Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-757/2022-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja AL, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mislavu Matijević, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćniku Miroslavu Leki, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Leko & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 16. travnja 2025., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženice, te uz javnu objavu presude, 26. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 9010839547 sklopljenog između tužitelja AL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 sklopljenog dana 16. 11. 2005. i solemniziranog dana 16. 11. 2005. pod brojem OU- 1151/05 kod javnog bilježnika Dragice Dumančić iz Osijeka te iste ne proizvode nikakve pravne učinke i to:

- čl. 4.1. u dijelu koji glasi: "koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana"

- čl. 4.2. u dijelu koji glasi: "Visinu kamatne stope Banka može promijeniti sukladno broju grupa proizvoda ili ovisno o korištenju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja) do 30.6. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07 (slovima: prvogsrpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07 (slovima: prvogsrpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene." te u dijelu koji glasi: "u CHF".

- čl. 7.2. u dijelu koji glasi: "plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja" te u dijelu koji glasi: "U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljana smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora."

II/ Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju AL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati:

- iznos od 6,31 EUR-a s dospijećem 31. listopada 2008.

- iznos od 7,28 EUR-a s dospijećem 31. prosinca 2008.

- iznos od 9,63 EUR-a s dospijećem 31. siječnja 2009.

- iznos od 10,65 EUR-a s dospijećem 28. veljače 2009.

- iznos od 7,43 EUR-a s dospijećem 31. ožujka 2009.

- iznos od 7,94 EUR-a s dospijećem 30. travnja 2009.

- iznos od 3,74 EUR-a s dospijećem 31. svibnja 2009.

- iznos od 0,15 EUR-a s dospijećem 30. lipnja 2009.

- iznos od 0,96 EUR-a s dospijećem 31. srpnja 2009.

- iznos od 3,02 EUR-a s dospijećem 31. kolovoza 2009.

- iznos od 2,79 EUR-a s dospijećem 30. rujna 2009.

- iznos od 0,82 EUR-a s dospijećem 31. listopada 2009.

- iznos od 4,51 EUR-a s dospijećem 30. studenog 2009.

- iznos od 0,73 EUR-a s dospijećem 01. prosinca 2009.

- iznos od 7,20 EUR-a s dospijećem 31. prosinca 2009.

- iznos od 11,53 EUR-a s dospijećem 31. siječnja 2010.

- iznos od 10,40 EUR-a s dospijećem 28. veljače 2010.

- iznos od 15,99 EUR-a s dospijećem 31. ožujka 2010.

- iznos od 14,77 EUR-a s dospijećem 30. travnja 2010.

- iznos od 17,32 EUR-a s dospijećem 31. svibnja 2010.

- iznos od 34,24 EUR-a s dospijećem 30. lipnja 2010.

- iznos od 30,58 EUR-a s dospijećem 31. srpnja 2010.

- iznos od 40,32 EUR-a s dospijećem 31. kolovoza 2010.

- iznos od 37,19 EUR-a s dospijećem 30. rujna 2010.

- iznos od 30,56 EUR-a s dospijećem 31. listopada 2010.

- iznos od 49,64 EUR-a s dospijećem 30. studenog 2010.

- iznos od 58,84 EUR-a s dospijećem 31. prosinca 2010.

- iznos od 47,93 EUR-a s dospijećem 31. siječnja 2011.

- iznos od 51,89 EUR-a s dospijećem 28. veljače 2011.

- iznos od 46,57 EUR-a s dospijećem 31. ožujka 2011.

- iznos od 47,37 EUR-a s dospijećem 30. travnja 2011.

- iznos od 68,15 EUR-a s dospijećem 31. svibnja 2011.

- iznos od 69,56 EUR-a s dospijećem 30. lipnja 2011.

- iznos od 87,81 EUR-a s dospijećem 31. srpnja 2011.

- iznos od 78,59 EUR-a s dospijećem 31. kolovoza 2011.

- iznos od 68,92 EUR-a s dospijećem 30. rujna 2011.

- iznos od 67,71 EUR-a s dospijećem 31. listopada 2011.

- iznos od 76,54 EUR-a s dospijećem 30. studenog 2011.

- iznos od 71,10 EUR-a s dospijećem 31. prosinca 2011.

- iznos od 75,57 EUR-a s dospijećem 31. siječnja 2012.

- iznos od 75,91 EUR-a s dospijećem 29. veljače 2012.

- iznos od 72,91 EUR-a s dospijećem 31. ožujka 2012.

- iznos od 74,39 EUR-a s dospijećem 30. travnja 2012.

- iznos od 75,79 EUR-a s dospijećem 31. svibnja 2012.

- iznos od 73,57 EUR-a s dospijećem 30. lipnja 2012.

- iznos od 74,32 EUR-a s dospijećem 31. srpnja 2012.

- iznos od 73,07 EUR-a s dospijećem 31. kolovoza 2012.

- iznos od 69,89 EUR-a s dospijećem 30. rujna 2012.

- iznos od 73,25 EUR-a s dospijećem 31. listopada 2012.

- iznos od 85,77 EUR-a s dospijećem 30. studenog 2012.

- iznos od 74,45 EUR-a s dospijećem 31. prosinca 2012.

- iznos od 67,26 EUR-a s dospijećem 31. siječnja 2013.

- iznos od 73,39 EUR-a s dospijećem 28. veljače 2013.

- iznos od 73,68 EUR-a s dospijećem 31. ožujka 2013.

- iznos od 71,10 EUR-a s dospijećem 30. travnja 2013.

- iznos od 64,24 EUR-a s dospijećem 31. svibnja 2013.

- iznos od 64,06 EUR-a s dospijećem 30. lipnja 2013.

- iznos od 65,54 EUR-a s dospijećem 31. srpnja 2013.

- iznos od 68,32 EUR-a s dospijećem 31. kolovoza 2013.

- iznos od 72,56 EUR-a s dospijećem 30. rujna 2013.

- iznos od 70,37 EUR-a s dospijećem 31. listopada 2013.

- iznos od 82,03 EUR-a s dospijećem 30. studenog 2013.

- iznos od 73,06 EUR-a s dospijećem 31. prosinca 2013.

- iznos od 72,99 EUR-a s dospijećem 31. siječnja 2014.

- iznos od 74,86 EUR-a s dospijećem 28. veljače 2014.

- iznos od 74,29 EUR-a s dospijećem 31. ožujka 2014.

- iznos od 72,10 EUR-a s dospijećem 30. travnja 2014.

- iznos od 71,21 EUR-a s dospijećem 31. svibnja 2014.

- iznos od 71,45 EUR-a s dospijećem 30. lipnja 2014.

- iznos od 74,28 EUR-a s dospijećem 31. srpnja 2014.

- iznos od 76,34 EUR-a s dospijećem 31. kolovoza 2014.

- iznos od 75,87 EUR-a s dospijećem 30. rujna 2014.

- iznos od 77,84 EUR-a s dospijećem 31. listopada 2014.

- iznos od 90,68 EUR-a s dospijećem 30. studenog 2014.

- iznos od 78,49 ERU-a s dospijećem 31. prosinca 2014.

- iznos od 864,74 EUR-a s dospijećem 15. siječnja 2015.

na sve iznose sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća pa do isplate po stopi od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., OIB: 02535697732 da tužitelju AL, OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 1.525,00 EUR-a (tisućupetstodvadesetpeteura) sa zateznim kamatama koje teku od 26. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV/ Odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je dana 16. studenog. 2005. s tuženikom u Osijeku sklopio Ugovor o kreditu za iznos od 40.381,75 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Ugovor je sklopljen na rok otplate od 120 mjeseci, a čl.4.1. ugovorena je kamatna stopa od 4,20 % godišnje. Kredit je u cijelosti zatvoren u siječnju 2015. godine. Tužitelj navodi da je dana 4. srpnja 2013. Trgovački je sud u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 donio presudu po tužbi udruge Franak kojom je točkom 2. izreke utvrdio da je tužena Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom drugotužene Privredne banke Zagreb d.d. i drugim internim aktima banke, te dodaje da je u tom dijelu navedena presuda i potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu i to odlukom Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Nakon toga, navodi, u postupku koji je nastavljen nakon revizije udruge Potrošač ponovno je Visoki trgovački sud donio presudu, kojom je potvrdio prvostupanjsku presudu i u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu. Ugovor o kreditu koji je ugovorio s tuženikom, ističe, obuhvaćen je izrekama presuda iz kolektivnih sporova. Nadalje, navodi da je člankom 4.1. Ugovora ugovorena kamatna stopa od 4,20 % godišnje s time da je promjena kamatne stope ostavljena u cijelosti tuženiku da je mijenja svojim jednostranim odlukama, a na koje nije mogao imati utjecaja niti je promjena kamatne stope bila vezana uz bilo kakav mjerljivi parametar. Člankom 4.2. Ugovora navodi da je ugovoreno pravo banke da jednostrano mijenja kamatnu stopu prema svojem nahođenju, a bez ikakvih mjerljivih parametara. Istim člankom, dodaje, ugovoreno je da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) i da je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Nadalje, navodi da je člankom 7.2. Ugovora ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i promjenjiva kamatna stopa. Tužitelj ističe da je temeljem odredbe čl. 138a. Zakona o zaštiti potrošača, propisan obvezujući učinak presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Tužitelj, nadalje navodi da je ugovor sklopio, kao potrošač, a što je vidljivo i iz čl. 2.1. Ugovora, namjene kredita - stambeni kredit. Pri tome, ističe, tuženik nije s njim, kao potrošačem, pregovarao o pojedinim ugovornim odredbama, nije ga u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga, tužitelj smatra da je ništetan dio Ugovora o kreditu kojim je određena promjenjivost kamatne stope, kao i valutna klauzula. Navodi da je Ugovorom o kreditu uz kamatu od 4,20 % za iznos kredita od 40.381,75 CHF i to odredbom čl. 7.2. ugovora i planom otplate kredita ugovoreno da mjesečni anuitet iznosi 412,69 CHF. Nadalje, navodi da je tuženik tijekom razdoblja otplate kredita samovoljno mijenjao kamatnu stopu te je naplaćivao anuitete u kunskoj protuvrijednosti za CHF što je po kolektivnoj tužbi udruge Potrošač utvrđeno ništetnim. Uslijed takvih odluka tuženika, ističe, platio je znatno veći iznos kredita nego što je trebao da nisu ugovorene ništetne ugovorne odredbe. Nadalje, tužitelj navodi da potražuje od tuženika isključivo one iznose koje je preplatio, a odnose se na ništetno ugovaranje valutne klauzule u CHF, dok od tuženika ne potražuje preplaćene iznose po osnovi povećanja kamatne stope. Slijedom svega navedenoga, tužitelj je predložio sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev, a potražuje i naknadu parničnih troškova zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude.

1.1. Tijekom postupka, a nakon provedenoga vještačenja, tužitelj je podneskom od 13. ožujka 2025. uredio tužbeni zahtjev, koji glasi pod: toč. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 9010839547 sklopljenog između tužitelja AL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 sklopljenog dana 16. 11. 2005. i solemniziranog dana 16. 11. 2005. pod brojem OU-1151/05 kod javnog bilježnika Dragice Dumančić iz Osijeka te iste ne proizvode nikakve pravne učinke i to: čl. 4.1. u dijelu koji glasi: "koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana", čl. 4.2. u dijelu koji glasi: "Visinu kamatne stope Banka može promijeniti sukladno broju grupa proizvoda ili ovisno o korištenju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja) do 30.6. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07 (slovima: prvogsrpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07 (slovima: prvogsrpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene." te u dijelu koji glasi: "u CHF", čl. 7.2. u dijelu koji glasi: "plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja" te u dijelu koji glasi: "U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljana smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora.", toč. II. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju utužene iznose, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i toč. III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate.

1.2. Podneskom od 17. ožujka 2025. tužitelj se očitovao na podnesak tuženika od 6. ožujka 2025., navodeći kako isti u podnesku neosnovano navodi da je nalaz i mišljenje "baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka fiksiran tečaj CHF, što niti je bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu". Naime, navodi da je predložio provođenje tog dokaza kako bi dokazao visinu svojeg tužbenog zahtjeva jer je tuženik osporavao i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Što se tiče tečaja CHF, tužitelj se pozvao na presudu iz kolektivnog spora kojom je ugovaranje valutne klauzule na način na koji je ugovorena između parničnih stranaka utvrđena ništetnim. Ističe kako je sud vezan odlukom iz kolektivnog spora u odnosu na potrošačke ugovore, a kako je tužitelj kredit podigao za osobne potrebe, kao potrošač, onda je sud i u ovom slučaju vezan tim pravomoćnim utvrđenjem iz kolektivnog spora temeljem čl. 138a. Zakona o zaštiti potrošača. Navodi kako tuženik poziva na odredbe ZOO-a, iako se u odnosu na potrošače primjenjuju i odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje su u ovom predmetu lex specialis, te dodaje da argumente koje tuženik ističe svojim podneskom mogao je isticati u kolektivnom sporu. Kako bi se izbjeglo nepotrebno očitovanje na ostale argumente tuženika, tužitelj se pozivao na presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13-4 i Pž-6632/2017-10. Ističe kako su izreke tih presuda jasne i nedvosmislene pa se osim na tuženika i tužitelja odnose i na druge banke te velik broj potrošača koji su na isti način, kao i ovdje tuženik, sklapali ugovore o kreditima koji su sadržavali nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Slijedom navedenog, tužitelj ostao u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da osporava osnovu i visinu utuženog potraživanja. Prije svega, tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Navodi da je pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno, budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi stjecanja bez osnove, tuženik navodi da pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 je pravno irelevantno, u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Nadalje, tuženik navodi da je nesporno da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu, kao i promjenjivu kamatnu stopu, te da osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Naime, ističe, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. U Štoviše, navodi, tužitelj se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja, navodi, može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, te navodi, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Tuženik navodi da kamata, koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu, nikako ne bi mogla biti fiksna i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Prema tome, zahtjev tužitelja da se Ugovor tretira kao da je sklopljen s fiksnim tečajem, koji je vrijedio prema početnom otplatnom planu, je u potpunosti neosnovano i u krajnjem slučaju protivno zakonu. Tuženik ističe da cilj zaštite prava potrošača ne može biti retroaktivno urediti poslovni odnos na način da je potrošač u povoljnijem položaju od onog u kojem bi bio da nije nastupio sporni slučaj, kao i da to nije „naknada štete“ niti „stjecanje bez osnove“ niti „restitucija“, već se radi o potpuno pogrešnom tumačenju kako presude Visokog trgovačkog suda tako i presude Vrhovnog suda, na isključivu štetu tuženika. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, navodi, sukladno odredbama ZOO-a jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“, a slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, navodi, nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je on nesporno i učinio . Ističe da Ugovor o kreditu sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe 12.8. Ugovora. Osim toga, i sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko a ne ugovorno rješenje. Tuženik ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03), dalje u tekstu ZZP, gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Smisao ugovaranja promjenjive stope je upravo prilagođavanje stope uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženiku sigurno nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, tako i zbog toga što bi na taj način doveo u pitanje mogućnost otplate kredita na koje se primjenjuju neopravdano visoke kamatne stope. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Dakle, čak i ukoliko se prihvati navedeni pogrešni stav o tijeku zastarnog roka od pravomoćnosti kolektivne odluke VTS-a Pž-7129/2013 od 13.6.2014.g. tužbeni zahtjev po osnovu preplaćene kamatne stope je nedvojbeno u zastari budući da je postavljen nakon isteka petogodišnjeg zastarnog roka, a koji rok je istekao 13.6.2019. Slijedom navedenog, tuženik predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovane u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku..

2.1. Tijekom postupka, a nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka, tuženik je u podnesku od 6. ožujka 2025. naveo da osporava Nalaz i mišljenje vještaka, s obzirom na to da je isti baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka fiksiran tečaj CHF, što niti je bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu. Nadalje, navodi kako je predmetni Nalaz i mišljenje vještaka neosnovan, promašen i nepotreban u smislu činjeničnih tvrdnji tuženika kako namjera ugovornih stranaka odnosno tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita nije bila ugovaranje fiksnog tečaja CHF što se implicira provođenjem predmetnog vještačenja. Davanjem takvog zadatka vještaku, navodi, naslovljeni sud je de facto unaprijed zauzeo pravno shvaćanje koje uzima za činjenično dokazane isključivo tvrdnje tužitelja kako su ništetne sve promjene valutne stope tuženika u utuženom razdoblju te kako se ima primijeniti početno utvrđen tečaj franka na cijelo vrijeme trajanja kredita. U tom smislu, tuženik u cijelosti pobija Nalaz i mišljenje vještaka kao dokazno sredstvo na temelju kojeg naslovljeni sud može utvrditi kao dokazane činjenice na koje se tužitelj u tužbi poziva, a pogotovo ne kao dokaz na temelju kojeg bi mogao usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja. Prema tome, tuženik ističe da vještačenje provedeno po prijedlogu tužitelja da se utvrdi njegova obveza ukoliko bi tečaj valute ostao na razini početno utvrđenog, niti ima smisla prema presudi VTS (kojom je izričito odbijen prijedlog/zahtjev da se ponudi sklapanje ugovora sa fiksnom stopom) niti bi se time utvrdilo je li promjena u tečaju valute opravdana. Tuženik navodi kako je time u cijelosti i zadatak, odnosno vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi, te kao takav nije primjenjiv u ovoj pravnoj stvari. Slijedom svega navedenog, tuženik je naveo da pobija Nalaz i mišljenje vještaka, s obzirom da isti ne odgovara utvrđenjima na kojima sud može utemeljiti svoju odluku u ovom predmetu.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju i to pregled uplata po kreditu (list spisa 9-11), Otplatni plan (list spisa 12-14), Ugovor o kreditu (list spisa 15-21), izvadak iz zk. ul. [broj ZK uloška], [broj poduloška] (list spisa 22-23), Nalaz i mišljenje vještakinje (list spisa 64- 75) i Očitovanje vještakinje (list spisa 92) te je saslušao vještakinju i tužitelja.

3.1. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio saslušanje svjedoka - osobnog bankara, ali do zaključenja prethodnog postupka nije naveo ime i adresu osobnog bankara, kao niti je li taj osobni bankar koji je predložen a čije ime nije navedeno, osobno sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate koju je tužitelj učinio tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržanim u Ugovoru o kreditu br. 9010839547.

6. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva te, jesu li potraživanja tužitelja u zastari i jesu li ništetne i nepoštene ugovorne odredbe iz čl. 4.1., 4.2. i 7.2. predmetnog Ugovora.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik 16. studenog 2005. sklopili Ugovor o kreditu za iznos od 40.381,75 CHF na rok otplate 120 mjeseci s kamatnom stopom od 4,20% godišnje. Nije sporno ni da je kredit otplaćen tj. u cijelosti zatvoren u siječnju 2015.

8. Iz pregleda uplata po kreditu (list spisa 9-11) proizlazi kada i koje iznose je uplaćivao tužitelj tuženiku na ime otplate predmetnog kredita.

9. Iz Otplatnog plana (list spisa 12-14) proizlazi kada je trebalo biti dospijeće, i iznosi anuiteta koji su trebali biti isplaćivani.

10. Iz Ugovora o kreditu (list spisa 15-21) proizlazi da je sklopljen 16. studenog 2005. na iznos od 40.381,75 CHF-a a radi kupnje stambenog objekta, na rok otplate 120 mjeseci, te da je odredbom čl. 4.2. ugovoreno da visinu kamatne stope Banka može promijeniti sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 1.1. a primjenjuje se za razdoblje od 1.1. do 30. lipnja tekuće godine s time s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene." te u dijelu koji glasi: "u CHF". Nadalje, u čl. 7.2. ugovoreno je "plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja" te u dijelu koji glasi: U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljana smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora.

11. Iz Nalaza i mišljenja vještakinje financijsko-knjigovodstvene struke Lidije Balog, dip.oecc (list spisa 64-75) proizlazi da je tijekom otplate kredita, uključujući i negativne stavke tečajne razlike, tečajna razlika iznosila je 31.052,37 HRK, a što prema važećem tečaju konverzije od 7,53450 iznosi ukupno 4.121,35 EUR. Tijekom otplate kredita u nekim mjesecima je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita, pa je tečajna razlika bila negativna, odnosno tužitelj je u tim mjesecima anuitete platio manje nego što bi isti iznosili primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita. Nadalje, proizlazi da je tijekom otplate kredita, tečajna razlika uključujući samo pozitivne stavke iznosila je 35.610,43 HRK, a što prema važećem tečaju konverzije od 7,53450 iznosi ukupno 4.726,32 EUR, a da je tijekom otplate kredita, negativna tečajna razlika uključujući samo negativne stavke kada je tečaj za CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita, iznosila ukupno 4.558,06 HRK, a što prema važećem tečaju konverzije od 7,53450 iznosi ukupno 604,97 EUR.

11.1. Iz Očitovanja vještakinje financijsko-knjigovodstvene struke Lidije Balog, dip.oecc (list spisa 92) proizlazi da je tuženik iznio primjedbe pravne prirode te da se na iste ne može očitovati, stoga u cijelosti ostaje pri svom nalazu i mišljenju od 24. veljače 2025.

1 0

11.2. Iz iskaza vještakinje Lidije Balog, dipl.oec. proizlazi da ostaje kod svog Nalaza i mišljenja u cijelosti. Može reći da su primjedbe tuženika na Nalaz i mišljenje pravne prirode i na iste se ne može očitovati. Nalaz i mišljenje izradila je tako što je koristila tečaj na dan isplate kredita i stavljala ga u odnosu s tečajem banke na dan plaćanja. U Tablici 1 izračunala je pozitivne i negativne tečajne razlike, dok je u Tablici 2 izradila samo pozitivne, a u Tablici 3 samo negativne tečajne razlike. Tečajna razlika uključujući samo pozitivne stavke iznosila je 35.610,43 kn, odnosno 4.726,32 EUR-a, a negativne stavke iznosile su 4.558,06 kn, odnosno 604,97 eura.

11.3. Tuženik je nakon očitovanja i saslušanja vještaka ostao kod istaknutih primjedbi na Nalaz koje su pravne prirode.

11.4. Nalaz i mišljenje vještaka sud je ocijenio vjerodostojnim jer je izrađen stručno, objektivno i prema pravilima struke, a prigovor tuženika da je vještak prilikom izračuna koristio fiksni tečaj za cjelokupno razdoblje otplate kredita, a da ugovorne strane nisu ugovorile fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud. Potrebno je reći da je sud prilikom davanja zadatka vještaku odredio da vještak izračuna razliku za tečaj CHF-a koju je tuženica primjenjivala prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita za razdoblje od početka do kraja otplate kredita, to stoga što se upravo na taj način može utvrditi je li nastala pozitivna ili negativna tečajna razlika.

12. Iz iskaza tužitelja proizlazi da će ove godine će biti 20 godina od kada je sklopio predmetni Ugovor, pa se nekih detalja ne sjeća dobro. Sjeća se da sam htio riješiti svoje stambeno pitanje te je na TV-u vidio da se govorilo da je kredit u CHF-u najpovoljniji. Otišao je kod tuženika jer je tamo primao plaću. Kada je došao Ugovor je bio pripremljen, papiri su bili pripremljeni sa CHF valutom i pitao je šta to znači i rekli su mi da će rata rasti, ali nekih 10,00 do 20,00 kn gore dolje. Nisu mu objašnjavali što sve podrazumijeva valutna klauzula i koliko bi mogla rasti rata kredita. Nije imao mogućnosti pregovarati, uvjeti su bili takvi kakvi su bili. Ugovor je bio pripremljen i čekao ga je. Ne sjeća se je li isti pročitao, jer je proteklo 20 godina. Ugovor o kreditu ne bih sklopio da sam znao da će mu rata rasti koliko mi je rasla. Najmanja rata mu je bila 1.560,00 kn, a najveća bila 2.580,00 kn. Sjeća se isto da su prodavali automobil, kao i njegove braniteljske dionice, kako bih mogli odraditi prijevremenu otplatu kredita, a kredit je prijevremeno otplatio 10 mjeseci prije isteka, odnosno 2015. U to vrijeme nisam imao OPG, obrt niti neku pravnu osobu u svom vlasništvu. On je osobno otplaćivao kredit. Sada zna što znači – kamata promjenjiva. Ne sjeća se je li u banci prilikom potpisivanja Ugovora rekao da mu nešto nije jasno i je li tražio pojašnjenje. Ranije nije imao kredit kod tuženika ili neke druge financijske institucije u kojima je bila ugovorena kamatna stopa. Kredit je svojevoljno potpisao. Nije bio upoznat s odredbom da je upoznat s Općim uvjetima banke i rizikom valute. I sad ne zna što bi točno značilo valutna klauzula. Ne sjeća se je li ranije dizao kredit u stranoj valuti. Nije se susretao sa posljedicama promjenama tečaja, nevezano za konkretni poslovni odnos s bankom, kao npr. prodajom stranih valuta u mjenjačnicama.

12.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

1 1

13. Suprotno tuženicinim navodima tijekom postupka, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, obvezuje stranke u ovom postupku.

13.1. Naime, u konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom br. Revt-575/16 od 03.10.2017. kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. u nastavku: ZZP/07), kao i člancima 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 155/23., u nastavku: ZOO)

- da je tuženik u razdoblju 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a .

1 2

13.2. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice kako je to propisano odredbom čl. 118 ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.

13.3. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

13.4. Potrebno je reći da je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača na tuženiku (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.4.2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nije potrošač upravo na banci, a ne na tužitelju).

13.5. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužene, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

13.6. Isto tako, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

14. Prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

1 3

14.1. Tuženik nije dokazao jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno o valuti kredita. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao s tuženikom u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu. Naime, tužitelj u svom iskazu navodi da se ne sjeća je li tražio pojašnjenja spornih odredbi, ali se sjeća da je ugovor bio pripremljen s valutom CHF, i pitao što to znači a rekli su mu da će mu rata za nekih 10,00 do 20,00 kn ići gore dolje. Unatoč tome, sklopio je ugovor o kreditu jer mu je bio potreban jer je htio riješiti svoje stambeno pitanje. Pri tome treba reći da prema stavu ovoga suda sam izbor valute iz zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Potrebno je još jednom naglasiti da teret dokazivanja na tuženici da je potrošač odnosno tužitelj bio u predugovornoj fazi sklapanja ugovora obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, kao i da su ugovorne strane pregovarale o valuti kredita i promjenjivoj kamatnoj stopi.

14.2. Nadalje i iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj ima status potrošača jer je kupio stambeni objekt, te u to vrijeme nije imao obrt, OPG niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, to se nedvojbenim utvrđuje status potrošača (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26 svibnja 2020.).

14.3. Dakle, slijedom svega navedenoga, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.

14.4. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 16. studenog 2005. dakle u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženice, to se tužitelj na spomenute odluke i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).

15. Nadalje, a unatoč nespornoj činjenici kako je tužitelj u cijelosti otplatio kredit, navodi se kako tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Ovo iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora već je tuženica temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a dužna vratiti sve što je primila s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira na je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju, je li kredit otplaćen.

1 4

16. Budući da se nije pojedinačno pregovaralo odnosno da su slijedeće odredbe Ugovora o kreditu bile unaprijed formulirane od strane prednika tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, uzrokovalo je znatnu neravnotežu i pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, pa je stoga ovaj sud utvrdio da su odredbe o Ugovora kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu sukladno čl. 81. st. 1. u vezi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne. Slijedom svega navedenog, ovaj sud je utvrdio ništetnost odredbe čl. 4.1. i 4.2., te čl. 7.2. Ugovora o kreditu broj 9010839547, u dijelu koji glasi:“- čl. 4.1. u dijelu koji glasi: "koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana", čl. 4.2. u dijelu koji glasi: "Visinu kamatne stope Banka može promijeniti sukladno broju grupa proizvoda ili ovisno o korištenju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja) do 30.6. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07 (slovima: prvogsrpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07 (slovima: prvogsrpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene." te u dijelu koji glasi: "u CHF", čl. 7.2. u dijelu koji glasi: "plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja" te u dijelu koji glasi: "U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljana smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora." , te je odlučeno kao pod toč. I/ izreke presude.

17. Dakle, budući je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

18. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko vještačenje po sudskoj vještakinji Lidiji Balog, a iz kojeg Nalaza i mišljenja proizlazi da je tijekom otplate kredita, tečajna razlika uključujući samo pozitivne stavke iznosila je 35.610,43 HRK, a što prema važećem tečaju konverzije od 7,53450 iznosi ukupno 4.726,32 EUR, a da je tijekom otplate kredita, negativna tečajna razlika uključujući samo negativne stavke kada je tečaj za CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita, iznosila ukupno 4.558,06 HRK, a što prema važećem tečaju konverzije od 7,53450 iznosi ukupno 604,97 EUR.

19. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju,

1 5

ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

20. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužitelja na ime razlike između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita a na način kako je to navedeno u izreci presude (toč. II/) sa zateznim kamatama koje su tekle na svaki preplaćeni mjesečni iznos. Potrebno je reći da tužitelj podneskom od 13. ožujka 2025., potraživao isplatu iznosa koji predstavlja više plaćene razlike anuiteta (pozitivne stavke, a što je u skladu s Tablicom 2 Nalaza i mišljenja vještakinje Lidije Balog). Slijedom navedenoga odlučeno je kao pod toč. II/ izreke presude.

21. Tužitelju na preplaćeni iznos pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1114. u vezi odredbe čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a. Navedeno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužna prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Stoga u svakom slučaju od trenutka uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo je tuženiku biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. U vezi s navedenim potrebno je reći da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (čl. 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i koja pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se stoga smatra nepoštenim stjecateljem.

22. Dakle, budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bio nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO-a) tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta, jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika.

23. Nadalje, u vezi početka i tijeka zastarnog roka u vezi zahtjeva za isplatom pretplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule potrebno je reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013.:

- u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.06.2014., jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda od 13.06.2014. posl.br. Pž-7129/13

- u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. godine kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.06.2014., a po osnovi ništetnosti valutne

1 6

klauzule 14.06.2018. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022.

24. Dakle, nije osnovan prigovor zastare restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Naime, vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018., odnosno zastara za restitucijske zahtjeve po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 11. listopada 2022., odnosno unutar zastarnog roka od 5 godina.

25. Nadalje, potrebno je reći i da sud postupa i odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, a tuženik tijekom postupka nije postavila odgovarajući zahtjev glede utvrđenog iznosa negativne razlike niti je istaknula procesnopravni prigovor radi prebijanja, te da hrvatski pravni sustav ne poznaje prijeboj ex lege, kao niti uvjetni prijeboj, pa da sud nema ovlaštenja samoinicijativno prebiti utvrđenu negativnu razliku od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja (tako i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023-4.).

26. Potrebno je reći da je sud tuženiku dostavio podnesak tužitelja od 13. ožujka 2025., a kojim podneskom je tužitelj uredio tužbeni zahtjev nakon vještačenja. Tuženik je navedeni podnesak primio 14.ožujka 2025., tužbenom zahtjevu iz podneska od 13. ožujka 2023. se nije protivio, te se na ročištu održanom 16. travnja 2024. upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, ovaj sud je sukladno čl. 190. st. 2. i 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. , 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP) odlučivao o tužbenom zahtjevu istaknutom u podnesku od 13. ožujka 2025.

27. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a pripada naknada troška postupka. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr.7. toč.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 19. prosinca 2024. i 16. travnja 2025. u iznosu od 200 EUR-a za svako ročište sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podnesak od 13. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak pristupa na ročište za objavu u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr.9. toč. 3. Tarife, što sveukupno iznosi 900,00 EUR-a uvećano za 25% PDV-a što iznosi 1.125,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR-a te trošak što sveukupno iznosi 1.525,00 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 26. svibnja 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

1 7

27.1. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudskih pristojbi, jer ih nije niti platio, kao niti trošak sastava podneska od 17. ožujka 2023. i 23. prosinca 2024. jer nisu bili potrebni za parnicu (čl. 155. st. 1. ZPP-a), a navode iz podneska mogao je iznijeti na ročištu.

28. Odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška, jer u sporu nije uspio, pa je odlučeno kao pod toč. IV/ izreke.

Osijek, 26. svibnja 2025.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika