kojima obrazlaže svoju odluku.

11. Odlučujući na navedeni način prvostupanjski sud počinio je naprijed navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka pa je temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP valjalo uvažiti žalbu tuženika i ukinuti pobijano rješenje suda prvog stupnja.

12. U nastavku postupka sud prvog stupnja prije svega će dostaviti odgovor na tužbu punomoćniku tužitelja radi očitovanja, nakon čega će ponovno odlučiti o prigovoru mjesne nenadležnosti koji je istaknuo tuženik cijeneći pri tome razloge koji su navedeni u ovom rješenju. Pri tome se ukazuje prvostupanjskom sudu kako bi ugovorna odredba kojom se ugovara mjesna nadležnosti eventualno bila nepoštena odredba kada bi kao takva pretjerano ograničavala pravo potrošača na djelotvornu sudsku zaštitu ili izvršavanje prava koja su mu dodijeljena Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Ovakvo pravno shvaćanje izraženo je i u presudi Suda Europske unije u predmetu Aqua Med sp. z o. o. od 3. travnja 2019. broj C-266/18 koja je donesena povodom zahtjeva za prethodnu odluku Okružnog suda u Poznanju, Poljska o tumačenju Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u vezi s mjesnom nadležnošću nacionalnih sudova za odlučivanje o tužbi za plaćanje kupoprodajne cijene koju je prodavatelj robe ili pružatelj usluga podnio protiv potrošača. Stoga je u konkretnoj situaciji, pored već gore navedenog, potrebno voditi računa postoje li okolnosti koje upućuju na to da bi ugovorna mjesna nadležnost mogla odvratiti tužitelja od ostvarivanja njegovih prava pred sudom, sa čim valja povezati i činjenicu da je tužitelj zastupan po punomoćniku koji je odvjetnik, a i u konačnici sa činjenicom da u slučaju potrebe da tužitelj bude pozvan na sud osobno radi saslušanja radi odluke o glavnoj stvari, taj dokaz može biti izveden i pred zamoljenim sudom, u smislu odredbe čl. 224. ZPP, a u vezi sa čl. 266. ZPP.

13. Nakon što prvostupanjski sud postupi po ovoj uputi biti će u mogućnosti donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Šibeniku.

14. O troškovima tuženika povodom žalbe, odlučiti će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Velikoj Gorici 26. svibnja 2025.

Sudac

Goran Škugor