REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4684/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Strukan Delić Mandac iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 27. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 23. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, da tužitelju ŠO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 23.424,52 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos:

- od 11,97 EUR od 16.11.2010. do isplate,

- od 279,85 EUR od 16.12.2010. do isplate,

- od 285,06 EUR od 16.1.2011. do isplate,

- od 264,29 EUR od 16.2.2011. do isplate,

- od 276,87 EUR od 16.3.2011. do isplate,

- od 277,53 EUR od 16.4.2011. do isplate,

- od 315,88 EUR od 16.5.2011. do isplate,

- od 21.713,07 EUR od 27.5.2011. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, da tužitelju ŠO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 3.950,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, prema tužitelju ŠO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u iznosu od 1.948,59 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos kako slijedi:

- 55,95 EUR od 16.11.2006. do isplate,

- 50,89 EUR od 16.12.2006. do isplate,

- 61,59 EUR od 16.1.2007. do isplate,

- 76,04 EUR od 16.2.2007. do isplate,

- 58,42 EUR od 16.3.2007. do isplate,

- 77,31 EUR od 16.4.2007. do isplate,

- 107,37 EUR od 23.5.2007. do isplate,

- 104,2 EUR od 19.6.2007. do isplate,

- 97,67 EUR od 16.8.2007. do isplate,

- 97,79 EUR od 18.9.2007. do isplate,

- 107,1 EUR od 26.9.2007. do isplate,

- 123,68 EUR od 16.10.2007. do isplate,

- 90,49 EUR od 17.11.2007. do isplate,

- 113,62 EUR od 23.12.2007. do isplate,

- 76,7 EUR od 16.1.2008. do isplate,

- 83,05 EUR od 16.2.2008. do isplate,

- 46,51 EUR od 16.3.2008. do isplate,

- 54,45 EUR od 16.4.2008. do isplate,

- 99,33 EUR od 16.5.2008. do isplate,

- 89,98 EUR od 20.6.2008. do isplate,

- 99,35 EUR od 16.8.2008. do isplate,

- 99,00 EUR od 16.9.2008. do isplate,

- 17,03 EUR od 16.11.2008. do isplate,

- 61,07 EUR od 16.12.2008. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita dana 2. rujna 2005. sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205361229/05, kreditna partija 7102858255, potvrđen po javnom bilježniku Dušku Sudaru dana 19. rujna 2005. pod brojem OU-674/2005, kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 210.000,00 CHF, prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Nadalje, navodi da je dana 21. ožujka 2001. s Bank Austria Creditanstalt Croatia d.d., Zagreb, Jurišićeva 2, zaključio Ugovor o kreditu broj 2034/01 kojim ne raspolaže, a činjenicu sklapanja tog ugovora potvrđuje Dodatak ugovora o kreditu broj 2043/01 zaključen dana 24. travnja 2001. solemniziran od strane JB Vladimir Marčinko, pod brojem OU-271/01-2. Tužitelj navodi da je namjena predmetnog kredita sukladno čl. 6. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205361229/05, kreditna partija 7102858255, od 2. rujna 2005. bila konačna otplata kredita po Ugovoru o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva broj 77819/04 od 7. rujna 2004., da su navedeni krediti sa Splitskom bankom otplaćeni te da je došlo do prijenosa fiducijarnog vlasništva od strane Splitske banke d.d. na tužitelja i njegovu suprugu svakog u ½ dijela, da je nakon zaključenja Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205361229/05, kreditna partija7102858255, od 2. rujna 2005. dana 16. prosinca 2005. zaključen Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205903429/05, kreditna partija 7102970661, u iznosu od 152.000,00 CHF. Tužitelj dalje navodi da je zbog enormnog rasta tečaja CHF tijekom otplate dva kredita u CHF s tuženikom dana 5. svibnja 2011. zaključio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3223406765, kreditna partija: 7105206032, u iznosu od 195.150,00 EUR, a namjena tog kredita je bila upravo refinanciranje stambenih kredita u Zagrebačkoj banci d.d. i isti je ugovoren s valutnom klauzulom u EUR, dok je dana 14. travnja 2015. tužitelj je s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu za restrukturiranje obveza broj 3242262896, kreditna partija 7106985181 u iznosu od 1.250.000,00 kn, a namjena tog kredita (čl. 4. tog Ugovora) bila restrukturiranje obveza po stambenom kreditu od 5. svibnja 2011. Tužitelj tvrdi da su ništetne odredbe potrošačkog Ugovora o kreditu broj 3205361229/05, kreditna partija 7102858255, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita koja ja vezana za tečaj CHF, a pri tome se poziva na presude donesene u sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita. Navodi da je zbog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj CHF na dan kada je kredit pušten u promet, došlo do preplate uplata izraženih u CHF valuti jer su uplate vršene u kunskoj protuvrijednosti po samom tečaju važećem u trenutku plaćanja.

2. Tuženik u cijelosti osporava istaknute tužbene zahtjeve, kako u pogledu pravne osnove, tako i u pogledu visine i razloga na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev. Ističe prigovor zastare u odnosu na sva potraživanja dospjela prije 11. lipnja 2018. Osporava aktivnu legitimaciju tužitelja jer iz prometa po kreditu proizlazi da tužitelj osobno nije platio sve anuitete, kao i tužiteljevo svojstvo potrošača, odnosno potrošačku svrhu kredita koji je predmet spora te ističe da je iznos kredita viši od 1.000.000,00 HRK. Nadalje, tvrdi da je korisnik kredita bio upoznat sa valutnim rizikom, navodi kako je valutna klauzula zakonom izrijekom dopuštena, tvrdi da banka nije znala niti je mogla ili morala znati za rast tečaja CHF, tvrdi da je banka prilikom sklapanja ugovora pružila tužitelju sve potrebne informacije, navodi kako su u medijima dostupne informacije o tome da HNB ne štiti tečaj HRK prema CHF, ističe kako se u ovom sporu radi o pojedinačnom ugovornom odnosu i kako je stoga nužno utvrditi je li tuženik informirao tužitelja o njemu dostupnim i poznatim informacijama, smatra da je sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ocjene nepoštenosti, osporava zahtjev za isplatu zateznih kamata te navodi kako tužitelj eventualno ima pravo na zatezne kamate tek od dana podnošenja predmetne tužbe, ističe prigovore radi prebijanja u odnosu na negativne tečajne razlike te ističe kako je sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, a u slučaju da utvrdi ništetnost sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ističe prigovore radi prebijanja svoje tražbine s osnova potplaćenih anuiteta uvećanih za pripadajuće zatezne kamate. Također, traži da mu tužitelj nadoknadi prouzročene parnične troškove.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz uvidom u dostavljene isprave, provedeno je financijsko vještačenje te je saslušan tužitelj i svjedokinja IO. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga da se kao svjedok sasluša osobni bankar. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti, dok je tuženikov prigovor radi prebijanja neosnovan.

4. Među strankama nije sporno da su dana 2. rujna 2005. ugovorile namjenski kredit u iznosu od 210.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB, uz otplatu anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Također, nije sporno da je kredit otplaćen.

5. Sporno je jesu li ugovorne odredbe kojima su iznos kredita i njegova otplata vezani uz tečaj CHF (valutna klauzula) protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske, odnosno jesu li iste ništetne. Posljedično tome sporno je ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koje je tuženik stekao temeljem ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zbog rasta tečaja CHF prema HRK u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. Nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj parnični postupak. Također, sporna je aktivna legitimacija tužitelja i njegovo svojstvo potrošača, od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate, je li nastupila zastara zahtjeva za isplatu, kao i osnovanost tuženikovog prigovora radi prebijanja.

6. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je odlučeno o kolektivnoj tužbi (tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv više banaka, pravomoćno je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. - ZZP 03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP 09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Iz sadržaja navedenih presuda jasno proizlazi da ugovorne odredbe kojima su iznos kredita i iznosi mjesečnih anuiteta vezani uz valutu švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača korisnika kredita. Prethodno izneseni zaključci potvrđeni su dokazima koji su izvedeni u ovom postupku.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit ugovorio radi kupnje i adaptacije kuće koja se koristi isključivo za stanovanje i ista nikada nije korištena za obavljanje bilo koje poslovne djelatnosti, da je dio sredstava od predmetnog kredita iskoristio za zatvaranje kredita u drugoj banci koji je bio ugovoren radi kupnje stana u [adresa], u kojem je živio sa svojom obitelji, taj stan nikada nije korišten za obavljanje neke poslovne djelatnosti, a kasnije je prodan i ta su sredstva iskorištena za zatvaranje kredita i kupnju spomenute kuće. Tužitelj je iskazao da nikada nije davao u zakup ili najam ni kuću ni stan, da trgovačko društvo Mamis nije nikada zaživjelo, odnosno nije nikada obavljalo poslovnu djelatnost te da niti jedna lipa od predmetnog kredita nije utrošena na poslovanje tog trgovačkog društva.

9. Tužitelj je iskazao da mu je bankarica kao dugogodišnjem klijentu banke kao najbolju opciju ponudila kredit u CHF, da je prihvatio njezin savjet jer joj je vjerovao, da mu nitko pri tome nije spomenuo bilo kakve rizike vezano za valutnu klauzulu i tečaj CHF, da je pročitao ugovor prije potpisivanja, da se ne sjeća je li imao kakvih nejasnoća i pitanja, da tada nije tražio izmjenu pojedinih odredaba ugovora, ali je to tražio kasnije usmenim putem, da se oslonio na preporuku bankarice, da je bio svjestan da će se tečaj CHF mijenjati tokom otplate, ali nije očekivao ovako velike promjene, a da je u vrijeme sklapanja ugovora znao za sve rizike valutne klauzule tada ne bi ugovorio ovakav kredit. Također, iskazao je da je nakon velikog povećanja iznosa anuiteta tražio rješenje i o tome je više puta razgovarao sa svojom bankaricom te je na kraju u dogovoru s njom zatvorio ovaj kredit, odnosno promijenjena je valuta u EUR.

10. Svjedokinja IO, tužiteljeva supruga, iskazala je da je predmetni kredit ugovoren radi kupnje obiteljske kuće, da je njihova obitelj u to vrijeme imala osam članova, da su živjeli u stanu i odlučili su se preseliti u veći prostor, da su našli jednu staru kuću i odlučili ju kupiti, da je bila prisutna kada je njezin suprug išao u banku i ugovorio kredit, da u toj kući i danas žive i da se ista koristi isključivo za osobne potrebe, da ju nikada nisu iznajmljivali niti koristili kao poslovni prostor ili za neku drugu poslovnu djelatnost, da prilikom potpisivanja ugovora nije bilo nikakvih dodatnih objašnjenja niti pregovora o pojedinim odredbama ugovora. Iz iskaza svjedokinje proizlazi da je trgovačko društvo Mamis osnovano s idejom da ona i njena kolegica ĐO otvore polikliniku, međutim taj projekt nikada nije realiziran, da nikada nisu planirali obavljanje bilo kakve poslovne djelatnosti u kući koju su kupili za stanovanje, a nakon što je kuća kupljena na predmetnoj adresi nije bilo registrirano sjedište niti jednog trgovačkog društva ili obrta.

11. Sud je prihvatio iskaz tužitelja i svjedokinje kao vjerodostojan i istinit jer su iskazivali uvjerljivo i životno logično, njihovi su iskazi u bitnome međusobno podudarni i nisu dovedeni u sumnju drugim izvedenim dokazima.

12. Imajući u vidu sadržaj predmetnog ugovora o kreditu, kao i namjenu ranije ugovorenih kredita koji su zatvoreni, odnosno refinancirani i predmetnim kreditom koji su stranke ugovorile 2. rujna 2005., utvrđeno je da se radi o namjenskim stambenim kreditima, a to potvrđuju i iskazi tužitelja i svjedokinje IO. Na temelju izvedenih dokaza sud je zaključio da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor jer su sredstva kredita korištena isključivo za rješavanje stambenog pitanja tužitelja i njegove obitelji. Tuženik nije dokazao da bi se bilo koja od kupljenih nekretnina koristila za obavljanje neke poslovne djelatnosti, odnosno da je predmetni kredit ugovoren upravo s takvom namjerom, a iz svih izvedenih dokaza proizlazi da su i stan na adresi [adresa], i kuća na adresi ŽO, [adresa], korišteni isključivo za osobne potrebe.

13. Vezano za prigovor nedostatka aktivne legitimacije treba reći da iz dostavljenih isprava (prometi po kreditu/specifikacija uplata) proizlazi da je upravo tužitelj otplaćivao predmetni kredit. Tuženik nije dokazao da je netko drugi otplaćivao ugovorene anuitete, a čak da je to i slučaj, radilo bi se o uplatama izvršenima u ime i za račun tužitelja. Stoga je navedeni prigovor ocijenjen kao neosnovan.

14. Suprotno tvrdnjama tuženika, ovaj sud je sukladno odredbi čl. 502.c ZPP vezan za utvrđenja sudova u sporovima povodom kolektivne tužbe potrošača korisnika kredita. Takav zaključak proizlazi i iz odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. istog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Budući da je presudama koje su sudovi donijeli povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita utvrđeno da su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a tuženik u ovom postupku nije dokazao suprotno, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) te su ugovorne odredbe ništetne. S obzirom na to da ništetnost navedenih ugovornih odredaba u konkretnom slučaju ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, predmetni ugovor je djelomično nišetan u smislu čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) te isti nema učinak u tom dijelu. Slijedom svega navedenog, tuženik je sukladno čl. 1111. ZOO dužan vrati tužitelju ono što je stekao temeljem ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

16. Stalni sudski vještak za financije, računovodstvo i vrijednosne papire LO, dipl.oec. iz Darfin d.o.o. u svom je nalazu na temelju relevantne dokumentacije izračunao da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita (28. rujna 2005.), umanjena za iznos dosuđen po presudi P-7225/19, iznosi 176.492,06 HRK, odnosno 23.424,52 EUR. Prema mišljenju vještaka ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 191.173,70 HRK, odnosno 25.373,11 EUR, dok ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 14.681,64 HRK, odnosno 1.948,59 EUR.

17. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je uredio tužbeni zahtjev, tako da u konačnici traži da mu tuženik s osnova preplate zbog primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vrati iznos od 23.424,52 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

18. S obzirom na to da je tužitelj u tužbi tražio isplatu iznosa od 26.500,00 EUR, tužba nije preinačena već je ista djelomično povučena (budući da se tuženik nije tome protivio, sukladno čl. 193. st. 2. ZPP smatra se da je pristao na povlačenje) te je stoga tuženikovo protivljenje preinaci bespredmetno, isto kao i prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva.

19. Nakon provedenog vještačenja tuženik je specificirao ranije istaknuti prigovor radi prebijanja, slijedom čega predlaže da sud utvrdi potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.948,59 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

20. Mišljenje vještaka prihvaćeno je kao stručno i objektivno jer je nalaz detaljno obrazložen, svi izračuni su pregledni i jasni, a tuženik nakon dopune nalaza (izračun negativnih tečajnih razlika) nije imao daljnjih primjedbi. Sud je uzeo kao mjerodavan izračun bez tzv. negativnih razlika, odnosno isključivo razlike nastale zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji se primjenjivao na dan isplate kredita, a iste su umanjene za iznos dosuđen po presudi P-7225/19 (razlike s osnova preplaćenih ugovornih kamata).

21. Sud je ocijenio da prigovor radi prebijanja nije osnovan. Plaćanjem anuiteta prema ugovoru o kreditu tužitelj nije od tuženika ništa primio pa se stoga ne mogu primijeniti pravila o stjecanju bez osnove. Tužitelj je vraćao kredit u mjesečnim anuitetima koje je plaćao sukladno otplatnom planu, odnosno obračunu banke. Tuženik ne tvrdi niti dokazuje da je od tužitelja tražio isplatu tzv. negativnih razlika. Također, valja istaknuti da tuženik nije potrošač i da se u odnosu na njega ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Treba reći i to da zbog plaćanja anuiteta u iznosu manjem od onog koji bi tužitelj platio da je obračun izvršen prema tečaju CHF koji se primjenjivao na dan isplate kredita, nije došlo do povrede interesa potrošača niti je time narušena ravnoteža stranaka u ugovornom odnosu. Plaćanje anuiteta po obračunu samog kreditora (trgovca) primjenom nižeg tečaja ne dovodi do ništetnosti ugovora pa stoga sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije nedopuštena niti nepoštena u odnosu na tuženika (tako i Županijski sud u Puli u presudi broj Gž-299/2020-2 od 6. travnja 2020. u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji). Slijedom svega navedenog, sud je zaključio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju s osnova plaćanja anuiteta po tečaju CHF prema HRK nižem od onog koji je vrijedio u trenutku isplate kredita pa je stoga odlučeno kao u izreci pod točkom III.

22. Sukladno odredbi čl. 241. ZOO zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Temeljem odredbi čl. 502.a - 502.h ZPP kojima je reguliran procesno-pravni institut podnošenja tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, zastara restitucijskog zahtjeva bila je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe te je počela ponovno teći od dana pravomoćnosti odluka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/2012, u dijelu kojim je utvrđena nepoštenost i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. te je rok zastare počeo ponovno teći od navedenog datuma. Takav pravni stav iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom pravnom shvaćanju od 15. studenog 2021. (Su-IV-16/2021-19). Budući da za povrat stečenog bez osnove nije propisan posebni rok zastare, u konkretnom slučaju primjenjuje se opći petogodišnji rok iz članka 225. ZOO. S obzirom na sve izneseno u konkretnom slučaju nije nastupila zastara.

23. Slijedom svega navedenog tuženiku je naloženo da tužitelju vrati iznose isplaćene temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno razlike nastale uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji se primjenjivao na dan isplate kredita, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Sukladno čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Tuženik je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora jer se radi o ugovoru kakve tuženik kao banka uobičajeno sklapa u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima. Stopa zatezne kamate propisana je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

24. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1), trošak sastava podnesaka od 24. srpnja 2024. i 1. listopada 2024. (Tbr. 8/1 u vezi sa Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 11. travnja 2024., 17. listopada 2024. i 27. ožujka 2024. (Tbr. 9/1 u vezi sa Tbr. 7/1) u iznosu od 500,00 EUR za svaku od navedenih radnji što uvećano za porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46) ukupno iznosi 3.750,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 EUR.

U Zagrebu 23. svibnja 2025.

Sudac

Ivan Matačević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnicima

2. Tuženiku po punomoćnicima