REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2697/2024 -17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Hrvoju Lukšiću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ANIĆ HOLDING PLUS d.o.o., Trg bana Josipa Jelačića 1, Zagreb, OIB 61238079664, koga zastupa punomoćnik Marin Domjanović, odvjetnik u Zagrebu, 3. Pile 23/III., protiv tuženika Grad Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, Zagreb, OIB 61817894937, radi utvrđenja ništetnosti i isplate u iznosu od 11.842,02 eur, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 6. svibnja 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, s objavom dana 26. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja

1. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 581143, klasa: 363-02/2013-016/137, urbroj: 251-13-32-5-13-2, od 8.7.2013., zaključen između tužitelja, kao korisnika, i tuženika, kao grada, pa stoga taj ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

2. Nalaže se tuženiku GRADU ZAGREBU, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1 (OIB: 61817894937), isplatiti tužitelju ANIĆ HOLDING PLUS d.o.o., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 1 (OIB: 61238079664), iznos od 11.842,02 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. prosinca 2022. određuju po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:

- na iznos od 2.035,95 EUR od 10. siječnja 2017. do isplate,

- na iznos od 743,76 EUR od 10. siječnja 2017. do isplate,

- na iznos od 3.234,60 EUR od 20. rujna 2018. do isplate,

- na iznos od 896,91 EUR od 20. rujna 2018. do isplate,

- na iznos od 4.242,15 EUR od 21. rujna 2019. do isplate,

- na iznos od 455,23 EUR od 21. rujna 2019. do isplate,

- na iznos od 128,55 EUR od 3. listopada 2019. do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR od 6. veljače 2020. do isplate,

- na iznos od 102,84 EUR od 6. veljače 2020. do isplate,

- na iznos od 2,01 EUR od 6. veljače 2020. do isplate,

u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.168,44 eur, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 428,15 eur, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 24. prosinca 2024. navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 581143, klasa: 363- 02/2013-016/137, urbroj: 251-13-32-5-13-2, od 8.7.2013., da je tim ugovorom je ugovoreno tužiteljevo plaćanje naknade tuženiku za postavljanje reklamnog stupa reklamne površine 22,80 m2, na zemljištu u privatnom vlasništvu – z. k. č. br. [katastarska čestica], upisanoj u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u iznosu od 968,54 tadašnjih hrvatskih kuna mjesečno (128,55 eura /EUR/ po tečaju konverzije nakon uvođenja EUR kao službene valute Republike Hrvatske od 1.1.2023. , time da je Navedeni je ugovor sklopljen temeljem čl. 39. tada važeće Odluke o komunalnom redu ("Službeni glasnik Grada Zagreba" broj 4/08., 5/08., 8/09., 17/09., 17/10., 5/11. – dalje u tekstu: Odluka o komunalnom redu).

2. Ističe da je tuženik nakon sklapanja predmetnog ugovora donio Rješenje klasa:

UP/I-363-02/13-01/516, urbroj: 251-13-31/100-13-6-JČ, od 1.8.2013., kojim je odobreno postavljanje reklamnog panoa opisanog u prethodnom stavku.

3. Tužitelj navodi da odredba čl. 39. Odluke o komunalnom redu, koja predstavlja "ostali propis" kako ga naziva Ustav Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 8/98. - službeni pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - službeni pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - službeni pročišćeni tekst, 76/10., 55/01. - službeni pročišćeni tekst, 5/14., 85/10. - službeni pročišćeni tekst) u svom čl. 5., glasi: "Za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa na javne površine, zemljište i objekte plaća se naknada koju pravilnikom određuje Gradsko poglavarstvo, ovisno o zoni u kojoj se postavljaju, o njihovoj reklamnoj površini, odnosno veličini, vrsti i tipu. Podnositelj zahtjeva i gradonačelnik Grada Zagreba, odnosno osoba koju on ovlasti sklapaju ugovor o plaćanju naknade. Ugovor iz stavka 2. ovoga članka sklapa se prije izdavanja rješenja o njihovu postavljanju."

4. Tvrdi da taj članak ne razlikuje situaciju kad se reklama postavlja na privatnoj nekretnini (u vlasništvu fizičkih ili pravnih osoba) od situacije kad se reklama postavlja na zemljištu u vlasništvu tuženika, odnosno jedinice lokalne samouprave. U oba slučaja, budući da su nerazlikovani, plaća se naknada tuženiku koja se regulira ugovorom koji je preduvjet za izdavanje rješenja tuženika o odobrenju postavljanja reklame. Naime, nije sporno da je tuženik ovlašten donijeti podzakonski propis kojim će regulirati uređenje naselja, u što svakako spada i postavljanje reklama, kao niti da je ovlašten propisati da se za postavljanje reklama na površinama u njegovom vlasništvu plaća naknada, međutim tužitelj smatra da naplaćivanje naknade za postavljanje reklama na privatnu nekretninu ne može ući u djelokrug komunalnog reda jer takvo što ne proizlazi niti iz jedne odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj: 36/95., 109/95., 21/96., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03. - službeni pročišćeni tekst, 82/04., 110/04., 178/04., 38/09., 79/09., 153/09., 153/09., 49/11., 84/11., 90/11., 144/12., 56/13., 94/13., 153/13., 147/14. , 36/15., 68/18.), Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ("Narodne novine" br. 33/01., 60/01., 129/05., 109/07., 36/09., 125/08., 36/09., 150/11., 19/13. - službeni pročišćeni tekst, 144/12., 137/15. - službeni pročišćeni tekst, 123/17., 98/19., 144/20.) i Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ("Narodne novine" broj 117/93., 92/94., 69/97., 33/00., 73/00., 127/00., 59/01., 107/01., 117/01., 150/02., 147/03., 132/06., 26/07., 73/08., 25/12., 147/14., 100/15., 115/16., 127/17.), Ističe da čl. 68. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i čl. 3. st. 1. Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave uređuju prihode jedinica lokalne samouprave te da niti u jednoj odredbi nije propisano da bi jedinica lokalne samouprave bila ovlaštena kao svoj prihod propisati naknade za reklame postavljene na privatnoj nekretnini.

5. Stoga smatra da je odredba čl. 39. Odluke o komunalnom redu nesuglasna Zakonu o komunalnom gospodarstvu, Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i Zakonu o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave koji su bili na snazi u vrijeme njezina donošenja, s samim time je taj članak neustavan i nezakonit. S tim u vezi, tužitelj se poziva na sudsku praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (odluke Usoz-8/16-7 od 13. lipnja 2016. i Usoz-118/20). Pored navedenog, smatra da je sporna odredba i neustavna jer je protivna odredbi čl. 49. i 50. Ustava Republike Hrvatske jer ograničava poduzetničku slobodu (budući da tužitelj za postavljanje reklame već plaća naknadu vlasniku nekretnine, a ovaj komunalnu naknadu tuženiku), ali to ograničenje nije propisano zakonom u smislu čl. 50. st. 2. Ustava, već podzakonskim aktom (Odlukom o komunalnom redu), niti je opravdano zaštitom interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, niti zaštitom prirode ili ljudskog okoliša i zdravlja ljudi.

6. Zaključno, tužitelj navodi da je i ugovor koji je sklopio sa tuženikom na temelju navedene Odluke o komunalnom redu protuzakonit i protuustavan i time u cijelosti ništetan te ne proizvodi pravne posljedice (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO), a u vezi čega se poziva na sudsku praksu ovog suda, odluke broj Povrv-158/23 od 23.5.2023., P-3224/2023 od 18.10.2024. i P-2334/2023 od 3.12.2024., a posljednje dvije donesene su nakon presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-1736/2024 od 18. rujna 2024., koja je dala za pravo stavovima tužitelja iznesenima u tužbi.

7. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelj navodi da je tužitelj tuženiku temeljem ništetnog ugovora dosad platio iznos od 11.842,02 EUR u 10 različitih navrata (što s naslova redovne zakupnine, što s naslova kamata, što je vidljivo iz priložene analitičke kartice samog tuženika), tuženik je po ništetnom ugovoru navedeni iznos stekao bez pravne osnove, da je tuženik u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima u obvezi tužitelju vratiti sve te pojedine uplate, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od sljedećeg dana od dana svake pojedine uplate do dana povrata, te naveo da je prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020., zastarni rok potraživanja za iznose plaćene po ništetnom ugovoru teče od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. Stoga je tužitelj ovlašten potraživati sve uplate koje je izvršio tuženiku po ništetnom ugovoru.

8. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te glede dijela tužbenog zahtjeva kojim se potražuje utvrđenje ništetnosti tuženik ističe prigovor pravomoćno presuđene stvari budući da je iznos koji se tužbom potražuje naplaćen od strane tuženika temeljem pravomoćnog rješenja o ovrsi po kojem je ovdje tužitelj vršio isplatu, očito uzimajući ovaj ugovor valjanom pravnom osnovnom za isplatu dužnih iznosa, kao i da je predmetni ugovor prestao otkazom od strane ovdje tužitelja, dana 23. listopada 2019., te ugovor pravno ne egzistira duže od 5 godina, od 24. studenog 2019., ali tuženik ne spori sklapanje ovdje spornog ugovora o plaćanju naknade niti visinu potraživanja koja je naplatio po istom, ponovno ističemo sukladno pokrenutom sudskom postupku.

9. Nadalje, u odgovoru na tužbu tuženik navodi da je Ugovor sklopljen je u skladu s propisanim postupkom za postavljanje reklame temeljem čl. 39. tada važeće Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 4/08, 5/08, 8/08, 17/09, 17/10 i 5/11 – u daljnjem tekstu: Odluka) i temeljem odredaba tada važećeg Pravilnika o kriterijima za određivanje naknade za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa (Sl. glasnik Grada Zagreba 08/08, 9/09 i 25/09 - u daljnjem tekstu: Pravilnik), time da je Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame tužitelj je sa tuženikom sklopio svojevoljno i dobrovoljno, čime je iskazao volju za postupanje po istom u smislu korištenja reklame i prihvaćanje obveze na plaćanje naknade za istu sve dok se reklama nalazi na zemljištu.

10. Tuženik dalje navodi da obzirom da je predmetni ugovor otkazan po tužitelju dana 23. listopada 2019., te je raskinut sa danom 24. studenog 2019., dakle više nije na snazi i ne proizvodi pravne učinke preko 5 godina , d nisu ispunjene pretpostavke za provođenje postupka ocjene zakonitosti općeg akta zato što Odluka više nije na snazi, nije moguće s uspjehom isticati pitanje njegove zakonitosti u ovom postupku, kao što ni Naslovni sud nije ovlašten preispitivati zakonitost akta koji više ne proizvodi pravne učinke u ovom trenutku – što nesporno proizlazi iz same činjenice da je predmetni ugovor o plaćanju naknade sklopljen temeljem sporne Odluke raskinut još 2019.g.

11. Tuženik dalje u odgovoru na tužbu tuženik dalje navodi da navedena sudska praksa ne može utjecati na rješavanje merituma u gornjoj pravnoj stvari, jer se dostavljene presude Visokog upravnog suda RH odnose na opće akte Grada Vodnjana i Grada Velike Gorice, koji se ne primjenjuju na području Grada Zagreba, a pravna stajališta izražena u obrazloženju navedenih presuda, kako je gore detaljno obrazloženo, ne mogu biti obvezujuća za sud u ovome postupku, odnosno da i da presude Naslova Posl . broj: Povrv-158/23, kao ni presude P-3224/23 i P-2334/23 nisu pravomoćne, niti se radi o jedinstvenom stavu suda (presuda P-2367/2023), te ove presude ne mogu predstavljati sudsku praksu koja je, kako je razvidno iz odluka dostavljenih u prilogu ovog odgovora na tužbu, u cijelosti različita od obrazloženja označene presude, sve posebno uzimajući u obzir revizijsku odluku br: Rev- 2390/2019.

12. Isto tako, tuženik u odgovoru na tužbu navodi da Ugovor iz kojeg proizlazi obveza tužitelja na plaćanje utužene naknade tuženiku sklopljen temeljem važećih propisa, te isti nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, nisu ostvarene pretpostavke iz čl. 322. i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) slijedom čega je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, te tuženik osporava tijek kamata na utuženi novčani iznos, obzirom da isti nije u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, niti je tuženik nepošteni stjecatelj utuženih iznosa, koje je u cijelosti naplatio po pravomoćnim sudskim odlukama, u kojim postupcima sud nije našao da bi predmetni ugovor bio ništetan, time da je uz podnesak tuženik dostavio sudsku praksu koja po njegovom mišljenju dokazuje navode iz odgovora na tužbu.

13. Isto tako, tuženik je uz podnesak od dana 11. veljače 2025. dostavio daljnji sudsku praksu, za koju smatra da dokazuje navode tuženika (list 165-171 spisa).

14. U podnesku od dana 27. veljače 2025. tužitelj je naveo da smatra da je prigovor presuđene stvari je neutemeljen obzirom da predmet na kojeg se poziva tuženik (Ovrv- 8802/17) i ovaj predmet nisu istovrsni predmeti i nemaju istu pravnu osnovu, obzirom da je postupak koji se vodio pod brojem Ovrv-8802/17 bio je prethodno ovršni predmet (tuženik je prijedlogom za ovrhu tražio isplatu novčanih iznosa temeljem vjerodostojne isprave), a ovo je parnični predmet u kojemu se raspravlja prvenstveno o utvrđenju ništetnosti ugovora, a tek nakon toga isplati nepripadno isplaćenih iznosa (koji su, usput, posve različiti od iznosa koje je tražio tuženik u predmetu Ovrv-8802/17) temeljem istog tog ugovora.

15. Isto tako, tužitelj je u svom očitovanju naveo da smatra da se osporavanje tuženika svodi na tvrdnju da da sporni članak Odluke o komunalnom redu iz 2008. (dalje: OKR), koji je bio na snazi 2012. godine kad je potpisan sporni ugovor između stranaka, nikad nije proglašen nezakonitim, odnosno neustavnim, od strane Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (dalje: VUS), odnosno Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje: USRH) u postupcima propisanim Zakonom o upravnim sporovima (dalje: ZUS) i Ustavnim, zakonom o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (dalje: UZUSRH), da parnični sud nije, u ovim postupcima, uopće ovlašten ocjenjivati nezakonitost/neustavnost OKR jer da je ta ovlast u isključivoj nadležnosti VUS / USRH, da tuženik po važećim propisima ima pravo propisivati i naplaćivati naknadu za reklame na privatnim kao i da je sporni ugovor raskinut i da nije na snazi već dulje od 5 godina, te da se slijedom toga ne može tražiti utvrđenje njegove ništetnosti u ovom predmetu, te je uz podnesak dostavio sudsku praksu, za koju smatra da potvrđuje njegove navode (list 177-373 spisa).

16. Isto tako, tužitelj je dostavio pisano očitovanje dana 26.02.2025. kojim se očitovao na navode tuženika od dana 12.02.2025. i dostavljenu drugostupanjsku odluku, presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-2142/2024 od 21.1.2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 2350/2023 od 27.3.2024., te je uz podnesak dostavio novu sudsku praksu, ( list 376- 408 spisa )

17. U odnosu na očitovanje tuženika od dana 12. ožujka 2025. i dostavljene sudsku praksu (list 420-433 spisa) tužitelj je u očitovanju od dana 19. travnja 2025. naveo da osporava navode tuženika, a u odnosu na sve ostale uznesene tuženikove navode, Odluci o komunalnom redu iz 2008. i o res iudicata, tužitelj je naveo da se očitovao u svom podnesku od 26. veljače 2025. te je dostavio sudsku praksu za koju smatra da potvrđuje njegove navode (list 435-524 spisa) .

18. U daljnjem tijeku postupka tuženik je dostavio pisano očitovanje dana 12. ožujka 2025. kao i dana 15. travnja 2025. uz koju je tuženik dostavio sudsku praksu, i to presude Visokog trgovačkog suda RH br: Pž- 3835/17, Pž-2674/2019, Pž-2142/24 (list 420-433 spisa), time da je u svom očitovanju od dana 19. travnja 2025. osporavao navode tuženika.

19. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju koju su stranke dostavile, kao i kopije odluka koje su stranke dostavile dokazujući navode iznesene u podnescima, i to kopiju Ugovora o plaćanju naknade za postavljanje reklame od 8. srpnja 2013. (list 6-7 spisa), kopiju Rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet od dana 1. kolovoza 2013. (list 8-10 spisa), kopiju dopisa Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet od 28. ožujka 2013. (list 11 spisa), kopiju dopisa Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet od 27. ožujka 2013. (list 12 spisa), kopiju Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet od 2. travnja 2013. kojim se daje prometna suglasnost (list 13 spisa), kopiju fotografije (list 14 spisa), kopiju prethodne energetske suglasnosti od 14. ožujka 2013. (list 15 spisa), kopiju ZK izvatka (list 16-17 spisa), kopiju analitičke kartice za ugovor 581143 (list 18-20 spisa), kopiju pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. (list 21 spisa), kopiju presude Visokog upravnog suda RH br. Usoz-8/16- 7 od 13. lipnja 2016. (list 22-27 spisa), kopiju presude Visokog upravnog suda RH od dana 25. travnja 2022. (list 28-30 spisa), kopiju presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Povrv-158/23-6 od 23. svibnja 2023. (list 31-38 spisa), kopiju presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-2334/23- od 3. prosinca 2024. (list 39-53 spisa, ponovno list 455-470 spisa), kopiju presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 3224/23-13 od 18. listopada 2024. (list 54-66 spisa, ponovno list 441-454 spisa), kopiju rješenja Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-1736/24 od 18. rujna 2024. kojom se ukida presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-2259/23 od 8. ožujka 2024. i predmet vraća na ponovno suđenje (list 68-73 spisa), kopiju presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-2880/16 od 25. listopada 2017. (list 96-100 spisa, ponovno list 159-163 spisa), kopiju presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7561/17 kojom se odbija tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-2880/16 od 25. listopada 2017. (list 101-104 spisa), kopiju presude Vrhovnog suda RH br. Rev-2390/19 od 22. ožujka 2022. kojom se revizija tužitelja odbija kao neosnovana (list 105-107 spisa), kopiju prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave Grada Zagreba radi naplate novčane tražbine u iznosu od 23.244,96 kn (list 108-112 spisa), kopiju izvatka iz knjigovodstvene kartice od dana 31. ožujka 2017. (list 113-114 spisa), kopiju rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu br. Povrv-3467/18 od 26. studenog 2018. (list 117 spisa), kopiju dopisa Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet od 27. ožujka 2013. (list 12 spisa), kopiju Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet od 24. siječnja 2020. kojim tužitelj obavještava sud da raskida ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame (list 120 spisa), kopiju presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-2367/23 od 8. studenog 2024. (list 121-129 spisa), kopiju rješenja Visokog upravnog suda RH br. Usoz-150/2012-10 od 30. lipnja 2014. kojim se postupak obustavlja (list 130-131 spisa), kopiju presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-3835/2017-2 od 28. siječnja 2020. (list 132-138 spisa, ponovno list 420-427 spisa), kopiju presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-2674/2019-4 od 25. svibnja 2021. (list 139-145 spisa, ponovno list 427-432 spisa), kopiju presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-2778/16-2 od 12. ožujka 2019. (list 146-149 spisa), kopiju presude Vrhovnog suda RH br. Rev-2390/19-2 od 22. ožujka 2022. (list 150-154 spisa), kopiju presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7561/17 od 6. veljače 2019. (list 155-158 spisa), kopiju presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-2142/24 od 21. siječnja 2025. (list 166-170 spisa), kopiju rješenja Visokog upravnog suda RH br. Usoz-43/24-8 od 17. prosinca 2024. (list 177-182 spisa), kopiju rješenja Vrhovnog suda RH br. Rev-330/11-2 od 18. travnja 2012 (list 183-185 spisa), kopiju rješenja Vrhovnog suda RH br. Rev-769/11-2 od 18. travnja 2012. (list 186-188 spisa), kopiju rješenja Vrhovnog suda RH br. Rev-1042/05-2 od 5. travnja 2006. (list 189-191 spisa), kopiju presude Vrhovnog suda RH br. Rev-1195/09 od 15. rujna 2011. (list 192-195 spisa), kopiju rješenja Vrhovnog suda RH br. Rev-1297/11-2 od 18. travnja 2012. (list 196-198 spisa), kopiju rješenja Vrhovnog suda RH br. Rev-1315/11-2 od 10. srpnja 2012. (list 199-201 spisa), kopiju odluke Vrhovnog suda RH br. Rev-1583/11-2 od 25. veljače 2015. (list 202-204 spisa), kopiju rješenja Vrhovnog suda RH br. Rev-1754/11- 2 od 10. srpnja 2012. (list 205-207 spisa), kopiju rješenja Vrhovnog suda RH br. Rev- 901/22-2 od 19. listopada 2022. (list 208-213 spisa), kopiju rješenja Vrhovnog suda RH br. Rev-2169/19-4 od 1. ožujka 2023. (list 214-219 spisa), kopiju odluke Ustavnog suda RH br. U-III-4614/2010 od 18. rujna 2013. (list 220-257 spisa), kopiju odluke Ustavnog RH br. U-III-2117/2018 od 17. listopada 2018. (list 258-270 spisa), kopiju odluke Ustavnog suda RH br. U-III-5989/2013 od 9. veljače 2016. (list 271-289 spisa), kopiju pravnog mišljenja prof. dr. sc. ŽC od 15. siječnja 2021. s prilozima (list 290-363), kopiju rješenja Vrhovnog suda RH br. Rev-1051/22 od 27. rujna 2023. (list 364-366 spisa), kopiju rješenja Vrhovnog suda RH br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (list 367-371 spisa), kopiju rješenja Vrhovnog suda RH br. Revd-2054/2020-2 od 15. rujna 2020. (list 372-373 spisa), kopiju rješenja Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-1736/24-2 od 18. rujna 2024. kojim se ukida presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-2295/23 od 8. ožujka 2024. i vraća na ponovno odlučivanje (list 376-381 spisa), kopiju presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. 2060/24-25 od 16. siječnja 2025. (list 382-393 spisa), kopiju rješenja Vrhovnog suda RH br. Rev-2169/19-4 od 1. ožujka 2023. (list 394-399 spisa), kopiju rješenja Vrhovnog suda RH br. Rev-901/22-2 od 19. listopada 2022. (list 400-405 spisa), kopiju rješenja Vrhovnog suda RH br. Rev- 2054/2020 od 15. rujna 2020. (list 406-407 spisa), kopiju rješenja Visokog urpavnog suda RH br. Usoz-43/24-8 od 18. prosinca 2024. (list 408-413 spisa), kopiju presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-4343/24 od 12. ožujka 2025. (list 435-440 spisa), kopiju presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-2434/23-13 od 1. travnja 2025. (list 471-483 spisa), kopiju presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1657/24 od 3. travnja 2025. (list 484-497 spisa), kopiju presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-2406/23- 19 od 16. travnja 2025. (list 498-511 spisa), kopiju presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-2413/23-20 od 14. ožujka 2025. (list 512-525), kopiju presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1307/24-14 od 17. ožujka 2025. (list 526-534).

20. Međutim, ovdje se postavilo kao sporno pitanje prava odnosno ovlaštenja tuženika da navedenom Odlukom uredi pitanje plaćanja naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na površinama koje nisu javne, odnosno koje su u privatnom vlasništvu i za koje korisnik, u pravilu, plaća naknadu vlasniku nekretnine, a ovaj komunalnu naknadu tuženiku.

21. Sud je tijekom postupka pročitao isprave koje su stranke priložile u sudski spis. Na temelju ocjene navedenih dokaza, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, tužbeni je zahtjev ocijenjen osnovanim u cijelosti.

22. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 581143, klasa: 363-02/2013- 016/137, urbroj: 251-13-32-5-13-2, od 8.7.2013., da je tim ugovorom je ugovoreno tužiteljevo plaćanje naknade tuženiku za postavljanje reklamnog stupa reklamne površine 22,80 m2, na zemljištu u privatnom vlasništvu – z. k. č. br. [katastarska čestica], upisanoj u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u iznosu od 968,54 tadašnjih hrvatskih kuna mjesečno (128,55 eura /EUR/ po tečaju konverzije nakon uvođenja EUR kao službene valute Republike Hrvatske od 1.1.2023. time da je Navedeni je ugovor sklopljen temeljem čl. 39. tada važeće Odluke o komunalnom redu ("Službeni glasnik Grada Zagreba" broj 4/08., 5/08., 8/09., 17/09., 17/10., 5/11. – dalje u tekstu: Odluka o komunalnom redu). Ističe da je tuženik nakon sklapanja predmetnog ugovora donio rješenje Klasa: UP/I-363-02/11-01/86, Urbroj: 251-13-31/100-11-8LRV, od 26. srpnja 2011., kojim je odobreno postavljanje reklamne konstrukcije, time da između stranaka nije sporno da su sklopile navedeni ugovor i da je na osnovu tog ugovora tužitelj tuženiku isplatio utuženi iznos.

23. Međutim, sporna je valjanost navedenog ugovora s obzirom na tužiteljeve tvrdnje da je isti sklopljen na temelju Odluke o komunalnom redu iz 2008. koja, kao "ostali propis", prema tvrdnjama tužitelja, nije sukladna zakonu (Zakonu o komunalnom gospodarstvu, Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i Zakonu o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave) i Ustavu Republike Hrvatske. Posljedično tome, sporna je osnova tužbenog zahtjeva i to kako onog za utvrđenje ništetnosti ugovora od 8.7.2013 , tako i onog za isplatu stečenog bez osnove.

24. Uvidom u isprave u spisu, utvrđene su slijedeće činjenice.

Ugovor za plaćanje naknade za postavljanje reklame od Ugovora o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 581143, klasa: 363-02/2013-016/137, urbroj: 251-13- 32-5-13-2, od 8.7.2013., da je tim ugovorom je ugovoreno tužiteljevo plaćanje naknade tuženiku za postavljanje reklamnog stupa reklamne površine 22,80 m2, na zemljištu u privatnom vlasništvu – z. k. č. br. [katastarska čestica], upisanoj u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u iznosu od 968,54 tadašnjih hrvatskih kuna mjesečno (128,55 eura /EUR/ po tečaju konverzije nakon uvođenja EUR kao službene valute Republike Hrvatske od 1.1.2023. godine, time da je tog ugovora tuženik je donio Rješenje klasa: UP/I-363-02/13- 01/516, urbroj: 251-13-31/100-13-6-JČ, od 1.8.2013., kojim je odobreno postavljanje reklamnog panoa opisanog u prethodnom stavku.

25. Navedenim ugovorom je ugovoreno tužiteljevo plaćanje naknade tuženiku za postavljanje reklamnog stupa reklamne površine 22,80 m2, na zemljištu u privatnom vlasništvu – z. k. č. br. [katastarska čestica], upisanoj u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], ( list 16-17 spisa ) u iznosu od 968,54 tadašnjih hrvatskih kuna mjesečno (128,55 eura po tečaju konverzije nakon uvođenja EUR kao službene valute Republike Hrvatske od 1. siječnja 2023. Prema podacima iz analitičke kartice za ugovor 581143 (list 18-20 spisa), tužitelj tuženiku temeljem ništetnog ugovora dosad platio iznos od 11.842,02 eur u 10 različitih navrata, time da plaćanje, kao ni visina plaćanja nije bila sporna.

26. Činjenica da je neki ugovor raskinut nije zapreka za utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredaba, i tužitelj nedvojbeno ima pravni interes da se ugovor utvrdi ništetnim, ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredaba nastupa od početka (od samog sklapanja ugovora, ex tunc), na ništetnost se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327., st. 1 Zakona o obveznim odnosima), a pravo na isticanje ništenosti se ne gasi (čl. 328 ZOO-a), a što proizlazi iz dostavljenih odluka VSRH br. Rev 1051/2022 od 27. rujna 2023. (toč. 10.-13. obrazloženja) kao i rješenja VSRH br. Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. (zadnji odlomak 3. stranice rješenja), a koje je tužitelj dostavio u spis, kao dokaz svojih tvrdnji.

27. U odnosu na navode tuženika da ovaj sud nije ovlašten ispitivati zakonitost Odluke o komunalnom redu koja je sporna među strankama, sud smatra da ima ovlaštenje preispitati zakonitost općeg akta u situaciji kad navedeni opći akt više nije na snazi, odnosno kada se opći akt ne može preispitati pred nadležnim Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske prema Zakonu o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 29/17 i 110/21).

28. Naime, je li redovni sud ovlašten ocjenjivati zakonitost općeg akta, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim donesenim odlukama izrazio je shvaćanje da je sud dužan ispitati zakonitost podzakonskih akata kada upravni akt više nije na snazi (poslovni brojevi: Rev 2550/2019-3 od 29. kolovoza 2023., Rev 2169/2019 od 1. ožujka 2023. i Rev 901/2022-2 od 19. listopada 2022.).

29. Tako je u predmetu poslovni broj Rev 901/2022-2 od 19. listopada 2022. odgovoreno na pitanje u odnosu na koje je dopuštena revizija, a koje glasi: „U slučaju da nisu ispunjene pretpostavke za postupak ocjene zakonitosti općeg akta, a iz razloga što je navedeni akt već izvan snage, ali očito proizvodi učinke, može li se pitanje njegove zakonitosti isticati tijekom parničnog postupka gdje se pojavilo pitanje zakonitosti toga akta te je li redovni sud u tom parničnom postupku u takvoj situaciji dužan ispitati njegovu zakonitost?“

30. Odgovarajući na postavljeno pitanje u citiranoj odluci iznijeto je pravno shvaćanje pozivom na više odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske (poslovni broj U-III- 4024/2019, U-III-4025/2019 i dr.), prema kojima (primjerice odluka poslovni broj U-III- 6013/2012 od 1. prosinca 2014.) je utvrđena povreda odredbe članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14; dalje: Ustav) i prava na pristup sudu zbog propusta suda da u povodu prigovora podnositelja o nezakonitosti općeg akta jedinice lokalne samouprave, u skladu s odredbom članka 83. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima uputi zahtjev za ocjenu zakonitosti općeg akta Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske.

31. Stoga u okolnostima kada upravni akt više nije na snazi, sud koji vodi postupak dužan je ispitati zakonitost odluka na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev. Pritom je sud dužan ispitati zakonitost upravnih akata na način kako bi to, da ti upravni akti u međuvremenu nisu stavljeni izvan snage, ispitao upravni sud. Dakle, sud je dužan ispitati i odgovoriti na sva pitanja glede zakonitosti Odluke o komunalnom redu iz 2008.g.

32. Glede nezakonitosti predmetne odluke o komunalnom redu iz 2008.g. po ocjeni ovog suda pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je odredba članka 39. te odluke nezakonita, jer ne postoji zakonsko ovlaštenje tuženika da navedenom odlukom uredi pitanje plaćanja naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na površinama koje nisu javne, odnosno koje su u privatnom vlasništvu i za koje u pravilu, korisnik plaća naknadu vlasniku, a ovaj komunalnu naknadu tuženiku.

33. Odluka o komunalnom redu predstavlja opći akt (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci pod brojem U-II-5157/2005 i dr. od 5. ožujka 2012., "Narodne novine" broj 41/2012.). Navedeno proizlazi i iz odredbe čl. 73. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi kojim je propisano da predstavničko tijelo općine, grada i županije u svom samoupravnom djelokrugu donosi odluke i druge opće akte, u skladu sa svojim statutom. Prije nego što stupi na snagu opći akt obavezno se objavljuje u službenom glasilu jedinice. Ako općina i grad nema svoje službeno glasilo, opći akt općine i grada objavljuje se u službenom glasilu županije. Opći akt stupa na snagu najranije osmi dan od dana njegove objave. Iznimno, općim se aktom može iz osobito opravdanih razloga odrediti da stupa na snagu prvog dana od dana objave. Opći akt ne može imati povratno djelovanje.

34. Prema odredbi čl. 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 20/10., 143/12., 152/14.) predmet upravnog spora je i ocjena zakonitosti općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koja ima javnu ovlast i pravne osobe koja obavlja javnu službu. O Zakonitosti općih akata, u skladu čl. 12. navedenog Zakona, odlučuje Visoki upravni sud, s time da, prema odredbi čl. 83. Zakona o upravnim sporovima postupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud pokreće na zahtjev fizičke ili pravne osoba ili skupine osoba povezanih zajedničkim interesom ako je pojedinačnom odlukom javnopravnog tijela koja se temelji na općem aktu došlo do povrede njihova prava ili pravnog interesa. Zahtjev se podnosi u roku od 30 dana od dostave odluke. Postupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud može pokrenuti po službenoj dužnosti, na temelju obavijesti građana, pučkog pravobranitelja ili na zahtjev suda. Prema odredbi čl. 86. st. 3. i 4. ovog Zakona sud će presudom ukinuti opći akt, ili pojedine njegove odredbe, ako utvrdi da nije suglasan sa zakonom ili statutom javnopravnog tijela, s time da ukinuti opći akt prestaje važiti, odnosno ukinute odredbe općeg akta prestaju važiti danom objave presude Visokog upravnog suda u Narodnim novinama. Kad prestanu postojati pretpostavke za vođenje postupka, sud će isti rješenjem obustaviti (čl. 88. st. 2. navedenog Zakona).

35. Dakle, s obzirom na sadržaj zakonskih odredbi kojima je reguliran postupak ocjene zakonitosti općeg akta od strane Visokog upravnog suda, nedvojbeno je da nisu ispunjene pretpostavke za vođenje navedenog postupka u situaciji kad je osporavani opći akt stavljen izvan snage, odnosno kad je prestao važiti. Navedeno proizlazi iz same svrhe i smisla navedenog postupka prema kojem njegov ishod, za slučaj prihvaćanja zahtjeva, može biti ukidanje općeg akta ili njegovih pojedinih odredbi s učinkom od objave u Narodnim novinama. Prema tome, ukoliko opći akt nije na snazi, nema pretpostavki za vođenje postupka ocjene njegove zakonitosti jer se taj opći akt više ne bi mogao ukinuti u skladu s čl. 83. st. 3. i 4. Zakona o upravnim sporovima. Navedeno proizlazi i iz odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usoz- 150/2012 od 30. lipnja 2014. kojom je obustavljen postupak za ocjenu zakonitost Odluke o komunalnom redu iz 2008., koji zahtjev je prvotno bio podnesen Ustavnom sudu Republike Hrvatske te je rješenjem pod brojem U-II-2493/2011 od 5. ožujka 2012. ustupljen na rješavanje Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske.

36. Odluka o komunalnom redu donesena je na temelju odredbe čl. 14. Zakona o komunalnom gospodarstvu. Tom je odredbom propisano da je, u cilju pobližeg uređenja odnosa u komunalnom gospodarstvu, predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave obvezno donijeti odluku o komunalnom redu i mjere za njezino provođenje, a s kojom odlukom se propisuju naročito odredbe o uređenju naselja; održavanju čistoće i čuvanju javnih površina; korištenju javnih površina; skupljanju, odvozu i postupanju sa skupljenim komunalnim otpadom; uklanjanju snijega i leda; uklanjanju protupravno postavljenih predmeta; mjere za provođenje komunalnog reda i kaznene odredbe.

37. Prema odredbi čl. 29. Odluke o komunalnom redu reklame su reklamne zastave, reklamna platna (na građevinskim skelama, ogradama i građevinama u rekonstrukciji, sanaciji ili gradnji), transparenti, reklamni ormarići, oslikane reklamne poruke (na zidovima građevina, ogradama, tendama, prometnicama i slično), reklamni natpisi i drugi predmeti koji služe reklamiranju, osim reklamnih panoa. Način postavljanja reklama određuje pravilnikom gradonačelnik na prijedlog Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet uz prethodno pribavljenu suglasnost gradskog upravnog tijela nadležnog za uređenje javnih gradskih prostora i Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode. Zabranjeno je postavljanje reklama suprotno navedenom pravilniku.

38. Nadalje, za postavljanje reklama iz čl. 29. st. 1. Odluke o komunalnom redu potrebno je rješenje gradskoga upravnog tijela nadležnog za komunalne poslove, ako posebnim propisom nije drugačije određeno, a zahtjevu za izdavanje tog rješenja podnositelj je dužan priložiti: idejni projekt izrađen od ovlaštenog projektanta; fotomontažu mjesta na kojem se predmet postavlja; za svjetleće reklame opis priključka na elektromrežu (za veće reklame elektroenergetsku suglasnost); dokaz o pravu korištenja nekretnine (dokaz o vlasništvu nekretnine na koju se predmet postavlja, suglasnost vlasnika ili drugi akt o pravu korištenja nekretnine); drugu potrebnu dokumentaciju, a idejni projekt treba sadržavati: tehnički opis reklame, skicu reklame, položaj reklame u prostoru prikazanu u mjerilu ili kotiranu, prikaz položaja reklame na kopiji katastarskog plana u mjerilu 1:1000, a po potrebi i statički proračun (čl. 30. Odluke o komunalnom redu).

39. Odredbom čl. 32. Odluke o komunalnom redu određeno je da se rješenjem iz čl. 30. st. 1. navedene Odluke određuje mjesto, način postavljanja, izgled reklame, veličina reklame, vrijeme na koje se reklama postavlja, te drugi uvjeti ovisno o tipu reklame i mjestu postavljanja. Zabranjeno je postavljanje reklama iz čl. 29. st. 1. navedene Odluke bez rješenja ili suprotno rješenju.

40. Konačno, odredbom čl. 39. Odluke o komunalnom redu, čiju zakonitost tužitelj spori, za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa na javne površine, zemljište i objekte plaća se naknada koju pravilnikom određuje gradonačelnik, ovisno o zoni u kojoj se postavljaju, o njihovoj reklamnoj površini, odnosno veličini, vrsti i tipu, pri čemu podnositelj zahtjeva i gradonačelnik Grada Zagreba, odnosno osoba koju on ovlasti sklapaju ugovor o plaćanju naknade i to prije izdavanja rješenja o njihovu postavljanju.

41. Iz citiranih odredbi proizlazi da je tuženik, kao jedinica lokalne samouprave, bio dužan donijeti Odluku o komunalnom redu kojom će urediti pitanje uređenja naselja. Stoga tuženik iz Zakona o komunalnom gospodarstvu crpi ovlaštenje da takvom odlukom u sklopu uređenja naselja uredi i pitanje postavljanja reklama i reklamnih panoa i s tim u vezi za navedeno izdaje odobrenja.

42. Takvo ovlaštenje ovaj sud ne pronalazi u odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu, jednako kao što navedeno ne proizlazi niti iz propisa kojima je reguliran djelokrug i financiranje jedinica lokalne samouprave.

43. Prema tada važećoj odredbi čl. 29. Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave vlastiti izvori sredstava općine i grada jesu prihodi od vlastite imovine, u smislu čl. 68. st. 3. toč. 1., 2., 3. i 4. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi; općinski, odnosno gradski porezi u skladu s ovim Zakonom; novčane kazne i oduzeta imovinska korist za prekršaje koje sami propišu; upravne pristojbe u skladu s posebnim zakonom, boravišne pristojbe, u skladu s posebnim zakonom; komunalne naknade, doprinosi i druge naknade utvrđene posebnim zakonom; naknade za uporabu javnih, općinskih ili gradskih površina te drugi prihodi utvrđeni posebnim zakonom.

44. Prema odredbi čl. 19. st. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu komunalna je naknada prihod proračuna jedinice lokalne samouprave, a sredstva komunalne naknade namijenjena su financiranju obavljanja djelatnosti odvodnje atmosferskih voda, održavanja čistoće u dijelu koji se odnosi na čišćenje javnih površina, održavanja javnih površina, održavanja nerazvrstanih cesta, održavanja groblja i krematorija i javne rasvjete.

45. Iz navedenih odredbi ne proizlazi da bi jedinica lokalne samouprave bila ovlaštena općim aktom urediti pitanje naplate naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na nekretninama u privatnom vlasništvu odnosno na nejavnim površinama. Štoviše, u pravilu korisnik plaća naknadu u vidu zakupnine vlasniku nekretnine na koju je postavljena reklama, a vlasnik nekretnine plaća jedinici lokalne samouprave komunalni doprinos. U odnosu na ovlaštenje tuženika za plaćanje ovakve naknade i Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem pod brojem Revd-2054/2020 od 15. rujna 2020. dopustio podnošenje revizije.

46. Obzirom na navedeno, stav je ovog suda da je Odluka o komunalnom redu u dijelu odredbe čl. 39. kojom je propisana obveza plaćanja naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na zemljište i objekte (koji nisu javni) u suprotnosti sa zakonom.

47. Navedeno utvrđenje nije suprotno niti utvrđenjima i ocjeni Visokog upravnog suda Republike Hrvatske koji je odlučivao o zakonitosti općih akata drugih jedinica lokalne samouprave, a koji su po svom sadržaju bitno slični ovdje spornom općem aktu (odluke broj Usoz-8/2016 od 13. lipnja 2016., Usoz-118/2020 od 25. travnja 2022.).

48. Odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva donesena je u skladu s odredbom članaka 322. i 1111. ZOO-a kojim su uređene posljedice ništetnosti ugovora i stjecanje bez osnove, kada je ocijenio da je zbog nezakonitosti općeg akta, ništetan predmetni ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame. Kako posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora vraćanje onoga što je ugovorna strana primila na temelju takvog ugovora, pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku vraćanje iznosa primljene naknade na temelju predmetnog općeg akta, time da je tuženik nepošten stjecatelj u smislu odredbe članka 1115. ZOO-a, jer je morao znati da, kao jedinica lokalne samouprave, nema zakonsko ovlaštenje za propisivanje općim aktom obveze plaćanja naknade korisnicima s kojima sklapa ugovore za postavljanje reklama na nejavnim površinama.

49. Odredbom čl. 322. ZOO određeno da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a imajući u vidu naprijed navedene zaključke, ocijenjeno je da je Ugovor od 08.07.2013. ništetan i da kao takav ne proizvodi pravne učinke. Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

50. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (čl. 323. st. 1. ZOO).

51. Kako je predmetni ugovor utvrđen ništetnim, tužitelj je ovlašten, po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO), tražiti vraćanje svega što je na osnovu tog ugovora dao. Budući da nije sporna visina naknade koju je na ime ništetnog ugovora tužitelj isplatio tuženiku, valjalo je tuženika obvezati na isplatu tog novčanog iznosa i to sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od trenutka stjecanja jer je tuženik, prema ocjeni suda, nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO). Naime, tuženik je znao, odnosno morao znati, da kao jedinica lokalne samouprave nema, u relevantnim zakonima, uporište za propisivanje općim aktom obveze plaćanja naknade korisnicima s kojima sklapa ugovore za postavljanje reklama na nejavnim površinama.

52. Temeljem odredbe čl. 154. i 155. st 1. ZPP-a, "Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022,155/23) Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika "Narodne novine" br. 138/2023 ) tužitelju pripadaju i troškovi parničnog postupka koji padaju na teret tuženika, te je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od dana 24. prosinca 2024. (Tbr. 7. t. 1 OT) 200,00 eur, trošak sastava podneska od dana 26. veljače 2025. kojim se tužitelj očitovao na navode odgovora na tužbu kao i dostavljenu sudsku praksu (Tbr. 8, t. 1 OT) 200,00 eur, trošak sastava podneska od dana 19. travnja 2025. (Tbr. 8. t. 1 OT) kojim se tužitelj očitovao na navode podneska tuženika, i dostavio sudsku praksu za koju smatra da dokazuje njegove navode 200,00 eur, trošak pristupa na 6. svibnja 2025. (Tbr. 9. t. 1 OT) 200,00 eur, 800,00 eur, uvećano za pripadajući PDV 25%, odnosno 200,00 eur, 1.000,00 eur, te trošak sudskih pristojbi u iznosu od 166,787 eur (82,44 eur na tužbu i 82,44 eur na presudu), odnosno sveukupno 1.168,00 eur, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. II izreke.

53. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka za sastav podneska 27. veljače 2025. kojim se tužitelj očitovao na dodatni podnesak tuženika i dostavljenu sudsku praksu (Tbr. 8, t. 1 OT) iz razloga što sud smatra da je tužitelj mogao, odnosno morao navode iz tog podneska navesti u prethodnom podnesku, u kojem se očitovao na navode odgovora na tužbu, slijedom čega sud smatra da nije bio nužan za vođenje postupka 200,00 eur, uvećano za pripadajući PDV 25%, odnosno 50,00 eur, 250,00 eur.

54. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za platež sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 82,44 eur iz razloga što tužitelj tu pristojbu nije platio, kao ni dodatnu pristojbu na na rješenje 13,27 eur. Tužitelj je tužbu podnio dana 24. studenog 2024., ali nije platio pristojbu u trenutku podnošenja tužbe, slijedom čega ga je sud rješenjem od dana 27. prosinca 2024. pozvao na platež pristojbe u iznosu od 164,87 eur i dodatnu pristojbu na rješenje u iznosu od 13,27 eur, u ukupnom iznosu od 178,14 eur (članak 28. Zakona o sudskim pristojbama „Narodne novine“, broj 118/18, 51/23-dalje: ZSP), time da je tužitelj platio samo jednu polovinu pristojbe dana 30.12.2024. , o, kao da je plaćena istovremeno s podnesenom tužbom, odnosno nije platio jednu polovinu niti iznos dodatne pristojbe na rješenje u iznosu od 13,27 eur, time da je visina pristojbe utvrđena je u skladu s odredbama Zakona o sudskim pristojbama i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" br. 53/2019., 92/2021., 37/2023).

55. Isto tako odbija se tužitelj sa zahtjevom za pristojbu na presudu u iznosu od 82,44 eur, iz razloga što je tužitelj u sustavu e-komunikacije slijedom čega je u obvezi platiti sudsku pristojbu u iznosu polovice propisanog iznosa pristojbe u rok od 3 dana od zaprimanja odluke suda (presude).

56. Ukoliko u navedenom roku ne plati dužnu sudsku pristojbu u navedenom iznosu, naplatit će mu se puni iznos pristojbe u kojem slučaju je sam skrivio nastanak mu troška razlike od polovine do punog iznosa pristojbe, odnosno tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 428,15 eur (250,00 eur + 82,44 eur + 13,27 eur + 82,44 eur), slijedom čega je odlučeno kao pod toč. III izreke.

U Zagrebu, 26. svibnja 2025.

Sudac

Hrvoje Lukšić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 8 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 8 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem ovog suda (elektronički, putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda, ako su podnositelji odvjetnici i pravne osobe, a fizičkom predajom podneska putem pošte ili u sudskoj pisarnici ako su podnositelji fizičke osobe).

DNA

1. ANIĆ HOLDING PLUS d.o.o., Trg bana Josipa Jelačića 1, Zagreb, OIB 61238079664 po odvjetniku Marinu Domjanoviću, uz rješenje za sudsku pristojbu na presudu

2. Grad Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, Zagreb, OIB 61817894937