Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-1220/2019-36
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnice Anita Vrkić i Iva Vrkić, odvjetnice u Rijeci, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 15. travnja 2024. u prisutnosti tužitelja i njegove punomoćnie te zamjenice punomoćnika tuženika, po objavi od 26. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se prvi postavljeni tužbeni zahtjev koji glasi:
"1. Utvrđuje se da su Ugovor o kreditu broj 9011845428 od 30. kolovoza 2006. godine, solemniziran po Javnom bilježniku Miroslavu Baniću iz Rijeke, broj ovjere OU- 938/2006, sklopljen između tuženika kao kreditora, tužitelja kao korisnika kredita i založnog dužnika, i KU, kao sudionika, te Dodatak I Ugovora o kreditu broj 9011845428 od 14. prosinca 2015.g., sklopljen između tuženika kao kreditora, tužitelja kao korisnika kredita i založnog dužnika, u cijelosti ništetni.
2. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos u visini od 38.769,15 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:
iznos od 64,04 eura počev od 1.10.2006. do isplate
iznos od 224,46 eura počev od 26.10.2006. do isplate
iznos od 222,15 eura počev od 22.11.2006. do isplate
iznos od 1,25
eura počev od 1.12.2006. do isplate
iznos od 222,17 eura počev od 28.12.2006. do isplate
iznos od 220,27 eura počev od 26.1.2007. do isplate
iznos od 218,3 eura počev od 27.2.2007. do isplate
iznos od 220,17 eura počev od 1.4.2007.
do isplate
iznos od 217,07 eura počev od 1.5.2007.
do isplate
iznos od 217,07 eura počev od 1.5.2007.
do isplate
iznos od 0,18
eura počev od 1.6.2007.
do isplate
iznos od 214,2 eura počev od 1.7.2007.
do isplate
iznos od 215,09 eura počev od 1.8.2007.
do isplate
iznos od 308,82 eura počev od 1.9.2007.
do isplate
iznos od 227,78 eura počev od 1.10.2007. do isplate
iznos od 227,49 eura počev od 1.11.2007. do isplate
iznos od 230,66 eura počev od 1.12.2007. do isplate
iznos od 229
eura počev od 1.1.2008.
do isplate
iznos od 232,96 eura počev od 1.2.2008.
do isplate
iznos od 248,16 eura počev od 1.3.2008.
do isplate
iznos od 252,51 eura počev od 1.4.2008.
do isplate
iznos od 245,38 eura počev od 1.5.2008.
do isplate
iznos od 243,83 eura počev od 1.6.2008.
do isplate
iznos od 246,13 eura počev od 1.7.2008.
do isplate
iznos od 241,55 eura počev od 1.8.2008.
do isplate
iznos od 317,08 eura počev od 1.9.2008.
do isplate
iznos od 244,51 eura počev od 1.10.2008. do isplate
iznos od 267,15 eura počev od 1.11.2008. do isplate
iznos od 251,88 eura počev od 1.12.2008. do isplate
iznos od 268,17 eura počev od 1.1.2009.
do isplate
iznos od 270,66 eura počev od 1.2.2009.
do isplate
iznos od 271,76 eura počev od 1.3.2009.
do isplate
iznos od 268,32 eura počev od 1.4.2009.
do isplate
iznos od 268,87 eura počev od 1.5.2009.
do isplate
iznos od 264,40 eura počev od 1.6.2009.
do isplate
iznos od 260,58 eura počev od 1.7.2009.
do isplate
iznos od 261,44 eura počev od 1.8.2009.
do isplate
iznos od 340,69 eura počev od 1.9.2009.
do isplate
iznos od 69,20 eura počev od 7.10.2009. do isplate
iznos od 39,82 eura počev od 8.10.2009. do isplate
iznos od 191,96 eura počev od 13.10.2009. do isplate
iznos od 261,88 eura počev od 7.11.2009. do isplate
iznos od 0,49
eura počev od 7.11.2009. do isplate
iznos od 265,22 eura počev od 1.12.2009. do isplate
iznos od 0,25
eura počev od 2.12.2009. do isplate
iznos od 268,08 eura počev od 1.1.2010.
do isplate
iznos od 228,32 eura počev od 2.2.2010.
do isplate
iznos od 44,05 eura počev od 4.2.2010.
do isplate
iznos od 212,13 eura počev od 6.3.2010.
do isplate
iznos od 58,86 eura počev od 9.3.2010.
do isplate
iznos od 54,57 eura počev od 10.4.2010. do isplate
iznos od 68,55 eura počev od 14.5.2010. do isplate
iznos od 84,79 eura počev od 12.6.2010. do isplate
iznos od 110,73 eura počev od 16.9.2010. do isplate
iznos od 293,42 eura počev od 23.11.2010. do isplate
iznos od 1,06
eura počev od 27.11.2010. do isplate
iznos od 304,34 eura počev od 8.12.2010. do isplate
iznos od 0,01
eura počev od 1.2.2011.
0do isplate
iznos od 2734,14 eura počev od 1.2.2011.
do isplate
iznos od 16,27 eura počev od 4.2.2011.
do isplate
iznos od 307,41 eura počev od 8.3.2011.
do isplate
iznos od 20,39 eura počev od 6.4.2011.
do isplate
iznos od 283,78 eura počev od 8.4.2011.
do isplate
iznos od 306,05 eura počev od 5.5.2011.
do isplate
iznos od 4,58
eura počev od 5.5.2011.
do isplate
iznos od 12,56 eura počev od 2.6.2011.
do isplate
iznos od 311,47 eura počev od 4.6.2011.
do isplate
iznos od 7,14
eura počev od 1.7.2011.
do isplate
iznos od 318,35 eura počev od 2.7.2011.
do isplate
iznos od 354,14 eura počev od 9.8.2011.
do isplate
iznos od 402,75 eura počev od 8.9.2011.
do isplate
iznos od 320,02 eura počev od 1.10.2011. do isplate
iznos od 0,38
eura počev od 5.10.2011. do isplate
iznos od 318,77 eura počev od 1.11.2011. do isplate
iznos od 317,88 eura počev od 1.12.2011. do isplate
iznos od 322,28 eura počev od 1.1.2012.
do isplate
iznos od 326,91 eura počev od 1.2.2012.
do isplate
iznos od 327,26 eura počev od 1.3.2012.
do isplate
iznos od 324,16 eura počev od 1.4.2012.
do isplate
iznos od 325,69 eura počev od 1.5.2012.
do isplate
iznos od 327,14 eura počev od 1.6.2012.
do isplate
iznos od 655,15 eura počev od 3.8.2012.
do isplate
iznos od 402,89 eura počev od 1.9.2012.
do isplate
iznos od 0,23
eura počev od 5.9.2012.
do isplate
iznos od 321,02 eura počev od 1.10.2012. do isplate
iznos od 324,50 eura počev od 1.11.2012. do isplate
iznos od 326,42 eura počev od 1.12.2012. do isplate
iznos od 603,14 eura počev od 1.1.2013.
do isplate
iznos od 318,3 eura počev od 1.2.2013.
do isplate
iznos od 324,65 eura počev od 1.3.2013.
do isplate
iznos od 324,95 eura počev od 1.4.2013.
do isplate
iznos od 322,28 eura počev od 1.5.2013.
do isplate
iznos od 315,17 eura počev od 1.6.2013.
do isplate
iznos od 99,95 eura počev od 1.7.2013.
do isplate
iznos od 215,43 eura počev od 6.7.2013.
do isplate
iznos od 97,46 eura počev od 1.8.2013.
do isplate
iznos od 110,10 eura počev od 1.8.2013.
do isplate
iznos od 108,96 eura počev od 1.8.2013.
do isplate
iznos od 0,30
eura počev od 9.8.2013.
do isplate
iznos od 352,18 eura počev od 7.9.2013.
do isplate
iznos od 45,35 eura počev od 12.9.2013. do isplate
iznos od 160,41 eura počev od 1.10.2013. do isplate
iznos od 6,22
eura počev od 1.10.2013. do isplate
iznos od 147,94 eura počev od 8.10.2013. do isplate
iznos od 322,53 eura počev od 9.11.2013. do isplate
iznos od 37,72 eura počev od 1.12.2013. do isplate
iznos od 187,09 eura počev od 5.12.2013. do isplate
iznos od 99,16 eura počev od 7.12.2013. do isplate
iznos od 11,03 eura počev od 1.1.2014.
do isplate
iznos od 310,19 eura počev od 11.1.2014. do isplate
iznos od 293,91 eura počev od 11.2.2014. do isplate
iznos od 295,49 eura počev od 1.3.2014.
do isplate
iznos od 0,71
eura počev od 5.3.2014.
do isplate
iznos od 260,62 eura počev od 1.4.2014.
do isplate
iznos od 34,12 eura počev od 8.4.2014.
do isplate
iznos od 38,08 eura počev od 1.5.2014.
do isplate
iznos od 254,24 eura počev od 9.5.2014.
do isplate
iznos od 292,15 eura počev od 7.6.2014.
do isplate
iznos od 25,41 eura počev od 1.7.2014.
do isplate
iznos od 140,03 eura počev od 3.7.2014.
do isplate
iznos od 127,74 eura počev od 7.7.2014.
do isplate
iznos od 294,94 eura počev od 1.8.2014.
do isplate
iznos od 0,31
eura počev od 3.8.2014.
do isplate
iznos od 377,02 eura počev od 1.9.2014.
do isplate
iznos od 296,46 eura počev od 1.10.2014. do isplate
iznos od 5,13
eura počev od 1.11.2014. do isplate
iznos od 233,35 eura počev od 8.11.2014. do isplate
iznos od 5,13
eura počev od 3.12.2014. do isplate
iznos od 294,87 eura počev od 9.12.2014. do isplate
iznos od 298,95 eura počev od 1.1.2015.
do isplate
iznos od 0,59
eura počev od 4.1.2015.
do isplate
iznos od 1,19
eura počev od 1.2.2015.
do isplate
iznos od 42,2
eura počev od 5.2.2015.
do isplate
iznos od 256,73 eura počev od 7.2.2015.
do isplate
iznos od 300,27 eura počev od 7.3.2015.
do isplate
iznos od 300,28 eura počev od 9.4.2015.
do isplate
iznos od 12,92 eura počev od 1.5.2015.
do isplate
iznos od 287,31 eura počev od 9.5.2015.
do isplate
iznos od 300,4 eura počev od 9.6.2015.
do isplate
iznos od 299,88 eura počev od 2.7.2015.
do isplate
iznos od 2,31
eura počev od 3.7.2015.
do isplate
iznos od 269,64 eura počev od 11.8.2015. do isplate
iznos od 21,42 eura počev od 19.8.2015. do isplate
iznos od 8,95
eura počev od 27.8.2015. do isplate
iznos od 379,69 eura počev od 8.9.2015.
do isplate
iznos od 287,75 eura počev od 8.10.2015. do isplate
iznos od 9,64
eura počev od 20.10.2015. do isplate
iznos od 2,83
eura počev od 29.10.2015. do isplate
iznos od 24,03 eura počev od 7.11.2015. do isplate
iznos od 278,72 eura počev od 12.11.2015. do isplate
iznos od 104,06 eura počev od 2.12.2015. do isplate
iznos od 97,00 eura počev od 8.12.2015. do isplate
iznos od 96,88 eura počev od 15.12.2015. do isplate
iznos od 32,16 eura počev od 1.1.2016.
do isplate
iznos od 129,60 eura počev od 6.2.2016.
do isplate
iznos od 128,14 eura počev od 8.3.2016.
do isplate
iznos od 5,33
eura počev od 8.4.2016.
do isplate
iznos od 121,31 eura počev od 20.4.2016. do isplate
iznos od 127,06 eura počev od 7.5.2016.
do isplate
iznos od 157,69 eura počev od 9.7.2016.
do isplate
iznos od 6,64
eura počev od 13.7.2016. do isplate
iznos od 13,16 eura počev od 20.7.2016. do isplate
iznos od 75,92 eura počev od 28.7.2016. do isplate
iznos od 167,23 eura počev od 11.9.2016. do isplate
iznos od 294,64 eura počev od 13.10.2016. do isplate
iznos od 125,62 eura počev od 9.11.2016. do isplate
iznos od 127,04 eura počev od 9.12.2016. do isplate
iznos od 127,63 eura počev od 10.1.2017. do isplate
iznos od 2,89
eura počev od 1.2.2017.
do isplate
iznos od 122,58 eura počev od 8.2.2017.
do isplate
iznos od 124,73 eura počev od 9.3.2017.
do isplate
iznos od 125,44 eura počev od 8.4.2017.
do isplate
iznos od 1,39
eura počev od 1.5.2017.
do isplate
iznos od 123,78 eura počev od 9.5.2017.
do isplate
iznos od 124,68 eura počev od 8.6.2017.
do isplate
iznos od 124,66 eura počev od 8.7.2017.
do isplate
iznos od 124,65 eura počev od 22.8.2017. do isplate
iznos od 160,41 eura počev od 8.9.2017.
do isplate
iznos od 42,74 eura počev od 24.9.2017. do isplate
iznos od 126,15 eura počev od 18.10.2017. do isplate
iznos od 82,13 eura počev od 9.12.2017. do isplate
iznos od 176,39 eura počev od 9.1.2018.
do isplate
iznos od 119,24 eura počev od 13.1.2018. do isplate
iznos od 125,25 eura počev od 10.2.2018. do isplate
iznos od 302,61 eura počev od 10.4.2018. do isplate
iznos od 398,17 eura počev od 8.6.2018.
do isplate
iznos od 288,32 eura počev od 7.7.2018.
do isplate
iznos od 308,87 eura počev od 12.8.2018. do isplate
iznos od 212,36 eura počev od 14.9.2018. do isplate
iznos od 364,88 eura počev od 6.10.2018. do isplate
iznos od 33,56 eura počev od 9.11.2018. do isplate
iznos od 215,67 eura počev od 16.11.2018. do isplate
iznos od 248,25 eura počev od 11.12.2018. do isplate
iznos od 3,88
eura počev od 12.1.2019. do isplate
iznos od 245,54 eura počev od 17.1.2019. do isplate
iznos od 248,77 eura počev od 20.2.2019. do isplate
po stopi od 12% godišnje do 31.07.2015.g., a od 1.08.2015.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01. siječnja 2023.g. do isplate za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:
– iznos od 108,52 eura
– iznos od 9.101,70 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01.10.2015.g. do isplate
po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana,
dok se u preostalom dijelu, za iznos od 3.050,69 eura, kao i u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu zateznih kamata na iznos od 108,52 eura počev od 01. listopada 2015. do isplate, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
III. Svaka strana snosi svoje troškove.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je 30. kolovoza 2006. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 9011845428 s valutnom klauzulom u švicarskim francima (dalje: CHF) i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke. Visina odobrenog kredita iznosila je 51.500,00 CHF, a koji iznos je banka tužitelju isplatila u kunama. Kredit je podignut za adaptaciju stambenog objekta. Tuženik je uredno podmirivao anuitete po dospijeću te naposljetku u cijelosti redovito otplatio kredit. Banka je tužitelju ponudila sklapanje jedino predmetnog Ugovora o kreditu u naprijed navedenoj valuti! Tuženik je tužitelju ponudio sklapanje Ugovora o kreditu i odobravanje zatraženog iznosa isključivo u valuti CHF. Tužitelj je 14. prosinca 2015. s tuženikom zaključio Dodatak Ugovora o kreditu kojim Dodatkom je izvršena konverzija predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, no takav Dodatak tužitelj ne bi nikad zaključio da je tada imao saznanja o ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa te u trenutku ugovaranja ista je iznosila 4,60 % godišnje, a ugovoreno je da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana. Do nepovoljne situacije za tužitelja u smislu povećanja mjesečnih anuiteta od početnog, došlo je uslijed dva, međusobno povezana faktora odnosno dvije ugovorne odredbe Ugovora o kreditu; ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite što je i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu odnosno Visokim trgovačkim sudom u kolektivnom sporu protiv banaka među kojima je jedna od tuženih banaka i ovdje tuženik. Iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika, tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja te se tužitelj poziva pravno utvrrđenje iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-01401/12 od 4. srpnja 2013. i presudu Viskog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-712913 od 13. lipnja 2014. kojim je utvrđena nišavost odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Obzirom da je odredba o promjenjivosti kamatne stope ništena to je otpala osnova po kojoj je tuženik izračunavao visinu mjesečne obveze tužitelju, prema kojoj je u skladu s rastom kamatne stope povećavao mjesečni iznos anutiteta. Prema tome, tužitelj je plaćao veći iznos anuiteta od onog koji bi plaćao da je kamatna stopa ostala u visini od 4,60 % godišnje. U odnosu na valutnu klauzulu, tužitelj se poziva na članak 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu ZZP) i pravo Europske unije (Direktivu 93/13/EEZ i presudu ECJ C- 26/13). U svezi s time ističe da tužitelj, na temelju predmetnog Ugovora, a ni na temelju dobivenih informacija od tužene banke, nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja valutne klauzule u CHF koja zajedno sa odredbama Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi utječu na ukupan trošak kredita, a koje štetne posljedice su u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bile poznate tuženiku! Tuženik tužitelju nije učinio dostupnim sve relevantne podatke koji su mogli utjecati na njezinu odluku o sklapanju predmetnog Ugovora, i to: a) Tuženik nije obavijestio tužitelja, iako izričito upitan, o predvidivom rastu švicarskog franka. b) Tuženik nije obavijestio tužitelja da Hrvatska narodna banka ne štiti kunu u odnosu na CHF, kako to čini u odnosu na EUR. Već i ova informacija bila bi dovoljna tužitelju da ne zaključi predmetni Ugovor. Tuženik nije obavijestio tužitelja o postojećim studijama MMF-a još iz 1997. godine, a koje studije su poznate svim analitičkim službama tuženika budući da se unutar bankarskih krugova radi o notornim činjenicama, koje ukazuju na to da je već 1997. bio predviđen porast švicarskog franka nakon uvođenja EURO zone. Prema tome, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ne mogu biti jasne i lako razumljive kada se temelje na činjenicama vezanim uz predvidivi rast švicarskog franka koje su tuženiku bile poznate, a koje je prešutio reći tužitelju. Čak suprotno, tužitelj je sklopio Ugovor o kreditu vjerujući u navode predstavnice banke kako je švicarski franak stabilna valuta kako se ne predviđa njegov rast odnosno da rata kredita može narasti max 100,00 kn do 200,00 kn. Sve navedeno upućuje da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije jasna i lako razumljiva jer su izvjesne ekonomske posljedice takve klauzule koje zajedno sa odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi čine trošak kredita, bile jasne i lako razumljive samo tuženiku koji ih je radi ostvarenja značajne vlastite dobiti, prešutio tužitelju. Potrošač mora biti u mogućnosti donijeti odluku na temelju potpunih i istinitih informacija. Tužitelj se poziva na presudu Viskog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Tužitelj ističe kako odredbe o valutnoj klauzuli nisu jasne, lako razumljive i lako uočljive, te je dopušteno ocjenjivati poštenost ugovorene valutne klauzule. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja pa je stoga nepoštena (čl. 81. ZZP) Da je predmetni Ugovor bio unaprijed formuliran od strane tužene banke, ne bi trebalo biti sporno među strankama. Da se u konkretnom slučaju radi o značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, proizlazi iz već prije navedenih činjenica ovog predmeta koje se ovdje samo ugrubo ponavljaju. Tužitelj ističe kako: 1) tužena banka nije tužitelju isplatila iznos kredita u CHF pa da bi bila opravdana primjena valutne klauzule; 2) tužena banka se nije zadužila u CHF niti je kupila CHF kako bi tužitelju isplatila pozajmljeni iznos novca (ako tuženik tvrdi drugačije, neka to dokaže), 3) zbog razloga navedenih u 1) i 2) tužena banka se nije imala od čega štiti valutnom klauzulom, već je ona jedino i isključivo služila kao sredstvo špekulacije koje je u konačnici rezultiralo golemim ekstra profitom banke na štetu tužitelja budući da je ukupan trošak kredita narastao do enormnih visina. Slijedom navedenog, neupitno je da je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena jer je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kako je to utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. tužena banka je potpuno izvjesno predviđala da će u međuvalutarnom odnosu CHF/EUR doći do slabljenja EUR-a uz istovremeno jačanje CHF-a, razumno predvidiv je bio blagi do umjereni rast tečaja, no isto tako ona je na temelju prethodnih 13 godina od uvođenja kune 1994.g. pa sve do 2004.g. uvidjela da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF pa je stoga zaključila, isto što i HNB u prije citiranoj potvrdi, da će predvidivo slabljenje Eura prema švicarskom franku, uz istovremeno bitno nepromijenjeni tečaj kune prema euru, nužno dovesti do slabljenja kune prema švicarskom franku pa će na temelju ugovorene valutne klauzule potrošači, a time i tužitelj, isplaćivati povećani iznos u kunama, a s kojim će tuženik moći, zbog nepromijenjenog tečaja kune prema euru, kupiti veći iznos EUR-a. Stoga je tuženik, ugovaranjem valutne klauzule u uvjetima bitno nepromijenjene vrijednosti kune prema EUR-u, ostvario dobit koju ne bi mogao ostvariti da je ugovorio valutnu klauzulu vezanu uz EUR, a pogotovo to ne bi bilo moguće kod čistog kunskog kredita. Da je tuženik upozorio tužitelja, sukladno načelu savjesnosti i poštenja, samo o jednoj od prije navedenih činjenica već bi i ta činjenica tužitelju bila dovoljan alarm i ne bi pristupio sklapanju predmetnog Ugovora. Nasuprot tome, tužitelj je uvjeren od strane tuženika da je švicarski franak stabilna valuta i da se ne predviđa njezin rast. Tužitelj nije ekonomski stručnjak da bi mogao ili morao moći predvidjeti kretanja CHF-a, niti je znao ili morao znati da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, već je nastupao sa povjerenjem prema tuženiku da će joj otkriti sve relevantne informacije kako bi mogla donijeti odluku o zaduživanju. Slijedom svega navedenog, tužitelj smatra da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, te su stoga ništetne sukladno čl. 102. st.1. ZZP-a. Valutna klauzula u predmetnom Ugovoru ništetna je i primjenom Zakona o obveznim odnosima. Člankom 7. ZOO-a propisano je načelo jednake vrijednosti činidaba. Prije svega, kako bi se spriječile povrede ovog načela, zakonodavac je 1993. godine Zakonom o obveznim odnosima dopustio ugovaranje valutne klauzule (današnji čl. 22. ZOO-a, ondašnji čl. 395. ZOO-a). Ovo uvođenje u prvom redu je objašnjeno neminovnim obezvređivanjem obveze na štetu vjerovnika uslijed visoke stope inflacija. Prema tome cilj i svrha postojanja valutne klauzule u ZOO-u je: „uspostavljanje ravnoteže između činidaba u uvjetima visoke stope inflacije koja dovodi do obezvređivanja domaće valute, kao valute obveze“. Taj cilj i svrha nisu postignuti u konkretnom slučaju. Tužitelj ističe da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije postojala visoka stopa inflacije u RH! Čak štoviše, ona ne postoji od 1998. godine. Načelo jednake vrijednosti činidaba štiti obje ugovorne strane, znači i dužnika, a kroz primjenu čl. 22. ZOO-a, koji je 1993. godine uveden u ZOO u bitno drugačijem gospodarskom i ekonomskom ozračju ne samo Republike Hrvatske, nego i svijeta, to načelo se grubo krši. Nadalje, načelo monetarnog nominalizma iz čl. 21. ZOO-a propisuje da kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo. Člankom 22. ZOO-a propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Kako bi se postigao cilj načela monetarnog nominalizma i isplata onog broja novčanih jedinica koje je vjerovnik kod ugovora o zajmu dao zajmoprimcu, kao zaštitna klauzula dozvoljena je valutna klauzula. Valutna klauzula štiti zajmodavca od promjene vrijednosti novčanih jedinica koje je on dao zajmoprimcu uslijed mogućeg pada vrijednosti domaće valute. U fokusu čl. 22. ZOO-a je valuta Republike Hrvatske, znači kuna. Tuženik kao zajmodavac valutnom klauzulom može jedino štititi iznos kuna koji je pozajmio tužitelju, a ne iznos švicarskih franaka koje tužitelj nikada nije od tuženika dobio. Potpuno je nelogično i besmisleno da bi tuženik štitio valutu, a time i onaj broj novčanih jedinica, koji nije ni pozajmio. Da je tužitelj dobio od tuženika švicarske franke, situacija bi bila drugačija. Stoga je ovako stipulirana valutna klauzula kao što je u predmetnom Ugovoru protivna a) načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a), b) načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima (čl. 3. ZOO-a), c) načelu zabrane zlouporabe prava (čl. 6. ZOO-a), d) načelu jednake vrijednosti činidaba (čl. 7. ZOO-a), e) načelu zabrane prouzročenja štete (čl. 8. ZOO-a). Primjena valutne klauzule ni na koji način ne može biti opravdana u odnosu na kamatu. Kamata je naknada za korištenje tuđeg novca. U primjeni valutne klauzule na kamate, banka se ni na koji način ne može opravdati zaštitom od fluktuacije tečaja budući da se radi o budućoj naknadi koju dužnik daje vjerovniku za korištenje novca. Znači, ne radi se o novcu koji je banka već isplatila, već isključivo o cijeni kredita. Tužitelj je od tuženika dobio hrvatske kune i koristio je hrvatske kune! Primjenom valutne klauzule i u odnosu na kamatu, u biti dolazi do nezakonitog povećanja iznosa kojeg s osnove naknade za korištenje kredita (kamate) dužnik mora platiti. Tužitelju je povrijeđeno i pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. S obzirom da predmetne odredbe predstavljaju predmet i cijenu samog Ugovora bez koji isti ne može opstati, Ugovor o kreditu je u cijelosti ništetan i nisu ga osnažile odredbe Dodatka Ugovoru te tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da je Ugovor o kreditu u cijelosti ništetan te naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 292.106,16 kuna (sada 38.769,15 eura) s pripadajućim zateznim kamatama na ime svega što je tuženik od tužitelja primio na temelju tog Ugovora. Tužitelj je za slučaj da sud nađe da taj zahtjev nije osnovan, u smislu članka 188. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.- Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP-a) postavio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev radi isplate preplaćenih iznosa na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi te pogrešno obračunate nedospjele glavnice u konverziji u ukupnom iznosu od 91.562,22 kuna (sada 12.152,39 eura) s pripadajućim zateznim kamatama, uz naknadnu parničnog troška.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu i podnescima u bitnom navodi da smatra da je ugovor o kreditu u cijelosti prestao sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu. Stoga da tužitelj na temelju tog ugovora, jer ga više nema, ne može osnovano potraživati bilo što od tuženika, a ni tuženik od tužitelja uključujući ono što je možebitno stečenog bez pravne osnove jer su sva plaćanja obuhvaćena novim ugovorom o kreditu. Tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnim dijela odredbi predmetnog ugovora vezano uz primijenjenu promjenjivu kamatnu stopu, kao i cjelokupni zahtjev za isplatu neosnovan je u cijelosti jer niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju, niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Sklapanje Dodatka ugovora o kreditima je za tuženika državna prisilna mjera iza koje stoje državni prisilni mehanizmi provedbe te mjere kao što je to potvrdio i sam Ustavni sud u svom rješenju o prijedlogu za određivanje privremene mjere za obustavu izvršenja pojedinačnih akata i radnji koje se poduzimaju na osnovi Zakona, te se ne radi o ispunjenju i /ili o priznanju tužbenog zahtjeva na bilo koji način. Iz Zakona o potrošačkom kreditiranju jasno da proizlazi da je konverzija izvršena sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR što naravno da uključuje i kamate. Što se tiče same pretplate pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojim se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u EUR, uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa EUR obroka raspoređuju se kao pretplata. Pretplata da se priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice. Budući da je potpisom Dodatka ugovoru o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora time da je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava, sve uplate po svim osnovama koje je tužitelj izvršavao pa tako i uplate po osnovi kamate. Nakon izvršene konverzije usvajanjem tužbenog zahtjeva prvostupanjskog suda kako ga je postavio tužitelj da zapravo znači dvostruku naplatu (na temelju konverzije tuženik je priznao i obračunao uplate – pretplatu, a na temelju ovako donijete presude tužitelj bi ponovo naplatio taj isti iznos s osnove kamate). Nadalje tuženik osporava tvrdnje tužitelja da bi bile ništetne odredbe ugovora o promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli a obzirom da isto nije protivno prisilnim propisima Republike Hrvatske. Da nije točno da se nije pregovaralo pojedinačno o tome da je tužitelju ponuđen kredit vezan uz valutu CHF, da mu nije predočen eventualni rizik od prevelikog tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužitelju nije mogla ostati nepoznata činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF niti da su moguće oscilacije i tečaju kune u odnosu na CHF, jer se radilo o javno dostupnim informacijama. Zakon o obveznim odnosima u čl. 22 i 26 izričito da dopušta valutnu klauzulu, kao i promjenjivu kamatnu stopu. Jasno da je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. S obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo da se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obvezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatske štediše, potrošači najviše dio štednje drže u stranoj valuti. U odnosu na navode iz tužbe i tužbeni zahtjev, tuženik ističe kako je nedvojbeno da je u ugovoru o kreditu odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi jasno navedena kao i ostale odredbe ugovora, ona da je lako uočljiva. Imajući u vidu sudsku praksu Vrhovnog suda RH na koju se poziva tužitelj nedvojbeno da je da je ništav dio odredbe čl 4.1. u dijelu u kojem je navedeno „sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana“. U ovom postupku tužitelj da smatra da se ugovorena promjenjiva kamatna stopa po početnoj stopi ima uzeti kao fiksna. Stranke da su potpisom ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope, dok je pitanje spora nastalo u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno Odlukama banke jer je na taj način banka u jednostrano povoljnijem položaju u odnosu na korisnika kredita radi osobne dispozicije da stopu mijenja bez suglasnosti korisnika kredita. Tužitelj da nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način kao da je među strankama za cijelo vrijeme trajanja kreditnog razdoblja ugovorena fiksna kamatna stopa, ono na što ugovaratelji imaju pravo da je da se pravna praznina popuni dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. S obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev na tužitelju da je teret dokaza da preciznim parametrima (npr. Libor za CHF, CDS za Republiku Hrvatsku i slično) dopuni ugovornu odredbu o kamatnoj stopi, čime bi se tek stvorile pretpostavke za odlučivanje o tome je li se i za koji iznos tuženik zaista neosnovano obogatio obračunavajući kamatnu stopu tijekom ugovornog razdoblja, a kako to tužitelj navodi. Tuženik navodi da je ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Slijedom navedenog sklapanje ugovora da je odraz stvarne volje ugovornih strana, pa da je zbog toga zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora neosnovan. Tuženik ističe da je tužitelj poslovno sposobna osoba te da prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza. Može da se zaključiti da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe, te prava i obveze. Iluzorno da je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem, to da nije moguće, tužitelj da svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske obzirom da isti zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa što ni na koji način ne proizlazi. Sud da nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nego samo način promjene. Što se tiče nezakonitosti kamatne stope, sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope ista da se može smatrati nezakonitom. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu da je nije samo po sebi nepoštena, niti je obveza temeljem takve kamate neodrediva, a ugovorena kamata svakako da nije viša od zakonom dozvoljene. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovlasti na strani banke, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti nije neodrediva, tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. U konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom koja je izričito dopuštena. Tuženik ukazuje na Opće uvjete poslovanja koji su bili na snazi od 1. studenog 2004. do 14. srpnja 2009., koji da su uređivali poslovanje banaka, sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama. Zakon o kreditnim institucijama (dalje: ZOKI) da propisuje da je tuženik dužan opće uvjete poslovanja, koji sadržavaju informacije o uvjetima pružanja usluga, učiniti dostupnima potrošačima, na hrvatskom jeziku i na pogodnom mjestu u poslovnim prostorijama u kojima se pružaju usluge potrošačima. Zaključno, tuženik ističe kako: su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani već zbog same činjenice da se tužbeni zahtjev odnosi na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, - iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu; - konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva; - nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate; - u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom; - valutna klauzula je dopuštena, te je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te potražuje parnični trošak
3. Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je specificirao kondemnatorni tužbeni zahtjev te potražuje isplatu iznosa od 30.080,84 eura s pripadajućim kamatama na ime ništetnosti Ugovora o kreditu broj 9011845428 od 30. kolovoza 2006. godine, solemniziran po Javnom bilježniku Miroslavu Baniću iz Rijeke, broj ovjere OU-938/2006, sklopljen između tuženika kao kreditora, tužitelja kao korisnika kredita i založnog dužnika, i KU, kao sudionika, te Dodatka I Ugovora o kreditu broj 9011845428 od 14. prosinca 2015. Specificiran je i evenutalno kumulirani tužbeni zahtjev te sada tužitelj potražuje isplatu iznosa od 9.101,70 eura i 108,52 eura sa zateznim kamatama na ime ništetne valutne klauzule, ništetne promjene kamatne stope, pogrešno obračunate nedospjele glavnice u konverziji, umanjeno za iznos preplate u konverziji). Budući da je taj tužbeni zahtjev snižen u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, u odnosu na tu dispoziciju tužitelja je valjalo primijeniti pravila o povlačenju tužbe. Na takvo povlačenje tuženik nije pristao (izjava u podnesku od 12. ožujka 2025.- list 618 spisa), pa je pozivom na članak 193. stavak 2. ZPP-a valjalo odlučiti o prvotno postavljenom kondemnatornom zahjevu u cijelosti.
4. Dakle, predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj 9011845428 od 30. kolovoza 2006. godine, solemniziran po Javnom bilježniku Miroslavu Baniću iz Rijeke, broj ovjere OU- 938/2006, sklopljen između tuženika kao kreditora, tužitelja kao korisnika kredita i založnog dužnika, i KU, kao sudionika, te Dodatka I Ugovora o kreditu broj 9011845428 od 14. prosinca 2015. te zahtjev za povrat svega što je tužitelj tuženiku predao na ime tih ništetnih ugovora u iznosu od 38.769,15 eura, a podredno zahtjev radi isplate na ime ništetne valutne klauzule, ništetne promjene kamatne stope, pogrešno obračunate nedospjele glavnice u konverziji u iznosu od 12.152,39 eura. Pritom, tužitelj se u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
5. Budući da je tuženik prigovorio da tužitelj uslijed zaključenja dodatka ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu i isplatu kao posljedicu ništetnosti odredbi tog ugovora, a nedostatak pravnog interesa predstavlja procesnu zapreku za daljnje raspravljanje, valjalo je najprije odlučiti o tom pitanju. U tom se smislu ističe kako sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZIDZOPK ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužitelj ističe da ugovaranjem tog dodatka nije ispunjeno njegovo potraživanje i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tužitelj stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019).
6. Sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu broj 9011845428 od 6. rujna 2006., Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011845428 od 18. prosinca 2015., pregled uplata po kreditu, otplatni plan, knjigovodstvenu karticu, Izračun konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, povijesni pregled kamatnih stopa o po kreditima fizičkih osoba uz valutnu klauzulu EUR te uz valutnu klauzulu CHF, Opće uvjete poslovanja tuženika, Informaciju o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke, saslušan je tužitelj te je provedeno vještačenje po vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću.
7. Prvo postavljeni tužbeni zahtjev nije osnovan, a eventualno kumulirani tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
8. Budući da se tužitelj u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava najprije se ističe da je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012 presudom od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita. zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 te suprotno odredbama).
9. Isto tako, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u kolektivnom sporu koji se je vodio radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF pod posl.br. Rev- 2221/2018 presudom od 3. rujna 2019. odlučivao je o reviziji sedam banaka među kojima je bila i tužena izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1402/2012 od 4. srpnja 2013. u toč. 1.,2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su banke među kojima je i tužena u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09- dalje: ZZP), se odbijaju kao neosnovane. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.).
10. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je člankom 502. c ZPP-a navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. S tim u svezi na tužitelju je teret dokaza samo glede činjenica koje moraju biti ispunjene u spornom razdoblju da bi se na tako utvrđeno činjenično stanje mogla primijeniti odluka suda po kolektivnoj tužbi. Drugim riječima, tužitelj, da bi se pozvao na pravne učinke presude iz postupka po kolektivnoj tužbi mora dokazati da je njegov konkretan slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, što znači da tužitelj mora dokazati činjenicu sklapanja kredita s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju i da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF također u spornom razdoblju (radi se o vremenskom periodu koji je za svaku od osam banaka konkretno određen presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske). U ovoj parnici to je utvrđeno na temelju priloženog Ugovora o kreditu.
11. S druge strane, na tuženiku je teret dokaza o tome da dokaže da sadržaj Ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, odnosno da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu učinaka zaštite iz kolektivnog spora te da je tuženik tužitelju u predugovornoj fazi pružio sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa da je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće.
12. Ocjenjujući provedene dokaze u tom smislu u bitnom je utvrđeno:
– da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 18. kolovoza 2006. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 51.500,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za CHF na dan puštanja kredita u tečaj s rokom vraćanja od 204 mjeseca;
– da je kao kredit odobren za adaptaciju stambenog objekta;
– da je među strankama ugovorena valutna klauzula te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan plaćanja;
– da je navedenim Ugovorom ugovorena redovna kamatna stopa po promjenjivoj stopi koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,60%;
– da Ugovor o kreditu ne sadrži odredbu u kojoj bi bili navedeni parametri od kojih ovisi promjena stope ugovorne kamate, odnosno parametri na temelju kojih se stopa početno ugovorne kamate može promijeniti ili temeljem kojih bi promjenjivost bila barem odrediva niti Ugovor o kreditu sadrži precizno određene i navedene tržišne uvjete koji utječu na promjenu prvotne ugovorene kamatne stope od 4,60%;
– da je tuženik tijekom otplate jednostrano mijenjao kamatnu stopu te je u razdoblju od 1. kolovoza 2007. do 1. siječnja 2014. primjenjivao kamatnu stupu višu od početno ugovorene (od 5,50% do 6,50% godišnje), sve dok Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 143/2013) nije regulirana kamatna stopa na stambene kredite s valutnom klauzulom CHF,
– time da je iz sadržaja spisu priležećeg Ugovora vidljivo da se radi o standardnom, tipskom ugovoru.
13. Tužitelj je iskazao da su mu sredstva bila potrebna za adaptaciju obiteljske kuće. Ta kuća je isključivo korištena za stanovanje tužitelja i njegove obitelji. U njoj nije obavljao nikakvu poslovnu djelatnost niti ju je iznajmljivao. U banci mu je ponuđen samo ovaj kredit s valutnom klauzulom u CHF jer nije bio kreditno sposoban za duge vrste kredita. Bilo mu je pojašnjeno da je kreditno sposoban samo za ovu vrstu kredita jer je, s obzirom na svoja primanja, mogao podmirivati anuitete prema početnom otplatnom planu. Nije upozoren na bilo kakve rizike vezano za ovakav ugovor. Nije bilo govora o tome da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF. Nije mu rečeno da može doći do porasta tečaja koji bi mogao dovesti do ovakvog porasta anuiteta. Do porasta je došlo vrlo brzo u tijeku otplate, već unutar prve godine, a porast je bio takav da mu je bilo teško podmirivati rate. Radilo se od porastu od skoro pa 100%. Uzeo je kredit s promjenjivom kamatnom stopom, zato jer mu je jedino to ponuđeno i mogao je ponuđeno jedino prihvatiti ili ne prihvatiti. Nije mu pojašnjeno na temelju čega će se mijenjati kamatna stopa. Imao je povjerenja u banku i prihvatio je ono što mu je ponuđeno. Ugovor je u cijelosti pripremila banka i nije bilo mogućnosti pregovora niti o jednoj odredbi. Ugovor mu je predočen neposredno prije potpisivanja. Ugovor je prije potpisivanja pročitao, ali na temelju ovog što je pročitao nije mogao zaključiti o tome da može doći do ovih posljedica do kojih je došlo. Da je to znao ne bi nikad zaključio ovakav ugovor. Zbog ovog porasta razmišljao je o tome hoće li morati prodati nekretninu. Obratio se banci da vidi koje su mogućnosti, a oni su mu ponudili samo duži rok otplate, što mu nije bilo prihvatljivo, jer je to povećavalo iznos otplate, a i premašivalo je njegov radni vijek. Nakon toga tužitelju je banka ponudila sklapanje dodatka odnosno konverziju i on nije imao druge mogućnosti nego tako nešto prihvatiti. Tada nije imao saznanja o tome da su odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati ništetne, a da je to znao ne bi prihvatio konverziju. Ne sjeća se da li je mogao odabrati otplatu u anuitetima ili u ratama, misli da je mogao prihvatiti samo ono što stoji u ugovoru. Tužitelj je iskazao da zna što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Nije bio prisiljen na potpisivanje ugovora. Nije bio upoznat s općim uvjetima poslovanja banke osim onog što mu je rekla bankarica. I prije ovog ugovora je imao kredit s valutnom klauzulom u CHF, ali na kraći rok otplate. U banci mu nije rečeno o tome da će doći do promjene tečaja, a prema otplatnom planu koji mi je predočen nije trebalo doći do nikakve promjene. Dobivao je obavijesti banke o promjeni kamatne stope, a nije joj se obraćao jer time nije ništa mogao postići.
14. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti prihvatio kao istinit jer je bio logičan, uvjerljiv i sukladan ispravama u spisu. Naime, niti jedna isprava priložena u spis ne govori o tome da bi tužitelj prije zaključenja ugovora bio upozoren na specifične rizike kredita s valutnom klauzulom u CHF te da bi bio upoznat s parametrima na temelju kojih će se mijenjati kamatna stopa (o kojima će nastavno biti više riječi), a iz samog sadržaja ugovora vidljivo je da se radi o tipskom ugovoru, čiji je sadržaj bio pripremljen od strane tuženika i kojeg je tužitelj mogao prihvatiti ili odbiti. Treba reći da je tužitelj u spis dostavio Informaciju o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke, no iz te isprave nije vidljivo da li se primjenjivala u razdoblju u kojem je ugovoren predmetni Ugovor o kreditu niti je li bila uručena tužitelju, a niti su po ocjeni ovog suda u istoj potrošačima na jasan i razumljiv način razjašnjeni parametri promjene kamatne stope.
15. Na temelju izvedenih dokaza nije utvrđeno da se na konkretan Ugovor o kreditu ne primjenjuju učinci zaštite iz kolektivnog spora.
16. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Međutim obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07). Odredbom čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
17. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka i da je redovna kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci banke iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja i kamatne stope, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.
18. Naime prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, kakav je i tužitelj, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.
19. Isto tako, niti odredba kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci banke o kreditiranju ne sadrži nikakve određene, transparentne, jasne i lako razumljive kriterije za promjenu kamatne stope, pa tužitelj kao potrošač, na temelju sadržaja te odredbe nije mogao u vrijeme sklapanja ugovora procijeniti bilo kakve ekonomske posljedice takve ugovorne odredbe. Ovo iz razloga jer odredba ne sadrži niti jedan kriterij temeljem kojeg bi i takva osnova mogla procijeniti i predvidjeti elemente o kojima ovisi visina njegove obveze u pogledu kamate jer za to ugovor ne sadrži niti jedan formulirani i određeni kriterij pa je takva ugovorna odredba protivna savjesnosti i poštenju. Na temelju takve odredbe tužitelj kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao procijeniti ekonomsko značenje posljedica koje za nju proizlaze iz takve ugovorne odredbe.
20. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita i cijene kredita (iznos redovne kamate), kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
21. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne.
22. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.
23. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.
24. Isto tako valja istaknuti da je predmetni Ugovor o kreditu nedvojbeno solemniziran od strane javnog bilježnika. Pri tom je sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93., 29/94., 16/07., 75/09.) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. Međutim javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru, pa to što je Ugovor o kreditu je utječe na ocjenu poštenosti spornih ugovornih odredbi.
25. Isto tako kogentnom odredbom članka 327. ZOO-a izričito je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom članka 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.
26. Međutim, unatoč tome što je utvrđena djelomična ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i kamatne stope promjenive po odluci banke, primjenom članka 87. ZZP/03 i članka 105. stavak 1. ZOO-a, predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika i prema kojima se obveze tužitelja obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja. Budući da su prema odredbi članka 1021. ZOO-a bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovoren zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa. Nastavno se ukazuje i na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci Rev-259/2022 od 9. listopada 2024. koje glasi: "Dakle, u dosadašnjem suočavanju s pitanjem zbog kojeg je podnesena revizija statistički je u praksi sudova dominantno shvaćanje da je u ovakvim slučajevima moguć opstanak ugovora bez ništetnih odredaba. U praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske takav odgovor je bezizniman. Promjena ustaljenog pravnog shvaćanja na kojem je već utemeljen veliki broj sudskih odluka, dakle, drukčije tumačenje ili primjena istih pravnih normi čijom primjenom je već odlučeno u velikom broju slučajeva, dovodi se u pitanje jednaka primjena zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, naročito kada su u nastanku ustaljene prakse sudjelovali najviši sudovi u Republici Hrvatskoj. Zbog toga bi takva promjena, bez naročito opravdanih razloga (kojih u ovom slučaju nema) dovela do ustavnopravno problematične destabilizacije sudske prakse u području u kojem se odlučuje o pravima i interesima izuzetno velikog broja sudionika. Dakle, odgovarajući na pitanje zbog kojeg je podnesena revizija ovaj revizijski sud zbog svega izloženog zaključuje da ugovor o kreditu sklopljen između kreditne institucije i potrošača, kada sud utvrdi da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule nepoštene i ništetne, može opstati na temelju odredaba čl. 324. st. 1. i 2. ZOO, te da zapreke za to ne postoje niti u ZZP.", a jednaki pravni stav zauzet je i u kasnijim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-820/2023 od 23. travnja 2024. i VSRH Rev-274/2024 od 22. siječnja 2025. godine.
27. Slijedom navedenog, prvi postavljeni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti cijelog Ugovora i Dodatka Ugovoru te posljedično restitucijski zahtjev radi povrata svih plaćenih iznosa, nije osnovan te je isti valjalo odbiti, a istovremeno su se ispunile pretpostavke za odlučivanje o eventualno kumuliranim zahtjevima.
28. U tom smislu ističe se da ništetni dio odredaba Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i kamatne stope promjenjive po odluci banke ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 4,60%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 4,60%, sve dotle dok se na zakonom propisani način nije nadomjestio dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim. Isto vrijedi i za tečaj, koji u vrijeme isplate kredita iznosio 1 CHF=4.639597 HRK, odnosno to je visina tečaja koja je tužitelju u vrijeme ugovaranja bila poznata, odnosno navedena u otplatnom planu koji mu je uručen te na koji je pristao.
29. Vještak je u svom nalazu i mišljenju naveo kako je tužitelj na ime preplaćene kamate do konverzije više uplatio 2.896,54 eura, a na ime preplaćenog tečaja 4.885,07 eura. 2. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, odnosno zakonska kamatna stopa od 3,23 % nakon 01.01.2014. tužitelj je, na ime kamata, do konverzije manje uplatio 0,00 eura, a pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije manje uplatio 175,99 eura. 6. Nedovoljno umanjena glavnica u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. iznosi 1.320,09 eura. Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije u odnosu na zatečenu glavnicu po početnom tečaju. Tužitelj je sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 3.186,80 eura na dan 30. rujna 2015. Nakon utvrđenih iznosa preplate po osnovi kamate i tečaja, obračuna zateznih kamata na te iznose do 30.09.2015., kao i nakon uračunavanja priznate preplate u konverziji, preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 9.210,22 eura i to 9.101,70 eura glavnice - preplate po valuti, kamati i razlike glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate, te 108,52 eura preostale dospjele zatezne kamate na dan 30.09.2015. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i oni iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose na ime preplaćene kamate, tečaja i manje umanjene glavnice.
30. Citirani nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer cijeni da je isti dan objektivno i u skladu sa pravilima struke, a stranke nisu imale primjedbe na matematički obračun, dok su primjedbe tuženika bile usmjerena na pravna pitanja o kojima je već raspravljeno u ovom postupku.
31. Prema članku 296. stavak 1. i 3. i članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog na dan plaćanja prema tečaju CHF tuženika te prema kamatnoj stopi višoj od početno ugovorene tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a također i pogrešno obračunatom glavnicom u postupku konverzije, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO- a, a datumi stjecanja razvidni su iz nalaza i mišljenja vještaka. Treba reći i to da korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što je u konkretnom slučaju utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem, u kojem je vještak, iznos preplate priznate u konverziji odbio o tužiteljevog potraživanja u skladu s člankom 172. ZOO-a o uračunavanju ispunjenja, čime tužitelju pripada iznos od 9.210,22 eura i to 9.101,70 eura na ime glavnice koja uključuje preplate po tečaju, kamati i razlici glavnice, a na koju teku zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate te 108,52 eura na ime preostale dospjele zatezne kamate na iznos opisane glavnice, obračunate na dan 30. rujna 2015. Napominje se i to da je tužitelj zahtijevao isplatu zateznih kamata i na iznos obračunatih zateznih kamata od 108,52 eura, no vjerovnik ima pravo kamatu obračunati i izraziti u apsolutnom iznosu, ali na tako obračunatu kamatu ima pravo na daljnju (procesnu) kamatu na temelju odredbe čl. 31. st. 2. ZOO-a od dana podnošenja zahtjeva sudu samo ako su se kamate osamostalile (jer je glavnica plaćena). Pravo potraživati zatezne kamate nastaje kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obveze i teče sve do njezinog ispunjenja. Zbog toga je pravo zahtijevati zatezne kamate neodvojivo od glavnog duga i zajedno s njim čini cjelinu, sve dok glavni dug ne bude plaćen. Dok glavni dug nije plaćen kamate teku na glavni dug (bez obzira na okolnost da je vjerovnik za određeno razdoblje sam obračunao kamatu i izrazio je u apsolutnom iznosu), ali ne ponovno za razdoblje koje je obuhvaćeno takvim obračunom kamata. Tek nakon što glavni dug bude plaćen zahtjev za plaćanje kamata se osamostaljuje. Stoga je tužiteljev zahtjev u tom dijelu odbijen, kao neosnovan.
32. Nisu osnovani navodi tuženika u dijelu u kojem navodi da je potraživanje tužitelja trebalo umanjiti za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdobljima primjene tečaja koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita jer tuženik u tijeku postupka nije postavio nikakav zahtjev (pa ni u obliku prigovora radi prebijanja) kojim od tužitelja zahtjeva isplatu "potplaćenih iznosa", odnosno onih koji bi mu pripali u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenih. Međutim, i da je takav zahtjev tuženika u tijeku postupka postavljen, isti, po ocjeni ovog suda, ne bi ni bio osnovan. Naime, iako je vještak utvrdio tzv. negativne razlike u iznosu od 175,99 eura tuženik koji je koristio ugovornu odredbe u kojoj je kao zaštitna klauzula ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana za švicarski franak te je pritom propustio prije i u vrijeme zaključivanja ugovora informirati potrošače o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanjem bez osnove. Dakle, onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog (odluke poslovni broj Rev 580/07 od 29. kolovoza 2007. i poslovni broj Rev 2624/15 od 23. siječnja 2019.).
33. Pritom, prigovor zastare nije osnovan. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/2012 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a u dijelu kojim je utvrđena nepoštenost odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostrano odlukom banke donošenjem odluke pod posl. br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, te kako od 13. lipnja 2014. odnosno od 14. lipnja 2018. do utuženja 3. lipnja 2019. (list 1 spisa), nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.
34. Zaključno treba reći i da sklapanjem Aneksa Ugovoru nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbe članka 7. Ugovora o kreditu. Naime, ZIDZPK, na temelju kojeg propisa je i zaključen Aneks Ugovoru, odredio je izračun novog iznosa kreditne obveze potrošača koja se u bitnom sastojala u tome da se od početka kredita izradi preračun iz valute CHF u valutu EUR kako bi se dobila nova glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. u EUR i po kojoj će se vršiti otplata kredita prema novoj osnovi- Dodatku ugovoru o kreditu. Način izračuna konverzije propisan je člankom 19.c ZIDZPK,a sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale sa uvjetima simuliranog kredita u valuti EUR, stvarnim uplatama se zatvarao taj simulirani kredit i na taj način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015. Navedenom usporedbom potrošači su imali manjak ili višak plaćenih sredstava te im je na temelju tog stanja ponuđena mogućnost sklapanja dodataka ugovora o kreditu za daljnju otplatu kredita (čl. 19.e st. 1. ZID ZPK). Dakle, cilj ZIDZPK bio je izjednačiti korisnike kredita u CHF sa korisnicima kredita u valuti EUR. Tužitelj se, međutim, nije odrekao svog potraživanja niti prava na potpuno obeštećenje, a što je u konačnici propisano i odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača. Potrošač se ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. U vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 (30. rujna 2015.) još nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, jer je tek nakon intervencije Ustavnog suda RH presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena prvostupanjska presuda kojom je utvrđena ništetnost navedene odredbe, a to shvaćanje je u ponovljenom postupku prihvatio i Vrhovni sud RH u presudi poslovni broj Rev-2221/2018, stoga prosječni potrošač u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovoru nije mogao znati da je riječ o ništetnoj odredbi u pogledu valute uz koju je vezana njegova obveza, pa se nije mogao valjano ni odreći prava na restituciju u trenutku sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu. Sukladno pravnom shvaćanju iz presude Suda EU C-452/18 (Ibercaja Banco) odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i izričito iskaže (slobodno i informirano). U osnovi se može reći da je cilj ZIDZPK bio prvenstveno gospodarske prirode, a to je da se olakša otplata kredita potrošačima i da ih se dovede u situaciju da od 30. rujna 2015. otplaćuju kredite na način kako ih otplaćuju potrošači koji su ugovorili kredite s valutnom klauzulom u EUR. Na to ukazuje činjenica da ZID ZPK nije do 30. rujna 2015. ispravljao odredbu o kamatnoj stopi niti je propisana posebna metodologija obračuna kamata u konverziji, a niti je kredit sveden na kredit u kunama bez valute CHF. Dakle, primjenom citiranog propisa nije se za potrošača utvrđivao pojedinačni iznos za koji je potrošač bio oštećen po nepoštenim ugovornim odredbama, niti su utvrđivani iznosi koje je trgovac neosnovano stekao.
35. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora. Odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 ŠU protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto je načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Stoga se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, kad takva razlika postoji, kao što postoji u konkretnom slučaju, što je utvrđeno provedenim vještačenjem.
36. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavak 4. ZPP-a. Sud je prilikom ocjene uspjeha u sporu imao u vidu da tužitelj nije uspio s prvim postavljenim zahtjevom, ali je djelomično uspio s eventualno kumuliranim, pri čemu se u konačnici radilo o zahtjevu koji tužitelj ne bi mogao ostvariti da nije ustao ovom tužbom, (na taj način i Europski sud za ljudska prava, predmet Ć protiv Hrvatske, broj 49083/18, presuda od 18. studenoga 2021.). Uzimajući u obzir kvalitativni i kvantitativni uspjeh tužitelja u sporu te okolnost da je tužitelj bio primoran ustati tužbom radi ostvarenja svog potraživanja, proizlazi da su stranke uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima te je sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove.
37. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.
U Opatiji 26. svibnja 2025.
Sutkinja:
Ana Župić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
