REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-10732/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda dr.sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IR, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Križanec, Car-Pavlic&Poparić j.t.d., Zagreb, Gajeva ulica 19, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, zastupan po punomoćniku Ivu Šućur, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. travnja 2025. godine, u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Karla Muića, odvjetnika i punomoćnika tuženika CR, odvjetničkog vježbenika, dana 26. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7.1. Ugovora o kreditu broj 781863, sklopljenog dana 30. lipnja 2005. godine od strane pravnog prednika tuženika VOLKSBANK d.d., kao kreditora, tužitelja IR, kao korisnika kredita i NR, kao jamca platca, kojom je određeno da se naplaćuje naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita od 2,00 % (slovima: dva posto), jednokratno, od iznosa kredita, prilikom puštanja kredita u tečaj.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Jurišićeva 4, Zagreb, isplatiti tužitelju FR, iz [adresa], iznos u visini od 288,05 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 02. srpnja 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Jurišićeva 4, Zagreb, naknaditi tužitelju FR, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 557,02 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 26. svibnja 2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 30. lipnja 2005. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 781863, a prema kojem su ugovorne strane odredbom čl. 7.1. predmetnog ugovorile da se prilikom puštanja kredita u tečaj naplaćuje jednokratna nagrada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od 2,00% od iznosa kredita, da je tužitelju dana 01. srpnja 2005. godine naplaćena jednokratna naknada u iznosu od 2.170,34 kn ustegom od iznosa odobrenog kredita. Nadalje navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Navodi da iz odredbe čl. 7.1. Ugovora o kreditu nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se to troškova sastoji ista naknada te zašto je određena baš u tom iznosu (postotku od iznosa kredita) - radi se, dakle, o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Nadalje navodi da na temelju sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu samo je jedna ugovorna strana – tuženik odredio iznos naknade za obradu kredita, te je takav načina određivanja naknade potpuno netransparentan za tužitelja kao potrošača, a što je prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana pa je takva odredba ugovora, protivna načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetna. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) kojom je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom st. 2 istog članka Zakona o zaštiti potrošača određeno da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, te na odredu čl. 1021, čl. 323. stavak 1. i čl. 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Navodi kako mu je tuženik u obvezi vratiti utuženi iznos, predlaže sudu da usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare, jer je tužbu podnio dana 07.12.23. godine, a zahtijevao povrat tražbine s dospijećem dana 02. srpnja 2005. godine. Nadalje navodi kako je iznos sporne naknade točno i jasno određen člankom 7.1. Ugovora o kreditu, da je navedena ugovorna odredba jasna i nedvosmislena, te je naznačena u točno određenom postupku od 2%. Ističe da je po tužitelju sporna ugovorna odredba jasna i lako uočljiva i lako razumljiva ugovorna odredba. U odnosu na tvrdnju tužitelja da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornoj odredbi čl. 7.1. Ugovora o kreditu istu osporava jer tužitelj nije dostavio dokaz na okolnost utvrđivanja navedene činjenice. Tuženik navodi da je tužitelj bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te je bio upoznat s visinom iznos koju treba platiti s osnova naknade za obradu kredita. Ističe imajući u vidu da je navedena ugovorena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva to nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a, time da tužitelj ne dokazuje da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 781863 od 30.06.2005.g. i otplatnu tablicu po kreditu tužitelja (list 6-13spisa), povijesni izvadak za tuženika iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu (list 14-86 spisa), prometnu karticu po kreditu tužitelja (list 87-98 spisa), dopis tužitelja (list 100-104 spisa), odluke Županijskih sudova, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (list 122-178 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću, saslušan je svjedok i tužitelj kao stranka u postupku.

Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine broj " 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11

- pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, te povrat s osnova stjecanja bez osnove iznosa u visini od 288,05 EUR sa zateznom kamatom.

5. U tijeku postupka tužitelj se protivi navodima tuženika iz odgovora na tužbu sadržajno kao u podnesku od 11.04.2024. godine, osporava istaknuti prigovor zastare.

6. Sud je saslušao svjedoka i tužitelja na okolnost činjeničnih navoda tužbe.

Svjedok NR u svom iskazu navodi da je bio prisutan kad je tužitelj sklapao ugovor o kreditu radi gradnje kuće jer je bio jamac. Iskazuje da je tužitelj je pročitao ugovor o kreditu i pitao je zašto mora platiti naknadu za obradu kredita, a potom mu je djelatnik banke rekao da istu mora platiti ako želi dobiti kredit. Navodi da je ugovor bio sastavljen od strane banke i tužitelj je mogao prihvatiti samo takav sadržaj ugovora.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je pitao djelatnika banke zašto mora platiti naknadu, a on mu je rekao da naknadu mora platiti ako misli dobiti kredit time da mu nije niti pojasnio na što bi se odnosila ta naknada za obradu kredita. Nadalje navodi da nije bio u mogućnosti promijeniti ugovornu odredbu a niti smanjiti visinu naknade. Iskazuje da je pročitao ugovor o kreditu u cijelosti, osobno je otplaćivao kredit.

Iskazima saslušanog svjedoka i tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer su isti iznijeti logično i uvjerljivo.

7. U tijeku postupka sud je u bitnom utvrdio:

-da je tužitelj s tuženikom dana 30. lipnja 2005. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 781863 koji je kao tipski ugovor sastavio kreditor tj. tuženik, a temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je člankom 7.1. ugovorena naknada 2,00% od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj i da je tuženik iznos s osnova naknade kredita naplatio na način da je isti iznos oduzeo od isplaćene visine kredita (nesporno između stranaka),

- tužitelj tvrdi da nije u vrijeme sklapanja ugovora bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom kao kreditorom o visini naknade obrade kredita iako je pitao na što bi se odnosila naknada za obradu kredita, ali da mu je djelatnica banke rekla da treba platiti naknadu ako misli da mu odobre kredit (iskaz svjedoka i tužitelja),

- da je kredit tužitelju ponuđen po principu „uzmi ili ostavi“ i da tužitelj je pristao platiti trošak naknade obrade kredita jer mu je trebao kredit (iskaz svjedoka i tužitelja).

8. Tužitelj tvrdi da je tuženik kao kreditor povrijedio načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava i načelo jednake vrijednosti činidaba, te je ugovaranjem naknade povrijedio zakon na štetu tužitelja, što ima za posljedicu ništetnost te traži isplatu stečenog bez osnove. Tuženik se protivio tužbi i tužbenim zahtjevima ističe da iznos sporne naknade točno je i jasno određen člankom 7.1. Ugovora o kreditu i da predmetna naknada je naznačena u točnoj visini, ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita je bila jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Tuženik imajući vidu da je navedena ugovorena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva ističe da nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a.

9. Nije sporno da Ugovorom o kreditu koji su sklopili kao ugovorne strane tužitelj i tuženik ugovoreno je da je iznos naknade 2,00% koji iznos se naplaćuje jednokratno prilikom puštanje kredita u tečaj (čl. 7.1. Ugovora o kreditu). Iz iskaza svjedoka i tužitelja sud je utvrdio da je on pročitao Ugovor o kreditu prije potpisivanja, da je zamijetio sadržaj članak 7.1. Ugovora o kreditu, da je pitao zašto bi trebao platiti naknadu i na što se odnosi naknada, ali da mu je djelatnica banke odgovorila kako istu mora plaitti ako ne može sželi da mu odobre kredit.

Imajući u vidu navode iz iskaza svjedoka i tužitelja ovaj sud utvrđuje da tužitelj i tuženik nisu pregovarali o pravu na naknadi tuženika kao banke zbog obrade kredita niti je tužitelju pojašnjeno na što bi se takva naknada odnosila obzirom da se radi o ugovoru tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, a da je poslove sklapanja ugovora o kreditu vodila zaposlenica banke, pa je tužitelj kao potrošač mogao ponuđeni ugovor uzeti ili ne, a koji nije odbio niti je imao mogućnosti odbiti imajući u vidu da je tužitelju kredit trebao radi gradnje kuće.

10. Primjenom odredbe čl. 81. st.1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. sa izmjenama (dalje: ZZP) sud je stajališta kako odredba članka 7.1. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada obrade zahtjeva i administracije kredita je ništetna jer se u stvari radi o plaćanju obavljanja redovnih poslova od strane djelatnika tuženika u svrhu odobrenja kredita i sklapanje ugovora o kreditu. Iz utvrđenih činjenica tijekom ovog postupka proizlazi da je tuženik naplatio tužitelju naknadu za poslove koje obavlja njegova djelatnica u svrhu sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem kao potrošačem i u svrhu da se isplati odobri i isplati kredit tužitelju koji se je tužitelj obvezao vratiti kako glavnicu tako i zateznu kamatu na odobreni iznos kredita kako je to i ugovoreno.

Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) ne dostavlja dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja činjenice koje se odnose koji bi to bili poslovi koji su obuhvaćeni jednokratnom naknadom obrade zahtjeva i administracije kredita i na temelju kojih parametara je utvrđena visina naknade obrade kredita koju je naplatio na način da je umanjio ukupan iznos ugovorenog kredita prije isplate istoga tužitelju.

11. Sud je utvrdio da tuženik nije pregovarao s tužiteljem oko naknade obrade zahtjeva i administracije kredita jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu,a što je utvrđeno iz iskaza tužitelja i svjedoka, to tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj odredbe članka 7.1. Ugovora o kreditu, niti u odnosu druge odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopio s tuženikom. Tužitelju nisu pojašnjeni kriteriji na jasan i razumljiv način, a kako bi isti predvidio sve posljedice koje iz toga ugovora proizlaze pa tako i u odnosu na članak 7.1. Ugovora o kreditu i kako nije bio u poziciji pregovaranja, to je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana i to po štetu tužitelja. Nadalje sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 114/22, 155/23, dalje: ZOO), sud je utvrdio da Ugovor o kreditu koji je sklopio tužitelj s tuženikom je tipski ugovor jer sadržava opće uvjete ugovora ili se na njih ugovorne strane pozivaju, a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova. Kako se u ovoj konkretnoj pravnoj stvari radi o odredbama akata kreditora, tj. tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranju koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari tužitelj kako nije mogao pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi tako zasigurno nije mogao pregovarati niti o općim aktima tuženika, pa je stoga odredba čl. 7.1. Ugovora o kreditu nepoštena odredba u smislu čl. 81. stavka 1. ZZP-a koja je prema odredbi čl. 87. stavka 1. ZZP-a ništetna.

12. Nadalje kako nisu jasno ugovoreni parametri u odnosu na jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te kako tužitelj nije bio u mogućnosti o istoj spornoj ugovornoj odredbi iz čl. 7.1. Ugovora o kreditu pregovarati, a tuženik ne dokazuje suprotno to je sud primjenom odredbe čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP-a) odnosno čl. 81. st. 1. ZZP-a utvrdio da je odredba članak 7.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita ništetna i teško razumljiva jer nije dokazano da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju bio upoznat sa parametrima koji utječu na visinu naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita o čemu je tužitelj kao potrošač morao biti informiran, a tuženik kao jača strana jednostrano je donosio odluku o naknadi temeljem svoje odluke, a o tome sa tužiteljem nije pregovarao te je tako kao jača strana ugovornog odnosa postupio nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO- što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je navedena odredba ništetna u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.

Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude.

13. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Sud je po prijedlogu tužitelja proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Darka Prpića od 08.11.2024. godine (list 185-187 spisa) sud je utvrdio ukupno naplaćena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznosi 288,05 EUR, a ista je naplaćena tužitelju dana 01.07.2005. godine.

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ne ističe primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka do dana zaključenja glavne rasprave.

14. Tuženik prigovara tijeku zatezne kamate te ističe da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu 2005. godine, a da je podnio zahtjev za povrat utuženog iznosa 2023. godine. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane budući da je tuženik bio nesavjesna ugovorna strana. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana naplate jednokratne naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita. Tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka jednokratne naknade sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

15. Tuženik u odgovoru na tužbu te tijekom postupka ističe prigovor zastare koji je sud ocijenio kao neosnovan. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Kako je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe čl. 7.1. Ugovora o kreditu (djelomična ništenost) ovom presuda to zastarni rok nije niti počeo teći do dana presuđenja.

16. Sud je o zahtjevu za naknadu troškova postupka odlučivao na temelju odredbe čl. 154 stavak 1 ZPP-a, a koji trošak se sastoji sastava tužbe od 07.12.2023.g. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 11.04.2024.g. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 30.09.2024.g. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 02.12.2024.g. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 14.04.2025.g. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT- a), pristup na ročište za objavu presude dana 26.05.2025.g. u iznosu od 25,00 EUR, ukupno 275,00 EUR, te je priznat trošak poreza u iznosu od 68,75 EUR, ukupno 343,75 EUR, priznat je trošak vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, priznat je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR, ukupno 557,02 EUR.

Tužitelju nije priznat trošak sastav podneska od 26.02.2024.g. u iznosu od 12,50 EUR (Tbr. 8. točka 4. OT-a) i sastav podneska od 14.10.2024.g. u iznosu od 12,50 EUR (Tbr. 8. točka 4. OT-a), jer isti nisu bili nužni te nije priznat trošak dopisa za dostavu dokumentacije od 11.09.2023.g. u iznosu od 50,00 EUR jer tužitelj nije dostavio dokaz da mu prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženik nije predao svu dokumentaciju na kojoj temelji svoju tužbu i tužbeni zahtjev. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer je oslobođen plaćanja sudske pristojbe kao potrošač.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 26. svibnja 2025. godine.

Sudac:

dr.sc. Ljiljana Matuško Antonić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude, nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno, putem ovog suda, u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

DNA

1.tužitelju po punomoćniku

2.tuženiku po punomoćniku