REPUBLIKA HRVATSKA
P-1770/2024-7
OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU
Šibenik, Stjepana Radića 81
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Šibeniku, po sucu Toniju Grgurinu, u pravnoj stvari tužitelja: GRAD ŠIBENIK (OIB: 55644094063), Šibenik, Trg palih branitelja Domovinskog rata 1, kojeg kao zakonski zastupnik zastupa AR, dr. med., gradonačelnik, a njega punomoćnik GR, dipl. iur., djelatnik tužitelja, protiv tuženika: HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o. (OIB: 39910919995), Zagreb, Mihanovićeva ulica 12, kojeg kao zakonski zastupnik zastupa MR, dipl. ing. građ., predsjednik Uprave, a njega po generalnoj punomoći UR, dipl. iur., djelatnica tuženika, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon javne glavne rasprave zaključene 10. travnja 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu presude održanom 26. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
Utvrđuje se nedopuštenom ovrha određena u postupku koji se vodi kod Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Ovr-233/24.
II. Nalaže se tužitelju da tuženiku u roku od 15 dana nadoknadi parnični trošak u iznosu od 38,23 EUR, dok se kao neosnovan odbija zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška u preostalom potraživanom dijelu (u daljnjem iznosu od 400,79 EUR).
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je zaključkom ovog suda br. Ovr-233/2024 od 25. rujna 2024. upućen na pokretanje ove parnice. Nadalje je naveo se navedeni ovršni postupak vodi na prijedlog ovdje tuženika, kao ovrhovoditelja, protiv njega, kao ovršenika, a radi naplate ugovorne kazne zbog povrede članka 3.5. Ugovora broj Z- 76/22 o zakupu zemljišta od 30. studenog 2022. sklopljenog između stranaka ove parnice (dalje: Ugovor). Naveo je i da je protiv rješenja o ovrsi donesenog u navedenom ovršnom postupku izjavio žalbu ističući i žalbene razloge iz članka 50. stavak 1. točaka 9. i 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22. i 6/24., dalje: OZ), a povodom koje žalbe da je naprijed citiranim rješenjem ovršnog suda upućen na pokretanje ovog postupka, u svezi s čim da je ovršni sud naveo da se osporava visina tužbenog zahtjeva, međutim, da uz visinu tužbenog zahtjeva osporava i njegov osnov, a sve s obzirom na činjenicu da se u konkretnom slučaju nisu ostvarili uvjeti za aktivaciju ugovorne kazne. Osim toga, naveo je da je po članku 3.5. Ugovora zakupnik obvezan platiti ugovornu kaznu zakupodavcu ako postupi suprotno odredbama o podzakupu i to u iznosu koji odgovara visini 6 mjesečnih zakupnina, te da je u svezi s tim u članku 4.3. Ugovora konstatirano da se zakupnik Grad Šibenik već nalazi u posjedu predmeta zakupa, i to po ranije sklopljenom ugovoru od 25. svibnja 1998. Naveo je i da kao jedinica lokalne samouprave tehničke i organizacijske poslove, naplatu, nadzor i dr. poslove na javnim parkiralištima ne obavlja putem gradonačelnika ili gradskog vijeća, već putem trgovačkog društva u njegovom stopostotnom vlasništvu osnovanom i registriranom za pružanje usluga parkiranja - Gradski parking d.o.o. za usluge parkiranja Šibenik. Stoga, kako da od vremena sklapanja Ugovora do danas nije bilo novih momenata ili kršenja Ugovora na način da bi predmet zakupa dao u podzakup trećoj osobi, to da je teza tuženika o „podzakupu“ pogrešna i promašena, pa je predložio donošenje presude sadržaja kao pod točkom I. izreke ove presude.
2. Tuženica se u odgovoru na tužbu opirala istoj i njome stavljenom zahtjevu navodeći da je i ovdje tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora bilo poznato da se predmet zakupa još od ranije nalazi u njegovom posjedu tj. da ga koristi i pruža usluge parkiranja na istom, a ne neka treća osoba, u konkretnom slučaju Gradski parking d.o.o. Ujedno je naveo da potonje navedena tvrtka ima pravnu osobnost te je odvojena od svojeg osnivača (kao što da je i on, primjerice, odvojen od svog osnivača - Republike Hrvatske), kao i da je bila sposobna samostalno stjecati prava i preuzimati obveze, slijedom čega da tužitelj neosnovano drži da nije dao u podzakup predmetno zemljište isključivo polazeći od činjenice da je osnivač tvrtke Gradski parking d.o.o. Stoga, da po Ugovoru nije bilo moguće predmet zakupa davati u podzakup ili na (su)korištenje trećim osobama, osim iznimno i uz suglasnost zakupodavca. Ujedno je naveo da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara predmetne tražbine, a sve kraj činjenice da je očevidom obavljenim 25. siječnja 2023. ustanovio da je stvarni korisnik predmeta zakupa tvrtka Gradski parking d.o.o. Stoga je predložio da se zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan.
3. Tužitelj je, pak, u očitovanju na navode tuženika istaknute u odgovoru na tužbu naveo da sukladno odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu usluge parkiranja predstavljaju komunalnu djelatnost, kao i da se komunalne djelatnosti mogu obavljati na način da ih, između ostalog, obavlja trgovačko društvo ili javna ustanova koje osniva jedinica lokalne samouprave i koje imaju status javnog isporučitelja koji upravlja komunalnom infrastrukturom, dok je tuženik susljedno navedenom očitovanju naveo da se postavlja pitanje zašto tvrtka Gradski parking d.o.o., kao samostalna pravna osoba, nije bila stranka Ugovora.
4. U postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem zaključka ovog suda br. Ovr-233/2024-12 od 25. rujna 2024., izvatka iz sudskog registra za tvrtku Gradski parking d.o.o., Ugovora broj Z-76/22 o zakupu zemljišta od 30. studenog 2022., zapisnika s očevida obavljenog od strane tuženika od 10. veljače 2023., parkirne karte broj: 2257420 od 25. siječnja 2023. i javnobilježničke potvrde od 26. veljače 2024., dok stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.
5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Naime, zaključkom ovog suda br. Ovr-233/2024-12 od 25. rujna 2024. ovdje tužitelj je upućen na pokretanje parnice protiv ovdje tuženika radi proglašenja ovrhe koja se pred ovim sudom vodi pod posl. br. Ovr-233/2024 nedopuštenom, i to zbog razloga propisanih člankom 50. stavak 1. točkama 9. i 11. OZ, a zbog kojih je izjavljena žalba protiv rješenja o ovrsi donesenog u navedenom ovršnom postupku.
7. Odredbama članka 50. stavak 1. OZ propisano je, između ostalog, kako slijedi:
Protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu:
- ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave (točka 9.),
- ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom (točka 11.).
8. Kako tužitelj u podnesenoj tužbi i tijekom postupka niti ne tvrdi da bi predmetna tražbina prestala iz razloga propisanih odredbama članka 50. stavak 1. točka 9. OZ, već navodi da ista nije ni nastala, te kako tužitelj ne ističe činjenice i okolnosti u svezi zastare predmetne tražbine (isplate ugovorne kazne u visini od 6 /šest/ mjesečnih zakupnina čija je visina utvrđena Ugovorom, i to zbog povrede članka 3.5. Ugovora - davanja predmeta zakupa u podzakup bez suglasnosti zakupodavca), a u svezi s čim je utvrđenje ovog suda da predmetna tražbina nije zastarjela, sve to kraj činjenice što je okolnost da predmet zakupa koristi tvrtka Gradski parking d.o.o. po tuženiku utvrđena očevidom provedenim 25. siječnja 2023., tako da od tog vremena, a niti od vremena sklapanja Ugovora (30. studenog 2022.) pa do podnošenja prijedloga za ovrhu u predmetu ovog suda br. Ovr-233/2024 nije protekao u konkretnom slučaju relevantni petogodišnji opći zastarni rok propisan člankom 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.), to se zahtjev tužitelja, čija je osnovanost utvrđivana isključivo u okviru razloga zbog kojih je ovdje tužitelj upućen u parnicu radi proglašenja predmetne ovrhe nedopuštenom, ukazuje neutemeljenim, pa je odbijanjem istog kao neosnovanog valjalo presuditi kao pod točkom I. izreke.
9. Nasuprot tome, okolnost koju tužitelj ističe u ovom postupku u prilog nedopuštenosti predmetne ovrhe, i to da nije povrijedio odredbu članka 3.2. Ugovora (budući da predmet zakupa nije dao u podzakup tvrtki Gradski parking d.o.o., a čiji da je isključivi osnivač i putem koje obavlja predmetnu komunalnu uslugu), slijedom čega da nisu ostvarene pretpostavke za aktivaciju ugovorne kazne propisane člankom 3.5. Ugovora, zapravo ne predstavlja razlog zbog kojeg je tužitelj upućen u ovu parnicu od strane ovršnog suda, slijedom čega ovaj sud nije niti ovlašten ispitivati utemeljenost navedenih tvrdnji kao razloga za proglašenje predmetne ovrhe nedopuštenom, sve ovo unatoč činjenici što je sud stajališta da tvrtka Gradski parking d.o.o. ne predstavlja treću osobu u smislu odredbi članka 3.2. Ugovora, a to stoga jer tužitelj, kao jedini osnivač navedene tvrtke, putem iste obavlja odgovarajuću komunalnu djelatnost.
10. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).
10.1. Tuženik je stavio zahtjev za nadoknadu troškova prouzročenih mu ovim postupkom, i to na ime troška sudskih pristojbi za odgovor na tužbu (u visini od 143,54 EUR) i presudu (u visini od 287,08 EUR), te na ime troška cestarine prouzročenog punomoćnici tuženika pristupom na ročište održano 10.04.2025. u visini od 8,40 EUR.
10.2. Sud je kao opravdani trošak tuženika prouzročen mu ovim postupkom, polazeći pritom od vrijednosti predmeta spora u ovoj pravnoj stvari označene u tužbi u visini od 3.000,00 EUR i stavljenog troškovnika, cijenio:
- sudska pristojba za odgovor na tužbu u visini od 38,23 EUR (Tar. br. 1. stavak 2. u svezi stavka 1. Tarife sudskih pristojbi, kao priloga Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi, „Narodne novine“ br. 38/23.).
10.3. Nasuprot tome, neosnovanim je ocijenjen zahtjev tuženika za nadoknadu troška na ime sudske pristojbe za tužbu jer je obveznik plaćanja rečene pristojbe osoba koja pokreće postupak, u konkretnom slučaju tužitelj - članak 3. stavak 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 118/18. i 51/23.). Osim toga, kako tuženik ničim nije potkrijepio stavljeni zahtjev za nadoknadu parničnog troška na ime troška cestarine prouzročenog mu punomoćnici pristupom na ročište održano 10.04.2025., to nije bilo moguće udovoljiti niti tom dijelu navedenog zahtjeva tuženika.
10.4. Slijedom navedenog, valjalo je tužitelju naložiti da tuženiku nadoknadi opravdani trošak prouzročen mu ovom parnicom u visini od 38,23 EUR, dok je zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška u preostalom potraživanom dijelu (u visini od 400,79 EUR) valjalo odbiti i o troškovima postupka odlučiti kao pod točkom II. izreke.
Šibenik, 26. svibnja 2025.
SUDAC
Toni Grgurin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje nadležni drugostupanjski sud.
DN-a:
- strankama, po punomoćnicima
