Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-163/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sutkinji toga suda Ivanki Banović, u pravnoj stvari tužitelja VJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Borni Marjanoviću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika B2 Kapital d.o.o., OIB: 57509775367, Zagreb, Radnička cesta 41, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. svibnja 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 26. svibnja 2025. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev, koji glasi:

"I. Izvansudska ovrha po zahtjevu tuženika B2 kapital d.o.o. Zagreb za izravnu naplatu novčane tražbine u iznosu od 6.917,75 €, s kamatama, pokrenuta na temelju rješenja o ovrsi j.b. Nikole Tadića iz Zagreba br. Ovrv-1926/10 od 20.04.2010., u svezi čega se vodi ovršni postupak pred OS Đakovo oznake Ovrv-540/24 - proglašava se nedopuštenom.

II. Nalaže se tuženiku B2 kapital d.o.o. Zagreb platiti tužitelju VJ iz [adresa] parnične troškove, sa zat. kta po stop koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je zaključkom Općinskog suda u Đakovu broj Ovr- 540/2024 od 18. travnja 2024. upućen kao ovršenik u roku od 15 dana pokrenuti parnicu radi proglašenja izvansudske ovrhe nedopuštenom, a koja ovrha se provodi na temelju rješenja o ovrsi javnog bilježnika Nikole Tadića iz Zagreba pod brojem Ovrv-1926/10 od 20. travnja 2010., a zbog žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona. Tužitelj navodi kako je ovrha pokrenuta temeljem ovršne isprave koja datira iz 2010. godine, a tuženik, niti njegovi prednici, nikada nisu prije pokrenuli ovršni postupak na novčanim sredstvima tužitelja. Navodi, zatim, da kako je zahtjev za predmetnu naplatu podnesen Financijskoj agenciji dana 5. ožujka 2024., a rješenje o ovrsi javnog bilježnika je steklo pravomoćnost i ovršnost 19. svibnja 2010., da je predmetna tražbina zastarjela sukladno čl. 233. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da naplata tražbine utvrđena rješenjem o ovrsi javnog bilježnika zastarijeva u roku od 10 godina. Slijedom svega navedenog, tužitelj postavlja tužbeni zahtjev kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, obrazlažući kako u konkretnom slučaju nije protekao desetogodišnji zastarni rok. Navodi, naime, kako je predmetno rješenje o ovrsi javnog bilježnika bilo prethodno aktivirano od strane prednika tuženika i to dana 4. ožujka 2011. godine, a sukladno odredbama Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima predmetno rješenje o ovrsi je isknjiženo dana 4. kolovoza 2018. godine, kada je FINA prestala s izvršenjem predmetne osnove za plaćanje, sukladno čl. 12. navedenog Zakona. Ističe kako činjenica da je FINA prestala s izvršavanjem osnove za plaćanje, ne sprječava ovrhovoditelja da naknadno podnese zahtjev za naplatu po istoj osnovi za plaćanje, u novom postupku. Također, tuženik navodi da nakon što je FINA prestala s izvršavanjem osnove za plaćanje dana 4. kolovoza 2018., zastarni rok je u skladu s odredbama čl. 245. Zakona o obveznim odnosima počeo teći iznova , točnije dana 5. kolovoza 2018., pa obzirom da je zadnja aktivacija naplate bila 5. ožujka 2024., proizlazi da je rješenje o ovrsi ponovno aktivirano unutar zastarnog roka. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu, tužitelj je isticao kako tuženik svoje navode ne potkrjepljuje dokazima, a i pod pretpostavkom da je rješenje o ovrsi bilo aktivirano 4. ožujka 2011. godine, smatra da je tražbina tuženika svejedno zastarjela jer je sukladno odredbi čl. 21. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, predmetno rješenje trebalo isknjižiti u roku od tri godine od primitka, dakle, najkasnije 4. ožujka 2014., a ne 2018. godine. Tužitelj je naveo i kako se opreza radi poziva na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sastanka od 27. studenoga 2019. kojim je propisano da nije dopušten prijedlog ovrhovoditelja da Financijska agencija, nakon što je na temelju čl. 12. ZPONS prestala postupati po rješenju o ovrsi i isto izbrisala iz Očevidnika, ponovno navedeno rješenje upiše u Očevidnik i nastavi postupati sukladno istome. Konačno, tužitelj se pozvao i na odredbu čl. 242. Zakona o obveznim odnosima te stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi Gzz-50/01 od 5. srpnja 2001. godine, navodeći kako smatra da se isknjiženje iz Očevidnika ima smatrati istim institutom kao i obustava postupka u ovršnom postupku, radi čega u predmetnoj stvari nije nastupio prekid postupka.

4. Da bi utvrdio odlučne činjenice sud je izvršio uvid i pročitao svu priloženu materijalnu dokumentaciju u spisu i to zaključak Općinskog suda u Đakovu broj Ovr- 540/2024-3 od 18. travnja 2024. (str. 4 i 5 spisa), zahtjev za naplatu od 5. ožujka 2024. (str. 6 do 9 spisa), rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Nikole Tadića iz Zagreba broj Ovrv-1926/10 od 20. travnja 2010. (str. 10 do 13 spisa), specifikaciju Financijske agencije o izvršenju osnove za plaćanje Ovrv- 1926/10 (str. 23 i 24 spisa) i obavijest Financijske agencije od 24. travnja 2024 (str. 25 spisa). Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), sud je ocijenio kako je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

6. Naime, iz spisa predmeta nesporno proizlazi da je tuženik kao ovrhovoditelj dana 5. ožujka 2024. podnio Financijskoj agenciji (dalje FINA) zahtjev za naplatu novčane tražbine iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv- 1926/2010 od 20. travnja 2010. godine, odnosno temeljem ove osnove pokrenuo izvansudsku ovrhu na novčanim sredstvima po računima ovršenika. Iz iskazane potvrde pravomoćnosti i ovršnosti na navedenom rješenju o ovrsi proizlazi da je isto postalo pravomoćno i ovršno dana 19. svibnja 2010. godine.

7. Zaključkom ovršnog suda broj Ovr-540/2024-3 od 18. travnja 2024. tužitelj je kao ovršenik upućen u roku od 15 dana pokrenuti parnicu radi proglašenja izvansudske ovrhe nedopuštenom, a zbog žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24, u daljnjem tekstu OZ), odnosno zbog istaknutog prigovora zastare tražbine.

8. Nadalje, iz obavijesti FINA-e od 24. travnja 2024. (str. 25 spisa), utvrđeno je da FINA obavještava B2 Kapital d.o.o. kako nije u mogućnosti izdati potvrdu o nemogućnost izvršenja za rješenje o ovrsi Ovrv-1926/2010, ali daje pojašnjenje kako je isto rješenje o ovrsi FINA zaprimila na provedbu dana 4. ožujka 2011. godine, te da je nakon provjere formalne ispravnosti, rješenje upisano u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje, dok je dana 19. travnja 2018. godine izvršena izmjena ovrhovoditelja temeljem isprave iz čl. 32. Ovršnog zakona. Dalje se u ovoj obavijesti navodi da su se dana 4. kolovoza 2018. godine stekli uvjeti iz čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, te da je FINA temeljem navedene zakonske odredbe prestala s izvršavanjem osnove za plaćanje. Također, navodi se kako je na zahtjev ovrhovoditelja dana 22. siječnja 2022. izvršen povrat predmetne osnove za plaćanje ovrhovoditelju, te se potvrđuje da je prestanak provedbe ovrhe na novčanim sredstvima po predmetnoj osnovi za plaćanje FINA izvršila temeljem odredbe čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, a ne temeljem zahtjeva za fizički povrat predmetne osnove za plaćanje, koji je dostavljen nakon što je FINA prestala provoditi ovrhu sukladno predmetnoj zakonskoj odredbi.

9. Sporno je među strankama je li nastupila zastara tražbine, odnosno, je li podnošenjem rješenja o ovrsi na naplatu FINA-i dana 4. ožujka 2011. godine došlo do prekida zastare, te ako je došlo do prekida zastare, do kada je prekid trajao, odnosno od kada treba početi računati ponovni tijek zastarnog roka.

10. Među strankama nije sporno da se u predmetnoj stvari treba primijeniti odredba čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, u daljnjem tekstu ZOO), koja propisuje da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare (kako je to istovjetno propisivao čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, dalje ZOO/91).

11. Sukladno čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, dok je čl. 242. st. 1. ZOO-a propisano da se smatra da prekid zastare izvršen podnošenjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo, a stavkom 2. istog članka je propisano da se isto tako smatra da nije bilo prekida ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage.

12. Kako iz obavijesti FINA-e proizlazi da je FINA predmetno rješenje o ovrsi zaprimila 4. ožujka 2011. godine, i da je to rješenje u Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje bilo evidentirano sve do 4. kolovoza 2018. godine, razvidno je da je FINA nastavila postupati po osnovi za plaćanje provodeći postupak naplate sukladno odredbi čl. 9. st. 5. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine broj 91/10 i 112/12), prema kojoj ako osnova za plaćanje nije izvršena u cijelosti, FINA daje nalog bankama da blokiraju sve ovršenikove račune i zabrane raspolaganje oročenim novčanim sredstvima. Zakonodavac je tek u odredbi čl. 12. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima Narodne novine broj 68/18 (dalje ZPONS) normirao situaciju prestanka izvršavanja osnove za plaćanje kada postoji nemogućnost izvršenja osnove za plaćanje za ovršenika fizičku osobu, a prema kojoj ako se tražbina iz osnove za plaćanje ne naplati u cijelosti od ovršenika u roku od 3 godine od primitka u Agenciju, nakon što po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno s računa tog ovršenika, Agencija prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje za ovršenika iz osnove za plaćanje za kojeg su zadovoljeni navedeni uvjeti. Pogrešna je stoga tvrdnja tužitelja da je predmetno rješenje trebalo isknjižiti u roku od tri godine od primitka rješenja o ovrsi na naplatu, odnosno najkasnije do 4. ožujka 2014., jer je odredba čl. 12. st. 1.

ZOPNS-a propisana tek 2018. godine.

13. U predmetnoj stvari se izvansudska ovrha provodila dakle od 4. ožujka 2011. godine, kada je javnobilježničko rješenje o ovrsi prvi puta podneseno FINA-i na naplatu, pa sve do 4. kolovoza 2018. godine, kada je rješenje isknjiženo iz redoslijeda naplate nakon što su se ispunili uvjeti iz čl. 12. st. 1. ZOPNS-a, a da bi potom izvansudska ovrha ponovo bila pokrenuta podnošenjem zahtjeva FINA-i dana 5. ožujka 2024. godine.

14. Prema odredbama čl. 245. st. 1. i 5. ZOO-a, nakon prekida zastare rok zastare počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, što vrijedi i kad je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe ili osiguranjem.

15. Ovaj sud je stava da je u konkretnoj stvari došlo do prekida zastare pokretanjem prvotne naplate dana 4. ožujka 2011. godine, i da je prekid trajao sve do 4. kolovoza 2018. kada je FINA isknjižila osnovu za plaćanje, te da je stoga rok zastare sukladno čl. 245. ZOO-a počeo ponovno teći, od prvog sljedećeg dana, odnosno 5. kolovoza 2018. godine. Sud ne prihvaća tumačenje tužitelja oko primjene čl. 242. ZOO-a, odnosno da se isknjiženje osnove iz Očevidnika po čl. 12. ZOPNS-a ima cijeniti kao obustava postupka radi čega nije nastupio prekid zastare. Ovo iz razloga jer se prije svega u konkretnoj stvari radilo o izvansudskoj ovrsi te stoga nije bilo ni doneseno formalno rješenje o obustavi postupka, već se osnova za naplatu prestala izvršavati ispunjenjem zakonskih uvjeta propisanih u čl. 12. ZOPNS-a, te se također ne može nikako zaključiti da je do obustave postupka došlo zbog okolnosti koje se mogu staviti na stranu (teret) ovrhovoditelja, ovdje tuženika, već je jasno da razlozi prestanka izvršavanja osnove za plaćanje leže zapravo na strani ovršenika, jer nije imao novčanih sredstava po računima radi čega nije bilo zapljene u propisanom vremenu, a radi čega je FINA isknjižila osnovu iz redoslijeda naplate po ispunjenju zakonskih uvjeta.

15. Stoga, ovaj sud je stava da ovdje nema mjesta za primjenu čl. 242. ZOO-a koja određuje iznimku od načelne odredbe čl. 241. ZOO-a, jer u konkretnoj stvari zahtjev za naplatu iz 2011. godine ovrhovoditelj nije povukao niti je odustao od naplate, kao što zahtjev za naplatu nije bio odbačen niti odbijen, a niti je osnova (rješenje o ovrsi javnog bilježnika) stavljena izvan snage. Potpuno je pogrešno pozivanje tužitelja na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gzz-50/01 od 5. srpnja 2001., jer u toj odluci, a u pravnoj stvari u kojoj je doduše isto bila sporna primjena odredbe čl. 242. ZOO-a (tj. 389. ZOO/91) u vezi s čl. 241. ZOO-a (tj. 388. ZOO/91), jer je u toj odluci zaključeno da konkretno do prekida zastare nije došlo jer je ovršni postupak okončan obustavom postupka ali iz razloga jer ovrhovoditelj nije uplatio predujam za izlazak sudskog ovršitelja, dakle zbog krivnje tj. razloga na strani ovrhovoditelja. U ovom postupku nije riječ o obustavi ovršnog postupka iz razloga koji stoje na strani ovrhovoditelja, jer ovrhovoditelj nije ništa propustio učiniti što bi dovelo do obustave postupka odnosno isknjižena osnove iz redoslijeda naplate.

17. Naime, kada se radi o dilemi ima li ranije pokrenuti ovršni postupak radi ostvarivanja iste tražbine koji je dovršen obustavom postupka učinak prekida zastare u svakom slučaju neovisno o razlogu zbog kojeg je došlo do obustave postupka, ili pitanje učinka prekida zastare treba vezati uz razloge koji su doveli do obustave postupka, Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeto potonje pravno shvaćanje, odnosno shvaćanje da kod odgovora na pitanje je li rok zastare prekinut pokretanjem ovršnog postupka koji je okončan obustavom postupka te da li slijedom toga zastarni rok teče ispočetka, da to ovisi o razlozima zbog kojih je došlo do obustave ovršnog postupka i na kojoj od stranaka u ovršnom postupku leže razlozi zbog kojih je ovršni postupak obustavljen. U predmetu Gzz-50/01 na koji se tužitelj pozvao tijekom postupka, zbog činjenice što ovrhovoditelj nije uplatio predujam za izlazak sudskog ovršitelja i što je upravo stoga ovršni postupak obustavljen, VSRH je zauzeo pravno shvaćanje da u takvoj situaciji, jer je za obustavu postupka odgovoran ovrhovoditelj, pokretanje tog ovršnog postupka, okončanog obustavom postupka, nema za posljedicu prekid zastare. Dakle, argumentum a contrario kada je ovršni postupak obustavljen zbog razloga koji leže isključivo na ovršeniku i na što ovrhovoditelj nije imao utjecaja, tada pokretanje ovršnog postupka okončanog obustavom postupka ima za posljedicu prekid zastare i zastarni rok počinje ponovno teći nakon što rješenje o obustavi ovršnog postupka postane pravomoćno.

18. Slijedom svega navedenog, ovaj sud je mišljenja da je u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare kada je prednik tuženika kao ovrhovoditelj podnio javnobilježničko rješenje o ovrsi Financijskoj agenciji dana 4. ožujka 2011. godine, te je prekid trajao sve do 4. kolovoza 2018. godine kada je predmetna osnova za plaćanje isknjižena iz redoslijeda naplate, te od tog trenutka, odnosno od 5. kolovoza 2018. godine zastara je počela ponovno teći. Kako od tada pa do podnošenja predmetnog zahtjeva za naplatu dana 5. ožujka 2024. godine, nije protekao desetogodišnji zastarni rok iz čl. 233. ZOO-a, to proizlazi da je prigovor zastare neosnovan.

19. Napominje se, da zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koji se tužitelj također tijekom postupka pozvao, a prema kojem se ista osnova ne može dva puta zavesti u Očevidnik osnova za plaćanje, odnosi na sudsku ovrhu u smislu da nije dopušteno u istom ovršnom postupku predložiti da se rješenje o ovrsi na novčanim sredstvima ovršenika ponovno zavede u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje nakon što je FINA temeljem čl. 12. ZPONS-a prestala s izvršavanjem predmetnog rješenja o ovrsi, već je moguće predložiti eventualno promjenu predmeta i sredstva ovrhe, dok će u protivnom sud obustaviti ovršni postupak. No, nakon obustave postupka, jasno je kako ovrhovoditelj može podnijeti novi prijedlog za ovrhu pa i na novčanim sredstvima po računima ovršenika, budući da realno postoji mogućnost da ovršenik stekne određena novčana sredstva i primitke na kojima je moguće provesti ovrhu.

20. Slijedom svega navedenog, kako je neosnovan prigovor zastare a radi kojeg je razloga tužitelj isključivo upućen na predmetnu parnicu, to je njegov tužbeni zahtjev valjalo odbiti u cijelosti kao neosnovan, te odlučiti kao u izreci ove presude.

21. Sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, tužitelj, koji je izgubio parnicu, nema pravo na naknadu parničnog troška, već je isti dužan snositi trošak tuženika, no kako tuženik do završetka ovog postupka nije postavio zahtjev za naknadu parničnog troška, o istome sud nije odlučivao.

U Đakovu, 26. svibnja 2025.

Sutkinja

Ivanka Banović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku