REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-163/2025-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Maji Hilje, u pravnoj stvari tužitelja "MCS" Vágóhíd Zártkörüen Müködö Részvénytársaság (skraćena tvrtka "MCS" Vágóhíd Zrt.), Mađarska, Mohács, Pick Márk Út 1, OIB: 44185214145, kojeg zastupa punomoćnik Marko Krpan, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika SEDLIĆ d.o.o., Zagreb, Bukovačka cesta 265, OIB: 31937776003, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Mladinić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Zlatko Gregurić, EZŠ, Hrvoje Mladinić, Bjelovar, Mihanovićeva 15b, radi utvrđivanja osporene tražbine i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 20. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, s danom objave 26. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da postoji tražbina tužitelja "MCS" Vágóhíd Zrt. sa sjedištem u [adresa], OIB: 44185214145 prema tuženiku SEDLIĆ d.o.o., Zagreb, Bukovačka cesta 265, OIB: 31937776003, pod rednim brojem 131. u iznosu od 74.220,02 EUR (559.210,72 kn).

II. Nalaže se tuženiku SEDLIĆ d.o.o., Zagreb, Bukovačka cesta 265, OIB: 31937776003 platiti tužitelju "MCS" Vágóhíd Zrt. sa sjedištem u [adresa], Pick Márk Út 1, OIB: 44185214145, iznos od 22.266,01 EUR (167.763,22 kn) u 48 jednakih mjesečnih anuiteta od kojih svaki iznosi 463,88 EUR (3.495,07 kn), svakog 15-og u mjesecu, a prvi anuitet dospijeva 15-og u mjesecu po proteku 12 mjeseci od dana 3. travnja 2024.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 6.989,92 EUR, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 5.866,92 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 7. travnja 2023. pokrenuo spor radi utvrđivanja osporene tražbine u predstečajnom postupku u iznosu od 74.220,02 EUR pod rednim brojem 131., a na pokretanje kojeg spora je upućen rješenjem ovog suda pod brojem St-3261/21-91 od 22. ožujka 2023.

2. U tužbi, kao i tijekom postupka, u bitnom navodi da su tuženik i predstečajni povjerenik u cijelosti osporili prijavu tražbine tužitelja kao predstečajnog vjerovnika u predstečajnom postupku koji se vodi nad tuženikom s obrazloženjem da je roba koja je došla bila samo dio dogovorene isporuke.

3. Tužitelj navodi da je sporna tražbina nastala po osnovi kupoprodaje robe odnosno da je tužitelj kao prodavatelj tuženiku kao kupcu isporučio robu navedenu u računima koji su dostavljeni uz prijavu tražbine tužitelja u predmetnom predstečajnom postupku. Ističe kako je roba za koju je izdan račun broj 9270059883 od 20. rujna 2021. isporučena 20. rujna 2021., dok je roba iz računa broj 9270060292 od 24. rujna 2021. isporučena 24. rujna 2021., a iz čega je razvidno da je tužitelj svoje obveze ispunio uredno i pravovremeno. Dalje navodi kako tuženik ničim nije dokazao da bi na predmetnoj isporučenoj robi postojali nedostatci. Tuženik je robu preuzeo te tužitelja nije obavijestio o postojanju nedostataka. Glede visine tražbine, navodi da je uz prijavu tražbine dostavio račune i obračun kamata.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu predlaže da se provjeri pravovremenost podnesene tužbe i da se potom tužba odbaci kao nepravovremena. Nadalje navodi da tužitelj tuženiku nije isporučio predmetnu robu te na tu okolnost predlaže saslušati zastupnika po zakonu tuženika. Ističe kako okolnost da je knjižio u poslovnim knjigama račune ne može biti dokaz osnovanosti zahtjeva jer je pretpostavljao da će mu tužitelj na kraju isporučiti robu. U cijelosti osporava i osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ujedno predlaže da se kao vrijednost predmeta spora utvrdi iznos od 1.327,23 EUR.

5. Sud je u predmetnoj pravnoj stvari dana 22. ožujka 2024. donio presudu kojom je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev na način na koji je isti postavljen u tužbi podnesenoj 7. travnja 2023., međutim odlučujući povodom podnesenih žalbi protiv navedene presude, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem pod brojem Pž-3095/2024 od 17. prosinca 2024. ukinuo navedenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje, u bitnom iz razloga jer je sud pogrešno primijenio materijalno pravo budući da nije uvažio učinak predstečajnog sporazuma i s tim u vezi pozvao tužitelja da uredi tužbeni zahtjev sukladno rješenju ovog suda pod brojem St-3261/2021-135 od 10. siječnja 2024. kojim je potvrđen predstečajni sporazum.

6. Postupajući stoga u skladu s dobivenom uputom višeg suda, ovaj je sud rješenjem od 17. veljače 2025. pozvao tužitelja da uredi tužbeni zahtjev u skladu s rješenjem pod brojem St-3261/2021-135 od 10. siječnja 2024., odnosno u skladu s čl. 50. st. 3. Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj 71/15., 104/17., 36/22., 27/24.), a po kojem zahtjevu je tužitelj postupio podneskom od 24. veljače 2025. (list 168. -169. spisa), koji je punomoćniku tuženika dostavljen 5. ožujka 2025. (iza lista 169. spisa).

7. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu te je od Ministarstva financija, Porezne uprave pribavio podatak o odbitku pretporeza po spornim računima u skladu s čl. 221. b Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08, 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka USRH i 70/19., 80/22., 114/22.

– dalje: ZPP). Dokazne prijedloge tužitelja za saslušanjem zastupnika po zakonu stranaka, potom svjedoka EZ i ZZ te za provođenje financijskog vještačenja, kao i prijedlog tuženika za saslušanjem zastupnika po zakonu tuženika sud je ocijenio kao nesvrsishodne jer bi se izvođenjem tih dokaza postupak samo dodatno odugovlačio i stvarali bi se nepotrebni troškovi, dok bi ishod spora bio jednak.

7.1. Ocjenom svim provedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. ZPP, sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Prije svega, u odnosu na pravovremenost podnesene tužbe, ukazuje se da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u rješenju pod brojem Pž-3095/2024 od 17. prosinca 2024. izrazio stav da tužitelj, koji je postupao u skladu s uputom iz sudske odluke glede roka za podnošenje tužbe, zbog činjenice da je tužba podnesena prije pravomoćnosti rješenja o potvrdi predstečajnog sporazuma, zbog toga ne smije trpjeti štetne posljedice.

8.1. Naime, nad tuženikom je rješenjem ovog suda pod brojem St-3261/2021 od 2. studenog 2021. otvoren predstečajni postupak u kojem je tužitelj prijavio svoju tražbinu i u kojem je tražbina tužitelja osporena od strane dužnika i povjerenika. Tužitelj je kao vjerovnik osporene tražbine rješenjem od 21. ožujka 2023. upućen u roku od osam dana od pravomoćnosti rješenja o upućivanju na parnicu odnosno primitka drugostupanjske odluke pokrenuti parnicu protiv predstečajnog dužnika radi utvrđivanja osporene tražbine (list 6.-12. spisa).

8.2. Uvidom u mrežnu stranicu e-oglasna ploča sudova utvrđeno je da je citirano rješenje na istoj objavljeno 21. ožujka 2023. Dostava navedenog rješenja, sukladno odredbi čl. 12. Stečajnog zakona smatra se izvršenom istekom osmog dana od objave na e-oglasnoj ploči suda. Dakle, predmetno je rješenje dostavljeno 30. ožujka 2023. te je rok za žalbu protiv tog rješenja istekao 7. travnja 2023. Tog je dana tužitelj podnio tužbu radi utvrđivanja osporene tražbine u predstečajnom postupku.

8.3. Odredbom čl. 68. st. 3. Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj 71/15., 104/17. – dalje: SZ/2015) koja je vrijedila do stupanja Zakona o izmjenama i dopunama Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj 36/22 – dalje: ZIDSZ/2022) bili su određeni rokovi za nastavak parnica koje su prekinute otvaranjem predstečajnoga postupka pa je tako vjerovnik osporene tražbine mogao nastaviti parnicu nakon sklopljenog predstečajnoga sporazuma ili obustave predstečajnoga postupka, dok Zakon ništa nije propisivao za pokretanje novih parnica niti parnica radi utvrđivanja osnovanosti osporavanja koje pokreću osporavatelji.

8.4. ZIDSZ/2022 izmijenio je odredbu članka 68. SZ/2015 i odredio da se parnice za osporeni dio tražbine mogu nastaviti ili pokrenuti nakon sklopljenoga predstečajnoga sporazuma ili pravomoćnosti rješenja o obustavi predstečajnoga postupka. Na zahtjeve u tim postupcima primjenjuju se pravila iz odredbe članka 50. stavaka 2. do 7. tog Zakona.

8.5. Prema odredbi čl. 50. st. 3. Stečajnog zakona, u parnici iz stavka 2. tog članka (koja je pokrenuta temeljem rješenja stečajnog suca o upućivanju u parnicu) može se zahtijevati utvrđenje tražbine samo na temelju osnove i u iznosu kako je naznačeno u prijavi ili na ispitnom ročištu. Uz zahtjev za utvrđenje osnovanosti osporene tražbine za koju ne postoji ovršna isprava vjerovnik može zahtijevati namirenje tražbine u opsegu koji je određen potvrđenim planom restrukturiranja, ako se parnica pokreće nakon potvrde plana restrukturiranja.

8.6. Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, jasno je da vjerovnik osporene tražbine niti ne može odrediti tužbeni zahtjev u parnici radi utvrđivanja osporene tražbine ako bi parnicu morao pokrenuti u roku od osam dana od dana pravomoćnosti rješenja o utvrđenim i osporenim tražbinama.

8.7. U konkretnom je slučaju tužitelj parnicu pokrenuo postupajući prema uputi iz rješenja ovog suda o upućivanju u parnicu, odnosno uzimajući u obzir rok za podnošenje tužbe kako mu je to odredio sud u rješenju poslovni broj St-3261/2021 od 21. ožujka 2023. pa s obzirom da mu je sudskom odlukom dana pogrešna uputa koja nema uporišta glede postojanja procesnih uvjeta u zakonu, on zbog takvog postupanja ne smije snositi štetne posljedice glede pitanja pravovremenosti i dopuštenosti te postojanja pravnog interesa za tako poduzetu pravnu radnju.

9. U odnosu na vrijednost predmeta spora ukazuje se kako se u konkretnom slučaju radi o tužbi radi utvrđivanja osnovanosti osporene tražbine i isplate sukladno sklopljenom predstečajnom sporazumu te je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi (74.220,02 EUR) sukladno odredbi čl. 40. st. 2. ZPP, a s obzirom da sud nije našao da bi vrijednost predmeta spora bila suviše visoko ili suviše nisko naznačena pa da bi odredio vrijednost predmeta spora u skladu s čl. 40. st. 3. ZPP u drugom iznosu. Naime, iznos od 74.220,02 EUR predstavlja iznos tražbine koju tužitelj predlaže utvrditi osnovanom, a koji iznos se odnosi na neplaćenu kupoprodajnu cijenu za prodanu i isporučenu robu pa stoga, prema stajalištu ovog suda, upravo navedeni iznos predstavlja vrijednost predmeta spora neovisno o tome što kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva ima vrijednost 22.266,01 EUR.

10. Dakle, predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđivanje osporene tražbine pod rednim brojem 131. u iznosu od 74.220,02 EUR i za isplatu iznosa od 22.266,01 EUR (167.763,22 kn) u 48 jednakih mjesečnih anuiteta od kojih svaki iznosi 463,88 EUR (3.495,07 kn), svakog 15-og u mjesecu, a prvi anuitet dospijeva 15-og u mjesecu po proteku 12 mjeseci od dana 3. travnja 2024., sve u skladu s rješenjem ovog suda pod brojem St-3261/2021-135 od 10. siječnja 2024. kojim je potvrđen predstečajni sporazum.

11. Između stranaka nije sporno da su bile u poslovnom odnosu iz ugovora o kupoprodaji, međutim sporna je osnova i visina tužiteljevog potraživanja obzirom na tuženikove tvrdnje da je roba koja mu je isporučena bila samo dio dogovorene robe, odnosno da mu tužitelj nije isporučio naručenu robu u cijelosti.

12. U skladu s odredbom čl. 25. st. 1. Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog Parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I), mjerodavno pravo za razrješenje spornog odnosa je Konvencija Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe ("Službeni list, Međunarodni ugovori" broj 10/84 – dalje: Bečka konvencija) koje je Republika Hrvatska postala strankom temeljem Odluke o notifikaciji o sukcesiji države prednice ("Narodne novine", Međunarodni ugovori broj 53/91), a s obzirom da stranke do zaključenja glavne rasprave u ovom postupku nisu isključile njezinu primjenu, niti su se suglasile s korištenjem drugog prava kao mjerodavnog materijalnog prava u ovom sporu.

13. Naime, u konkretnom se slučaju radi o sporu koji je proizašao iz ugovora o prodaji robe, a odredbom čl. 1. Bečke konvencije određeno je da se ista primjenjuje na ugovore o prodaji robe sklopljene između strana koje imaju svoja sjedišta na teritorijima različitih država kad su te države ugovornice ili kad pravila međunarodnog privatnog prava upućuju na primjenu prava jedne države ugovornice.

14. Uvidom u materijalne dokaze u spisu, utvrđeno je da je tužitelj tuženiku izdao račune broj 9270059883 od 20. rujna 2021. (list 25. spisa) i broj 9270060292 od 24. rujna 2021. (list 41. spisa) za robu koja je specificirana u svakom pojedinom računu, a za koju robu iz prateće dokumentacije (otpremnice na listu 28.-29. i 44.-45. spisa te CMR-ovi na listu 30. i 46. spisa) proizlazi da je predana prijevozniku EZ, vl. obrta za cestovni prijevoz robe [obrt] radi isporuke iste tuženiku.

15. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj, sukladno čl. 30. i čl. 31. st. 1.a Bečke konvencije, ispunio svoje obveze kada je tuženiku isporučio robu, odnosno kada mu je predao dokumente koji se na robu odnose i prenio na njega vlasništvo na toj robi, tj. kad je robu dostavio prijevozniku radi dostave iste tuženiku.

16. Iz dopisa Ministarstva financija, Porezne uprave, Klasa: 471-01/24-01/34, Urbroj: 513-07-01-04-24-02 od 5. veljače 2024. (list 92. -93. spisa) proizlazi da je tuženik račune broj 9270059883 od 20. rujna 2021. i broj 9270060292 od 24. rujna 2021. evidentirao u svojim poslovnim knjigama te da je po njima odbio pretporez.

17. Imajući u vidu ovu navedeno, sukladno odredbi čl. 221.b ZPP, smatra se da tražbina tužitelja postoji budući da tuženik nije dokazao protivno.

17.1. Naime, činjenica da je tuženik primio račune tužitelja, iste proknjižio u svojim poslovnim knjigama i po njima koristio pravo na odbitak pretporeza nesumnjivo upućuje na to da mu je isporučena roba koja je specificirana u svakom pojedinom računu. Da tome nije tako, tuženik bi, postupajući pažnjom dobrog gospodarstvenika, kakva se od njega zahtjeva u pravnom prometu, osporio u cijelosti ili djelomično predmetne račune i za navedeno raspolagao materijalnim dokazima (pisani prigovor, e-mail korespondencija i sl.). Sud ne prihvaća kao uvjerljive i poslovno logične tuženikove navode da je predmetne račune knjižio jer je smatrao da će mu tužitelj naknadno isporučiti robu. Osim toga, i drugostupanjski je sud u odluci pod brojem Pž- 3095/2024 od 17. prosinca 2024. pod točkom 19. obrazloženja rješenja, zauzeo stav da je tužiteljeva tražbina temeljem ovako provedenog dokaznog postupka pravilno utvrđena osnovanom.

18. Kako je stoga sud utvrdio postojanje tražbine, ocijenio je da nije svrsishodno izvoditi daljnje predložene dokaze saslušanjem svjedoka i zastupnika po zakonu stranaka na okolnost prijevoza i primitka robe, odnosno financijskim vještačenjem na okolnost visine dugovanja.

19. Obzirom na navedeno, tuženik je tužitelju, sukladno čl. 58. i 59. Bečke konvencije dužan isplatiti ugovorenu kupoprodajnu cijenu po predmetnim računima. Naime, prema odredbi čl. 55. Bečke konvencije obveza kupca (ovdje tuženika) sastoji se u isplati kupoprodajne cijene, a tuženik je, sukladno čl. 58. Bečke konvencije, ako nije preuzeo obvezu platiti cijenu bilo u koje drugo određeno vrijeme, tu cijenu dužan platiti kad mu prodavatelj, u skladu s ugovorom i Konvencijom, stavi na raspolaganje bilo robu bilo dokumente na temelju kojih se robom može raspolagati. Prema odredbi čl. 59. Bečke konvencije, kupac je dužan isplatiti cijenu onog dana koji je određen ugovorom ili koji se može utvrditi na temelju ugovora ili Konvencije, bez potrebe da prodavatelj postavi neki zahtjev ili učini neke druge formalnosti.

20. Visina tražbine tužitelja (glavnica i kamate dospjele na dan otvaranja predstečajnog postupka – čl. 73. st. 1. Stečajnog zakona) proizlazi iz računa broj 9270059883 od 20. rujna 2021. (list 25. spisa) i broj 9270060292 od 24. rujna 2021. (list 41. spisa) te iz obračuna kamata (list 21. spisa). Ove se isprave smatraju vjerodostojnim ispravama u skladu s čl. 31. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22., 6/24.). Tuženikovim navodima nije dovedena u sumnju vjerodostojnost predmetnih isprava.

21. Slijedom navedenog, kako je utvrđeno postojanje tražbine tužitelja u iznosu od 74.220,02 EUR u trenutku pokretanja predstečajnog postupka nad tuženikom (na dan 2. studenog 2021. – list 22. spisa), odlučeno je primjenom odredbe čl. 270., u vezi čl. 48. st. 5. Stečajnog zakona kao pod točkom I. izreke ove presude, a u skladu s rješenjem ovog suda pod brojem St-3261/2021-135 od 10. siječnja 2024. i čl. 50. st. 3. Stečajnog zakona, kao pod točkom II. izreke.

22. Odluka o troškovima postupka (točke III. i IV. izreke presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP.

22.1. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 1.118,00 EUR prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje: Tarife), troškovi sastava podneska od 24. veljače 2025. u iznosu od 50,00 EUR prema Tbr. 8. toč. 4. Tarife i troškovi zastupanja na ročištima 16. siječnja 2024., 12. ožujka 2023. i 20. svibnja 2025. u iznosima od po 1.118,00 EUR za svako ročište prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife, što uvećano za PDV i troškove sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 331,81 EUR prema Tbr. 1. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19., 92/21.) i za presudu u iznosu od 663,61 EUR prema Tbr. 2. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi, kao i za troškove prijevoda u iznosu od 342,00 EUR (list 74. spisa) ukupno iznosi 6.989,92 EUR.

22.2. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 14. lipnja 2023. budući da je tužitelj u tom podnesku ponovio sve navode koje je već istaknuo u tužbi. Stoga navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje ovog spora (čl. 155. ZPP). Okolnost da se tužitelj očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu i da je od suda potom zatražio da mu se odobri podneseno pisano očitovanje, koje je sud odobrio (list list 85.- 86. spisa) ne znači a priori da se radi o podnesku koji je bitan i nužan za vođenje spora. Naime, kada bi se onemogućilo tužitelja očitovati na tuženikove navode, time bi mu se, pretjeranim formalizmom, onemogućilo pravo na pristup sudu. Međutim, kada je tužitelj u predmetnom očitovanju ponovio uglavnom navode koje je ranije već istaknuo u postupku, sud mu za to nije dužan priznati troškove postupka u smislu čl. 155. ZPP jer takvi izdaci nisu bili potrebni za vođenje spora. Iz tog je razloga sud ocijenio da nisu bili potrebni za vođenje spora niti troškovi sastava žalbe protiv odluke o troškovima postupka sadržane u ranije donesenoj presudi budući da je iz sadržaja drugostupanjske odluke razvidno da odluka nije ukinuta povodom žalbe tužitelja. Nepotreban je za vođenje spora i trošak sastava odgovora na žalbu.

22.3. Nadalje tužitelju nisu priznati troškovi sastava podneska od 24. veljače 2025. preko dosuđenog iznosa do zatraženog iznosa u visini koji propisuje Tbr. 8. toč. 1. Tarife jer se ne radi o podnesku za koji je u tom Tbr. predviđena nagrada, već je riječ o "ostalim podnescima" iz Tbr. 8. toč. 4. Tarife. Također mu nije priznat niti trošak prijevoda u iznosu od 42,75 EUR koji se odnosi na prijevod izvatka iz sudskog registra s obzirom da navedeni troškovi tužitelju nisu nastali u vezi ovog spora budući da ovjereni prijevod iz registra nije priložen uz tužbu niti je dostavljen kasnije tijekom postupka. Navodi tužitelja da je navedeni ovjereni prijevod dostavio Poreznoj upravi kako bi ishodio OIB za potrebe vođenja ovog spora ničim nisu dokazani. Također je neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova sudskih pristojbi za tužbu preko iznosa od 331,81 EUR do zatraženog iznosa od 663,61 EUR i za žalbu u iznosu od 331,81 EUR jer isti tužitelju nisu nastali (čl. 151. ZPP), kao i troškovi pristojbe za odgovor na žalbu jer isti, a budući da odgovor na žalbu ne predstavlja izdatak koji je potreban za vođenje spora u smislu čl. 155. ZPP, predstavljaju trošak koji je tužitelju nastao isključivo njegovom krivnjom s obzirom da je, unatoč ustaljenoj sudskoj praksi najviših sudova u odnosu na ovo pitanje, svejedno odlučio podnijeti odgovor na tužbu i time riskirati nastanak troškova koji se odnose na sastavljanje tog podneska i sudske pristojbe za isti.

22.4. Tužitelj nije potraživao isplatu zateznih kamata na troškove postupka pa sud o istima nije odlučivao (čl. 151. st. 3. ZPP).

U Zagrebu 26. svibnja 2025.

SUDAC

Maja Hilje

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku osam dana od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.