Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-14/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sucu toga suda Lidiji Oštarić Pogarčić, u pravnoj stvari tužitelja AR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Zavod za hitnu medicinu Bjelovarsko-bilogorske županije, Bjelovar, Josipa Jelačića 13 C, OIB: 09014802211, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Zlatko Gregurić, Tatjana Figač- Gregurić i Hrvoje Mladinić iz Bjelovara, radi isplate, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-546/2020-15 od 16. studenoga 2021., 26. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-546/2020-15 od 16. studenog 2021. uz ispravak izreke tako da u točki I. izreke redak četvrti umjesto "4.820,74" ima ispravno pisati "4.820,68", dok se u točki II. izreke podstavak drugi koji glasi: "-na bruto iznos od 54,69 kn počevši od dana 21. srpnja 2016. godine do isplate", briše.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike plaće iznos od 4.820,74 kn bruto sve sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to navedeno u izreci, od dospijeća do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, dok je točkom II. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju daljnji iznos od 1.130,06 kn bruto. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.750,00 kn sa zateznom kamatom od 16. studenoga 2021. do isplate, sve u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova odbijen, iako je to propušteno navesti u izreci.

2. Protiv te presude u točki I., II. i dosuđujućem dijelu točke III. izreke žalbu je podnio tuženik pozivajući se na žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje ZPP) i predlaže da se uvaženjem žalbe pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Tužitelj podnosi žalbu protiv odbijajućeg dijela odluke o troškovima postupka pozivajući se sadržajno na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se uvaženjem žalbe odluka u tom dijelu preinači (uz prijedlog za ispravak).

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće i naknade plaće za razdoblje od svibnja 2016., odnosno travnja 2018. do ožujka 2020., a odnosi se na dodatak za posebne uvjete rada te dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sate ostvarene u prekovremenom radu, kao i naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora.

6. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalba jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni proturječni, kako međusobno tako ni stanju spisa pa je presudu moguće ispitati.

7. Ispitujući u povodu izjavljene žalbe pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja počinio neku od bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Prijeporno je i u fazi žalbenog postupka pripada li tužitelju pravo na isplatu dodatka na plaću i za odrađene prekovremene sate, a posljedično tome i razlika manje isplaćene plaće za vrijeme korištenja godišnje odmora.

9. Sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj u prijepornom razdoblju bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu vozača sanitetskog vozila uz poslove domara te da je radio u posebnim uvjetima i imao iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, zbog čega je ostvario pravo na navedene dodatke, s tim što nije sporno da su tužitelju pri obračunu plaće dodaci obračunati na sate provedene u redovnom radu. Prema stajalištu suda prvog stupnja, uvećanje plaće za posebne uvjete rada te zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, pripada tužitelju za svaki sat proveden na radu, pa tako i za odrađene prekovremene sate. Zaključuje da tužitelj ima pravo na isplatu svih dodataka kumulativno, zajedno s dodatkom za prekovremeni rad. Nadalje utvrđuje da se pravo na isplatu dodatka za posebne uvjete rada temelji na odredbi čl. 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" 143/13 i 96/15 – dalje KU/13) i čl. 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja iz 2018. ("Narodne novine" broj 29/18, 16/19, 35/19, 78/19 – dalje KU/18), a isplata za dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na odredbi čl. 59. KU/13 i čl. 57. KU/18, te da iz odredbi Kolektivnog ugovora ne proizlazi da uvećanje na ime dodataka na osnovnu plaću pripada radniku samo za ostvarenu redovnu satnicu ili da se uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada i uvećanje po osnovi posebnih uvjeta rada međusobno isključuju. Posljedično tome, utvrđuje da tužitelju pripada i razlika naknade plaće za godišnji odmor.

10. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 4.820,74 kn bruto kao i daljnji iznos od 1.130,06 kn, odnosno ukupno 5.950,80 kn, a visina iznosa je utvrđena na temelju podataka koje je tuženik dostavio tako da je visina iznosa neprijeporna, već je ostala sporna pravna osnova tužbenog zahtjeva. Tako sud prvog stupnja obvezuje tuženika isplatiti tužitelju utužene iznose sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje ZOO).

11. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja. Naime, prema odredbi čl. 90. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17 i 98/19 – dalje ZR) poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu. Pravo na povećanu plaću je propisano odredbom čl. 94. ZR-a na način da radnik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi.

12. U utuženom razdoblju je pitanje dodataka na plaću u djelatnosti zdravstva bilo regulirano kolektivnim ugovorima i to KU/13 te KU/18, s tim što je pravo na uvećanje osnovne plaće radnicima na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada bilo propisano čl. 57. KU/13 i čl. 55. KU/18,, a pravo na dodatak na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi čl. 59. KU/13 i čl. 57/18 za doktore medicine i doktore dentalne medicine, a čl. 59 a KU/13 i KU/18 za ostale zdravstvene radnike. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na isplatu navedenih dodataka kumulativno i za sate ostvarene u prekovremenom radu na temelju čl. 57. i 59.a KU/13, odnosno čl. 55. i 58. KU/18, budući da posebni uvjeti rada te iznimna odgovornost za život i zdravlje ljudi postoje jednako i za vrijeme rada u redovnom radnom vremenu i u prekovremenom radu.

13. Takvo stajalište je izraženo i u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske na 8. sjednici Građanskog odjela tog suda održanoj 9. prosinca 2019., a koje pravno shvaćanje glasi: "Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU/13 i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU/13 imaju pravo na te dodatke kumulativno i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

14. Kako tužitelju pripada pravo na navedene dodatke i za sate ostvarene u prekovremenom radu, posljedično tome mu pripada pravo i na naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, u visini prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca koja uključuje dodatke na osnovnu plaću i za vrijeme prekovremenog rada, u skladu s odredbom čl. 36. KU/13 te čl. 34. KU/18.

15. Na pravilnost zaključaka suda prvog stupnja upućuju i odredbe KU/13 i KU/18 kojima su izričito propisani slučajevi u kojima se pojedini dodaci na plaću ne kumuliraju iz kojih slijedi da ne postoji zabrana kumuliranja dodataka za slučajeve u kojima to nije izričito propisano. Naime, ukoliko radnik u redovnom radnom vremenu radi u posebnim uvjetima i sa iznimnom odgovornošću za život i zdravlje ljudi i u tim istim okolnostima obavlja prekovremeni rad, kao što je to u konkretnom slučaju, tada uz pravo na povećanje plaće za prekovremeni rad ima pravo i na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi te posebne uvjete rada, i za prekovremene sate.

16. Stoga su bez osnove žalbeni navodi tuženika kojima ponavlja tvrdnju da tužitelju ne pripada pravo na isplatu navedenih dodatka i u odnosu na sate odrađene u prekovremenom radu, s time da su svi dodaci obračunati u odnosu na osnovnu plaću tužitelja, te sukladno podacima dostavljenim po tuženiku na koje stranke nisu imale primjedbi tako da vještačenje nije provedeno.

17. Navodi tuženika da se plaće zdravstvenim djelatnicima obračunavaju putem sustava Centralnog obračuna plaća (COP) nisu od utjecaja na pravilnost primjene materijalnog prava u donošenju pobijane presude, jer se tuženik kao poslodavac ne može osloboditi obveze isplate plaće radniku prema odredbi čl. 7. st. 1. ZR-a, bez obzira na način organizacije obračuna plaće.

18. Pravilna je i odluka o parničnom trošku koja je donesena primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, uz daljnju primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22). Protivno tvrdnjama tužitelja pravilno je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova sastava zahtjeva za mirno rješenje spora, jer podnošenje takvog zahtjeva nije pretpostavka za pokretanje predmetnog parničnog postupka, dok je za sastav podneska od 23. lipnja 2021. i 19. srpnja 2021. pravilno odmjerio trošak primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife jer se radi o tzv. ostalim podnescima kojima tužitelj precizira tužbeni zahtjev sukladno dostavljenom obračunu tuženika pa se ne radi o podnescima navedenim u Tbr. 8. toč. 1. Tarife.

19. Slijedom iznesenog valjalo je žalbe stranaka odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

20. Primjenom odredbe čl. 342. st. 1. ZPP-a sukladno prijedlogu tužitelja ispravljena je očita pogreška prilikom pisanja odluke u naznaci ukupno dosuđenog iznosa te time što je u dva navrata naveden isti iznos.

U Rijeci 26. svibnja 2025.

Sutkinja

Lidija Oštarić Pogarčić