Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-656/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Kameliji Matijašević, a na prijedlog višeg sudskog savjetnika – specijalista Marijana Šakote, u pravnoj stvari tužitelja: 1. LŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa]. NŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koje zastupaju opunomoćenici Marinko Brajko i Marino Brajko, odvjetnici u Đakovu, protiv tuženika: 1. KŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa]. SŠ iz [adresa], koje zastupaju opunomoćenici Berislav Kopf i Iris Kopf, odvjetnici u Osijeku, radi isplate, na glavnoj raspravi koja je zaključena 29. travnja 2025. u prisustvu tužitelja, njihovog opunomoćenika i opunomoćenika tuženika, a koja je objavljena 26. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Nalaže se tuženicima KŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i SŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa] da solidarno isplate tužiteljima LŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i NŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa] iznos od 1.823,91 €/ 13.742,25 kn sa zz kamatama počev od 06. studenog 2022.g. do isplate , uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za osam postotna poena, a od 01. siječnja 2023. prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a sve to u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženicima da tužiteljima solidarno naknade troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana. ”

II. Nalaže se tužiteljima: 1. LŠ i 2. NŠ da u roku 15 (petnaest) dana, od dana dostave prijepisa presude, tuženicima: 1. KŠ i SŠ plate 750,00 eura (sedamsto pedeset eura) troškova postupka sa zateznim kamatama od 26. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se zahtjev za naknadu troškova po osnovi nagrade za sastavljanje odgovora na tužbu odbija kao neosnovan i odbacuje u odnosu na troškove po osnovi sudske pristojbe.

Obrazloženje

1. Tužitelji: 1. LŠ i 2. NŠ podnijeli su 26. travnja 2023. tužbu protiv tuženika: 1. KŠ i 2. SŠ kojom zahtijevaju isplatu 1.823,91 eura sa zateznim kamatama od 6. studenoga 2022. do isplate po propisanoj stopi, na način kako je to navedeno pod točkom I. izreke. Isplatu zahtijevaju na temelju ugovora o zajmu koji su sklopili s tuženicima u usmenom obliku. Tužitelji zahtijevaju i plaćanje troškova parničnog postupka.

2. Tužba je radi podnošenja pisanog odgovora u roku 30 dana dostavljena 1. tuženici 1. KŠ i 2. tuženiku SŠ, a njihov opunomoćenik, odvjetnik Dražen Orešković, dostavio je 2. lipnja 2023. odgovor na tužbu. U odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Đakovu, kojem je tužba podnesena. Odvjetnik je 7. siječnja 2025. obavijestio sud da je otkazana punomoć za zastupanje. Odvjetnici Berislav Kopf i Iris Kopf dostavili su 24. veljače 2025. punomoć za zastupanje tuženika.

3. Pravomoćnim rješenjem, poslovni broj: P-139/2023-7 od 29. svibnja 2023., Općinski sud u Đakovu oglasio se mjesno nenadležnim za suđenje u ovome predmetu te je spis predmeta dostavljen Općinskom sudu u Osijeku 16. srpnja 2024.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Na temelju članka 287. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine”, broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 70/2019., 80/2022. i 114/2022. – u nastavku: ZPP) 28. listopada 2024. održano je pripremno ročište. U skladu s člancima 288. i 288. a ZPP-a na ročištu je donesen plan upravljanja postupkom. Među strankama nije sporno da je sklopljen usmeni ugovor o zajmu te da su tuženici: 1. KŠ i 2. SŠ po osnovi ugovora tužiteljima: 1. LŠ i 2. NŠ platili 30.000,00 kuna / 3.981,68 eura. Sporno je jesu li tuženici po osnovi ugovora dužni platiti i 13.742,27 kuna / 1.823,91 eura. Radi utvrđivanja odlučnih činjenica određeno je da će se na glavnoj raspravi izvesti dokazna radnja saslušanjem stranka te će se pročitati potvrde o uplatama, s obzirom na to da je ugovor sklopljen usmeno. Naloženo je tužiteljima dostaviti izvornike svih potvrda o uplatama na temelju kojih dokazuju osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da su im tuženici na temelju ugovora dužni platiti još 1.823,91 eura.

6. Radi utvrđivanja odlučnih činjenica pročitani su: tužba od 26. travnja 2023., podnesak odvjetnika Marinka Brajke od 19. listopada 2022., preslike preporučenih pošiljki s potvrdama primitka, preslike bilješki o novčanim iznosima sa stranice 7 spisa te su pregledane fotografije sa stranica 11 do 19 spisa, pročitan je odgovor na tužbu od 2. lipnja 2023., kao i podnesak odvjetnika Marinka Brajke od 2. prosinca 2024. s privitcima.

7. Na temelju članka 271. u svezi s člankom 243. ZPP-a na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 25. ožujka 2025. saslušana je tuženica KŠ, dok su na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 29. travnja 2025. saslušani tužitelji: 1. LŠ i 2. NŠ. Odlučeno je da se neće provesti dokazna radnja saslušanjem tuženika SŠ jer je glavna rasprava na kojoj je on trebao biti saslušan odgođena dva puta, zbog toga što se nije odazvao pozivu. Pregledom liječničke potvrde sa stranice 92 spisa proizlazi da boluje od kardiomiopatije te da je 2008. i 2011. prebolio srčani udar. Zbog navedenog, a s obzirom na to da nije pristupio niti na ročište za glavnu raspravu koje je održano 29. travnja 2025., odlučeno je na temelju članka 269. ZPP-a ne provoditi dokaznu radnju saslušanjem. Polazeći od toga da je tužbeni zahtjev ocijenjen kao neosnovan zbog nedostatka dokaza, a uzimajući u obzir tuženikovo zdravstveno stanje, za odluku o tužbenom zahtjevu nije bilo nužno njegovo saslušanje.

8. Na temelju članka 220. ZPP-a, ranije navedenim planom upravljanja postupkom, nije određeno da će se na glavnoj raspravi saslušati svjedoci ĆŠ, GŠ i RŠ jer su se na temelju njihovih iskaza trebale utvrđivati odlučne činjenice vezane za sklapanje usmenog ugovora o zajmu. Čitanjem tužbe, točaka I. i II., iz činjeničnog opisa ne proizlazi da su navedeni svjedoci bili prisutni prilikom usmenog sklapanja ugovora i u trenutku kada je predan novčani iznos niti proizlazi da su bili prisutni u trenutku kada su, prema navodima iz tužbe, tužitelji: 1. LŠ i 2. NŠ pristali plaćati režijske troškove, troškove namirnica, goriva i kućanskih potrepština u razdoblju od 21. veljače 2018. do 15. kolovoza 2018., odnosno da o tome imaju izravna i neposredna saznanja. Saslušanje tih svjedoka nije prihvaćeno jer se iz njihovih iskaza ne bi mogle utvrditi odlučne činjenice na temelju njihovog neposrednog saznanja ili opažanja odlučnih činjenica. Polazeći od toga da su u trenutku sklapanja ugovora i predaje novčanog iznosa bile prisutne samo stranke, svjedoci bi o odlučnim činjenicama mogli imati sam posredna saznanja, vjerojatno na temelju onoga što su im tužitelji ispričali. Isto tako, ti dokazi nisu prihvaćeni jer iz tužbe ne proizlazi da su svjedoci bili prisutni kada su tužitelji: 1. LŠ i 2. ŽŠ kupovali ranije navedene stvari, plaćali režijske troškove ili kupovali gorivo niti proizlazi da su svjedoci to vidjeli niti proizlazi da su bili prisutni u trenutku kada su tužitelji te stvari predali tuženicima.

9. Kako je već navedeno na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 25. ožujka 2025. saslušana je 1. tuženica KŠ. Iz iskaza proizlazi da je zbog teške financijske situacije od prijateljice 1. tužiteljice LŠ posudila 30.000,00 kuna, odnosno da joj je 25.000,00 kuna predala na ruke. Predaja je izvršena u kući 1. tužiteljice i 2. tužitelja NŠ u [adresa], na način da je navedeni iznos stavila u kovertu i predala 2. tuženiku SŠ. U trenutku predaje bili su prisutni SŠ i NŠ. Preostali iznos zajma, odnosno 5.000,00 kuna, uplaćen je na račun SŠ. Iskazala je da osim tih iznosa tužiteljima nisu ništa drugo isplatili niti je to od njih to bilo zatraženo. Iz iskaza proizlazi da iznos za kupovinu cipela i odijela njezinom sinu nije dug, već poklon jer je 2. tužitelj njezinu sinu želio biti kum. Isto tako, iskazivala je da se računi sa stranica 54 do 62 spisa odnose na namirnice koje su kupljene i koje su im tužitelji poslužili kada bi dolazili k njima u goste, a u odnosu na račune za gorivo ne zna na što se odnose te navodi da vrsta goriva koja je navedena na računima ne odgovora vrsti njihovog automobila jer se ne radi o dizelskom gorivu. U odnosu na troškove koji su vezani za plaćanje cestarine do Strmca iskazuje da se radi o troškovima koji su nastali kada su išle u posjetu njezinoj majci. Troškove je platila 1. tužiteljica jer su u posjetu išli na njezin prijedlog, a troškove je dobrovoljno platila. Isto tako, nakon što su joj predočene potvrde o uplatama koje se nalaze na stranici 49, 52 i 53 spisa iskazala je da ne zna na što se plaćeni iznosi odnose te da je na računima zabilježeno kako su vraćeni. Iskazala je da nije točno da su im tužitelji tijekom 2018. plaćali režijske troškove; kao i da im tužitelji nakon isplate 30.000,00 kuna nisu predali nikakav obračun preostalog duga.

10. Na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 29. travnja 2025. saslušani su tužitelji: 1.

LŠ i 2. NŠ.

10. 1. Iz iskaza 1. tužiteljice LŠ proizlazi da su ona i 1. tuženica KŠ bile dugogodišnje prijateljice te da joj je rekla kako su ona i suprug u lošoj financijskoj situaciji i pitala je može li joj posuditi 25.000,00 kuna. Iskazuje da su novci predani u [adresa], u njezinoj kući i da su u trenutku predaje bili prisutni njezin suprug 2. tužitelj NŠ, 1. tuženica KŠ i 2. tuženik SŠ. Predaja je obavljena na način da je izbrojala novac, stavila ga u kovertu i dala 2. tuženiku SŠ. Iskazala je da prilikom sklapanja ugovora nije dogovoreno da su tuženici dužni plaćati zatezne kamate niti davati bilo što drugo po toj osnovi, već su bili dužni samo vratiti 25.000,00 kuna. Navodi kako su tuženici naknadno zatražili da im posudi još 5.000,00 kuna, početkom listopada 2017., te da je taj iznos njezin suprug uplatio na račun 2. tuženika. Iz iskaza proizlazi da su tuženici često dolazili k njima u kuću i da im je kupovala kućanske potrepštine, koje su im poklonili. Iskazala je da prilikom sklapanja ugovora o zajmu nije bilo dogovoreno da će im kupovati potrepštine za kuću. Iz iskaza proizlazi da je 1. tuženici kupila usisivač te da joj je ona platila dvije rate od ukupno osam rata odnosno 250,00 kuna, da su 2. tuženiku u ožujku 2018. platili 2.200,00 kuna za servis vozila. Navela je i to da je 1. tuženici 14. ožujka 2018., u njezinom stanu, predala 1.300,00 kuna, da je 21. travnja 2018. njezinom sinu kupila odijelo i cipele te da je u proljeće 2018. njezin suprug natočio gorivo u vozilo koje je bilo vlasništvo tuženika. Iskazala je da su, nakon sklapanja ugovora, odnosno do kraja 2017. tuženicima poklonili određene stvari i plaćali određene stvari. Iz iskaza proizlazi da su o sklopljenom ugovoru i svim troškovima koje su ona i suprug imali znali njihovi susjedi, njezina sestra i kumovi iz Osijeka. Navela je da je 1. tuženici u lipnju 2018. dala račune i popis svih troškova te je upozorila da se radi o iznosu od oko 43.000,00 kuna, na što je tuženica rekla da će sve to vratiti. Isto tako izjavljuje da je na potvrdi o plaćanju troškova za servis vozila napisana napomena kako se iznos ne mora vratiti. Iskazuje da je napomena napisana zbog toga što je taj iznos dao BŠ.

10. 2. Iz iskaza 2. tužitelja NŠ proizlazi da ne postoji pisana isprava o sklopljenom ugovoru o zajmu, iako su tuženici: 1. KŠ i 2. SŠ predložili da se ugovor sklopi u pisanom obliku. Smatrao je da to nije potrebno jer je imao povjerenja u njih. Iskazivao je da je 2. tuženiku tijekom ljeta 2017. predano 25.000,00 kuna, ali se ne može sjetiti je li mu novac predao on ili njegova supruga. Nakon toga još mu je uplatio 5.000,00 kuna na njegov račun. Navodi da u trenutku sklapanja ugovora nije bilo dogovoreno da će tuženicima plaćati bilo kakve dodatne troškove. Isto tako, iskazivao je da je navedene iznose SŠ uplatio na njegov račun jer su ga pitali kada će im vratiti novce. Iz iskaza proizlazi da su nakon toga nastali dodatni troškovi koje su tuženicima plaćali, iako to nije bilo ugovoreno, te da je on tijekom 2018. platio 2.500,00 kuna za servis vozila. Navodi da je on sam platio taj iznos i da nitko drugi nije u tome sudjelovao te da im se 1. tuženica obvezala vratiti 13.742,25 kuna. Iz iskaza proizlazi da su tuženici, kada bi dolazili k njima u goste, donosili poklone.

11. Na temelju članka 8. u svezi s člankom 220. stavkom 1. ZPP-a bilo je potrebno usporediti iskaze stranaka, a kako bi se utvrdilo je li prilikom sklapanja ugovora o zajmu bilo dogovoreno i plaćanje režijskih troškova, troškova namirnica, goriva, kućanskih potrepština, servisa i dr. Iskaz 1. tuženice KŠ ocijenjen je kao istinit i to u dijelu u kojem je iskazivala o okolnostima koje su vezane za sklapanje usmenog ugovora o zajmu i predaji novčanog iznosa te da osim toga nije ništa drugo bilo dogovoreno. Taj dio u skladu je s iskazima tužitelja: 1. LŠ i 2. NŠ koji su, isto tako, iskazali da u trenutku sklapanja ugovora o zajmu nisu dogovorili plaćanje bilo kakvih drugih troškova. Sukladni su i u dijelu u kojem stranke navode da su naknadno dogovorili predaju još 5.000,00 kuna, uplatom na račun 2. tuženika SŠ. Analizom iskaza 1. tužiteljice sud je izveo zaključak da je ona dobrovoljno, a nakon sklapanja ugovora, tuženicima poklanjala određene stvari. Nije prihvaćen kao istinit njezin dio iskaza u kojem je navela da su 2. tuženiku SŠ platili servis vozila (2.200,00 kuna) jer je u tom dijelu proturječan iskazu 2. tužitelja. Naime, prvo je iskazivala da su troškovi plaćeni, iako je na uplatnici napisano da se taj iznos ne mora vratiti pa je naknadno iskazivala kako je taj iznos platio BŠ, dok je 2. tužitelj iskazivao da je on sam platio cijeli iznos. S obzirom na to da se radi o odlučnim činjenicama o kojima ovisi primjena materijalnog prava, zaključak o postojanju tih činjenica sud mora formirati do stupnja vjerojatnosti. Kada se govori o odlučnim činjenicama, to se odnosi na činjenice koje su vezane za sklapanje usmenog ugovora o zajmu kod kojeg je prvobitno ugovoreni iznos vraćen, a potrebno je utvrditi jesu li tuženici pored vraćenog iznosa dužni vratiti i iznos tužbenog zahtjeva. U taj iznos, s obzirom na dostavljene dokaze, ulazi i trošak plaćenog servisa. To znači da sud ne smije posumnjati u istinitost tužiteljevih iskaza jer se vjerodostojnost iskaza ne može provjeriti na temelju dostavljenih dokaza. Analizom njihovih iskaza izveden je zaključak da u tom dijelu nisu istiniti jer su proturječni. Suprotno tomu, iskazi stranaka istovjetni su u dijelovima koji se odnose na to da prilikom sklapanja ugovora nisu dogovorili da će se bilo što drugo plaćati. Ako se uzme i da je 1. tužiteljica iskazivala kako je tuženicima poklanjala određene stvari, sve to izaziva sumnju o postojanju odlučnih činjenica na kojima je utemeljen tužbenih zahtjev, odnosno sumnju o tome jesu li tuženici po osnovi usmenog ugovora o zajmu dužni platiti još 1.823,91 eura, koji se odnose na režijske troškove, kućanske potrepštine, gorivo i troškove servisa. Potrebno je naglasiti da su iskazi 1. tužiteljice i 1. tuženice sukladni i u odnosu na okolnosti zbog kojih je ugovor sklopljen. Proizlazi da su tuženici u trenutku sklapanja ugovora bili u lošim materijalnim prilikama i da su takve materijalne prilike trajale jedno vrijeme i nakon sklapanja ugovora.

12. Budući da je planom upravljanja postupkom naloženo opunomoćeniku tužitelja, odvjetniku Marinku Brajku, dostava izvornika svih potvrda o uplatama na temelju kojih dokazuje da su tuženici: 1. KŠ i 2. SŠ dužni platiti 1.823,91 eura, u postupku ocjene dokaza koji su dostavljeni uz podnesak od 2. prosinca 2024. (stranice 41 do 48 spisa, 51 spisa, 54 do 64 spisa, 66 spisa, 67 spisa, 71 do 73 spisa, 76 do 79 spisa i 81spisa) utvrđeno je da se radi o dokazima koji zbog formalnih nedostataka ne mogu poslužiti kao materijalni dokazi o odlučnim činjenicama, kao i zbog toga što su iskazi tužitelja: 1. LŠ i 2. NŠ ocjenjeni kao djelomično neistiniti kada je u pitanju iznos tužbenog zahtjeva.

12. 1. Dokazi koji se nalaze na stranicama 41 do 48 spisa predstavljaju poruke koje su poslane mobilnim telefonom, a iz fotografija se ne može utvrditi na koji broj su poslane niti se može utvrditi s kojeg broja su poslane. Sadržaj poruka upućuje na to da se radi o komunikaciji između MŠ i LŠ te HŠ u kojima se spominju određeni novčani iznosi, odnosno dug od 13.742,00 kune. Navedeni dokaz nije se mogao prihvatiti jer je dostavljen suprotno ranije navedenom planu o upravljanju postupkom, a iz samog dokaza ne može se utvrditi radi li se o brojevima mobilnih telefona koji su koristile stranke u pregovorima o sklapanju ugovora, odnosno u pregovorima o plaćanju duga.

12. 2. Iz dokaza koji se nalaze na stranici 48 spisa ne može se utvrditi osnovanost tužbenog zahtjeva jer se radi o preslikama rukom pisanih bilješki o novčanim iznosima i datumima. Iz bilješke na kojoj je naveden datum 21. veljače, bez navođenja godine, rukom je napisano 25.000,00, 5.000,00, 140,00, 200,00, 500,00 kn, 100,00 kn, 150,00, 200,00 kn, 165,00 kn, 800,00 kn i 520,00 kn. Može se pretpostaviti da se radi o kunskim iznosima, zbog kratica koje su navedene, te da su prva dva iznosa iznosi koji su ugovoren prilikom sklapanja ugovora o zajmu, odnosno iznosi koji su predani 2. tuženiku SŠ. Na drugoj bilješci napisano je da je do 14. 3. 2018. dug iznosio 36.700,00, a od 27. 3. 2018. do 21. 4. 2018. 39.492,00 kuna. Druge dvije bilješke, isto tako, sadrže rukom pisane iznose te proizlazi da je dug 21. 4., bez navođenja godine, 39.492,00 kune, odnosno 43.742,27 bez navođenja valute. S obzirom na to da je na svim bilješkama navedena skraćenica kn, može se pretpostaviti da se radi o novčanim iznosima u kunama. Ovaj dokaz ne može se prihvatiti zbog rukom pisane napomene iz koje se može zaključiti da su tužitelji: 1. LŠ i 2. NŠ tuženicima: 1. KŠ i 2. SŠ davali i poklone, dok u postupku nije dokazano da je prilikom sklapanja ugovora o zajmu dogovoreno plaćanje bilo čega drugog, osim 30.000,00 kuna.

12. 3. Iz dokaza koji se nalaze na stranici 51 spisa ne može se utvrditi osnovanost tužbenog zahtjeva jer se, isto tako, radi o rukom pisanim bilješkama iz kojih se ne može utvrditi da su tuženici dužni platiti iznos koji se potražuje tužbenim zahtjevom. Nečitkim rukopisom napisani su i precrtani iznosi, a ne može se niti utvrditi o kakvim iznosima je riječ te na što se odnose.

12. 4. Iz dokaza koji se nalaze na stranicama 54 do 64 spisa ne može se utvrditi osnovanost tužbenog zahtjeva jer se radi o preslikama računa za kupoprodaju namirnica te goriva. Računi ne predstavljaju potvrde o plaćanju jer se iz njih ne može utvrditi da su tužitelji: 1. LŠ i 2. NŠ platili iznose koji su u računima navedeni i kupljenje namirnice predali tuženicima. Računi su djelomično plaćeni gotovinom, a djelomično kreditnom karticom, a nije se mogao utvrditi broj kartice niti ime nositelja kartice. S obzirom na to da su na računima sa stranica 54, 57, 59, 61 i 62 spisa zaokruženi pojedini iznosi te je navedeno da: „… sitnice su za nas, ostalo za [adresa] KŠ rekla nek sve ide pod dug …”, kao i zbog toga što je na stranici 63 spisa navedeno da je dio toga poklonjeno, uzimajući u obzir raniju ocjenu iskaza koja je navedena pod točkom 11. obrazloženja, nije se moglo utvrditi da radi o iznosima koje su tuženici: 1. KŠ i 2. ŽŠ dužni platiti.

12. 5. Iz dokaza koji se nalaze na stranicama 66 i 67 spisa ne može se utvrditi osnovanost tužbenog zahtjeva jer se radi o fotografiji dara koji su tužitelji poklonili tuženicima za godišnjicu braka, odnosno računu od 18. lipnja 2018. o kupljenom gorivu. Iz računa se ne može utvrditi je li plaćen gotovinom ili kreditnom karticom niti se može utvrditi tko ga je platio, zbog čega se ne može uzeti u obzir kao potvrda o plaćanju.

12. 6. Iz dokaza koji se nalaze na stranicama 71 do 73 spisa ne može se utvrditi osnovanost tužbenog zahtjeva jer se radi o poruci koja je primljena putem mobilnog telefona. Ne može se utvrditi s kojeg broja je poslana i na koji broj je poslana niti se može utvrditi odnosi li se na telefonski broj koji su koristili tuženici: 1. KŠ i 2. SŠ. Isto tako, dokazi sa stranica 72 i 73 spisa rukom su pisane bilješke o stanju duga, a navedeno je da dug iznosi „17040”. Rukom pisane bilješke ne predstavljaju potvrde o plaćanju iz kojih se može utvrditi osnovanost tužbenog zahtjeva, a kako je to već ranije navedeno.

12. 7. Iz dokaza koji se nalaze na stranicama 76 do 79 spisa ne može se utvrditi osnovanost tužbenog zahtjeva jer se radi o fotografijama. Pregledom tih fotografija nije se moglo utvrditi na koji dio duga se odnosi, radi li se o plaćanju režijskih troškova, kućnih potrepština i sl. Može se jedino utvrditi da se radi o računima koje je izdao Centar instrukcija d. o. o. Osijek te plaćeni iznosi. Iz računa se ne može utvrditi tko ih je platio jer ne glase na ime. Isto tako, dokaz koji se nalazi na stranici 81 spisa predstavlja rukom pisane bilješke u kojim je naveden iznos od 3.600,00 kuna.

13. Kako bi se utvrdile odlučne činjenice o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pročitani su i dokazi koji predstavljaju potvrde o uplatama, a nalaze se na stranicama 49 spisa, 52 – 53 spisa, 68 – 70 spisa, 74 – 75 spisa, 80 spisa, 82 – 85 spisa. Iz potvrde od 26. veljače 2018. proizlazi da je NŠ uplatio 200,00 kuna SŠ, no nije utvrđeno na što se uplata odnosi, dok je iz potvrda o plaćanjima od 2. siječnja 2018. i 5. veljače 2018. utvrđeno da je LŠ uplatila SŠ ukupno 1.000,00 kuna, ali je na tim potvrdama zabilježeno da su iznosi vraćeni. Iz potvrde od 26. svibnja 2018. proizlazi da je LŠ uplatila SŠ 150,00 kuna, ali ne može se utvrditi na što se navedena uplata odnosi. Dokazi koji se nalaze na stranicama 68 do 70 spisa fotografije su naloga za plaćanje i računa u kojima je navedeno da je platitelj, odnosno dužnik SŠ, no ne može se utvrditi tko je te račune platio niti se može utvrditi kada su nastale fotografije tih računa. Iz fotografija koje se nalaze na stranicama 74 i 75 spisa ne može se utvrditi da su tužitelji: 1. LŠ i 2. NŠ platili 1.636,56 kuna jer račun glasi na SŠ, dok je na fotografiji sa stranice 74 spisa prikazan iznos nepodmirenih obaveza za grijanje. Iz tih dokaza nije se moglo utvrditi da su tužitelji taj dug platili umjesto 2. tuženika te da se odnosi na iznos koji potražuju tužbenim zahtjevom. To se nije moglo utvrditi niti pregledom dokaza sa stranice 80 spisa, 82 do 85 spisa jer se, isto tako, radi o računima, odnosno potvrdama u kojima nije naveden opis plaćanja, a ne može se niti utvrditi da su ih tužitelji platili.

14. Polazeći od formalnih nedostataka dostavljenih dokaza, uzimajući u obzir istinitost stranačkih iskaza koji su analizirani pod točkom 11. obrazloženja i dokaza koji su analizirani pod točkama 12. do 13. obrazloženja, odlučeno je tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan jer tužitelji: 1. LŠ i 2. NŠ nisu dokazali da su im tuženici: 1. KŠ i 2. SŠ na temelju usmenog ugovora o zajmu dužni platiti 1.823,91 eura.

15. Na temelju članka 499. u svezi s člankom 286. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine”, broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – u nastavku: ZOO) stranke su sklopile usmeni ugovor o zajmu. Iz stranačkih iskaza proizlazi da prilikom sklapanja ugovora nije dogovoreno da će se po osnovi ugovora predati bilo što drugo, osim 25.000,00 kuna te da je po istoj osnovi naknadno još uplaćeno 5.000,00 kuna, a navedeni iznosi su vraćeni. Polazeći od toga da je 1. tužiteljica LŠ znala da su tuženici u lošim materijalnim prilika, mogla je u bilo kojem trenutku odbiti plaćanje režijskih troškova, kupovinu kućanskih potrepština, goriva i sl., a sve u smislu članka 502. ZOO-a. No, ove indicije nisu utjecale na odluku o tužbenom zahtjevu jer u postupku nije dokazano da su 1. tuženica KŠ i 2. tuženik SŠ dužni platiti iznos tužbenog zahtjeva. U skladu s ranije navedenim člancima tužitelji na temelju usmenog ugovora o zajmu mogu zahtijevati vraćanje samo određenog novčanog iznosa ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari koje su predali tuženicima. U tom smislu, u odnosu na kupljene stvari za koje se nije moglo utvrditi jesu li poklonjene i za koje nije utvrđeno da su objekt ugovora o zajmu, tužitelji mogu tražiti vraćanje stvari istoga roda jer se radi o generičkim stvarima. To znači da, u slučaju ako tuženici ne mogu vratiti te iste stvari koje su im tužitelji predali, onda tužitelji mogu tražiti vraćanje stvari iste vrste. Novčanu protuvrijednost tih stvari mogu tražiti samo ako je to bilo ugovoreno u trenutku sklapanja ugovora, a sve u smislu članaka 65. i 76. ZOO-a. To se na temelju svih analiziranih dokaza nije moglo utvrditi.

16. Na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a tužitelji: 1. LŠ i 2. NŠ dužni su platiti troškove izazvane vođenjem postupka jer su u cijelosti izgubili parnicu. Odvjetnik Berislav Kopf, opunomoćenik tuženika: 1. KŠ i 2. SŠ, zahtijeva 1.250,00 eura po osnovi troškova postupka. Na temelju članka 164. i 155. ZPP-a, a primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine”, broj 33/2023. – u nastavku: Tarifa) pripada mu po 50 bodova nagrade za zastupanje na pripremnom ročištu od 28. listopada 2024. i glavnoj raspravi koja je odgođena 25. veljače 2025. (Tbr. 9.), kao i po 100 bodova za zastupanje na ročištima za glavnu raspravu koja su održana 25. ožujka 2025. i 29. travnja 2025., sveukupno 300 bodova. Vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.) pa mu pripada nagrada u ukupnom iznosu od 600,00 eura, što je uvećano za zatraženih 25 % poreza na dodanu vrijednost pa trošak sveukupno iznosi 750,00 eura.

17. Na temelju članka 155. ZPP-a zahtjev za naknadu troškova odbijen je kao neosnovan u odnosu na nagradu za sastavljane odgovora na tužbu jer je utvrđeno da odvjetnik Berislav Kopf nije dostavio odgovor na tužbu. U tom stadiju postupka tuženike je zastupao odvjetnik Dražen Orešković. Nije dostavljen dokaz o tome da ti troškovi nisu plaćeni niti da je tražbina po toj osnovi na prenesena na odvjetnika Kopfa, da bi on mogao zahtijevati plaćanje i tog dijela troškova postupka. O naknadi troškova po osnovi sudske pristojbe bit će odlučeno na temelju članka 164. stavka 1. ZPP-a kada nastane obveza plaćanja pristojbe, a nakon što bude plaćena i ako stranke dostave zahtjev na naknadu tog dijela troškova postupka. U skladu s člankom 4. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine”, broj 118/2018. i 51/2023. - u nastavku: ZSP) obveza plaćanja pristojbe nastaje dostavljanjem prijepisa presude, odnosno predajom podneska. Zbog primjene članka 7. ZSP-a, iznos koji će stranka platiti ne može se odrediti u trenutku donošenja presude, odnosno odluke o troškovima postupka u presudi, jer tražbina nije dospjela niti je određena. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Rev 236/2023-2 od 28. ožujka 2023., u odgovoru na postavljeno pitanje: „Ima li stranka koja je uspjela sa žalbom pravo na troškove sastava žalbe po odvjetniku i troškove pristojbe na žalbu?“, taj sud navodi da stranci ne pripada trošak pristojbe na žalbu ako iz uvida u spis ne proizlazi da je pristojba plaćena. U skladu s tom odlukom, ne može se unaprijed zahtijevati trošak drugih pristojbi ako nisu plaćene.

18. Slijedom navedenog, a na temelju članka 325. ZPP-a odlučeno je kao u izreci presude.

Osijek, 26. svibnja 2025.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

Uputa o pravnom lijeku

Protiv presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku 15 (petnaest) dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda, u tri istovjetna pisana primjerka.

Dostaviti:

1. Tužiteljima, putem opunomoćenika

2. Tuženicima, putem opunomoćenika