Poslovni broj: Gž-516/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Svjetlane Pražić predsjednice vijeća, Filke Pejković članice vijeće i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Goranu Mrkiću, odvjetniku iz Valpova, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB:14036333877 sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, pod poslovnim brojem P-140/2023 od 29. siječnja 2024. i rješenja Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-140/2023 od 30. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, pod poslovnim brojem P-140/2023 od 29. siječnja 2024. u točkama I , II i III izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, te se odbija i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika, te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-140/2023 od 30. siječnja 2024. uz dopunu da se dosuđeni iznos od 100,00 eura tužiteljici treba isplatiti u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja u toč. I izreke utvrđeno je da su ništetni dijelovi odredbe članka 2., čl. 3. i čl. 4. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj:[broj kredita], koji je potvrđen po javnom bilježniku Mandici Popović iz Valpova dana 19. travnja 2006. pod brojem OV-3501/06, na iznos od 23.000,00 CHF, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane Odluke tuženika o kamatnim stopama i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.

1.1.U toč. II, izreke naloženo je tuženoj da tužiteljici isplati iznos 1.645,24 eura koja se zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi treba isplatiti tužiteljici sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

Nadalje je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 354,82 eura koji se zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ima isplatiti tužiteljici sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate.

1.2. U toč. III izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.718,54 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja 29. siječnja 2024. pa do isplate, u roku od 15 dana.

1.3. U točki IV izreke odbijen je preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka iznad dosuđenog iznosa u točki III izreke.

1.4. Rješenjem suda prvog stupnja od 30. siječnja 2024. naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 100,00 eura.

2.Protiv citirane presude i rješenja žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 dalje-ZPP) predlažući da se pobijana presuda i rješenje preinače na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, te da se obveže tužiteljicu da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka uključujući i troškove žalbenog postupka ili da se pobijane odluke ukinu i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica u cijelosti osporava navode iz žalbe tuženika predlažući da se odbije kao neosnovana, te da se naloži tuženoj da tužiteljici nadoknadi troškove odgovora na žalbu..

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti dijelova ugovora o kreditu od 19. travnja 2006. i to čl. 2., čl. 3. i čl. 4. koji se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu temeljem jednostrane odluke tuženika i u dijelu u kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica, te povrat iznosa s naslova ništetnih odredbi.

6. Tijekom postupka prema mišljenju suda prvog stupnja nesporne su sljedeće činjenice:

-da su tužiteljica i pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek 12. travnja 2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj kredita], koji je potvrđen 19. travnja 2006. po javnom bilježniku Mandici Popović iz Valpova pod brojem OV-3501/06, prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje namjenski kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti od HRK obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita;

-da je citiranim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 15 godina;

-da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu godišnja kamatna stopa iznosila 4,30 %;

-da je člankom 2. ugovoreno da banka odobrava tužiteljici stambeni kredit za adaptaciju u iznosu od 23.000,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti HRK po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita;

-da je člankom 3. ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB- a važećem na dan plaćanja za CHF;

-da je člankom 4. ugovora ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu te da se izmjena kamatne stope smatra sastavim dijelom ugovora o kreditu, bez posebnog zaključivanja Aneksa tom ugovoru;

-da je tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjana jednostranim odlukama Banke;

- da su stranke 01. veljače 2016. zaključile Dodatak predmetnom ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015-dalje ZID ZPK), odnosno da je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR ;

-da je prema izračunu konverzije (zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatim u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate veći od zbroja anuiteta / rata po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom) utvrđeno da je tužiteljica preplatila, računajući do 30. rujna 2015. iznos od 9.579,25 HRK;

-da su stranke Aneksom suglasno utvrdile da se iznos preplate od 9.579,25 HRK koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi;

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.;

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ništetnost ugovorene valute CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.

7.Među strankama prema mišljenju suda prvog stupnja su sporne činjenice: je li tužba dopuštena, je li osnovan prigovor tuženika o zastari, ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje tužbe obzirom da je između stranaka provedena konverzija, kao i da li je dopuštena preinaka tužbe tužiteljice s obzirom da je specificirala tužbeni zahtjev nakon zaključenja prethodnog postupka odnosno nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

8. Sud prvog stupnja je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da su u kolektivnoj tužbi potrošača utvrđene ništetne odredbe o promjenjivim kamatnim stopama kao i o valutnoj klauzuli o kojima se nije pojedinačno pregovaralo pa da sukladno čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obavezuje i ostale sudove.

9. Sud prvog stupnja je saslušao tužiteljicu u ovom postupku kao i svjedokinju DČ, te utvrđuje da u cijelosti prihvaća kao vjerodostojan iskaz tužiteljice, da stranke o predmetnim odredbama ugovora nisu pregovarale, da tužiteljica nije imala utjecaja na sadržaj tog ugovora, da joj je nametnuta obveza koja nije objektivno se mogla sagledati kao cjelina glede ugovorene promjenjive kamatne stope koja se mijenjala jednostranom odluke banke i vezivanjem glavnice kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

10. Stoga sud zaključuje da je tužiteljica kao korisnik kredita i potrošač dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na banku, da su sporne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obavezama tužiteljice što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu zabrane zlouporabe prava pa da su stoga te odredbe ništetne.

11. Nadalje, sud prvog stupnja citira odluke Revt-249/14 i Pž-1129/13 u dijelu u kojima se govori o ugovaranju kamatnih stopa i da se navodi terminologija koja se koristi u odlukama banka uključujući dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna koji je razumljiv isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koji se bave bankarskim poslovanjem i da za prosječnog potrošača ovakva terminologija je nerazumljiva.

12. Nadalje sud prvog stupnja utvrđuje da iz tih odluka proizlazi da odluke o kamatnim stopama i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja nisu mogle biti razumljive jer da nisu navedeni kriteriji koji bi potrošaču omogućili da provjeri opravdanost razloga promjene kamatne stope tijekom trajanja kredita.

13. Stoga zaključuje da je u tim odlukama pravomoćno utvrđeno da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranim odlukama banke, da su tužiteljici upućivane obavijesti o promjeni što nije u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača i temeljnim načelom obveznog prava s naglaskom na ravnopravnost stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve uzimajući u obzir sadržaj nerazumljive, nejasne i apstraktne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope, koja je kao takva ništetna. U odnosu na prigovor zastare sud prvog stupnja zaključuje da je isti neosnovan, jer da je sukladno čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) prekinut tijek zastare podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu, da je zastara počela teći ispočetka i to u odnosu na ugovornu valutnu klauzulu pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu 14. lipnja 2018., a u odnosu na kamatnu stopu pravomoćnošću odluke pod posl. brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., da je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2019. slijedom čega da nije protekao rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO-a.

14. Nadalje, sud prvog stupnja navodi da nije osnovan prigovor tužene glede nedostatka pravnog interesa tužiteljice za tužbu kojom traži isplatu preplaćenog iznosa po osnovu predmetnog kredita koji je nedvojbeno utvrđen financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem u ovom predmetu. Stoga zaključuje da tužiteljica ima pravo na potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i postupka konverzije u kojem je zaključen Dodatak ugovora sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju da stranke nisu mogle utjecati na obim konverzije niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja Dodatka. U tom pravcu sud prvog stupnja navodi i odluku Europskog suda pod posl. brojem C-118/17 od 14. ožujka 2019. iz koje proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima), radi održavanja predmetnog ugovora na snazi ne može imati za učinak smanjenja zaštite zajamčene potrošačima.

15. Nadalje, sud prvog stupnja navodi da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK nepoštene ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništetne u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da ta okolnosti nije bila ni uzeta u obzir prilikom sklapanja Dodatka ugovora o kreditu odnosno Sporazuma o konverziji. Stoga zaključuje da tužiteljica osnovano traži potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnih odredbi Ugovora o kreditu radi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

16. Stoga sud prvog stupnja primjenjuje čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP-a/03 te zaključuje da se o pojedinačnim odredbama koje su predmet ovog postupka se nije pregovaralo, da su stoga nepoštene, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja su uzrokovale ravnotežu u pravima i obavezama stranaka, da su te ugovorne odredbe formulirale banke zbog čega potrošač nije imao utjecaja na sadržaj tih odredbi. Stoga primjenom odredbe čl. 81., 82. i 87. ZZP-a/03 zaključuje da su te ugovorne odredbe ništetne jer su nepoštene i da su iste takve odredbe propisane i u ZZP iz 2007. godine.

17. Stoga zaključuje da je tuženik dužan vratiti tužiteljici ono što je stečeno bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od svake uplate jer je utvrđeno da je tuženik nesavjesni stjecatelj.

18. Nadalje, sud je u cijelosti prihvatio nalaz sudskog vještaka te je utvrđeno da je tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjana kako slijedi:

-od 19. travnja 2006. do 01. rujna 2007. iznosila je 4,30%;

-od 01. rujna 2007. do 01. prosinca 2008. iznosila je 5,30%,

-od 01. prosinca 2008. do 01. svibnja 2009. iznosila je 6,00%,

-od 01. svibnja 2009. do 01. prosinca 2010. iznosila je 6,75%,

-od 01. prosinca 2010. do 01. listopada 2011. iznosila je 6,50%,

-od 01. listopada 2011. do 01. siječnja 2014. iznosila je 6,30%, -

od 01. siječnja 2014. do 01. rujna 2015. iznosila je 3,23%.

19.Utvrđeno je da tijekom otplate kredita, radi promjena kamatnih stopa, kamata je plaćena više u iznosu od 11.246,65 HRK, odnosno 1.492,66 EUR da ukoliko se u obzir uzmu samo pozitivne stavke razlike plaćenih kamata iste bi iznosile 12.396,15 HRK, odnosno 1.645,24 EUR, a samo negativne stavke plaćenih kamata kada je kamatna stopa bila niže od prvougovorene, iznose 1.149,50 HRK, odnosno 152,58 EUR. Tijekom otplate kredita, radi promjena tečaja za CHF, anuiteti su plaćeni u iznosu većem od anuiteta koliko bi isti iznosili da nije bilo promjena tečaja, u ukupnom iznosu od 14.055,12 HRK, odnosno 1.865,44 EUR. Ukoliko se izdvoje samo pozitivne stavke tečajne razlike, odnosno samo one kada je tužiteljica anuitet u odnosu na prvobitno ugovoreni platio više tečajna razlika bi iznosila 15.620,75 HRK, odnosno 2.073,24 EUR, dok negativne stavke tečajne razlike iznose 1.565,63 HRK, odnosno 207,80 EUR, te da ukupna preplata tužiteljice uključujući preplatu temeljem promjena kamatnih stopa i tečajne razlike, sa uključenim i negativnim stavkama iznosi ukupno 25.301,77 HRK, odnosno 3.358,11 EUR.

20. Utvrđeno je nadalje da obračunata zatezna kamata na ukupnu preplatu od dana dospijeća pojedinog anuiteta pa do 30.09.2015. godine iznosi 9.322,65 HRK, odnosno 1.237,33 EUR, a zatezna kamata na pozitivne stavke preplate iznosi ukupno 9,673.38 HRK, odnosno 1,283.88 EUR, a zatezna kamata na negativne stavke preplate iznosi ukupno 350,73 HRK, odnosno 46,55 EUR.

21. Sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, aneksom ugovoru od 01.02.2016. godine provedena je konverzija kredita denominiranog u HRK s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR. Iz obračuna konverzije (list 44 spisa)utvrđuje sud da je vještak utvrdio iznos nedospjele glavnice na dan 30.09.2015. godine koji je utvrđen prema realiziranom otplatnom planu po kojem je tužitelj otplaćivao kredit i sa kojim je pristupio konverziji, u iznosu od 10.921,90 CHF odnosno 76.243,29 HRK, dok je nedospjela glavnica po konvertiranom kreditu iznosila 7.270,69 EUR, odnosno 55.490,47 HRK, da ukoliko bi se nedospjela glavnica utvrdila iz prvougovorenog inicijalnog otplatnog plana u koji nisu uključene promjene kamatnih stopa, nedospjela glavnica bi iznosila 10.479,84 CHF, a koji iznos bi primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita od 46.670,93 iznosio 48.910,39 HRK. Utvrđeno je nadalje, da sukladno dodatku ugovora (list 16 spisa) kojim je ugovorena konverzija, a koji je zaključen 01.02.2016. godine, nedospjela glavnica na dan 30.09.2015. godine s kojom je tužitelj pristupio konverziji utvrđena je u iznosu od 7.270,69 EUR, što je prema važećem tečaju na isti dan od 7,632078 iznosilo 55.490,47,00 HRK. Tuženik je sve uplate koje je tužiteljica izvršila na temelju ugovora o kreditu u CHF, dakle uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu, pa da je tuženik je obračunom konverzije utvrdio da je tužiteljica do 30.09.2015. godine preplatila kredit u iznosu od 9.579,25 HRK.

22. Navodi da je Aneksom definirano da se visina aneksom utvrđene preplate na dan 30.09.2015. godine može promijeniti u prijelaznom razdoblju, o čemu će banka pisanim putem obavijestiti korisnika kredita po provedbi aneksa u poslovnim knjigama banke, da je nakon prijelaznog razdoblja sukladno obavijesti tuženika (list 47 spisa) na dan provođenja konverzije dana 03.02.2016. godine, preplata utvrđena u iznosu od 10.364,65 HRK, što je prema važećem tečaju na dan 30.09.2015. godine od 7,632078 iznosilo 1.358,04 EUR. Aneksom je ugovoreno da će se iznos preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se preplata ne iskoristi u cijelosti.

23. Sud prvog stupnja je također utvrdio da od ukupno utvrđenog iznosa pretplate tužiteljice koja je uvrstila i pozitivne i negativne razlike u iznosu od 3.358,10 eura treba umanjiti iznos koji je tuženik priznao tužiteljici konverzijom u visini od 1.358,04 eura, te da tužiteljica osnovano traži isplatu iznosa od 2.000,06 eura sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

24. Sud prvog stupnja je dopustio preinaku tužbe koja je izvršena nakon provedenog financijskog vještačenja jer smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka.

25. Nadalje, utvrđeno je da je tuženik pravni sljednik Slavonske banke d.d. i da je do pripajanja Slavonske banke d.d. i tada Hypo Alpe Adria bank došlo 2009. te da je kolektivnim presudama za zaštitu prava interesa potrošača obuhvaćeno razdoblje u kojem je Slavonska banka d.d. postojala u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe a kasnije u vrijeme donošenja odluke Slavonska banka d.d. više nije postojala, jer je došlo do njezinog pripajanja s Hypo Alpe Adria bank koji je pravni prednik tuženika, koji je obuhvaćen presudom u kolektivnoj zaštiti potrošača.

26. Stoga zaključuje da se učinak presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača proteže i na tuženika neovisno o tome je li ugovor zaključila Slavonska banka d.d. ili Hypo Alpe Adria bank jer da je pravni sljednik Slavonske banke tuženik koji je preuzeo sva prava i obaveze prednika.

27.Odluku o troškovima parničnog postupka sud prvog stupnja temelji na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a te troškove odmjerava sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 - dalje: Tarifa),.

28. Rješenjem suda prvog stupnja od 30. siječnja 2024. naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 100,00 eura koji se odnosi na trošak pristupa na ročište punomoćnika tužiteljice za objavu presude, te sud smatra da taj trošak tužiteljici pripada sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife.

29. Ispitujući po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a da li je počinjena neka bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.

30. Stoga nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni proturječni kako međusobno tako i prema stanju spisa, tako da je presudu moguće ispitati.

31. Nisu osnovani žalbeni navodi tužene da ugovor o kreditu sadrži različite odredbe od onih koje su utvrđeni u presudi povodom zaštite kolektivnih interesa u postupku pod posl. brojem P-1401/12 jer da ta odluka nije primjenjiva u svim pojedinačnim postupcima pokrenutim od strane potrošača.

32. Ovo iz razloga što je sud prvog stupnja uzeo u obzir sva utvrđenja iz presude radi zaštite kolektivnih interesa potrošača jer je u presudi Vrhovnog suda RH pod posl. brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2018. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je prednik tuženika Hyppo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb koji je pravni sljednik Slavonske banke d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, sklapanjem ugovora o kreditu i koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za CHF, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu banke kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, zbog čega je tuženik postupio protivno odredbi čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Isto tako je u toj presudi utvrđeno da tuženik nije pojedinačno pregovarao sa potrošačima o promjeni ugovorne kamate niti su ugovorom bili predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, da je postupljeno protivno čl. 81., 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. odnosno protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.

33. Unatoč navedenim utvrđenjima sud prvog stupnja je u ovom postupku saslušao tužiteljicu kao i svjedokinju DČ djelatnicu tuženika odnosno prednika tuženika Slavonske banke koja nije imala saznanja o konkretnom ugovoru, te je sud prvog stupnja pravilno prihvatio u cijelosti iskaz tužiteljice koja je potvrdila utvrđenja iz kolektivne presude za zaštitu potrošača da se o pojedinim ugovornim odredbama nije pregovaralo, da se radilo o tipskom ugovoru, da tužiteljica nije mogla utjecati na uvjete ugovora, da je banka nije upozorila kakve rizike preuzima potpisivanjem takvog ugovora, da nije mogla ni pretpostaviti da će kamata toliko rasti, da joj nitko u banci nije objasnio na koji način će se izvršiti promjena kamate, odnosno po kojim kriterijima, odnosno da joj je bilo poznato samo koliko je iznosila početna kamatna stopa.

34. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da su navedene odredbe o promjenjivosti kamatne stope i o vezanosti isplate anuiteta sa promjenom tečaja CHF ništetne, te su uzrokovale znatniju štetu na strani potrošača.

35.Nisu osnovani žalbeni navodi tužene da je sud prvog stupnja nije uvažio činjenicu da su stranke zaključile Aneks, Dodatak ugovoru sukladno Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te da je tužiteljica u cijelosti obeštećena.

36. Ovo iz razloga što je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da sklapanjem ugovora tužiteljica nije obeštećena jer je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka iz kojeg proizlazi da je pretplata utvrđena u skladu s čl. 19. c st.1. toč. 5. alineje 1. ZID ZZP-a koja se koristila za namirenje budućih obroka kredita, te da unatoč priznatoj razlici stvarnih uplata anuiteta i uplata prema početno ugovorenom otplatnom planu postoji razlika koja je priznata tužiteljici.

37. Naime, sklapanjem Aneksa po osnovnom ugovoru izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što proizlazi iz činjenice da se radilo o Aneksu osnovnog ugovora o kreditu a ne sklapanja novog ugovora o kreditu.Dakle, činjenica provođenja konverzije same za sebe isključuje provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtijeva utvrđenje je li konverzijom u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

38. Naime, dodatkom ugovora o kreditu samo je izjednačen položaj tužiteljice kao korisnice kredita CHF s položajem u kojem bi bila da je ugovor o korištenju kredita zaključen u valuti EUR, a pri čemu niti odredbama ZID ZPK na temelju kojih je zaključen Aneks ugovora o kreditu nije reguliran pravni položaj onih odredbi kojima se u ugovorima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredbi koje bi nastupile što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita tj. nepošteno mijenjale prvougovorene kamatne stope. Konverzija kredita u CHF u kredit u valuti EUR izvršena je na temelju odredbi ZID ZPK-a te se odnosi isključivo na ugovorne odredbe proizašle iz ugovora o kreditu, a ne na izvanugovorne obveze stranaka kako što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnova ništetnih ugovornih odredbi.

39. S obzirom da su sporne odredbe ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim, odnosno ništetnim sukladno čl. 81., 83. i 90 ZZP-a/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužiteljici pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojemu je tuženik dužan vratiti sve ono što je primila na temelju ništetnih odredbi ugovora.

40. Stoga tužiteljici pripada pravo da unatoč tome što je sklopila Aneks ugovora o kreditu potražuje od tuženika isplatu preplaćenog iznosa koji je nastao zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorne valutne klauzule, budući da razlika postoji unatoč zaključenom Aneksu ugovora a što je utvrđeno financijskim vještačenjem.

41. Slijedom navedenog u konkretnom slučaju sklapanjem Aneksa ugovoru kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci tuženika i valutnoj klauzuli, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužiteljica Aneksom ugovora odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

42. Stoga i prema shvaćanju ovog suda tužiteljici unatoč sklopljenom Aneksu kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u kredit u Eurima u protuvrijednost kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koje je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi, odnosno pravo na potpunu restituciju i povrat svih neosnovano isplaćenih preplaćenih iznosa sa osnova ništetne ugovorne odredbe iz osnovnog ugovora o kreditu.

43. Iako tuženik tvrdi da je sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru dosljedno provedeno načelo konverzije i da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, iz nalaza vještaka kako je to utvrdio sud prvog stupnja proizlazi da je pretplata utvrđena u skladu s odredbom čl. 19. c st. 1. toč. 5. alineja 1. ZPK-a koja se koristila za namirenje budućih obroka kredita ali je utvrđeno da unatoč priznatoj razlici stvarnih uplata anuiteta i uplata prema početno ugovorenom otplatnom planu postoji razlika koja je priznata tužiteljici presudom suda prvog stupnja u toč. II izreke.

44. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja nije primijenio pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gos-1/2019 i da bi tužiteljica imala pravo isplatu samo kada konverzija ne bi bila provedena sukladno ZID ZPK jer je sud prvog stupnja poštivao navedenu odluku te je utvrdio da unatoč tome što je konverzija provedena sukladno ZID ZPK tužiteljica nije u cijelosti obeštećena temeljem ništetnosti navedeni odredbi ugovora o kreditu.

45. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je pobijana presuda suprotna stavovima i pravnim shvaćanjima iz presude Suda Europske unije pod posl. brojem C- 567/2020, jer je u konkretnom slučaju ništetnost navedenih odredbi ugovora utvrđena temeljem Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja tog ugovora o kreditu, dok se u navedenoj presudi Suda Europske unije spominje da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu koji je u tom postupku A.H. zaključio sa Zagrebačkom jer da ugovor zaključen 15. listopada 2007. dok je Hrvatska pistupila Uniji 1. srpnja 2013., jer u ovom predmetu se nije primjenjivala navedena Direktiva.

46. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja ne utvrđuje u čemu se sastoji nesavjesnost i nepoštenje tuženika uzimajući u obzir sadržaj odredbe čl. 81. ZZP-a jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tuženik bio nesavjestan i nepošten te da sukladno čl. 1115. ZOO-a su dosuđene kamate od dana svake uplate pa do isplate, da je nepoštenost tuženika kao stjecatelja utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, jer je utvrđeno da je prednik tuženika zajedno s ostalim bankama povrijedio kolektivne interese i prava potrošača jer se koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama na način da ugovorna valuta uz koju je vezana glavnica CHF a da se prije zaključenja i vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu potrošače u cijelosti informirali o potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana.

47. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo i da je pogrešno prihvatio nalaz vještaka kada je preplaćene iznose računao kao da je ugovorena kamatna stopa od 4,30% jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ugovorna kamata o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena a time i ništetna, pa da su i ništetne jednostrane promjene kamatne stope, što znači da je obaveza tužiteljice u cijelom razdoblju mogla biti na način da plaća početnu kamatnu stopu od 4,30%.

48. Naime, stranke predmetnog ugovora načelno su iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor o kreditu primijenjuje promjenjiva kamatna stopa, međutim u trenutku sklapanja ugovora ona je iznosila 4,30%, pa slijedom toga na ugovorni odnos primjenjuje se odredba kamata po toj visini, dok se po zakonu na propisani način nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjenjive kamatne stope.

49. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir negativne razlike anuiteta jer je sud prvog stupnja pravilno prihvatio nalaz vještaka te u obrazloženju presude pod toč. 37 pravilno utvrđuje da je ukupno utvrđeni iznos pretplate u koju su uvrštene i pozitivne i negativne razlike prema nalazu vještaka iznosi 3.358,10 eura (1.492,66 eura + 1.865,44 eura), da se od tog iznosa umanjuje iznos koji je tuženik priznao tužiteljici konverzijom u visini od 1.358,04 eura tako da je utvrđeno da je osnovan zahtjev tužiteljice za iznos od 2.000,06 eura uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, a koji iznos je upravo dosuđen tužiteljici u točki II izreke presude suda prvog stupnja.

50. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno odbio prigovor zastare jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da navedeni prigovor je neosnovan. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane bile dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

51. Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je tvrđena ništetnost odredbe o načinu promjene kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a presuda vezana za ništetnost valutne klauzule uz valutu CHF je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a.

52. Nisu osnovani žalbeni navodi tužene da je tužitelj postavio zahtjev za isplatu 6. studenoga 2023. jer iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica tražila isplatu u tužbi sukladno čl. 186. b ZPP-a kao tzv. stupnjevitu tužbu te da je nakon provedenog vještačenja točno specificirao tužbeni zahtjev za isplatu.

53. Nisu osnovani žalbeni navodi tužene da je odluka o troškovima parničnog postupka donesena pogrešnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika jer da je trebalo uzeti u obzir vrijednost boda koja je važeća u trenutku poduzimanja svake radnje. Ovo iz razloga jer je u Tbr. 52. toč. 3. navedene Tarife propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne stranke i na teret proračunskih sredstava primjenjuje se Tarifa i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima parničnog postupka. Budući da je u vrijeme donošenja prvostupanjske odluke 29. siječnja 2024. bila na snazi odredba Tarife o vrijednosti boda od 2,00 eura, pravilno je sud prvog stupnja primijenio Tbr. 52. toč. 2. Tarife.

54. Sud prvog stupnja posebno ne navodi razloge osporavanja rješenja suda prvog stupnja od 30. siječnja 2024. kojim je tužiteljici dosuđena nagrada za pristup njezinog punomoćnika na ročište za objavu presude, a ta nagrada je dosuđena pravilnom primjenom Tbr. 9. toč. 3. Tarife time da nije određen paricijski rok pa je stoga primjenom odredbe čl. 328. st. 1. ZPP-a koji propisuje da kada je stranci u presudi naloženo izvršenje kakve činidbe odredit će se rok u kojem je tu činidbu dužna izvršiti, te je stoga ovom odlukom ostavljen rok od 15 dana tuženiku da isplati tužiteljici navedeni iznos.

55. Slijedom obrazloženog žalbu tužene kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu u toč. I, II i III izreke kao i rješenje suda prvog stupnja potvrditi, pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. u vezi čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno kao u toč. I izreke ove presude i izreke ovog rješenja.

56. Presuda suda prvog stupnja u toč. IV izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

57. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer nije uspjela u ovom postupku, pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno u toč. II izreke ove presude.

58. Isto tako niti tužiteljici nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na žalbu jer je ocijenjeno da isti nisu bili potrebni radi vođenja ovog postupka, pa je stoga primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u toč. II izreke ove presude.

U Rijeci, 26. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Svjetlana Pražić