REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U MAKARSKOJ

STALNA SLUŽBA U IMOTSKOM

Ante Starčevića 23

21260 Imotski

P-723/2020-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Makarskoj – Stalna služba u Imotskom po sucu toga suda Mate Kukavici kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SĐ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupan po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d. (OIB 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, a nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. travnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Krešimira Biočića, odvjetnika u Imotskom, te zamjenika punomoćnika tuženika ŽĐ, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 246-17/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji su 16.3.2007.godine sklopili tužitelj SĐ kao korisnik kredita i tuženik Addiko bank d.d. kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. isplatiti tužitelju SĐ iznos od 17.626,71 eura sa zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 1,27 eura počevši od 8.3.2008.

- na iznos od 1,05 eura počevši od 8.4.2008.

- na iznos od 1,14 eura počevši od 8.10.2008.

- na iznos od 6,78 eura počevši od 8.11.2008.

- na iznos od 4,23 eura počevši od 6.12.2008.

- na iznos od 13,97 eura počevši od 6.1.2009.

- na iznos od 6,78 eura počevši od 5.2.2009.

- na iznos od 7,05 eura počevši od 6.3.2009.

- na iznos od 6,09 eura počevši od 4.4.2009.

- na iznos od 5,34 eura počevši od 8.5.2009.

- na iznos od 13,92 eura počevši od 8.6.2009.

- na iznos od 11,56 eura počevši od 13.7.2009.

- na iznos od 11,94 eura počevši od 8.8.2009.

- na iznos od 12,98 eura počevši od 9.9.2009.

- na iznos od 10,02 eura počevši od 9.10.2009.

- na iznos od 10,70 eura počevši od 10.11.2009.

- na iznos od 12,86 eura počevši od 7.12.2009.

- na iznos od 16,05 eura počevši od 5.1.2010.

- na iznos od 18,76 eura počevši od 11.2.2010.

- na iznos od 16,09 eura počevši od 8.3.2010.

- na iznos od 21,74 eura počevši od 15.4.2010.

- na iznos od 22,54 eura počevši od 12.5.2010.

- na iznos od 27,04 eura počevši od 7.6.2010.

- na iznos od 35,65 eura počevši od 6.7.2010.

- na iznos od 33,60 eura počevši od 14.8.2010.

- na iznos od 49,04 eura počevši od 10.9.2010.

- na iznos od 39,40 eura počevši od 6.10.2010.

- na iznos od 35,70 eura počevši od 3.11.2010.

- na iznos od 47,33 eura počevši od 14.12.2010.

- na iznos od 57,42 eura počevši od 12.1.2011.

- na iznos od 44,61 eura počevši od 11.2.2011.

- na iznos od 42,93 eura počevši od 8.3.2011.

- na iznos od 45,32 eura počevši od 14.4.2011.

- na iznos od 50,29 eura počevši od 10.5.2011.

- na iznos od 62,93 eura počevši od 8.6.2011.

- na iznos od 62,36 eura počevši od 10.7.2011.

- na iznos od 95,98 eura počevši od 10.8.2011.

- na iznos od 66,77 eura počevši od 11.9.2011.

- na iznos od 60,30 eura počevši od 10.10.2011.

- na iznos od 62,80 eura počevši od 8.11.2011.

- na iznos od 58,31 eura počevši od 12.12.2011.

- na iznos od 66,30 eura počevši od 14.1.2012.

- na iznos od 67,85 eura počevši od 11.2.2012.

- na iznos od 70,07 eura počevši od 13.3.2012.

- na iznos od 0,02 eura počevši od 1.4.2012.

- na iznos od 72,78 eura počevši od 13.4.2012.

- na iznos od 71,49 eura počevši od 7.5.2012.

- na iznos od 76,15 eura počevši od 12.6.2012.

- na iznos od 0,08 eura počevši od 1.7.2012.

- na iznos od 70,86 eura počevši od 12.7.2012.

- na iznos od 74,48 eura počevši od 7.8.2012.

- na iznos od 69,84 eura počevši od 13.9.2012.

- na iznos od 68,39 eura počevši od 11.10.2012.

- na iznos od 15.707,76 eura počevši od 28.11.2012., kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 4.885,82 eura sa zateznom kamatom počevši od 26. svibnja 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II/ Odbija se preostali dio zahtjeva tužitelja SĐ za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 2.600,00 eura sa zateznom kamatom počevši od 26. svibnja 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III/ Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika Addiko bank d.d. za naknadom troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je s pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-bank d.d. Zagreb (nadalje: prednik tuženika) 16. ožujka 2007. sklopio ugovor o kreditu broj 246-17/2007, a na temelju kojeg ugovora mu je prednik tuženika isplatio iznos od 68.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je određena u skladu s odlukama prednika tuženika.

1.1. Međutim, tužitelj u ovoj tužbi ukazuje da nisu valjane odredbe ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, posebno ukazujući u tom smislu na sudske odluke u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača gdje je jedan od tuženika bio i pravni prednik tuženika iz ovog spora, a koji postupak se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. Zbog vrste navedenog postupka, ukazuje na to da su sudovi vezani utvrđenjima iz tih odluka, a u postupcima koje potrošač osobno pokrene protiv jednog od tuženika.

1.2. Kako tvrdi da je u utuženom razdoblju plaćao rate kredita upravo na temelju ništetnih odredbi vezano za navedenu valutnu klauzulu, tužitelj smatra da je s obzirom na sve navedeno tuženiku odnosno njegovom predniku platio i više nego što je trebalo, pa specificiranim tužbenim zahtjevom zahtijeva isplatu ukupnog iznosa od 17.626,71 € s pripadajućom zateznom kamatom, a traži i donošenje deklaratorne odluke kojom će se utvrditi ništetnim dio odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu. Uz to sve, traži i naknadu troška parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka prije svega ističe da osporava u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe prigovor zastare, ali osporava potrošačko svojstvo predmetnog ugovora kao i status potrošača kod tužitelja, pa da se stoga tužitelj niti ne može pozivati na presude iz kolektivnog spora. Ističe da je tužitelj ekonomist koji je bio zaposlen kod pravnog prednika tuženika, pa mu pojmovi iz ugovora i učinci nisu mogli biti nerazumljivi. Osporava pozivanje tužitelja na presudu iz kolektivnog spora i iz razloga jer se treba u svakoj pojedinačnoj parnici utvrđivati pravni učinak pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača, ali i zbog toga jer se učinak presude iz takvog spora proteže samo na pojedinačne postupke za naknadom štete. Pored navedenog, smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru te da je sadržaj ugovora rezultat pregovora i suglasnosti volja ugovornih strana. U tom smislu smatra da ne postoji bitnija neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a niti da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ukazuje na jasnoću, razumljivost i uočljivost odredbe o valutnoj klauzuli, smatrajući i općenito takvu klauzulu zakonitom. Smatra da ni on nije mogao predvidjeti rast kamata, posebno ističući da se radi o valuti koja je dugi niz godina bila stabilna u smislu tečaja. Protivi se početku tijeka zatezne kamate s obzirom da smatra da se ne radi o nepoštenje na njegovoj strani.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza, sud je izvršio uvid u presliku uplata po predmetnom kreditu, presliku otplatnog plana, presliku Ugovora o kreditu broj 246- 17/2007 od 20.03.2007., presliku kreditnog prijedloga od 13.02.2007., te Odobrenja od 25.09.2007., 01.04.2008., 15.04.2009. i 20.07.2009, a osim navedenog izveden je i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Anti Beusu, te dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; nadalje ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Između stranaka nije sporno da je tužitelj u spornom razdoblju ispunjavao obveze po ugovoru o kreditu sklopljenog s prednikom tuženika i to tako što je plaćao rate sukladno ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak (CHF), a nije sporno niti to da je tužitelj u spornom razdoblju platio veći iznos nego što bi ga platio da je svoju obvezu plaćanja rata kredita ispunjavao na temelju tečaja CHF u odnosu na kunu koji je važio u vrijeme isplate kredita.

5.1. Nadalje, između stranaka nije sporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12, a koji je pravomoćno okončan, a sve povodom tužbe udruge Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među kojima je i ovdje prednik tuženika, time da je predmet tog spora (između ostalog) upravo bila valjanost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u kontekstu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu nepoštenosti tih odredbi.

6. Između stranaka je sporno jesu li odredbe ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF ništetne, te u tom smislu ima li, i u kojoj mjeri, odluka suda iz spomenutog postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača učinka na ovaj postupak, a ukoliko eventualno i ima pa da se zaključi da nisu valjane odredbe o valutnoj klauzuli, može li se uopće u kontekstu tražbine tužitelja uzeti u obzir kao da je za cijelo vrijeme otplate tečaj CHF u odnosu na kunu bio fiksan i to jednak onome koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita, a sporno je i je li nastupila zastara tražbine, te ima li tužitelj u kontekstu predmetnog ugovora status potrošača, a sporna je i visina tužbenog zahtjeva i početak tijeka zatezne kamate.

7. Glede prigovora zastare istaknutog od strane tuženika, valja reći da isti nije osnovan. Naime, pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača došlo je do prekida zastare sukladno odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje ZOO). Kako je taj postupak pokrenut 4. travnja 2012. tada je i došlo do prekida zastare te je danom pravomoćnog okončanja predmetnog spora u odnosu na ovu tražbinu i to 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17) zastara počela teći iznova, pri čemu se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa, a takav stav je izražen i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., ali i u pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020.

7.1. S obzirom da se radi o tražbini koja zastarijeva u petogodišnjem zastarnom roku sukladno odredbi članka 225. ZOO-a, razvidno je da je podnošenjem tužbe 21. srpnja 2020. tužitelj podnio tužbu unutar petogodišnjeg zastarnog roka, pa stoga, kako je rečeno, istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

8. Što se tiče učinka odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, valja reći da nisu osnovani prigovori tuženika, te je mišljenje ovog suda da predmetna odluka iz tog postupka ima učinak na ovaj postupak upravo tako što je sud sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbi članka 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz te parnice, a sve u vezi s odredbom članka 122. ZZP-a.

8.1. To vrijedi neovisno o tome što je u odredbi članka 502.c ZPP-a tek izmjenama i dopunama koje su stupile na snagu 01. rujna 2019. (Narodne novine RH br. 70/19) odredba dopunjena na način da se izričito naznačilo da je u posebnim parnicama i za isplatu (a ne samo za naknadu štete kako je ranije stajalo) sud vezan za utvrđenja iz odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i da je u odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača naznačeno da se utjecaj odluke iz tog postupka odnosi na posebne parnice za naknadu štete. To iz razloga jer je općenito odredbe o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača potrebno tumačiti polazeći od njihova smisla, dakle teleološki, pa je razvidno da je namjera zakonodavca i prije opisane izmjene bila da se učinak odluke iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava proteže i na posebne parnice u kojima pojedinačni tužitelj (kojem je povrijeđeno pravo i kada je to utvrđeno takvom odlukom iz spora povodom te tužbe) traži zaštitu zbog upravo tog povrijeđenog prava. U suprotnom, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluka povodom te tužbe ne bi imala niti smisla.

9. U ovom postupku, a kako je već naznačeno, tužitelj tvrdi da je nepoštena i ništetna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, a pozivajući se na zaključke iz odluka u postupku povodom tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

9.1. Kako je sud vezan utvrđenjima iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a kako je već argumentirano, valja ukazati da je Trgovački sud u Zagrebu presudom pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013. između ostalog, utvrdio je da je prednik tuženika upravo u razdoblju na koje se odnosi i ovaj predmetni ugovor o kreditu (od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

9.2. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu (list 24 - 29 spisa) utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi upravo o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula kakva je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa i prava potrošača time da je za naglasiti da je takav stav (izražen u spomenutoj odluci Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013.), potvrđen odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-575/16 od 03. listopada 2017. i Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., kao i u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a pitanje valutne klauzule i u tom kontekstu valjanosti odredbe bilo je i predmet postupka pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je povodom toga potvrdio u bitnome jednak stav kao u navedenim odlukama, a u svojoj odluci broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.

9.3. Slijedom svega navedenog, a ponovno ukazujući da je ovaj sud sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbi članka 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, zaključak je ovog suda da su ništetni dijelovi odredbi predmetnog ugovora kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak u kontekstu promjene tečaja, a sve sukladno navedenim odredbama.

9.4. U kontekstu naprijed navedenog, valja reći da je iz iskaza samog tužitelja utvrđeno da ničim nije bio upozoren na mogućnost rasta tečaja švicarskog franka niti je, iako ekonomist po struci, mogao znati da tečaj može toliko rasti, kao i da nije imao izbora zbog ograničene kreditne sposobnosti nego sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u CHF-u. Utvrđeno je nadalje da je točno da je u vrijeme sklapanja ugovora radio u banci koja šalterski službenik, ali da nije radio na kreditima niti imao bilo kakvog doticaja s kreditima, kao i da nije u okviru posla bio na bilo kakvoj edukaciji ili seminaru vezano za rizike promjene tečaja.

9.5. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao vjerodostojan jer je životan i logičan i sukladan uobičajenom načinu komunikacije u slučaju realiziranja kredita, te se u kontekstu predmeta spora ukazuje da činjenica da je tužitelj ekonomist po struci sama za sebe ne znači da je tužitelj znao i mogao znati za sve rizike kao i da je upozoren na iste, već samo znači da su mu općenito poznati pojmovi iz ugovora, što nije od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari.

9.6. Osim toga, a kako je tuženik prigovorio da predmetni ugovor o kreditu nije potrošački ugovor, razvidno je da je iz članka 2. Ugovora o kreditu razvidna svrha i to dovršenje i uređenje tavana kuće, dok je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je novcem od tog kredita uređivao tavan da bi mogao sa svojom obitelji i živjeti, a što je i učinio, te se odselio 2016., pri čemu nikada za vrijeme trajanja ugovora taj tavanski prostor nije korišten za nikakvu drugu svrhu nego za stanovanje njega i njegove obitelji (nesporno je da je kredit u cijelosti otplaćen 2012.) pa je stoga zaključak ovog suda da tužitelj jest potrošač te da je predmetni ugovor potrošački ugovor sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

10. Kako je odredbom članka 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a sve u kontekstu odredbe članka 324. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je platio na temelju ništetnog dijela odredbi.

11. U pogledu temelja za obračun tražbine, potrebno je uzeti u obzir tečaj CHF u odnosu na kunu koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a sve s obzirom na zauzeti stav glede ništetnosti u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Naime, nema drugog odgovarajućeg parametra za obračun, posebno uzimajući u obzir da sud ništetnu odredbu ne može mijenjati nekom drugom odredbom već ugovor može ostati na snazi bez ništetnog dijela ili je alternativa ništetnost cijelog ugovora, a sve u kontekstu odredbe članka 324. ZOO-a.

11.1. U kontekstu svega naprijed navedenog, poanta obračuna je da se utvrdi je li došlo do preplate sukladno istaknutim parametrima, pa je stoga sud uzeo u obzir obračun iz nalaza i mišljenja vještaka koji je kao temelj za izračun upravo uzeo u obzir preplaćene iznose kada je tečaj rastao a ne i kada je tečaj padao. Naime, ukoliko tuženik smatra da ima po toj osnovi (za razdoblje kada je tečaj padao ispod one razine koja je važila u vrijeme ugovaranja kredita) pravo na isplatu od strane tužitelja, onda je istome na raspolaganju podnošenje (protu)tužbe za isplatu ili isticanje procesnopravnog prigovora radi prebijanja, te bi se tek u tom slučaju međusobne tražbine eventualno i susrele i tek bi tada to bilo od utjecaja na tražbinu tužitelja. Pri tome je važno ukazati da tuženik niti ne ističe da je tražbina ili dio tražbine prestao prijebojem u tom smislu (materijalnopravni prigovor u smislu odredbe članka 195. ZOO-a).

12. Sukladno svemu navedenom, sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Anti Beusu. te je iz tog dokaza utvrđeno da je upravo zbog utjecaja promjene tečaja uslijed valutne kaluzule tužitelj kao korisnik kredita platio tuženiku više kredita u iznosu od 17.626,71 €.

12.1. Ovaj sud prihvaća nalaz i mišljenje kao stručno i objektivno, a za ukazati je da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, pri čemu je iz samog nalaza jasno da vještak nije uzimao u obzir promjenjivost kamatne stope što je vještak izričito i naglasio, a što i nije predmet ovog postupka ni zadatka vještaka.

13. U skladu sa svim navedenim, a kako je tužitelj postavio svoj tužbeni zahtjev točno prema nalazu i mišljenju vještaka, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja pa je i odlučeno kako u odnosu na novčani zahtjev, tako i u odnosu na zahtjev za utvrđenjem djelomične ništetnosti, kao što je to naznačeno u izreci pod točkama I. – II. ove presude 14. Ovaj sud je rješenjem od 11. travnja 2025. dopustio preinaku tužbe iz podneska tužitelja od 10. ožujka 2025. budući da je tužitelj nakon vještačenja povisio (neznatno) tužbeni zahtjev u smislu odredbe članka 191. stavak 1. ZPP-a, a sud je dopustio takvu preinaku jer smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama u smislu odredbe članka 190. stavak 3. ZPP-a, pri čemu je za ukazati da tužitelj i nije mogao postaviti konačan tužbeni zahtjev prije izvođenja dokaza financijskim vještačenjem, a prije toga je poduzeo sve što je mogao da tužbeni zahtjev bude što više u skladu s onim konačnim (izradio je obračun prije tužbe zbog čega je i neznatna razlika u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev).

14.1. U odnosu na prigovor zastare tuženika, a vezano za dio u odnosu na koji je preinačen tužbeni zahtjev, valja reći da se radi o istoj tražbini koja je inicijalno utužena još u tužbi te preinaka u pogledu iznosa ne utječe na zaključak suda da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe u odnosu na ovu tražbinu, a tužitelj se u tom smislu ispravno poziva i na shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem SU-IV-123/2024 od 27. svibnja 2024.

15. Početak tijeka zatezne kamate utvrđen je uvidom u otplatni plan te nalaz i mišljenje vještaka, a u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a i u vezi s odredbom članka 29. stavak 1. ZOO-a, time da je stopa zatezne kamate dosuđena sukladno članku 1. Uredbe u visini stope zatezne kamate, te sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a. Što se tiče navoda tuženika o njegovoj savjesnosti odnosno nesavjesnosti ili poštenju u kontekstu navedene odredbe, za ukazati je da je s obzirom na razloge nevaljanosti predmetnih odredbi, a koji razlozi su detaljno objašnjeni kako u navedenim presudama povodom tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, tako ponovljeni i u obrazloženju ove presude, razvidno da od samog početka postoji nesavjesnost na strani tuženika budući da tužitelj kao potrošač nije informiran dovoljno o rizicima ugovaranja ovakve klauzule, a što je od samog početka bilo poznato tuženiku.

16. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, naloženo je tuženiku naknaditi mu trošak parničnog postupka sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, pa je tako temeljem Tbr. 7. - 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH br. 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04 i 148/09; dalje Tarife) tužitelju dosuđeno po 500,00 eura za sastav tužbe od 20.07.2020., te za sastav podnesaka od 13.11.2024. i 10.03.2025., te isti iznos za zastupanje na ročištima od 22.11.2024., 11.12.2024., 13.03.2025. i 11.04.2025., što ukupno s pripadajućim PDV-om iznosi 4.375,00 € na što je valjalo pridodati i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 €, te trošak sudske pristojbe u iznosu od 110,82 €, pa je odlučeno kao u izreci pod točkom II.

17. Sud tužitelju nije dosudio trošak za sastav podnesaka od 13.10.2021., 21.01.2022., 02.03.2023., 01.02.2024., 02.04.2025. jer ti podnesci nisu bili potrebni radi vođenja parnice u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a, pa je odlučeno kao u izreci pod točkom III.

18. O zateznoj kamati na trošak parničnog postupka tužitelja odlučeno je primjenom odredbe članka 27. stavak 2. Ovršnog zakona (Narodne novine RH br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 - dalje OZ) i članka 29. stavak 2. ZOO-a, i to počevši od 26.05.2025. pa do isplate.

19. S obzirom da je u cijelosti izgubio parnicu, u cijelosti je sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka, pa je odlučeno kao u izreci pod točkom IV.

U Imotskom, 26.05.2025.

Sudac

Mate Kukavica

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, računajući od dana dostave iste. Žalba se predaje putem ovog suda županijskom sudu pisanim podneskom u četiri istovjetna primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženiku